{"id":47717,"date":"2011-04-26T12:30:11","date_gmt":"2011-04-26T12:30:11","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47717"},"modified":"2011-04-26T12:30:11","modified_gmt":"2011-04-26T12:30:11","slug":"zasto-mi-je-zao-srba","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/04\/26\/zasto-mi-je-zao-srba\/","title":{"rendered":"Za\u0161to mi je \u017eao Srba"},"content":{"rendered":"

Kad \u010ditam ili slušam musje Klašnjikova, sjetim se Orvela koji veli da je svaki nacionalist "jedna velika usta koja iznova izvikuju jednu te istu la\u017e"…<\/em><\/p>\n

Pi\u0161e: Marko Ve\u0161ovi\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

…Kalašnjikof je jedno od najmonumentalnijih utjelovljenja basnoslovno bogate srBke la\u017ei, a uz monumentalnost prirodno ide glupost: moraš biti "bedast kao toljaga", što re\u010de Matoš, da o Srbiji, koja je u posljednjih dvadestak godina pogazila sve norme na kojim se temelji ulju\u0111en \u017eivot na svakoj ta\u010dki zemljine kugle, drviš kao o jedinoj neupitnoj vrijednosti pod nebom<\/em><\/p>\n

Primio prvu penziju: 442 eura. Te dosta, rekao bi moj \u0111ed Simuen. Pošto sam se finansijski obezbijedio i ne moram tr\u010dati za parom, \u010deš\u0107e \u0107u sara\u0111ivati u e-novinama. Mo\u017eda vas zanima: kako sam se \u0107utio u \u010dasu kad sam s penzijskim odreskom u ruci shvatio da su mi po\u010deli te\u0107i umirovljeni\u010dki dani? Ne krijem da je u meni bilo prazno: mo\u017eda su toliko bile prazne samo beogradske ulice kad je dolazio bivši agent Kagebea, po\u010dasni gra\u0111anin op\u0107ine Zubin Potok i, skupa sa diktatorom Robertom Mugabeom i Slobinim Remzi Klarkom, po\u010dasni doktor Beogradskog univerziteta.<\/p>\n

Sjetio sam se ratnog stiha: „U miru umiru umirovljenici", iz pjesme Amira Kujovi\u0107a, bivšeg borca bosanske armije i po meni najboljeg beha pjesnika mla\u0111e generacije. Zašto je taj stih izvrstan? Zato što kazuje da je svijet okrenut naglavi\u010dke: u miru se mre po redu, a u ratu umiru dvadesetogodišnjaci. Pošto je sad mir, šta god to zna\u010dilo, s tim odreskom u šaci stao sam u red za mrenje. Od mene su \u017eive tek uspomene. \u017div sam i kad pišem pjesme i pravim prepjeve. Ostalo se mo\u017ee iskazati poslovicom: kljuca pile u gvozdene vile.<\/p>\n

Da pobjegnem od tuge nad umirovljenikom, otvorih e-novine, organ za objelodanjivanje zastarjele i prevazi\u0111ene predrasude koja se zove istina, i bi\u010d za naciste, fašiste, rasiste, bitange, vucibatine, nitkove, la\u017eove, lupe\u017ee, grabljivce, plja\u010dkaše, ništarije, koji kroje kapu svima u regionu. U Hrvatskoj Franjo Katavi\u0107 i Salih Fazli\u0107 osu\u0111eni su na uslovne kazne zbog pomaganja u bijegu Gotovini i Petra\u010du, što treba, ako im svraka nije mozak popila, da shvate kao ozbiljnu opomenu dr\u017eave: drznete li se opet pomagati im u bijegu, bogini ste.<\/p>\n

