{"id":48815,"date":"2009-05-05T20:12:51","date_gmt":"2009-05-05T20:12:51","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=48815"},"modified":"2009-05-05T20:12:51","modified_gmt":"2009-05-05T20:12:51","slug":"jagoda-otisla-za-beograd-kod-sina","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2009\/05\/05\/jagoda-otisla-za-beograd-kod-sina\/","title":{"rendered":"Jagoda oti\u0161la za Beograd kod sina"},"content":{"rendered":"

Sestro, molim Vas, samo radite svoj posao, a ja vjerujem da \u0107e moje dijete da \u017eivi<\/em><\/p>\n

Pi\u0161e: Jelena Pe\u010durica<\/strong><\/em><\/p>\n

\"JagodaKada sam krenula da se nadjem sa Jagodom Antoni\u0107<\/strong>, po\u010dela je da pada kiša. Nije to bila ona duga i naporna zimska, ve\u0107 prolje\u0107na kišica koja iš\u010disti plo\u010dnike i lagano se sliva sa liš\u0107a na drve\u0107u. Tako\u0111e je bila dovoljna i da se odmah stvori gu\u017eva u gradu. Automobili su se tiskali jedan uz drugi, sirene pištale, a ljudi posakrivali pod strehe kafi\u0107a. <\/p>\n

Pod jednom takvom strehom \u010dekala me i Jagoda. Telefonom mi je javila da je bila u obli\u017enjoj ambasadi Republike Srbije i da \u0107emo se tu na\u0107i, pa sam sada jurila kroz lokve pored prozora butika koji su se caklili, nose\u0107i ogroman crni kišobran koji sam usput kupila kod jednog malog Roma koji prodaje na ulici. Dok je kiša ve\u0107 polako prestajala, pomislih kako u Podgorici poslije kiše ne ni\u010du pe\u010durke, ve\u0107 Romi sa crnim kišobranima ve\u0107im od njih samih. Ispod velikog crnog klobuka od kišobrana viri samo par nogu u pocijepanim trenerkama i patikama sa snopom kišobrana za prodaju. Taj klobuk skaku\u0107e oko ljudi nude\u0107i im kišobrane "Po najni\u017eoj ceni, \u017eimi s'e, gospoja!".<\/p>\n

Jagoda je ve\u0107 sjedala u kafi\u0107u preko puta ambasade i pošto smo se ponovo, ovaj put i u\u017eivo upoznale, saopštila mi je da je dobila dokument koji joj dozvoljava da ode u Beograd na kliniku u Tiršovoj, gdje joj se nalazi sin. Djelovala je vrlo smireno, umorno, ali se ipak ponekim otetim drhtajem ruke dalo osjetiti da je uzbu\u0111ena. Kako mi je rekla, ve\u0107 te ve\u010deri, dvadesetosmog aprila, putuje za Beograd.<\/p>\n

Po\u010dela je da mi pri\u010da kako se sve desilo. Stalo\u017eeno, polako, \u010dekaju\u0107i da diktafon upije svaku rije\u010d i gledaju\u0107i ga kao da je \u017eivo bi\u0107e, sa rukama sklopljenim u krilu, vratila se u 11. april kada je Danijel, njen dvanaestogodišnji sin, skoro sav izgoreo igraju\u0107i se sa drugom u jednom od rezervnih vagona, blizu \u017deljezni\u010dke stanice u Podgorici.<\/p>\n

Dje\u010daci su se metalnim stepenicama popeli na vagon iznad kojeg su \u017eice za napajanje strujom i pretpostavlja se da se, dok su se dje\u010daci igrali, stvorio elektri\u010dni luk i izazvao strujni udar. Danijela je zahvatio plamen, odje\u0107a i tijelo su po\u010deli da gore, pa se dje\u010dak bacio na zemlju pored vagona. <\/p>\n

Jagoda je po\u010dela pri\u010du rekavši da je saznala o nesre\u0107i dok se spremala za posao. Radila je kao \u010dista\u010dica u jednom lokalu i \u010duvala nepokretnu baku da bi nahranila djecu. Zgro\u017eeno je spomenula kako joj je saopšteno šta se desilo:<\/p>\n

"Došao je jedan de\u010dko i rekao mi je… On je to meni na strašan na\u010din rekao. Rekao je: ‘Stradao ti je Danijel’. To je za mene bio šok. Ja sam pozvala policiju i iz policije su mi saopštili da je u Urgentnom, ne nego u Dje\u010dijoj bolnici. Primio ga je doktor koji je tu no\u0107  bio de\u017eurni. Otišla sam tamo, vidjela sam svoje dijete… Mislim, strava me prošla."<\/p>\n

Danijelu je osamdeset posto ko\u017ee izgorelo, i bio je u kriti\u010dnom stanju. Jagoda je stajala uz njega i molila se. Ka\u017ee da je plakao i mahao od bolova, i još više se uznemirio kada je vidio nju. Zatim su mu doktori dali sedative i zaspao je.<\/p>\n

