{"id":47807,"date":"2011-07-22T11:28:30","date_gmt":"2011-07-22T11:28:30","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47807"},"modified":"2011-07-22T11:28:30","modified_gmt":"2011-07-22T11:28:30","slug":"traume-mediji-i-buducnost","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/07\/22\/traume-mediji-i-buducnost\/","title":{"rendered":"Traume, mediji i budu\u0107nost"},"content":{"rendered":"

Smatram da je vrijeme da se o smrti po\u010dne ozbiljno razgovarati i razmišljati – jer ona je sastavni dio sva\u010dijeg \u017eivota. A tek kada se centri mo\u0107i u BiH na ispravan na\u010din postave prema \u010dinjenici smrti (tj. kolektivnim stradanjima), i njihov \u0107e \u017eivot mo\u0107i da otpo\u010dne<\/em><\/p>\n

Pi\u0161e: Marko Ragu\u017e<\/strong><\/em><\/p>\n

Društvena blokada u Bosni i Hercegovini zasnovana je na problemu pogrešne artikulacije ratne traume. Stoga svako, \u010dak i ako nema neku potrebu, tr\u010di da se odredi po takvim pitanjima. Smatram da je to pogrešno, a razlozi su višestruki. U društvenome \u017eivotu je zamrlo sve ono što se direktno ne doti\u010de ratnog konflikta. U Bosni i Hercegovini se toliko govori o smrti, \u010dak toliko da ljudi nisu ni svjesni da se ve\u0107 odavno o smrti uop\u0107e i ne govori, nego da se trguje iluzijama. Smrt je vrlo mo\u0107no sredstvo manipulacije. Ako je društveni \u017eivot u nekoj zajednici par decenija zasnovan na smrti – onda \u0107e takva zajednica trpiti teške posljedice i u budu\u0107nosti. Stoga \u0107u sada navesti jednu jednostavnu definiciju smrti – smrt je kraj \u017eivota; neizbje\u017ena \u010dinjenica, a vjerovatno i stanje. Dakle, smrt nije informacija koju upakovanu u odre\u0111eni okvir primamo sa televizijskih ekrana.<\/p>\n

Smatram da je vrijeme da se o smrti po\u010dne ozbiljno razgovarati i razmišljati – jer ona je sastavni dio sva\u010dijeg \u017eivota. A tek kada se centri mo\u0107i u BiH na ispravan na\u010din postave prema \u010dinjenici smrti (tj. kolektivnim stradanjima), i njihov \u0107e \u017eivot mo\u0107i da otpo\u010dne. Svakodnevno smo zasuti sa televizijskih ekrana prizorima masovnih grobnica, pokopa kostiju mrtvih i bolom o\u017ealoš\u0107enih – \u010dak toliko da su ljudi u svome privatnom \u017eivotu ve\u0107 odavno prestali da o tome i razgovaraju. Mo\u017eda je to i prirodno, jer se u njima bune nagoni za \u017eivotom. Me\u0111utim, sve to ih \u010desto mo\u017ee odvesti u nešto što je imaginarni \u017eivot, tj. \u017eivot potpuno odvojen od društvene stvarnosti, jer prosje\u010dno ekonomsko stanje ljudima onemogu\u0107ava bijeg u nešto što je pozitivno. Nije tajna da je u BiH sve više i više mentalno poreme\u0107enih ljudi, alkoholi\u010dara i narkomana, me\u0111u omladinom, a sve to nije nimalo slu\u010dajno, ve\u0107 je proizvod nemogu\u0107ih uslova \u017eivota i teškog psihološkog pritiska. Otkuda dolazi to da je u BiH u tolikoj mjeri prisutna smrt, kad su ratna ubijanja okon\u010dana prije gotovo dva desetlje\u0107a? Mrtvi su umrli davno – pa se, ako ništa, mogu sahranjivati onako kako prili\u010di da se sahranjuju ljudi, bez politi\u010dara, tj. trgovaca mrtvim dušama. Uvijek se na komemoracijama pojavi neki politi\u010dar, koji tu\u0111u traumu pretvara u profit svoje politi\u010dke stranke. A po svemu sude\u0107i, u BiH se politi\u010dka snaga odmjerava upravo politi\u010dkom artikulacijom ratne traume. Ratom unesre\u0107eni ljudi, tzv. ratne \u017ertve, na sve to pristaju, \u010dak i jedva \u010dekaju da pred televizijskim kamerama otvore dušu, i ka\u017eu javnosti kako se osje\u0107aju. Vjerovatno je i njima samim jasno da od toga nemaju ništa, \u010dak i da je rije\u010d o potpuno pogrešnom na\u010dinu artikulacije traume.<\/p>\n

