{"id":47765,"date":"2011-06-12T10:01:22","date_gmt":"2011-06-12T10:01:22","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47765"},"modified":"2011-06-12T10:01:22","modified_gmt":"2011-06-12T10:01:22","slug":"pet-razloga-zbog-kojih-europa-puca","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/06\/12\/pet-razloga-zbog-kojih-europa-puca\/","title":{"rendered":"Pet razloga zbog kojih Europa puca"},"content":{"rendered":"

Kako je vidljivo iz dana u dan, jedini lijek je europska revolucija<\/em><\/p>\n

Pi\u0161e: esperanza<\/strong><\/em><\/p>\n

Ovo je moj prijevod teksta José Ignacio Torreblanca, \u010dlana europskog vije\u0107a za me\u0111unarodne odnose, a \u010diji original mo\u017eete pro\u010ditati OVDJE.<\/em><\/p>\n

Vrlo zanimljivi komentari naveli su me da odvojim malo vremena i pripremim ovaj malo du\u017ei \u010dlanak koji daje širu sliku o EU, njenim vrijednostima, bolestima, dijagnozi, ali i lijekovima, iz europske perspektive. <\/em><\/p>\n

Kako je vidljivo iz dana u dan, jedini lijek je europska revolucija. <\/em><\/p>\n

"Danska je ponovno uvela grani\u010dne kontrole s populisti\u010dkim izgovorom da je to zbog kontrole kriminala. Iskorak za zemlju koja je nekada bila model demokracije, tolerancije i socijalne pravde postavila se na liniji za Europu koja se sve više predaje strahu i ksenofobiji. Gr\u010dka se, u me\u0111uvremenu, više od godinu dana njiše na rubu litice i neke \u010dlanove europske vlade \u010dini razo\u010daranim da bi mogla odustati od eura – neki od njih \u010dak i potajno podr\u017eavaju tr\u017eišta protiv Atene. Finska se sama bacila u ruke ksenofobi\u010dnog populizma, tragom Slova\u010dke, i odbila financirati spašavanje Portugala. Sa skorim nadolaze\u0107im izborima, Francuska i Italija iskoristile su tuniski ustanak i ograni\u010dile slobodno kretanje ljudi unutar Europske unije. Njema\u010dka, nesretna zbog doga\u0111anja euro krize u vrijeme regionalnih izbora, ima narušene odnose s Francuskom i Velikom Britanijom u Vije\u0107u sigurnosti Ujedinjenih naroda, ignoriraju\u0107i Libijsku krizu i podrivaju\u0107i desetogodišnju politiku europske sigurnosti. <\/p>\n

Sa sumnjom u budu\u0107nost eura i bu\u0111enjem arapskog svijeta, europski lideri vladaju na temelju anketa i izbornih procesa, odr\u017eavaju\u0107i se na vlasti kroz bilo koji mogu\u0107i na\u010din, \u010dak i ako to rezultira poništenjem Europe za koju je trebalo toliko vremena i toliko odricanja da se izgradi. Nekoliko puta u prošlosti europski je projekt bio na kušnji i izlo\u017een javnosti u nemilost. \u010cini se da je u današnjoj Europi obaveza imati velike ksenofobne politi\u010dke stranke. Istina je da Europa puca kroz \u010detiri pukotine: svoje vrijednosti, euro, vanjske politike i vodstva. Ako nema radikalnih promjena, proces integracije mogao bi se raspasti, ostavljaju\u0107i budu\u0107nosti Europe kao ekonomski i politi\u010dki relevantan entitet u zraku.<\/p>\n

Projekt bez goriva<\/strong><\/p>\n

Ova kriza nije ni kratka ni privremena: mi ne prolazimo samo kroz loše vrijeme, niti smo \u017ertve neosnovanog pesimizma. Da bismo vidjeli opasnost s kojom se suo\u010dava projekt europske integracije, moramo se vratiti samo desetlje\u0107e unazad. Kontrast s trenutnom situacijom se otkriva. Nakon uvo\u0111enja eura 1. sije\u010dnja 1999., Europska unija odobrila je i prihvatila Lisabonsku strategiju, koja je obe\u0107ala da \u0107e EU u\u010diniti najdinami\u010dnijim, najkonkurentnijim i najodr\u017eivijim gospodarstvom u svijetu. Unija se tako\u0111er obvezala na širenje slobode, sigurnosti i pravde, implementiraju\u0107i europske integracije u podru\u010dja kao što su policija, pravosu\u0111e i imigracija, koja su do tada ostala na marginama izgradnje Europe. Da okruni taj proces i da si napravi politi\u010dku uniju koja \u0107e omogu\u0107iti takvom bloku da postane relevantni globalni akter 21. stolje\u0107a, pokrenut je proces izrade europskog ustava.<\/p>\n

