{"id":47720,"date":"2011-04-29T11:29:46","date_gmt":"2011-04-29T11:29:46","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47720"},"modified":"2011-04-29T11:29:46","modified_gmt":"2011-04-29T11:29:46","slug":"nacija-kao-simbol","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/04\/29\/nacija-kao-simbol\/","title":{"rendered":"Nacija kao simbol"},"content":{"rendered":"

Osje\u0107am se kao da me je netko grubo izbacio iz moje sigurne prostorne i vremenske distance i protiv moje volje katapultirao unazad, u drugi prostor, u drugo vrijeme, u godinu 1991, godinu 1992, godinu 1993…<\/em><\/p>\n

Pi\u0161e: Vuk Peri\u0161i\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

Nacionalni i dr\u017eavni simboli imaju poseban zna\u010daj u nacionalisti\u010dkoj mitologiji. Oni dokidaju dijalektiku komunikacije, svode je na ritual i kondenziraju u simplifikaciju i nesporazum bez \u010dega opstanak nacionalizma nije ni mogu\u0107. Pro\u017edrljivo i nezasitno nacionalno bi\u0107e guta ku\u0107u bitka pa jezik prestaje biti medij dijaloga i poimanja. Pretvara se u nemušti pokli\u010d i licitarsko srce pohranjeno u vitrinu nacionalnih insignija. Jezik postaje nepotreban osim kao mumija, kao mošti koje se pokazuju svjetini. Nacionalizam ne \u017eeli \u010duti polifoniju misli i refleksija nego lepet barjaka.<\/p>\n

Me\u0111u prvim aktima novih re\u017eima koji su došli na vlast u jugoslavenskim republikama 1990. bile su odluke o promjeni grba i zastave. Nacionalisti\u010dke vlasti su tome pridavale nesrazmjerno veliku va\u017enost u \u010demu se posebno isticao Tu\u0111manov re\u017eim.<\/p>\n

Historijski hrvatski grb je štit vodoravno i okomito podijeljen u dvadeset pet crvenih i bijelih (srebrnih) polja i kolokvijalno se naziva hrvatska šahovnica. U engleskom jeziku se hrvatski grb ponekad naziva i Croatian checkerboard što je plo\u010da za igru dame koja je u anglofonim zemljama popularnija od šaha. U razli\u010ditim historijskim razdobljima ili prilikama po\u010detno polje u gornjem lijevom kutu bilo je crvene ili bijele boje. Po nekim izvorima grb potje\u010de iz petnaestog, po drugima iz šesnaestog stolje\u0107a.<\/p>\n

Tu\u0111manov re\u017eim tvrdio je da je svojom odlukom izborio pravo na slobodno korištenje šahovnice koja je, navodno, u Jugoslaviji bila zabranjena. Hrvatski grb s dvadeset pet crvenih i bijelih polja bio je integralni dio grba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Nalazio se i u grbu Narodne Republike Hrvatske ali je, u skladu s principima socijalisti\u010dke heraldike, bio okru\u017een \u017eitnim klasjem i sadr\u017eavao je, osim neizostavne crvene petokrake, morsku pu\u010dinu i nakovanj kao simbole hrvatskog pomorstva i industrije.[1] Istina je da je komunisti\u010dki re\u017eim ponekad zabranjivao upotrebu hrvatskog grba bez, kako se govorilo, "socijalisti\u010dkih obilje\u017eja", ali tako je postupao prema svim nacionalnim simbolima bez petokrake, pa i sa saveznom trobojnicom. Time je re\u017eim i simboli\u010dki naglašavao svoj monopol na rješavanje nacionalnog pitanja što je bio samo segment op\u0107eg politi\u010dkog, socijalnog, ekonomskog i kulturnog monopola komunisti\u010dke partije, ali ne i negacija nacionalnog i nacionalne simbolike. Komunisti su sebe smatrali ponajboljim patriotima. U \u010ditavom poslijeratnom razdoblju na krovu Crkve svetog Marka u Zagrebu nalazio se veliki grb Trojednice, odnosno Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije koji je, dakako, sadr\u017eavao i šahovnicu. Šahovnica je opstala na mnogim javnim zgradama iz austrougarskog razdoblja i tokom \u010ditave jugoslavenske epohe nitko se nije prihva\u0107ao zaludnog posla da je uklanja.[2] I prije 1990. koristili su je sportski klubovi pa i neka poduze\u0107a i ustanove.[3] Ipak, Tu\u0111manov re\u017eim je uklanjanje petokrake i \u017eitnog klasja iskoristio za zamorni nacionalisti\u010dki spektakl.<\/p>\n

