{"id":47818,"date":"2011-07-31T11:02:19","date_gmt":"2011-07-31T11:02:19","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47818"},"modified":"2011-08-01T02:20:56","modified_gmt":"2011-08-01T00:20:56","slug":"jugoslavija-postoji-u-sedmoj-republici","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/07\/31\/jugoslavija-postoji-u-sedmoj-republici\/","title":{"rendered":"Jugoslavija postoji u sedmoj republici"},"content":{"rendered":"

Ante Perkovi\u0107:<\/strong> Ono \u0161to sam poku\u0161ao podvaliti kao jednu od teza u knjizi, jest da je Titova smrt koincidirala sa smr\u0107u iluzije o rock\\'n\\'rollu kao muzici koja \u0107e promijeniti svijet<\/p>\n

Pi\u0161e: Dragan Jurak<\/strong><\/em><\/p>\n

U svojoj knjizi “Sedma republika – pop kultura u YU raspadu” glazbenik, glazbeni kriti\u010dar i publicist Ante Perkovi\u0107 iznosi blasfemi\u010dnu tezu: Jugoslavija nije nestala 1991. niti se posve raspala u seriji dezintegracijskih ratova 1990-ih. Zajedni\u010dki kulturni prostor, tzv. sedma republika, stvorena dinamikom pop-kulture i prvenstveno pop-glazbe, pre\u017eivjela je devedesete i jo\u0161 je prisutna i opipljiva.<\/p>\n

Teza nije nepoznata, mnogi su to znali, mnogi osje\u0107ali, no Perkovi\u0107 je iznosi na originalan i provokativan na\u010din. U okvirima rock-publicistike njegova povijest yu-rocka je “bomba”: izvanredna historiografija u informaciji, interpretaciji i metodologiji. S Perkovi\u0107evom knjigom morat \u0107e se mjeriti sva budu\u0107a rock-publicistika, ali i \u0161ire od toga: bez nje vi\u0161e nema ni potpunog \u010ditanja op\u0107e povijesti raspada Jugoslavije i nastanka novih dr\u017eava.<\/p>\n

Dakle, Jugoslavija jo\u0161 uvijek postoji?<\/em><\/p>\n

– Sedma republika te umrle Jugoslavije trebala bi postojati i mislim da je zdravo da postoji. Ba\u0161 neki dan sam s kolegom Aleksandrom Draga\u0161em razgovarao o ovoj temi. On ka\u017ee da se u odnosu Zagreba prema drugim gradovima u Jugoslaviji sada mo\u017eda doga\u0111a isto \u0161to se doga\u0111alo 80 godina ranije, kada je Austro-Ugarska Monarhija odlazila u zaborav i kada su kulturne veze s Be\u010dom i Budimpe\u0161tom po\u010dele pucati. Pitanje je ho\u0107e li se i kako te pokidane veze obnoviti. Bila bi velika \u0161teta izgubiti tu komunikaciju. Na neki na\u010din, Zagreb, Beograd i Sarajevo su upu\u0107eni jedni na druge, taj jezik koji svi razumijemo je strahovito bitan faktor, a i u mentalitetu postoje male razlike unutar zajedni\u010dke sli\u010dnosti, koje znaju biti vrlo privla\u010dne, pogotovo kada se dobro smjeste u nekom kulturnom proizvodu. Sedma republika nije nastala s politikom, politika je nije podr\u017eavala, pa ne\u0107e ni nestati zbog politi\u010dkih i dru\u0161tvenih gibanja. Zapravo, govorimo o globalnom duhovnom prostoru koji povezuje generacije \u0161to su odrasle na sli\u010dnim stvarima i dijele osnovni pogled na svijet… \u010cini mi se da je glupo vjerovati kako se to dogodilo na\u0161oj generaciji, a da se novim generacijama ne mo\u017ee i ne\u0107e dogoditi.<\/p>\n