Ali EU nije bila okrenuta samo sebi, nego se otvarala prema drugima: provela je najve\u0107e proširenje u svojoj povijesti, uklju\u010duju\u0107i 10 zemalja iz srednje i isto\u010dne Europe, uz Cipar i Maltu, i s tim ostvarenjem ispunila je stratešku viziju, i dalje gledaju\u0107i unaprijed, obvezala se na otvaranje pregovora o \u010dlanstvu s Turskom i time stvarala vrijedan most sa arapskim i muslimanskim svijetom. U isto vrijeme, unija je postavila stupove realne vanjske i sigurnosne politike: nakon godina poni\u017eenja i nemo\u0107i u Bosni, Francuzi i Britanci dogovorili su da \u0107e u ve\u0107oj mjeri koordinirati obranu. U me\u0111uvremenu, ujedinjene europske zemlje, uklju\u010duju\u0107i Njema\u010dku, kako bi se zaustavio pokušaj Miloševi\u0107a da etni\u010dki o\u010disti Kosovo, obe\u0107ale su da \u0107e pokrenuti snage za brzo djelovanje od 60.000 vojnika koji bi mogli biti raspore\u0111eni izvan europskih teritorija za djelovanje u ograni\u010denim krizama i mirovnim misijama. Ne treba zaboraviti tadašnje podcjenjivanje vrijednosti od strane velikih sila, i sve što se tada \u010dinilo: uz euro u opticaju, ekspanzijom u tijeku, procesom donošenja Ustava i sa vanjskom i sigurnosnom politikom poliranom vo\u0111enjem Javiera Solane, govori o Europi nisu izazivali umor i ravnodušnost, nego divljenje, pa \u010dak i, u Washingtonu, Moskvi i Pekingu, neskrivenu ljubomoru.<\/p>\n

Deset godina kasnije, ovaj briljantan popis postignu\u0107a i optimisti\u010dnih obe\u0107anja zahtjeva više od obi\u010dnog ispitivanja: na mjesto uspješne i otvorene Europe koju smo si sami obe\u0107ali, susre\u0107emo Europu, koja se unato\u010d proširenju, smanjila; da se unato\u010d eura pretvorila u egoisti\u010dnu i ne podr\u017eavaju\u0107u zajednicu, koja je prestala vjerovati u svoje vrijednosti s namjerom da se zatvori u strahu od vanjskog svijeta i brige o gubitku identiteta. Mnogi \u017eale zbog proširenja i ne \u017eele \u010duti govora o bilo kakvoj daljnjoj ekspanziji; nisu zainteresirani u ispunjavanju svojih obe\u0107anja o \u010dlanstvu Turske i nisu \u010dak ni u stanju razmotriti ulazak balkanskih zemalja. Više od 20 godina je prošlo od pada Berlinskog zida, što je više nego dovoljno vremena za Europu da se uredi, iznutra i izvana. No, stvarnost je vrlo razli\u010dita: nakon proširenja, govorimo o umoru od proširenja; a nakon neuspjelog ustavnog procesa, vidimo umor od politi\u010dkih integracija; nakon krize eura, \u010dujemo o ekonomskom i financijskom iscrpljivanju. Nakon 10 godina institucionalnih reformi i institucionalne introspekcije, Lisabonski ugovor, koji je trebao spasiti Europu od paralize i uvesti je u 21. stolje\u0107e, jedva je poznat a njegova postignu\u0107a nevidljiva.<\/p>\n