Jednako histeri\u010dno reagirali su srpski nacionalisti, štoviše, zamjenu policijskih insignija, odnosno zamjenu petokrake zvijezde s novim hrvatskim grbom, iskoristili su kao povod za oru\u017eanu pobunu koja je izbila u Kninu u augustu 1990. Njihovo obrazlo\u017eenje da je novi grb "ustaški" bilo je savršeno neto\u010dno. Kao i hrvatski grbovi korišteni u obje Jugoslavije, novi hrvatski grb zapo\u010dinjao je s crvenim poljem u gornjem lijevom kutu, a šahovnica korištena u NDH zapo\u010dinjala je s bijelim poljem. Ni to samo po sebi šahovnicu nije \u010dinilo "ustaškim" znakom jer je šahovnica koja po\u010dinje s bijelim poljem ve\u0107 bila sastavni dio grba Trojednice. Ustaški znak nesumnjivo je bilo slovo "U" koga Tu\u0111manov re\u017eim nije koristio i koga se zna\u010dajan dio hrvatskih nacionalista u\u017easavao ili ga je takti\u010dki izbjegavao. \u010cinjenica da je Tu\u0111man neslu\u017ebeno tolerirao korištenje tog simbola spada u drugu temu.<\/p>\n

Da li fašisti\u010dki re\u017eim, kada pose\u017ee za nacionalnim simbolima, kompromitira te simbole i smije li mu se dozvoliti da ih kompromitira? Ako su neke nacionalne simbole koristili fašisti, nije li trajno izjedna\u010davanje tih simbola s fašizmom, samo druga vrst fašizma? Ili je rije\u010d o (fašisti\u010dkoj) mr\u017enji prema svakom tu\u0111em nacionalnom simbolu, nezavisno od toga je li ikad bio dio fašisti\u010dke heraldike?<\/p>\n

U vrijeme nacizma njema\u010dki orao je dramatski raširio krila i sletio na svastiku. Savezna Republika Njema\u010dka vratila je orla u samozatajno weimarsko stanje i, jasno, uklonila kukasti kri\u017e. Iz himne su uklonjeni arogantni stihovi Deutschland über alles, kao i oni u kojima se spominju grad Memel (Klaip\u0117da u Litvi) i francuska rijeka Meuse kao krajnje isto\u010dne i zapadne to\u010dke Velike Njema\u010dke.[4] Novi stihovi slave jednakost, zakonitost i slobodu, ali melodija jeostala ista.[5] Instruktivan je i primjer vojni\u010dke pjesme Ich hatt’ einen Kameraden.[6] Izvodila se u Tre\u0107em Reichu svakog devetog novembra kada je Hitler polagao vijenac na spomenik nacistima koji su 1923. poginuli u münchenskom pu\u010du. Ipak, pjesmu i danas u sve\u010danim prilikama izvodiBundeswehr, vojska Savezne Republike, jer su njeni stihovi zapravo antiratni i jer potje\u010de iz devetnaestog stolje\u0107a. Izvo\u0111enje pjesme Ich hatt’ einen Kameraden u poslijeratnoj Njema\u010dkoj nije propust u denacifikaciji. Naprotiv, to je suptilni oblik denacifikacije jer spašava tradiciju od nacizma i uskra\u0107uje mu priliku da je kompromitira. Da je pjesma proskribirana bila bi na stanovit na\u010din zauvijek poklonjena nacistima što bi zna\u010dilo da su uspjeli u njenom oskvrnu\u0107u. Jednako tako ni upotreba talijanske trobojnice nakon Drugog svjetskog rata nije postala sporna. Promijenjena je himna, ali zato što je Marcia Reale bila rojalisti\u010dka, ne i fašisti\u010dka.[7]<\/p>\n