Smatram da ratom unesre\u0107eni ljudi o tome trebaju govoriti sa stru\u010dnim licima, psiholozima, sociolozima, tj. da svoja iskustva trebaju razmjenjivati na nekim intimnijim seansama, a ne pred televizijskim kamerama, s jedne strane, a s druge, ratnim zlo\u010dincima se trebaju baviti sudovi – a ne novinari,  koji svojevoljno iznose svoje mišljenje o tome ko je, a ko nije, ratni zlo\u010dinac. Mediji u Sarajevu godinama prave tako veliku tenziju, jedino iz razloga jer nemaju snage da se suo\u010de sa stvarnoš\u0107u. Niko \u010dak i ne \u017eeli imenovati stvari pravim imenom, tj. kazati odakle to poti\u010de.<\/p>\n

Naime, sada ve\u0107 specifi\u010dni sarajevski jezik, potpuno je utemeljen na ratnoj traumi – kao da se ljudi i danas podsvjesno brane od agresora, premda je rat završen. Ta vrsta tenzije nije produktivna, niti mo\u017ee rezultirati nekim napretkom, nego je podjednako dekadentna, kao i aktivnost srpskih i hrvatskih centara mo\u0107i, koji BiH sistemski dezintegrišu. Ve\u0107ina javnih li\u010dnosti društveno-politi\u010dkog \u017eivota u BiH – bez obzira na kojoj su strani – u tolikoj su se mjeri fiksirali na ratna stradanja i društvene odnose utemeljene na ratu, da ve\u0107 dugo vremena samom svojom pozicijom ko\u010de bilo kakvu mogu\u0107nost prevazila\u017eenja takvog stanja. A mo\u017eda je i logi\u010dno da ostarjele vo\u0111e društva toliko razmišljaju o smrti, koju su i sami proizvodili, i da njome trguju, jer je ve\u0107ina njih u \u017eivotnom dobu kada bi trebali razmišljati o sebi. Teško da \u0107e neko od njih zastati i izvu\u0107i neke zaklju\u010dke na osnovu vlastitog \u017eivota, jer jednostavnije je u javnome prostoru zamarati ljude iznošenjem jalovih stavova o tu\u0111oj nesre\u0107i.<\/p>\n

Prije nekoliko mjeseci je u Sarajevo – pod strogim policijskim nadzorom – pristiglo nekoliko autobusa sa porodicama \u017ertava ubijenih u Dobrovolja\u010dkoj ulici. Oni se tako skupljaju, i kolektivno \u017eale svoje stradale (što politi\u010dari instrumentaliziraju), a ne shvataju da su zbog takve logike, tj. zbog takvih zloupotreba, njihovi najbli\u017ei i stradali. Potom se majke bošnja\u010dkih \u017ertava pred kamerama \u017eale kako je BiH nemogu\u0107e i podijeljeno društvo, te kako pod policijskim nadzorom moraju posje\u0107ivati stratišta ubijenih. Vjerovatno je policijska zaštita i potrebna baš zato što se stradanja ljudi godinama putem medija zloupotrebljavaju – stoga bi oni trebali i prestati da \u017eale svoje mrtve pred televizijskim kamerama. Ljudi koji \u017eive u BiH, ve\u0107 odavno su zaboravili šta je to \u017eivot, jer su toliko utonuli u društvenu dekadenciju, tj. stvarnost koja je na rubu potpunog implodiranja.<\/p>\n

