Razni narodi se od svojih pokojnika opraštaju na razli\u010dite na\u010dine, \u010desto, me\u0111utim, i bizarne.<\/p>\n
Obo\u017eavanje neba, zemlje, vatre i vode poti\u010de od samih po\u010detaka ljudske vrste, pa su ovi elementi zauzeli va\u017eno mjesto i u pogrebnim obi\u010dajima.<\/p>\n
U Mongoliji se pokojnik postavlja u polo\u017eaj fetusa, muškarci na desnu, a \u017eene na lijevu stranu, i jedni i drugi s rukom ispod glave. Tijelo se iznosi kroz prozor ili rupu u zidu, da bi se sprije\u010dio ulazak zlih duhova kroz otvorena vrata. Tijelo se zatim pola\u017ee na tlo i oko njega se posla\u017ee kamenje, pa se seoski psi koji nijesu jeli danima, puste da obave svoje. Kameni "okvir" ostaje kao uspomena na pokojnika.<\/p>\n
Sli\u010dne obi\u010daje imaju i Tibetanci, koji svoje pokojnike ostavljaju na otvorenom, divljim zvijerima i pticama na milost. Oni vjeruju da je tijelo prazna, bezvrijedna ljuštura, nakon što ga napusti duša.<\/p>\n
Pripadnici grupe plemena ameri\u010dkih Indijanaca porodice Skitagetan svoje pokojnike jednostavno bace u otvorenu jamu iza sela, ali ne i tijela poglavice i ratnike.<\/p>\n
Njih nabijaju palicama dok ne uspiju da ih strpaju u drveni kov\u010deg veli\u010dine prosje\u010dnog prtljaga, koji zatim polo\u017ee pored totemskog stuba.<\/p>\n
Iako na pomen vikinških sahrana svi odmah imaju sliku pokojnika polo\u017eenog na palubu broda koji plovi ka pu\u010dini, stvari nijesu izgledale tako.<\/p>\n
Takva sahrana je naime bila skupa, pa su vikinzi svoje pokojnike sahranjivali u grobove u obliku broda, koji bi ‘iscrtali’ kamenjem. S njima su pokopavali hranu i pokojnikove omiljene stvari.<\/p>\n
Na ostrvu Kiribati, nekoliko mjeseci nakon sahrane tijelo se iskopa i lobanja odvoji, zatim se naulji i izglanca prije nego joj se ponude duvan i hrana. Nakon toga se tijelo vra\u0107a u grob, a lobanja smješta na po\u010dasno mjesto u ku\u0107i.<\/p>\n
Na Baliju, vatra je put u novi \u017eivot. Tijelo pokojnika se prvo opere i polo\u017ei na sto s hranom, neophodnom za put u drugi svijet. Pokojnik se zatim pola\u017ee u masovnu grobnicu zajedno s ostalim preminulim seljanima dok se ne skupi dovoljan broj i organizuje zajedni\u010dko kremiranje u središtu sela.<\/p>\n
Tradicionalna havajska sahrana odvija se u pe\u0107inama, gdje se pola\u017ee tijelo pokojnika u polo\u017eaju fetusa, svezanih ruku i nogu, a zatim se pokrije tkaninom napravljenom od kore duda.<\/p>\n
Ponekad se odstrane unutrašnji organi i tijelo napuni solju kako bi se sa\u010duvalo. Kosti se smatraju svetima, pa se i danas nalaze u mnogim pe\u0107inama na Havajima.<\/p>\n
Sahrana na moru bila je vjekovima uobi\u010dajena praksa za mornare. Pokojnik se polo\u017ei u obi\u010dnu jutenu vre\u0107u za teret, koja se na kraju zašije i ote\u017ea kamenjem prije nego što se baci u more.<\/p>\n
U britanskoj mornarici zadnji šav na vre\u0107i morao je da pro\u0111e kroz pokojnikovu usnu, kako bi se potvrdilo da je on zaista mrtav.<\/p>\n
Danas se pojavljuju neki novi obi\u010daji: novine su pisale da je u Evropu iz Kolumbije jednom prilikom stigla urna sa pepelom pokojnika pomiješanim sa kokainom.<\/p>\n
Njemica Uta Miler iz Berlina, poštuju\u0107i posljednju volju svog supruga, platila je 10.000 eura da bi njegov pepeo jedna ruska raketa ponijela u svemir.<\/p>\n
Neobi\u010dne sahrane sve više postaju pravilo. U grobnicama pokojnici imaju televizore, tuš kade ili \u010dajne kuhinje. Cinici bi rekli – ništa novo. Faraoni su imali mnogo više.<\/p>\n
Beta<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Razni narodi se od svojih pokojnika opraštaju na razli\u010dite na\u010dine, \u010desto, me\u0111utim, i bizarne.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[],"class_list":["post-49514","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-svastara"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/49514","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=49514"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/49514\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=49514"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=49514"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=49514"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}