Potom sam \u010dituckao novosti iz zemlje koja je ozbljina kandidatkinja da postane ruska \u0433\u0443\u0431\u0435p\u043d\u0438\u044f. I sjetio se da su Fenereju ibeovci smatrali 17. republikom SSSR-a, gledište koje su mnogi platili glavom, me\u0111u njima i moj otac Velimir. Moja Darinka, udovica strijeljanog izdajnika, kad joj do\u0111u vile o\u010dima, govorila mu je mrtvom: "Potr\u010do si za Staljinom i zavalio poto\u010dinu, a mene na vrat ostavio šestoro svo\u010dadi da ja oko njig šestanske muke vi\u0111am, o\u010dina ti oca jebem, i tebe i Staljinu i onome ko ga izmisili". Svo\u010de je kr\u017eljavo pile, zavaliti poto\u010dinu zna\u010di svojim lešom preprije\u010diti potok i u njemu napraviti vale, a Staljina je izmislio Maršal, bezbeli, nisam valjda ja. <\/p>\n

Ibeovcima Staljin bješe popio pamet i zato što je sjebo Hitlera, a sad SrB\u010dadima same ga\u0107e spadaju pred \u010dekistom koji je sjebo Ruse. Gledaju\u0107i kako Srbi pred njim šene kao ku\u010dad, sjetih se prote Matije \u010dije sam memoare \u010ditao u mladosti pa mi je ostao u uspomeni kao jedna od najdivnijih li\u010dnosti iz srpske prošlosti. Prota je za prvog srpskog ustanka išao u Petrograd s tvrdom nade\u017edom u "jedinovernuju Rosiju" da od cara moli pomo\u0107 i "izbavlenije od Turaka" i dobio muda od labuda – ministar inostranih djela \u010cartorijski \u010disto i bistro mu je kazao: "Serbija ot Rosiji o\u0107enj daljoko, a mi s Turkami o\u0107enj prijatelji". I prota se vrati u Srbiju i veliko jevan\u0111elje koje je kupio u putu iznese pred Srbe pa im veli: ovo jevan\u0111elje vam šalje ruski car Aleksandar da ga poljubite i na njemu se zakunete da jedni druge ne\u0107ete izdati u borbi s Turcima, a obe\u0107ao je i da \u0107e nam brzo poslati pomo\u0107. Kad vidim kako pred kagebeovcem klanjaju pet vakata namaza, meni Srba do\u0111e pomalo \u017eao. Jeste, o\u010diju mi.<\/p>\n

Prema stru\u010dnoj ekspertizi Slobina seiza Milorada Vu\u010deli\u0107a, rasista nije nobelovac u izgledu Dobrica \u0106osi\u0107, no Sr\u0111a Popovi\u0107. U današnjem zna\u010denju, rasizam je "uverenje da osnov kao što je rasa, boja ko\u017ee, jezik, vera, nacionalna pripadnost ili nacionalno ili etni\u010dko poreklo opravdava prezir prema odre\u0111enoj osobi ili grupi ljudi, ili ideju o superiornosti odre\u0111ene osobe ili grupe ljudi" (iz teksta Cvete Popovi\u0107 sa Pe\u010danika). Rasizam je, dakle, uvjerenje da postoje razlike me\u0111u odre\u0111enim grupama ljudskih bi\u0107a koje opravdavaju pravljenje vrijednosne hijerarhije i po\u010dinje tvrdnjama da je jedna grupa superiorna nad drugima.<\/p>\n