Toliko su uvjeti \u017eivota u BiH nenormalni, da je što prije potrebno definirati i objasniti šta je to normalan \u017eivot – kako bi ljudi mogli da shvate u kolikoj mjeri \u017eive nenormalno. Tek kada to shvate, mogu\u0107e je govoriti o stvarnim problemima. U kolikoj je mjeri društvena stvarnost iracionalna najbolje govori vje\u010diti pokušaji izjedna\u010davanja, tj. balansiranja politi\u010dkih odnosa putem zloupotreba ratne traume. Klju\u010dni problem u BiH jeste nu\u017enost suo\u010davanja sa stvarnoš\u0107u – tek tada \u0107e biti mogu\u0107e pogled unazad, okrenuti na pogled unaprijed. Protekle zime je Sarajevo bio sablastan grad – u tome gradu se mo\u017eda i najbolje mogu zapaziti posljedice suspenzije društvenih normi.<\/p>\n

Svi ve\u0107 odavno \u017eivimo nezdrave \u017eivote, tj. \u017eivote koji nisu utemeljeni na ne\u010demu \u010dvrstom, \u010dak toliko da se ve\u0107ina ljudi na takav \u017eivot i navikla. Ako ljudi u takvome stanju \u017eive toliki niz godina, onda su oni \u010dak i nesposobni da stvar uzmu u svoje ruke. Sarajevo je grad u kojem još nije došlo do smjene generacija – a ta \u0107e smjena, kada se dogodi, biti naro\u010dito teška. Vjerovatno \u0107e tada i nastupiti u punome smislu taj teški i dugotrajni proces suo\u010davanja sa stvarnoš\u0107u. Mnogima se \u010dini da je jednostavnije svakodnevno putem medija projektovati ratnu traumu i na taj na\u010din praviti pritiske. Me\u0111utim, to je jalov posao. Sve \u010deš\u0107e se zapa\u017ea da mnogi ljudi u javnome prostoru uporno šire frustracije, a nikada ne govore o tome zašto to \u010dine. Ukoliko bi se o tome više razmišljalo i razgovaralo, mo\u017eda bi se problemi prije mogli imenovati pravim imenom. S druge strane, neki smatraju kako je u BiH potrebna revolucija. Premda je ovo društvo idealno za takvo nešto, smatram da takvo nešto nije mogu\u0107e, jer BiH još uvijek ne poznaje samu sebe, pa nikakve radikalne promjene nisu mogu\u0107e, zato što nemaju na \u010demu biti zasnovane. BiH još uvijek ne poznaje samu sebe zato što još uvijek nije došlo do sistemskog suo\u010davanja sa stvarnoš\u0107u.<\/p>\n

Rat je u BiH proizveo ogromne promjene – koje su, nakon par decenija, postale realnost. Ta je realnost – manje ili više nepoznata – i svi bi trebali otpo\u010deti da je upoznaju. Sve to nipošto ne zna\u010di da nije nu\u017eno sudsko procesuiranje svih ratnih nepravdi. A suo\u010davanje sa realnoš\u0107u jednostavno govore\u0107i podrazumijeva mogu\u0107nost unutrašnje promjene perspektiva – jer suo\u010davanje sa ratnim traumama je obostran proces, ukoliko nije zlonamjeran (ljudi jedni druge suo\u010davaju). Tek kada se prihvati realnost – u društveni \u017eivot BiH bi se mogla uvesti i zasad nepostoje\u0107a kategorija koja se zove – budu\u0107nost.<\/p>\n

Radio Sarajevo<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Smatram da je vrijeme da se o smrti po\u010dne ozbiljno razgovarati i razmišljati – jer ona je sastavni dio sva\u010dijeg \u017eivota. A tek kada se centri mo\u0107i u BiH na ispravan na\u010din postave prema \u010dinjenici smrti (tj. kolektivnim stradanjima), i njihov \u0107e \u017eivot mo\u0107i da otpo\u010dne<\/em><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47807","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47807","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47807"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47807\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47807"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47807"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47807"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}