Snaga novog vala<\/strong><\/p>\n

Sedma republika u knjizi se povezuje s pojavom pop-kulture, posebno pop-glazbe: pojavljuje se s rock'n'rollom 1960-ih, a 1980-ih njena se izgradnja dovr\u0161ava. Je li se ta “nebeska” republika uobli\u010dila i smr\u0107u Tita, kada je patrijarhalna struktura dru\u0161tva pukla, a djeca su, ostav\u0161i sama u ku\u0107i, po\u010dela tulumariti?<\/em><\/p>\n

– Tako nekako izgleda. Naprosto se paralelno dogodila fizi\u010dka smrt Tita i eksplozija novog vala u Jugoslaviji. S druge strane, ono \u0161to sam poku\u0161ao podvaliti kao jednu od teza u knjizi, jest da je Titova smrt koincidirala sa smr\u0107u iluzije o rock'n'rollu kao muzici koja \u0107e promijeniti svijet. Taj je idealizam umro s atentatom na Johna Lennona u prosincu 1980, dakle nekoliko mjeseci nakon Titove smrti, a Jugoslavija je kao neka utopijska kop\u010da izme\u0111u Istoka i Zapada paralelno krenula u kompletnu dezintegraciju. No, dok su sile raspada u \u0161est stvarnih republika postajale sve ja\u010de, u onoj sedmoj, nevidljivoj, zahuktavala se kulturna proizvodnja, stvaranje veza. To je bio labu\u0111i pjev, ali i hrabro predskazanje onoga \u0161to dolazi, uvid u vrijeme kada kulturi ne\u0107e smetati ni propala zajedni\u010dka ni nove nacionalne dr\u017eave. Kultura bi morala biti izvan politike, neoptere\u0107ena njenim sitnim interesima.<\/p>\n

Koliko je ona, nastaju\u0107i kao zajedni\u010dki kulturni prostor, posisala i konflikte “nekulturne”, “zemaljske” Jugoslavije, uklju\u010duju\u0107i tu i neke “dvostruke igra\u010de”?<\/em><\/p>\n

– Nisam \u017eelio da knjiga bude kriti\u010darski pro\u017eeta, \u017eelio sam izbje\u0107i takva vrednovanja ne\u010dije muzike i zato sam odustao od dijeljenja muzi\u010dara na “dobre” i “lo\u0161e”. Nije moje da se tu pravim pametan, te stvari ionako na kraju rije\u0161i vrijeme. Novi val je na ovim prostorima bio toliko intenzivan i jak da je natjerao sve ljude koji su se tada \u017eeljeli izraziti kroz muziku da se izra\u017eavaju unutar njegove forme. Tako se Houri dogodio izvrstan punk-album, Stubli\u0107u stilizirani, nabrijani new wave Filma, \u0160aperu su se dogodili Idoli… Vrijeme je zaslu\u017eno za ta djela gotovo jednako kao i njihovi autori.<\/p>\n

Njih je kasnije vrijeme opet okrenulo…<\/em><\/p>\n

– Da. Treba naglasiti da je \u017eivot od muzike na ovim prostorima oduvijek te\u017eak. Kada ti s osamnaest godina do\u0111e uspjeh, kasnije prirodno po\u017eeli\u0161 odr\u017eati takav \u017eivotni stil i primoran si na kompromise. Klasi\u010dni primjer tog oportunizma u muzici bio je Goran Bregovi\u0107, koji je najuspje\u0161nije meandrirao izme\u0111u mode i stilova i najvi\u0161e zara\u0111ivao od svega toga, pa su mnogi, vode\u0107i se njegovim modelom, projektirali vlastite karijere.<\/p>\n

Odmak od kulture podani\u0161tva<\/strong><\/p>\n

Koje bi uop\u0107e bile politi\u010dke odrednice sedme republike, uklju\u010duju\u0107i tu i apoliti\u010dnost? Je li rije\u010d o ne\u010dem prozapadnom, proljevi\u010darskom?<\/em><\/p>\n