Pripavnik za nobelovca i vrstan poznavalac, kako prili\u010di kalemaru, istorije i kulture Grka, Bugara, Rumuna, Turaka, Makedonaca, Albanaca, Makedonaca, Crnogoraca, Bošnjaka, Srba, Hrvata i Slovenaca, jer ti narodi, djelomi\u010dno ili u cjelini, \u017eive na Balkanu, tvrdi da su Srbi demokratskiji, civilizovaniji i prosvje\u0107eniji od svih njih, dok su Albanci "socijalni, politi\u010dki i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana". U istoj knjizi veli: "Trpimo juriš arhajskog varvarstva Albanaca" i, da \u010dorba bude guš\u0107a, dodaje: "Albanci, to balkansko pleme koje u svom postojanju nije ništa vredno stvorilo za svetsku kulturu i civilizaciju, koje se proslavilo veštinom u švercovanju droge, je najslavnija \u017ertva na planeti: proglašeni su srpskom \u017ertvom, \u017ertvom etni\u010dkog \u010diš\u0107enja." U balkanskim okvirima, dakle, Srbi, kao nebeski narod, Hitler bi rekao nadljudi, na vrhu su ljestvice, a Albanci su na njenom dnu, kao balkanski talog, Hitler bi rekao podljudi. Nek \u010ditalac iz ovog sam izvla\u010di zaklju\u010dke, a ja \u0107u se sjetiti zgode iz doba opsade Sarajeva. <\/p>\n

Francuz bio u Beogradu, gdje su mu objasnili da su Srbi narod velikih umjetnika, velikih pjesnika, velikih ovih, velikih onih, "a vi, degenerisani i jalovi Francuzi, šta vi imate?" – dodali su. "Zar su takvi pjesnici?", pitao me. "Jesu. Jedan od najve\u0107ih je Jovan Du\u010di\u0107 koji je u srpsku poeziju uveo francuski aleksandrinac. Trenutak, molim vas", ka\u017eem, i na\u0111em na polici Pavlovi\u0107evu knjigu eseja Osam pesnika. Po mišljenju Miodraga Pavlovi\u0107a, koji je jedan od najboljih, mo\u017eda i najbolji srpski analiti\u010dar poezije, Du\u010di\u0107 je "hteo da bude dobar sledbenik francuskih u\u010ditelja poezije, parnasovaca i simbolista, a ponajviše onih koji su se našli izme\u0111u njih, koriste\u0107i iskustva obeju škola, kao što su bili Sili Pridom i Anri de Renje i, dobrim delom, u tom uspeo". "Razumijem", veli Francuz. "Bojim se da ne razumijete", ka\u017eem ja. "Sit sam se naslušao pri\u010da o velikoj srpskoj kulturi, o velikoj srpskoj istoriji, o velikom srpskom i ovom i onom. Prvi put sam u \u017eivotu u inostranstvo otišao 92. u Poljsku, gdje smo na tv gledali prve sukobe Srba i Hrvata. Za osam dana, koliko smo bili u Poljskoj, doma\u0107ini su nam pokazali toliko stvari iz svoje kulture da sam, kad sam kretao za Jugoslaviju, mislio: kad bi svih 23 miliona Jugoslovena bili jedna nacija i kad bi sve što imaju bilo jedna kultura, to bi bilo smiješno malo u poredbi s onim što sam vidio u Poljskoj. Da li vi, ili vaši sunarodnici u Poljacima vidite narod s velikom kulturom?" "Priznajem da ne", veli Francuz.<\/p>\n

Pun gnjeva plamenijeg no gnjev starozavjetnih proroka, Voja Kalašnjikof brani \u010dast Srbije, jer mu je privu\u0107ilo oko repa. Kad \u010ditam ili slušam musje Klašnjikova, sjetim se Orvela koji veli da je svaki nacionalist "jedna velika usta koja iznova izvikuju jednu te istu la\u017e". Kalašnjikof je jedno od najmonumentalnijih utjelovljenja basnoslovno bogate srBke la\u017ei, a uz monumentalnost prirodno ide glupost: moraš biti "bedast kao toljaga", što re\u010de Matoš, da o Srbiji, koja je u posljednjih dvadestak godina pogazila sve norme na kojim se temelji ulju\u0111en \u017eivot na svakoj ta\u010dki zemljine kugle, drviš kao o jedinoj neupitnoj vrijednosti pod nebom. Njegova budaljakanja o \u010dasti najiskompromitiranije dr\u017eave na planeti neprevarljiv su dokaz da je pred nama srBski vo pobjegao iz Domanovi\u0107eve pri\u010de kome je oko repa privru\u0107ilo, zato kandidatkinji za rusku guberniju ka\u017ee: niko u Srbiji ne sme da te bije!<\/p>\n