Kriza vrijednosti i politi\u010dka kratkovidnost<\/strong><\/p>\n

Ozbiljnost trenutne europske krize ima svoje korijene u konvergenciji \u010detiriju centrifugalnih sila: porast ksenofobije; kriza eura; deficit vanjske politike i nedostatka vodstva. Pitanja su paralelna, ali se opasno kri\u017eaju pod istim zajedni\u010dkim nazivnikom: nepostojanje dugoro\u010dne vizije. Rezultat toga je da svaka razlika izme\u0111u \u010dlanica, bez obzira na oblik, postaje zero-sum igra, \u017eestoka bitka gdje se bori s ciljem kako bi se postigla pobjeda koja se mo\u017ee prikazati kod ku\u0107e kao nacionalni kapital, bez obzira koliko mala \u010dlanica bila, i kako to mo\u017ee biti štetno za zajedni\u010dki projekt.<\/p>\n

Gotovo prije tri godine dim koji se širio od spaljivanja romskih kampova u Italiji slu\u017eio je kao upozorenje za ono što \u0107e do\u0107i. Od tada, izbori nakon izbora, ja\u010dali su u novim dr\u017eavama (Švedska, Finska, Velika Britanija i Ma\u0111arska) i konsolidirana u mjestima gdje su ve\u0107 imali zna\u010dajnu prisutnost (Italija, Francuska, Nizozemska, Danska). Kao rak, oni su preuzeli politi\u010dki diskurs i dnevni red u svim dr\u017eavama, pooštravaju\u0107i grani\u010dne kontrole, name\u0107u\u0107i ograni\u010denja imigracije, ote\u017eavaju\u0107i spajanja obitelji i ograni\u010davanje pristupa socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih usluga. Što je još gore, kao u slu\u010daju Thilo Sarrazin u Njema\u010dkoj, neki su prešli liniju iz ksenofobije i bacili se u izrazito rasisti\u010dki diskurs o ne inteligentnim muslimanima, opasno evociraju\u0107i sje\u0107anja o tome kako su nacisti nazivali \u017didove, crnce i Slavene "untermenschen „. Rezultat toga je da danas, u jeku ekonomske krize, vrijednosti tolerancije i otvorenosti koje su izgradile najva\u017eniju baštinu koju imamo, u nedoumici je, ili \u010dak u povla\u010denju.<\/p>\n

Taj strah od stranaca je iznena\u0111uju\u0107i, s obzirom da se za Europske probleme ne mogu uop\u0107e kriviti imigranti. Zapravo, istina je suprotno od toga. Uz moralni suicid koji je doveo do toga da prevladava sli\u010dan stav prema imigraciji u gotovo cijeloj Europi, ako nema promjena u demografskom trendu Europljani su osu\u0111eni na ekonomsko samoubojstvo jer po trenutnim stopama nataliteta, europsko radno sposobno stanovništvo \u0107e se smanjiti i suo\u010diti s ve\u0107im socijalnim izdatcima za odr\u017eanje sve starijeg i ovisnijeg stanovništva. Europa sebe mora pogledati u ogledalo Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava, koje su bile u stanju integrirati imigrante iz cijelog svijeta, doprinose\u0107i ne samo svojem osobnom blagostanju, ve\u0107 i na dobrobit zemlje. Me\u0111utim, umjesto toga, Europa preferira stvaranju la\u017enog problema i oko njega gradi rješenja koja \u0107e u\u010diniti ništa više nego ubrzati svoj pad.<\/p>\n

Ograni\u010denost i glupost rasista i ksenofoba spre\u010dava mnoge da ih uzimaju za ozbiljno. Me\u0111utim, njihova sposobnost da utje\u010du na tradicionalne politi\u010dke stranke je zna\u010dajan i u porastu je. Svaki put kad jedan od njih dobije vlast u dr\u017eavi \u010dlanici, ozakonjuju se rasisti\u010dki i anti-europski program koji se sudara s glavom europskih institucija. Da bi se to zaustavilo, druge vlade trebaju se usuditi zazivati ugovore i pljeskati sankcijama ksenofobima i diktatorima, baš kao što \u017eele sankcionirati one zemlje koje ne postupe u skladu s pravilima o prora\u010dunskom deficitu. No, na \u017ealost, slab je odaziv europskih institucija i vlada, pred nosom su im protjerivani rumunjski Cigani iz Francuske, ekscesi u vezi slobode tiska u ma\u0111arskom Ustavu ili uznemiravanje ilegalnih imigranata u Italiji, sugerira da od njih malo o\u010dekujemo kada se treba oduprijeti drugim vladama. <\/p>\n