– Apoliti\u010dnost je svakako va\u017ena crta, ali ne u nekom apati\u010dnom smislu, ve\u0107 kao borba protiv kvarnog oblika politike koji vlada na ovim prostorima. \u010cini mi se da jugoslavenstvo nije postojalo kao neka va\u017ena odrednica, jugoslavenski patos najvi\u0161e su furali sarajevski bendovi. Svi ostali imali su svoju nacionalnu crtu koja nikom nije posebno smetala. Idoli se na albumu “Odbrana i posljednji dani” prema naciji i nacionalnim simbolima odnose vrlo moderno, oslobo\u0111eno, kao da vjeruju da se nacionalni preporod dogodio u XIX stolje\u0107u i da nema potrebe za novim. Na\u017ealost, taj novi nas je zatekao krajem XX stolje\u0107a. Postojao je jedan zajedni\u010dki, kozmopolitski stav, svi iz sedme republike sebe su shva\u0107ali kao ravnopravan dio progresivnog svijeta. U tome je bilo i neke pozitivne drskosti, odmaka od kulture podani\u0161tva.<\/p>\n

Mo\u017ee li se po analogiji sa sedmom republikom, a u kontekstu Severine i Karleu\u0161e, RTL-a i Pinka, Cece i Thompsona, govoriti o IV Jugoslaviji, nekom zajedni\u010dkom prostoru kulture spektakla i narodnjaka koji je pre\u017eivio sve tri Jugoslavije?<\/em><\/p>\n

– To je tamna strana Mjeseca, tamna strana sedme republike. Ili smo svi mi preveliki elitisti kada ka\u017eemo “tamna strana” i kada svisoka gledamo na taj paralelni kulturni prostor. Rambo Amadeus je jo\u0161 tamo krajem osamdesetih rekao da je osnovna prednost turbo-kulture njena strahovita vitalnost i da zato gazi klasi\u010dnu, elitnu kulturu. Spomenuo je kako su nakon Drugog svjetskog rata ljudi koji su s pu\u0161kama do\u0161li u grad postajali ravnatelji baleta. Oni koji su ne\u0161to znali pred tom su se silinom povukli. I onda je ta turbo-kultura na vrlo osebujan na\u010din \u010ditala ne\u0161to \u0161to joj nije bilo blisko. Sli\u010dno se ponovilo i u devedesetima, jo\u0161 uvijek imamo gomilu primjera poraza struke pred argumentima vlasti i mo\u0107i. Taj prostor ne-kulture pokazao se kao ne\u0161to \u0161to je svima zajedni\u010dko. On odli\u010dno ide uz konzumerizam, uz nacionalizam, uz ovo vrijeme u kojem je muzika izgubila sadr\u017eaj i postala samo forma, pozadina, dodatak uz zabavu ili mobilne telefone ili neku akcijsku ponudu. U svemu tome ta kvazi-kultura dobro prolazi. Ustvari, ona je cijelo vrijeme odli\u010dno funkcionirala, nju rat gotovo nije ni dotakao.<\/p>\n

Bilo je tu i puno prebjega?<\/em><\/p>\n

– Da, grani\u010dni prijelaz izme\u0111u sedme republike i ove druge bio je uvijek frekventan. Kako je rekao Joe Strummer: “He who fucks nuns will later join the church.” Ki\u0107o Slabinac je na po\u010detku bio veliki fan Elvisa, prvi slavonski roker. Aca Vukas bio je roker od formata prije no \u0161to se obratio na turbofolk. Dado Topi\u0107, koji je napravio prvi progresivni rock album u Jugoslaviji, potpuno se estradizirao. Takvih prebjega je gomila. To su dvije strane medalje. Na\u0161a \u017eelja da budemo bolji no \u0161to jesmo i povratak u ono \u0161to jesmo.<\/p>\n

