U novopazarskom kraju ima na stotine sela, ali jedno se medju njima izdvaja – Zabrdje, u kojem ve\u0107 deset godina ne \u017eivi nijedna \u017eena.<\/p>\n
Posebnim ga \u010dine njegovi \u017eitelji – Velimir, Tomislav, Budimir, Dragan, Zoran, Rodoljub i Slobodan. <\/p>\n
Više od 10 godina ima kako se proplancima pod brdom Hod\u017eevo nije razlegao \u017eenski glas.<\/p>\n
Ku\u0107a Velimira Maksimovi\u0107a bez doma\u0107ice je ostala još prije dvije decenije. Tada je imao 60 i bio još kadar i vrijedan, ali mu na pamet nije palo da se posle smrti \u017eene ponovo o\u017eeni.<\/p>\n
"Djeca su otišla svojim putem, ali naišlo je gadno vrijeme kada kora hleba više nigdje nije sigurna i ja nijesam ni smio da razmišljam da novom \u017eenidbom svom porodu zatvorim vrata ako im se desi da ostanu bez svog radnog mjesta i plate", objašnjava \u010dika Velja. Nau\u010dio je sam da mijesi hleb, pere veš, da okrpi odje\u0107u i nešto skuva.<\/p>\n
"Jadno je to", prizinaje, "kada su muška ruka pod starost lati \u017eenskih poslova. Ali, vremenom nau\u010di se i vo, a kamo li ne\u0107e \u010dovjek", ka\u017ee ovaj starac.<\/p>\n
Najve\u0107a sre\u0107a su mu sin i k\u0107er. Dodju da ga posjete, ponekad ljeti da pokose livadu.
"U vrijeme kada sam ja bio mlad, Zabrdje se orilo od pjesme. Bilo je i svadbi i rodjenja, u svakoj ku\u0107i po 20 \u010deljadi. Ljeti mobe, zimi posijela, puni domovi, puna duša", sje\u0107a se Velimir sre\u0107nih dana i oštrim pokretom ruke kao da goni ovu gorku sadašnjost.<\/p>\n
Iz njegovih o\u010diju, ispod tamnog ka\u010dketa, naglo se raspe svjetlost kada zapjevuši "Nema pjesme ni igranke bez djevojke Sopo\u0107anke".<\/p>\n
"Do grada ima 14 kilometara i da je malo ranije nekom ko ima vlast i pare bilo do \u017eivota u ovom selu, mo\u017eda bi danas sve bilo druga\u010dije", ka\u017ee Zoran, jedan od trojice bra\u0107e Jankovi\u0107. Svi su tu oko 30 godine. Svi za \u017eenidbu. Oni imaju stado ovaca. Ne libe se nikakvog posla, pa bude i para.<\/p>\n
"Ja sam prošle godine samo za jagnjad uzeo 1.000 eura. Mogu da zaradim i ne treba meni \u017eena za teške poslove ve\u0107 za ku\u0107u", objašnjava mladi\u0107.<\/p>\n
On ka\u017ee da devojke danas teško prihvataju seosko doma\u0107instvo, da ih više privla\u010di lagodan \u017eivot i gradska zabava.<\/p>\n
Na pitanje zašto se više ne potrudi da neku ipak "prevari" da dodje u Zabrdje, odgovara da "to nije to".<\/p>\n
Sa bra\u0107om je podijelio poslove. Jedan od Jankovi\u0107a kuva, drugi \u010disti i pere, tre\u0107i ide u drva, a svi su tu kada nešto zatreba starom Velji – da mu dotjeraju brašno iz grada, da ga obidju i razgovore.<\/p>\n
Najmladji Zabrdjanin Slobodan Petrovi\u0107 je \u010desto slušao o velikim starinskim dje\u010djim igrama, a navikao je da se zabavi sam i da pješa\u010di sam do škole pet kilometara. Ima 15 godina i nijednog vršnjaka u selu, gdje \u017eivi sa ocem Budimirom. <\/p>\n
Izmedju Slobodana i njegovog najstarijeg komšije \u010dika Velje je razlika u godinama šest i po decenija. <\/p>\n
Na jednom kraju te granice je negdašnje mnogobrojno i veselo Zabrdje, puno \u010dobanica, tkalja i pletilja i ovo današnje selo u kome se dimi samo pet od\u017eaka i gdje svako jutro vatru pali muška ruka.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
U novopazarskom kraju ima na stotine sela, ali jedno se medju njima izdvaja – Zabrdje, u kojem ve\u0107 deset godina ne \u017eivi nijedna \u017eena.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[],"class_list":["post-49100","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-svastara"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/49100","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=49100"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/49100\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=49100"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=49100"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=49100"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}