Kraj solidarnosti <\/strong><\/p>\n

Ka\u017ee se da je za sve kriva ekonomska kriza, ali to nije u potpunosti to\u010dno. Glavni rizik za europski projekt ne dolazi iz krize same po sebi: Europa se suo\u010davala sa krizom i prije nego što je nastala i izlazila iz nje oja\u010dana. Usred krize 1980-ih i pod pritiskom tehnološkog napretka u Sjedinjenim Dr\u017eavama i Japanu, europske vlade odlu\u010dile su napraviti kvalitativni skok u integraciji. Tada su europski \u010delnici jasno predvidjeli ono što se u to vrijeme nazivalo "cijena bez-Europe", drugim rije\u010dima, bogatstvo i blagostanje koje se moglo ostvariti uklanjanjem prepreka koje su usporile gospodarski rast.<\/p>\n

Danas, uz sve ozbiljne i teško riješive izazove koji su pred europskim gospodarstvom (posebno s obzirom na starenje stanovništva i gubitka konkurentnosti), postoji široki konsenzus o tome kako prevladati ove probleme. Pravi problem stoga treba tra\u017eiti negdje drugdje: u postojanju nepomirljivog razumijevanja o tome kako smo dospjeli u euro krizu, i kao posljedicu, kako bismo trebali iza\u0107i iz nje. Za neke, na \u010delu s Njema\u010dkom, suo\u010davamo se s krizom stvorene zbog fiskalne neodgovornosti nekih dr\u017eava \u010dlanica. Dakle, rješenje se nazire u tome da se za dr\u017eave u problemu, jednostavno u skladu s mjerama štednje koje su na snazi, mjere moraju sada poja\u010dati. Rješenje je predstavljeno i shva\u0107eno kao moraliziranje i propovijedanje o snishodljivosti kao da manjak ili višak zemlje odra\u017eava moralnu superiornost ili inferiornost cijele grupe ljudi. Mnogi bi \u017eeljeli dvo-brzinsku Europu, ne temeljenu na vrijednostima, ve\u0107 na kulturne i religijske stereotipe: u prvom razredu bili bi moralni štediše koji prakticiraju protestantsku vjeru, u drugom, rasipni katolici kojima se ne mo\u017ee vjerovati, ili, ako se svodi na to, izbaciti ga na ulicu.<\/p>\n

Ova verzija krize, koja riskira kraj Europe, mora se osporiti. Te zemlje druk\u010dije od siromašne Gr\u010dke ili bogate Irske, prvoklasni su prvak korporativne mo\u0107i, neoliberalizma i deregulacije, nalaze se u sli\u010dnim situacijama prisiljavaju\u0107i nas da tra\u017eimo sofisticiranija objašnjenja. Patimo zbog rasta krize, logi\u010dne faze u procesu izgradnje monetarne unije u kojoj postojanje jedinstvene monetarne politike, ne adekvatnom nadopunom fiskalne politike i regulacije financijskog sustava, uzrokuje neravnote\u017eu koja ja\u010da i uzrokuje probleme koji se trenutno vide. U ovoj situaciji, obzirom da je monetarna unija dizajnirana bez uzimanja u obzir potrebnih mehanizama za rješavanje krize poput ove sadašnje, logi\u010dno bi bilo razgovarati o tome kako usavršiti uniju, tako da funkcionira na uravnote\u017een na\u010din i, kao što se \u010dini potrebnim, poboljša svoje upravljanje uvo\u0111enjem novih instrumenata i ja\u010danjem ovlasti svojih institucija.<\/p>\n