Thompson i Ceca<\/strong><\/p>\n

Na jednome mjestu u knjizi stoji: “Sve je povezano, ni\u0161ta nema smisla.” Je li to moto “Sedme republike”? Je li ovo ne samo postmoderna, ve\u0107 i nadrealna historiografija?<\/em><\/p>\n

– Nadrealan je ve\u0107 sam poku\u0161aj da se stvori neki duhovni, nevidljivi prostor, a i u konkretnoj stvarnosti ima toliko fantazmagori\u010dnih detalja. Nije li nadrealno to \u0161to su suprotstavljeni vojskovo\u0111e jugoslavenskih ratova sada smje\u0161teni prakti\u010dki na istom katu i me\u0111usobno si kuhaju ru\u010dkove?<\/p>\n

I me\u0111usobno se grle na rastanku…<\/em><\/p>\n

– Ako se grle, i to je ljudski. Mo\u017eda je to neka vojni\u010dka stvar. Nadrealno je i da se toliko krvi prolilo a kao da smo se vratili na po\u010detak, kao da nismo napredovali ni ekonomski ni kulturno. Shizofrenim ponavljanjem povijesti postajemo neka nedo\u0111ija gdje je sve mogu\u0107e i opet ni\u0161ta nema smisla… \u010cudno je kada vidite da je prvi rock'n'roll film u Jugoslaviji, “De\u010dko koji obe\u0107ava”, imao glavnog junaka, buntovnika protiv sustava, po imenu Slobodan Milo\u0161evi\u0107.<\/p>\n

Dakle, sedma republika pre\u017eivjela je i raspad i ratove, IV Jugoslaviju to kao da je oja\u010dalo – na nebu je sada gu\u017eva zbog puno republika… Me\u0111utim, u knjizi ne spominjete eksploziju marketin\u0161kog carstva. TBF se pojavljuju i kao \u017eestoki kriti\u010dari dru\u0161tva i kao simpati\u010dni pivski manekeni, Hladno pivo je iz marketin\u0161kih razloga na jedan dan postalo Hladno vino… \u0160to se u tom smislu trenuta\u010dno doga\u0111a na nebu, marketin\u0161ki pu\u010d?<\/em><\/p>\n

– To se doga\u0111a kada \u010dovjek poku\u0161ava \u017eivjeti od muzike na ovako osiroma\u0161enom tr\u017ei\u0161tu, jo\u0161 u trenutku kada muzika globalno gubi svoja upori\u0161ta. Nisam sklon osu\u0111ivati ljude, pogotovo kada je sasvim jasno koliko je te\u0161ko odr\u017eati luksuz “neprodavanja”. Ipak, takvi su kompromisi dugoro\u010dno jako \u0161tetni za bilo kojeg autora. Autor nema puno stvari kojih se mo\u017ee dr\u017eati osim svog imena. Ako se po\u010dne vezati uz brendove, onda to ne vodi dobrom. Ako je nekom stalo do muzike, svi ti biznisi trebali bi se maknuti u stranu, \u010dak i po cijenu toga da se muzikom bavi\u0161 kao hobijem. No, onda je nemogu\u0107e odr\u017eavati iluziju “velikog benda”. Tako na koncu ispada da su jedini masovni koncerti u posljednjih desetak godina bez vidljive prisutnosti sponzora u scenografiji bili koncerti Thompsona i Cece, \u0161to dovoljno govori o tome gdje se nalazimo.<\/p>\n

Novossti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ante Perkovi\u0107: Ono \u0161to sam poku\u0161ao podvaliti kao jednu od teza u knjizi, jest da je Titova smrt koincidirala sa smr\u0107u iluzije o rock\\'n\\'rollu kao muzici koja \u0107e promijeniti svijet Pi\u0161e: Dragan Jurak U svojoj knjizi “Sedma republika – pop kultura u YU raspadu” glazbenik, glazbeni kriti\u010dar i publicist Ante Perkovi\u0107 iznosi blasfemi\u010dnu tezu: Jugoslavija […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47818","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47818","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47818"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47818\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47818"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47818"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47818"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}