Dr\u017eavni i nacionalni simboli Njema\u010dke i Italije nisu postali i fašisti\u010dki samo zato što su ih koristili re\u017eimi Hitlera i Mussolinija, niti su Deutsche Adler i Tricolore nakon propasti tih re\u017eima ostali fašisti\u010dki, pa tako ni hrvatski dr\u017eavni i nacionalni simboli nisu postali ustaški zato što ih je koristio Paveli\u0107ev re\u017eim. Paveli\u0107 je koristio i himnu Lijepa naša i crveno-bijelo-plavu trobojnicu koje su u obje Jugoslavije bile u zvani\u010dnoj upotrebi.[8] Uostalom, fašisti\u010dki re\u017eimi zabranjivali su nacionalne simbole bez svastike, liktorskog snopa, slova "U" ili odgovaraju\u0107eg teksta himne. U NDH se umjesto stiha Teci Savo, Dravo teci pjevalo Teci Savo, Dravo, Drino. Uklanjanjem Drine kao hrvatskog nacionalisti\u010dkog mitologema i povratkom na izvorni tekst Antuna Mihanovi\u0107a, Lijepa naša je opet postala pastoralna i miroljubiva. Paveli\u0107 je na hrvatsku šahovnicu i zastavu aplicirao slovo "U" i tako otklonio svaku dvojbu o tome koja insignija je ustaška a koja nije, kao što je Hitler dodavanjem svastike njema\u010dkom orlu onemogu\u0107io nesporazume o tom njema\u010dkom simbolu i kao što je Mussolini dodavanjem liktorskog snopa u talijanski grb 1927. i 1929. olakšao razlikovanje nacionalnih i fašisti\u010dkih znakova.[9] NDH, za razliku od Njema\u010dke i Italije, nikad i nije bila dr\u017eava. Ustaško korištenje hrvatskog imena i – izmijenjenih! – hrvatskih insignija bilo je akt uzurpacije, jer je legalna i legitimna Hrvatska u smislu me\u0111unarodnog prava i jugoslavenskog ustavnog prava i dalje postojala kao banovina u sastavu Kraljevine a, nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a kao federalna jedinica Nove Jugoslavije.<\/p>\n

Što je re\u010deno o nacionalnim simbolima koje je koristila ustaška NDH vrijedi i za kunu. Ta \u017eivotinja je sastavni dio slavonskog grba još od Srednjeg vijeka. Zanimljivo je da u istu \u017eivotinjsku porodicu spada i hermelin, \u010dije krzno je omiljeni heraldi\u010dki motiv. Na spomenutom grbu Trojednice s krova Crkve svetog Marka u Zagrebu kuna je bezbri\u017eno \u017eivjela u obje Jugoslavije, kao i na mnogim ina\u010dicama grba Slavonije. Izbor kune kao novca Republike Hrvatske sâm po sebi ne bi bio problemati\u010dan da – kako je to poslovi\u010dno lucidno primijetio Boris Buden – u isto vrijeme nije prognan jazavac iz naziva zagreba\u010dkog satiri\u010dkog kazališta.[10] Naime, iako s kunom i hermelinom spada u istu \u017eivotinjsku porodicu, nesretni jazavac postao je \u017ertva paranoje zbog pripovijetke srpskog pisca Petra Ko\u010di\u0107a.<\/p>\n

Kada bi se nacija suzdr\u017eavala od upotrebe svojih simbola koji su u nekom razdoblju bili korišteni od fašisti\u010dkog re\u017eima time bi na simboli\u010dkoj (i ne samo simboli\u010dkoj) ravni poslala poruku da je zauvijek kompromitirana, da je nepodobna za denacifikaciju i da je, dakle, nacija drugog reda što je akt samomr\u017enje (Hannah Arendt) ili tipi\u010dno fašisti\u010dka diskriminacija ako takav zahtjev dolazi iz druge nacije. Na primjer, kritika fašizma ne smije postati kritika talijanstva jer u tom slu\u010daju prestaje biti kritika i postaje sâm fašizam. Kritika nacije kao pojave je legitimna, ali ne i kritika konkretne nacije s pozicija druge nacije, kao što je, primjerice, legitimna kritika religije s pozicija ateizma dok je kritika islama s pozicija krš\u0107anstva vjerska mr\u017enja. Dok iz nacionalnog simbola nije uklonjen fašisti\u010dki znak opravdan je protest protiv tog simbola, ali ne kao nacionalnog nego kao fašisti\u010dkog simbola. Legitimno je u\u017easnuti se pred crvenom zastavom s bijelim krugom i crnom svastikom, ali ne kao pred njema\u010dkom zastavom nego kao simbolom univerzalnog Zla.<\/p>\n