No, umjesto da slijedi put prema produbljivanjem Unije, ono što vidimo je pobjednik \/ gubitnik stav u kojem neki koriste trenutnu situaciju da nametnu svoj gospodarski model drugima, kao da su sve zemlje \u010dlanice u istom stanju i mogu funkcionirati pod istim pravilima. Posljedica svega toga je da se, u nedostatku ambicioznijih mjera, zatvaramo u stanje permanentne krize. U me\u0111uvremenu, prilagodbe i rezovi povezani s trenutnim izvla\u010denjem pogoršat \u0107e krizu u koju su pale neke zemlje, prije nego im pomo\u0107i da iza\u0111u iz nje. Na tom putu propadanje je neizbje\u017eno, jer ako se rast i radna mjesta ne pojave uskoro, društva \u0107e se pobuniti protiv prilagodbe i prekomjernog du\u017eni\u010dkog optere\u0107enja ili, alternativno, tr\u017eišta i vlada vjerovnika raditi \u0107e zajedno i staviti ih u karantenu ili protjerati iz euro zone sve zemlje s problemima solventnosti. Ako se ide na ovakav na\u010din, Europska unija \u0107e prestati postojati u o\u010dima mnogih Europljana, kao što je Me\u0111unarodni monetarni fond za mnoge azijske i zemlje Latinske Amerike u 1980-ih i 1990-ih: sredstvo za nametanje ekonomske ideologije kojoj nedostaje bilo kakav legitimitet, ali koji je prihva\u0107en zbog nedostatka bilo kakve alternative. Mo\u017eda bi to i funkcioniralo, ali Europa u tom slu\u010daju više ne\u0107e biti politi\u010dki, ekonomski i socijalni projekt, nego jednostavno regulatorno tijelo zadu\u017eeno za nadzor makroekonomske stabilnosti koja pati od teškog demokratskog deficita i identiteta.<\/p>\n

Okrenuta od svijeta <\/strong><\/p>\n

Jednako opasno kao što je i slom unutarnjeg sporazuma je europska nesposobnost da govori i djeluje u suglasju svijeta 21. stolje\u0107a. Unato\u010d tome što je najve\u0107i gospodarski i trgovinski blok na planeti, najve\u0107i svjetski pru\u017eatelj razvojne pomo\u0107i i, \u010dak, unato\u010d smanjenja, i dalje ima zna\u010dajan vojni i sigurnosni aparat, Europa još uvijek provodi svoju mo\u0107 u fragmentima i kao rezultat toga, kao što vidimo svakog dana u odnosima sa Sjedinjenim Dr\u017eavama, Rusijom ili Kinom, ili u njenim akcijama u mediteranskom susjedstvu, neefikasna je. O\u010dito, Europska snaga nije usporediva s velikom silom niti to \u017eeli iskoristiti kao oni. Problem je u tome da Europa nije u stanju djelovati ujedinjeno i odlu\u010duju\u0107i na\u010din, \u010dak i na svojim najbli\u017eim geografskim podru\u010djima kao što je Mediteran, gdje bi njena snaga trebala biti prevladavaju\u0107a, a niti je utjecajna ili u\u010dinkovita u institucijama poput UN-a, G -20 ili MMF-a gdje je njena politi\u010dka i ekonomska mo\u0107 ogromna. U svim tim multilateralnim institucijama, nalaze se mnoge europske zemlje, ali malo Europe, i što je najgore, malo je politika koja se uklapaju s njenim interesima.<\/p>\n

Više od godinu dana nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma koji nam je obe\u0107ao novu i u\u010dinkovitiju vanjsku politiku, paraliza Europskih vanjskih poslova je potpuna. Odgovor na arapske revolucije bio je bez sumnje kap koja je prelila \u010dašu. Desetlje\u0107ima, u zamjenu za zaštitu svojih interesa vezanih uz imigracije, energiju i sigurnost, Europa je podr\u017eavala odr\u017eavanje na vlasti niz autoritarnih i korumpiranih re\u017eima, i ostajala slijepa na promicanje demokratskih vrijednosti i poštivanje ljudskih prava. Ali, kada su kona\u010dno i bez ve\u0107e strane pomo\u0107i ljudi u regiji uzeli sudbinu u svoje ruke, odgovor iz Evrope je bio spor i kukavi\u010dji, s \u010delnicima koji se pojavljuju puno više zainteresiranim za zaštitu svojih gospodarskih interesa i kontrolu tokova imigracije od podrške demokratskih promjena. U ovome se još jednom o\u010dituje kratkovidnost, obzirom da ako arapske revolucije uspiju, ekonomska dividenda demokratizacije bila bi tako velika da bi zasjenila bilo koju kalkulaciju cijene revolucija. <\/p>\n