"Srbiji je", zagrmio je Kalašnjikof, "potrebno da povrati svoje samopoštovanje i samosvest". Od \u010dega sam isprva zazebao, jer se sjetih kako je Srbija pod Slobom "svoje samopoštovanje i samosvet" povratila i po Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, ali moja zebnja splasnu \u010dim se sjetih da je ispucala sve granate, i da više nema šanse da njena \u010dizma na me stane i pretvori me u par\u010de osvojene teritorije, stoga Srbija danas "svoje samopoštovanje i samosvest" mo\u017ee povratiti samo po svojim gra\u0111anima i zato – nek im je Alah na pomo\u0107i. Ka\u017eem Alah, jer Kalašnjikof je hriš\u0107anskog boga zakupio na sto godina.<\/p>\n

\u010cituckao peticiju u korist g. Klašnjikova, gledao kako ispod nje gomila raste, kao u dane bla\u017eenopo\u010divšeg Slobe. Jeste, njeni potpisnici su obi\u010dna gomila. Sjetih se Odnovih stihova: "gomila ne odbacuje nikog, priklju\u010denje gomili \/ jedina je stvar koji svi ljudi mogu u\u010diniti". Ta gomila se zala\u017ee da iznad zakona bude stavljen onaj ko je diljem planete rastalambasao da se \u017eiv zakla za zakonom: ne daj mu leba da jede ali nek se poštuje zakon, i treba mu bezodvla\u010dno vjerovati, jer Kalašnjikof je legalista po uzoru na Paši\u0107a koji je govorio: "Zakoni su – za protivnici".<\/p>\n

Gomili se priklju\u010dio i ofucani Nogo koga sam kao ratnog huška\u010da, stihodjeljca i prepisiva\u010da opevao u knjizi Mrzitelj. Nije va\u017eno kad \u0107e taj spis biti objavljen, glavno je da je posao obavljen: Slobinog Barda sam pocepao kao crnorukci ukaz kralja Petra iz 1902. Mada znam da se sve što sam kazao o Nogi mo\u017ee svesti na onu narodonu: kljuca pile u gvozdene vile. Ipak, volio bih da se za \u017eiva Noge moje djelce na\u0111e u beogradskim knji\u017earama. Kad na fotografiji ili na ekranu vidim njušku najtrofejnijeg srBskog pjesnika svih vremena koji je sebe ustupio naciji na trajno korištenje, sjetim se Grejvsove pjesme Laureat: "Ovdje je nekad bio pjesnik. Umro je. To nije bila prirodna smrt, ve\u0107 samoubijstvo", a ono što je od njega ostalo staje u epitete kojim Grejvs poentira pjesmu: "Naduven, prazan i ne\u010dastan".<\/p>\n

Otrcano mu je sve što piše ili ka\u017ee: taj rabi i dosjetke koje su se ofucale još za komunista. U to doba je povodom Nazorove pjesme Titov naprijed nastala pitalica: koja je razlika izme\u0111u Kara\u0111or\u0111a i Tita, a odgovor je: prvi je govorio "za mnom", a drugi "naprijed". Tu dosjetku Nogo je potrošio na Mladi\u0107a: taj nikad nije govorio "naprijed" nego "za mnom". Na Nogovu licu la\u017e je vidljivija no odijelo na njemu: on koji je o sebi pjevao kao o "jakobincu iz šezdesete osme" sad je jedan od najvi\u0111enijih bakljonoša prodrocane srBske la\u017ei.<\/p>\n

e-novine<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kad \u010ditam ili slušam musje Klašnjikova, sjetim se Orvela koji veli da je svaki nacionalist "jedna velika usta koja iznova izvikuju jednu te istu la\u017e"…<\/em><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47717","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47717","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47717"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47717\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47717"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47717"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47717"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}