"U tom momentu sestra je pitala imam li još djece. Rekla je: ‘Ovo dijete umire’, me\u0111utim ja sam vjernik i ja vjerujem u Boga i samo sam joj rekla: ‘Sestro, molim Vas, samo radite svoj posao, a ja vrjerujem da \u0107e moje dijete da \u017eivi."<\/p>\n

Prave\u0107i pauzu u kojoj je popila malo vode, <\/p>\n\n\n\n
\n

Izvještavanje u kriznim situacijama je izborni predmet na drugoj godini Fakulteta politi\u010dkih nauka u Podgorici  –  Akademski studijski program za sticanje diplome: NOVINARA, koji realizuje gostuju\u0107a predava\u010dica, docentkinja  Dubravka Vali\u0107 Nedeljkovi\u0107.<\/strong> Izborni predmeti, prema Bolonjskoj reformi visokog školstva, trebalo bi da studente bolje upute u oblasti kojima \u017eele da se bave u budu\u0107oj profesiji. Imaju\u0107i tu ideju u vidu, ishodište izbornog predmeta Izvještavanje u kriznim situacijama  su tri samostalna, \u017eanrovski raznolika, novinarska teksta koje studenti realizuju za objavljivanje.  Osnovna tema prvog su elementarne nepogode i radi se u \u017eanru  intervjua ili bilješke, drugog su krizne situacije u kojima su ugro\u017eeni ljudski \u017eivoti nebrigom ili namjerom (‘saobra\u0107ajke’ i bezbjednost u saobra\u0107aju uopšte) u \u017eanru \u010dlanka, a tre\u0107eg reporta\u017ea iz oblasti krvnih delikata, ali i po\u017eari, demonstracije, sportski susreti visokog rizika, teroristi\u010dke akcije. <\/p>\n

PC NEN je otvoren za podršku i objavi\u0107e neke od ‘ranih radova’ budu\u0107ih novinara\/novinarki. <\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

pokušavaju\u0107i da se smiri, nastavila je, naglašavaju\u0107i ja\u010dinu svoje vjere u Boga i ja\u010dinu svoje molitve. <\/p>\n

"Ja \u017eivim u vjeri \u017eivoga Boga da \u0107e ga on odr\u017eati. Shodno ljudskim mjerilima, ne bi trebao da je \u017eiv. S ljudske ta\u010dke gledišta, po ljudskoj logici, ne bi mogao da pre\u017eivi jer \u010detiri metra trave oko njega je skroz spr\u017eeno. Garderoba, odje\u0107a na njemu je skroz izgorela. Ali nešto što je ja\u010de i što njega dr\u017ei je samo Bog, jer \u010dovjek radi do svojih granica, a onda do\u0111e Bog. Ja sam stvarno zahvalna i doktorima i ekipama koje su pomogle, blagosiljam ih sve, ali imajte na umu da je \u017eiv zahvaljuju\u0107i Bogu. Jer je fakti\u010dki bilo nemogu\u0107e da pre\u017eivi."<\/p>\n

Dje\u010dak je preba\u010den pred uskršnje praznike za Beograd, na kliniku u Tiršovoj, posebnim avionom, a tamo se i sada nalazi. Jagoda isti\u010de kako su svi doktori i ekipe izašli u susret i \u010dine sve što je u njihovoj mo\u0107i.<\/p>\n

"On je preba\u010den u Tirševu gdje dr Velimirovi\u0107 uradila jednu operaciju. Oni tu stvarno \u010dine sve što mogu i dr Miranovi\u0107 je maksimalno izašla u susret i \u010ditav kolektiv je radio oko njega, da ga osposobi da bi se mogao prenijeti tamo. Doktori rade svoj posao, ja idem kao donator ko\u017ee. Ve\u010deras kre\u0107em jer nisam imala dokumenata. Ovaj dokument sam dobila iz ambasade."<\/p>\n

"Nadam se da \u0107u posle povratka u Podgoricu sa Danijelom riješiti taj status. Jer svaki zakon prave ljudi."<\/p>\n

Pošto je Danijel preba\u010den u Beograd, Jagoda nije mogla da ide sa njim, jer nema dokumenta. Naime, rodjena je u Šibeniku 1966. godine, poslije se udala i \u017eivjela u Beogradu, gdje je i zadnji put izvadila li\u010dnu kartu 1987. godine. Od razvoda \u017eivi u Crnoj Gori i nije prijavljivala boravak, niti se interesovala za va\u0111enje dokumenata. Tek kada se desila nesre\u0107a postala je svjesna potrebe za rješavanjem svog statusa, pa je tada i po\u010dela da se interesuje.<\/p>\n

"Ja sam vadila 87.me li\u010dnu kartu u Rakovici. Posle sam je izgubila, pa je došlo do raspar\u010davanja dr\u017eava. Nisam nešto tragala za tim i ne razumijem se u zakon, polupismena sam. Sada sam dobila nešto, pokuša\u0107u da regulišem i moj boravak u Crnoj Gori."<\/p>\n

Razo\u010darano, ali i pokazuju\u0107i mirenje sa situacijom na ovim prostorima, gledaju\u0107i kroz prozor, i ve\u0107 zaboravivši na ‘\u017eivi’ diktafon, govori mi o problemima sa dokumentima.<\/p>\n