Istina je da je Europa izbjegla pad u ponor ne puštaju\u0107i Gadafia da u\u0111e u Benghazi. To bi Europu vratilo unatrag, u dane Srebrenice, i pokrenulo nepopravljivu moralnu i politi\u010dku krizu. No, nemojmo se zavaravati, u Libijskom ustanku, kao i u euro krizi, nakon izbjegnutog pada u ponor ima još puno toga što treba u\u010diniti: uz postizanje mira koji zaustavlja Gadafijev re\u017eim za ostanak na vlasti, Europa treba vratiti vjerodostojnost u svoje vojne kapacitete, što je dovedeno u pitanje, kao i u svoje sigurnosne institucije i vanjsku politiku koja je potrošena. Frustracija s tim novim institucijama vanjske politike, posebno uloge stalnog predsjednika Vije\u0107a, Herman Van Rompuy-a, visoke predstavnice za vanjsku politiku, Catherine Ashton, i novog europskog Vanjskog Akcijskog Servisa (EEAS), toliko je velika da su se europski kapiteli po\u010deli sami razdvajati od ovih institucija i koordiniraju i rade samostalno.<\/p>\n

Paradoksalno je da gdje smo se nadali da \u0107e do\u0107i do spoja europskih i nacionalnih interesa, u Bruxellesu i glavnim gradovima, sada pronalazimo sve ve\u0107i lom: s jedne strane europska vanjska politika koja jedva da postoji na papiru i nedostatkom snage; a s druge strane, formira se niz politika na stvaranju koalicije volontera sa isklju\u010divo nacionalnim resursima. Da je Arapsko Prolje\u0107e završilo brzo i sretno, neuspjesi Europe prošli bi nezapa\u017eeno. Ali ako je ono što je pred nama, kao što se \u010dini da \u0107e biti, je vrlo te\u017eak put prema demokraciji, ispunjen s djelomi\u010dnim pobjedama i porazima i puno nestabilnosti i nesigurnosti, Europa \u0107e se podijeliti, te \u0107e biti nesposobna za vršenje bilo kakvog utjecaja i time \u0107e postati neva\u017ena u svijetu. Sa nikakvom ulogom na Bliskom istoku, poni\u017eenom Turskom sa zaprekama pred njeno pripojenje i mediteranskom regijom ostavljenoj svojoj vlastitoj sudbini, Europa \u0107e prestati biti vjerodostojan politi\u010dki \u010dimbenik u svijetu.<\/p>\n

Pobuna elite<\/strong><\/p>\n

Godinama je europski projekt napredovao na temelju implicitnog konsenzusa izme\u0111u gra\u0111ana i elite u pogledu koristi od procesa integracije. Taj konsenzus sada je razbijen na dva fronta. S jedne strane gra\u0111ani su povukli bianco \u010dek koji su dali europskim institucijama da njima upravljaju "za ljude, ali bez ljudi." S vremenom, proces integracije je dotaknuo najosjetljivije niti nacionalnog identiteta, posebno u odnosu bogatstva dr\u017eave i socijalne politike. Ekonomska, liberalna i deregulatorna pristranost europske izgradnje završila je politiziranjem i idealiziranjem projekta, koji je prethodno osmišljen s najboljim namjerama, ostavljena je u rukama stru\u010dnjaka i birokrata. No, više iznena\u0111uje da uz ove pobune masa, postoji nešto što bismo mogli nazvati "pobune elita."<\/p>\n