Nacionalisti pokušavaju zanemariti te nijanse, koje zapravo ni nisu nijanse nego vrijednosti i \u010dinjenice s vrlo jasnim i oštrim bridovima, pa iza kritike tu\u0111eg fašizma prikrivaju ordinarni šovinizam i koriste nastalu zabunu da bi sebe prikazali kao antifašiste ukoliko procijene da je to oportuno. Tko u talijanskoj Tricolore vidi fašisti\u010dki simbol \u010dak i kada na njoj nije fascio littorio – ili samo zato što je na njoj nekada bio fascio littorio – nije antifašist nego italofobni šovinist, kao je što onaj koji u \u0107irilici, ekavici i ocilima uvijek vidi Ljoti\u0107a, Miloševi\u0107a, Ra\u017enatovi\u0107a i Mladi\u0107a sve samo ne antifašist, kao što to nije ni onaj koji nema dovoljno mašte da u munjovozu i brzoglasu vidi komi\u010dne neologizme ili je, pak, dovoljno zlonamjeran da u njima vidi samo Maksa Luburi\u0107a i Didu Kvaternika. Rije\u010dju, samo fašisti mogu neki nacionalni simbol preobraziti u fašisti\u010dki simbol jer nitko osim njih to i ne \u010dini, kao što samo fašisti mogu neki nacionalni simbol percipirati kao fašisti\u010dki i onda kada on to više nije ili nije po sebi. Zato je va\u017eno sa\u010duvati \u010dast nacionalnih simbola kada nisu genuino fašisti\u010dki i kada su na bilo koji na\u010din o\u010diš\u0107eni od fašisti\u010dkog znakovlja, što ne isklju\u010duje kriti\u010dki anacionalni stav prema dr\u017eavotvornoj estetici i simbolici, naciji kao takvoj ili svakom nacionalizmu.<\/p>\n

No, bile fašisti\u010dke ili ne, insignije ne prestaju stvarati nesporazume.<\/p>\n

U svojem pismu koje je objavljeno u Betonu 22. marta 2011. Ivana Simi\u0107 Bodro\u017ei\u0107 ka\u017ee da je "napad na Vukovar bio dio slu\u017ebene politike tadašnje Jugoslavije".[11] Pisci su, navodno, znati\u017eeljni ljudi. Ako i nisu barem bi trebali razlikovati fiction i faction, osim ako konfuzija izme\u0111u fikcije i stvarnosti nije dio njihovog knji\u017eevnog postupka. Kako god bilo, za\u010du\u0111uje da jedna knji\u017eevnica nije provjerila i saznala tko je zapravo napao i srušio njen grad. Nesumnjivo bi Joyce i Borges tako postupili da su, ne daj Bo\u017ee, razoreni Dublin ili Buenos Aires. Pretpostavljam da bi oni, da su 1991. \u017eivjeli u Vukovaru, lako ustanovili da napad na Vukovar nije bio dio politike tadašnje Jugoslavije iz jednostavnog razloga što u vrijeme napada na Vukovar Jugoslavija više nije postojala pa nije ni mogla imati slu\u017ebenu ili neslu\u017ebenu politiku. \u010cinjenica da je jedan re\u017eim, to\u010dnije jedan zlo\u010dina\u010dki pothvat, sebe u vrijeme napada na Vukovar nazivao "Jugoslavijom" ne mijenja ništa na stvari kao što na stvari ne bi ništa promijenilo ni da su Šestorica (Miloševi\u0107, Jovi\u0107, Kosti\u0107, Bulatovi\u0107, Kadijevi\u0107, Ad\u017ei\u0107) sebe nazvali Austro-Ugarskom ili Svetim Rimskim Carstvom. Bila je to uzurpacija koja je umnogome nalikovala na Paveli\u0107evu uzurpaciju Hrvatske. Jugoslavija je prestala postojati \u010ditavih godinu dana prije napada na Vukovar donošenjem secesionisti\u010dkog Ustava Srbije u re\u017eiji te iste šestorice. Vojska likvidirane dr\u017eave nastavila je koristiti njeno ime i njene insignije samo zato da bi tom simboli\u010dkom konfuzijom stvorila zabunu iz \u010dega su spomenuta Šestorica pokušavala izvu\u0107i takti\u010dku korist. Korištenje tu\u0111ih uniformi i oznaka je ratna varka koja se koristi od pamtivijeka. Ponekad stvara komi\u010dne situacije kao što je ona koju je opisao Boris De\u017eulovi\u0107 u romanu Jebo sad hiljadu dinara, a ponekad i tragi\u010dne kao u Vukovaru 1991. gdje su se \u010detnici borili u partizanskim uniformama. Nisu se presvukli nego su se kafkijanski preobrazili \u010dime su izveli najspektakularniju ratnu varku u povijesti ratovanja. Na nju je o\u010dito nasjela i Ivana Simi\u0107 Bodro\u017ei\u0107, valjda zato što kao pisac vidi samo simbole i formu i ne zanimaju je suština i sadr\u017eaj.[12] S takvim knji\u017eevnim pristupom ne bi se slo\u017eio otac nefikcijske pri\u010de Truman Capote, no i to spada u drugu temu.<\/p>\n