"Hrvati su me skroz izbrisali, a rodjena sam u Šibeniku. U Srbiji sam tako\u0111e imala problem. Dobila sam saznanje da se pod mojim mati\u010dnim brojem nalazi druga osoba. Jer ja nisam dugo bila tamo, a  bio je i rat. Nadam se da \u0107u posle povratka u Podgoricu sa Danijelom riješiti taj status. Jer svaki zakon prave ljudi. Ja sam saznala da nisam jedina osoba bez dokumenata. Ovo sam dobila zahvaljuju\u0107i dogovoru dva ministra, Kalamperovi\u0107a i srpskog."<\/p>\n

Upravo dogovor ministara omogu\u0107io joj je da mo\u017ee oti\u0107i u Srbiju i pomo\u0107i svom sinu svojim prisustvom, ali i svojom ko\u017eom. <\/p>\n

"Ja sam donator ko\u017ee, on nema nikog bli\u017eeg od mene. Ja sam mu majka i logi\u010dno je da mu moja ko\u017ea najviše odgovara. Moram i ja neke testove da pro\u0111em. U nesre\u0107i, eto, ima i sre\u0107e – to što je \u017eiv i dok je \u017eiv dobro je, koliko mo\u017ee da bude dobro."<\/p>\n

Danijelovo stanje je još uvijek neizvjesno, ali Jagoda, iako ka\u017ee da je svjesna toga, namjerava da i svojom vjerom pomogne sinu. U momentima kada spominje Boga, ali i uvjerenost da \u0107e sve biti dobro, ne gleda ni u diktafon, ni kroz prozor, ve\u0107 pravo u mene. O\u010di joj zasijaju i uvjerava me da o\u010dekuje dobro "koliko je to mogu\u0107e". <\/p>\n

"To je mene kao majku mnogo potreslo, ali ja moram biti pribrana."<\/p>\n

Put do Beograda je omogu\u0107ila Danijelova nastavnica engleskog jezika, pa \u0107e Jagoda ve\u0107 poslije našeg razgovora po\u0107i ku\u0107i da se sprema. Pokušava da se sjeti svih dobrih ljudi koji su, na neki na\u010din, pomogli, jer ne \u017eeli nikog da zaboravi. <\/p>\n

"Ve\u010deras u 10 ili 11 kre\u0107em vozom. To mi je obezbije\u0111eno preko jedne nastavnice engleskoga, Nataše. Ona mi je obezbijedila kartu. Ona njega baš mnogo voli. I cijela škola pita za njega, stalno se informišu. \u010cak je i razredni starješina dolazio tu u dje\u010diju bolnicu da ga gleda u ime škole."<\/p>\n

Sa osmjehom pri\u010da kako je stariji sin, Emanuel, bolji u školi, dok Danijel ipak više voli da se igra i istra\u017euje svijet oko sebe. <\/p>\n

"Danijel je onako, tu i tamo, i dvojke, i jedinice i trojke, kod njega svega ima. To je jedno dijete vrlo \u017eivahno, bez straha. On bi svugdje da se popne, sve da vidi."<\/p>\n

Razgovor završavamo njenim objašnjenjem za\u010du\u0111uju\u0107e smirenosti i na\u010dina mirne borbe molitvom i nadanjima. Isti\u010de da svako ima svoj na\u010din na koji \u0107e se suo\u010diti sa teškim situacijama, a njen je, eto, takav da ne iziskuje pretjeranu dramu.<\/p>\n

"Nisam ni slutila do \u010dega mo\u017ee da do\u0111e i kako. To je mene kao majku mnogo potreslo, ali ja moram biti pribrana. Malo je sredina u kojoj \u017eivim \u010dudna. Ako neko ne jau\u010de, ne pla\u010de, ne \u010dupa kosu, misle da njemu nije teško. Ovdje se bitka vodi plakanjem, \u010dupanjem kose, dok je kod mene nešto sasvim druga\u010dije. Ja u srcu osje\u0107am bol i boli me i ne mo\u017ee nikog više od mene da boli. Nai\u0111em na neke \u017eene koje pri\u010daju da mene  nije briga, da me ne zanima. Mene to ne interesuje, meni je cilj da moje dijete bude dobro."<\/p>\n

Pozdravivši se sa njom, ostavila sam je da dovrši svoju kafu i gleda kroz prozor. Uzela sam svoj ogromni kišobran i izašla na mokre plo\u010dnike Hercegova\u010dke ulice. Obuhvatila sam pogledom zgrade, vidjela otvorena gvozdena vrata na ambasadi, ljude koji šetaju i konobare kako \u010diste lokve ispred kafi\u0107a. Misao o skromnoj \u017eeni sa kojom sam provela popodne, prekinula je jedna druga – Roma koji prodaju kišobrane više nije bilo na ulici.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Sestro, molim Vas, samo radite svoj posao, a ja vjerujem da \u0107e moje dijete da \u017eivi<\/em><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[7],"tags":[],"class_list":["post-48815","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-istrazivanja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/48815","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=48815"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/48815\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=48815"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=48815"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=48815"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}