Njema\u010dka je mo\u017eda najjasniji primjer ovog fenomena. Prema anketama, 63% Nijemaca prestalo je vjerovati Europi i 53% ne vidi budu\u0107nost Njema\u010dke u Uniji. Za elite stvari nisu puno druga\u010dije: u vrijeme kada je izvoz u Kinu bio na rubu da nadmaši izvoz u Francusku, jug Europe se gledao kao prepreka za rast. Sje\u0107anje na europsko opredjeljenje nestao je s generacijskom smjenom: samo 38 od 662 trenutnih \u010dlanova parlamenta dr\u017ee svoja mjesta od 1989. Bez ikakve sumnje gledamo u novu Njema\u010dku. S obzirom na njenu veli\u010dinu i va\u017enost, svaka promjena u Njema\u010dkoj ima dubok utjecaj na europsku izgradnju. A budu\u0107i da je klju\u010dno obilje\u017eje nove Njema\u010dka nedostatak povjerenja u Europsku uniju, Njema\u010dka izvozi nepovjerenje više nego povjerenje, kao što je \u010dinila u prošlosti. Bitna sastavnica europskog motora je zako\u010dila, bez bilo kakve postoje\u0107e alternative da je zamijeni. Francuska mo\u017ee ekonomski pre\u017eivjeti bez Njema\u010dke vjere u uniju, i to bi \u010dak mogla iskoristiti Ujedinjeno Kraljevstvo da popuni praznine koje je Njema\u010dka ostavila u vanjskoj politici, ali je o\u010dito da Europa ne mo\u017ee napredovati bez Njema\u010dke u potpunosti posve\u0107ene europskim integracijama.<\/p>\n

U nedostatku njema\u010dkog vodstva ili bilo koje alternative, proces integracije postaje iscrpljen. Predsjednici Komisije, José Manuel Barroso, i Vije\u0107a, Herman Van Rompuy, te visoki predstavnik za vanjsku politiku, Catherine Ashton, izgubljeni lutaju u Europskoj magli, nesposobni da izra\u017eavaju jednostavan diskurs koji \u0107e ih povezati s pro-Europljanima koji još uvijek vjeruju u projekt. Samo Europski parlament povremeno se uzdigne u moralnu svjesnost, podi\u017eu\u0107i zidove protiv populisti\u010dkih i ksenofobnih ekscesa i pokušava unaprijediti proces integracije. Me\u0111utim, samo nekoliko \u010dlanova Europskog parlamenta iznose vlastiti stav i spremni su se okrenuti protiv svoje vlade i nacionalne stranke kada je to potrebno. U Njema\u010dkoj, Francuskoj i Italiji, ali i u mnogim drugim zemljama, suo\u010deni smo sa generacijom lidera sve više kratkovidnim i predanim predizbornim kampanjama: me\u0111u njima, ni jedan ne govori Europi niti govori za Europu.<\/p>\n

Epilog<\/strong><\/p>\n

Svakim danom osje\u0107aj da se Europa fragmentira je više stvaran i opravdan. Mo\u017ee li se Europa raspasti? Odgovor je o\u010dit: da, naravno da mo\u017ee. Na kraju dana, Europska unija je ljudska konstrukcija, a ne nebesko tijelo. Da je potrebna i korisna opravdava njezino postojanje, ali to je ne \u0107e sprije\u010diti od raspada. Baš kao niz povoljnih okolnosti koje su dovele do rizi\u010dnog pokretanja ovog velikog projekta, osloba\u0111anje niza nepovoljnih okolnosti mogao bi vrlo lako dovesti do njenog nestanka, posebno ako oni koji su odgovorni za njenu opstojnost izbjegavaju svoje odgovornosti. Mnogi odani pro-Europljani su svjesni da je opasnost od propasti Europe vrlo stvarna, i zabrinuti su o tijeku doga\u0111aja. Me\u0111utim, u isto vrijeme, strahuju da pesimizam s upozorenjima ove prirode mo\u017ee samo poslu\u017eiti da se ubrza kolaps. Ali kada iz dana u dan vidimo crvene niti pristojnosti i vrijednosti koje Europa utjelovljuje bivaju\u0107i prevarena od strane netrpeljivih politi\u010dara koji beskrupulozno siju strahove kod gra\u0111ana, nemogu\u0107e je druk\u010dije vjerovati. Vidjevši jasno\u0107u ideja i odlu\u010dnost s kojom anti-Europljani slijede svoje ciljeve, teško je vjerovati da \u0107e samo optimizam biti dovoljan sam po sebi da spasi Europu od duhova upornosti, egoizma i ksenofobije koji nas progone u sadašnjosti. Bez jednake razine odlu\u010dnosti i jasno\u0107e ideja s druge strane, Europa ne \u0107e uspjeti."<\/p>\n

Pollitika<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kako je vidljivo iz dana u dan, jedini lijek je europska revolucija<\/em><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47765","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47765","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47765"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47765\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47765"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47765"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47765"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}