Košmarna konfuzija izme\u0111u petokrake i ocila, Jugoslavije i Srbije, komunizma i pravoslavlja, simbola i suštine, forme i sadr\u017eaja postala je nakon razaranja Vukovara toliko nerazmrsiva da je ispunila svoju svrhu pa su 1992. raznolike vojske srpskog nacionalizma odustale od korištenja jugoslavenskih insignija.[13]<\/p>\n

Na kapama srpskih vojski i mnogih paravojnih bandi pojavilo se nešto što su svi nazivali kokarda iako to uop\u0107e nisu bile kokarde nego ina\u010dice srpskog dvoglavog orla. Cocarde je okrugli znak nastao stilizacijom nacionalnih boja koji je ušao u masovnu upotrebu u doba Francuske revolucije.[14] Rije\u010d je zapravo o okrugloj zastavi koja se danas koristi na krilima vojnih aviona kao oznaka pripadnosti. Oznaka na kapama u vojsci Kraljevine Jugoslavije bila je elipti\u010dna plavo-bijelo-crvena kokarda. Nakon kapitulacije u aprilu 1941. zadr\u017eali su je \u010detnici i otad se uvrije\u017eio stereotip da je svaka \u010detni\u010dka insignija kokarda, \u010dak i kada je rije\u010d o dvoglavom orlu.<\/p>\n

Neznanje i nesporazum hrane jedno drugoga. Ve\u0107ina ljudi izvan Srbije, pa i mnogi u Srbiji, misle da su \u010detiri ocila na srpskom grbu zapravo \u010detiri \u0107irili\u010dna "S" i da su po\u010detna slova gesla Samo sloga Srbina spasava. Izvorno se ustaška zakletva, uz raspelo, pištolj i bode\u017e, polagala podizanjem tri prsta desne ruke. Danas se tri prsta univerzalno percipiraju kao srpski nacionalisti\u010dki pozdrav. Sve je mogu\u0107e u nezgrapnom svijetu znakova iz koga su prognani rije\u010d i misao.<\/p>\n

Nacionalni i dr\u017eavni simboli ne proizvode nesporazume samo u komunikacijskoj interakciji. Toliko plašteva, kruna, zvjeradi, šarenila, zlata, vitica, svile, krzna i šarenila nema ni u snovima malogra\u0111anske udava\u010de. Lavovi imaju po nekoliko repova, orlovi su dvoglavi, pantere izvode cirkuske trikove, harfe lebde, a Triglav u stvarnosti uop\u0107e ne izgleda onako. Takav infantilni ki\u010d ve\u0107 sâm po sebi je nesporazum, podmukla obmana \u010dije neuke \u017ertve se osje\u0107aju lijepo. Re\u0107i nekome da je plasti\u010dna gondola na televizoru ki\u010d jednostavno nije politi\u010dki korektno jer bol koju konzument ki\u010da osje\u0107a u trenutku kad je raskrinkan ista je ona bol koju osje\u0107a nacionalist kada mu se skrene pa\u017enja da je nacija "zajednica stresa" (Peter Sloterdijk) a nacionalizam "odglumljeni orgazam" (Dimitar Anakiev).<\/p>\n

Nacionalne insignije nisu banalne i nebitne, kako \u010desto u dobroj namjeri isti\u010du kriti\u010dari nacionalizma. Nacionalisti ih ne obo\u017eavaju i ne štite zakonom samo zato što su skloni banalnom ki\u010du, simplifikaciji i nesporazumima nego i zato što slute da su insignije jedino utjelovljenje imaginarne zajednice, jedini predmet kroz koji nacija uspijeva postojati jer i sama nacija nije ništa drugo nego simbol, šareno stakalce koje se zavodljivo sjaji u pukotini izme\u0111u fikcije i stvarnosti.<\/p>\n

Peš\u010danik.net<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Osje\u0107am se kao da me je netko grubo izbacio iz moje sigurne prostorne i vremenske distance i protiv moje volje katapultirao unazad, u drugi prostor, u drugo vrijeme, u godinu 1991, godinu 1992, godinu 1993…<\/em><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47720","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47720","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47720"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47720\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47720"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47720"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47720"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}