{"id":47535,"date":"2010-10-29T12:28:36","date_gmt":"2010-10-29T12:28:36","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47535"},"modified":"2010-10-29T12:28:36","modified_gmt":"2010-10-29T12:28:36","slug":"granice-prava","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2010\/10\/29\/granice-prava\/","title":{"rendered":"Granice prava"},"content":{"rendered":"

No upravo u rije\u010dima kao što su \\'\\'sasma\\'\\’ ili \\'\\'samo\\'\\’ le\u017ei problem. Što zna\u010di da niti sebe niti drugoga ne smijem nikada tretirati \\'\\'samo\\'\\’ kao sredstvo? Recimo, kao sredstvo geneti\u010dke manipulacije?<\/em><\/p>\n

Pi\u0161e: Mario Kopi\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

Temelj ljudskih prava je dostojanstvo \u010dovjeka. Dostojanstvo \u010dovjeka ne zna\u010di njegovu nadljudskost, nego jedino i samo njegovu ljudskost. O ljudskom dostojanstvu govore ve\u0107 stari Grci i Rimljani, no dostojanstvo nisu pripisivali svakom \u010dovjeku: dostojanstvo pripada dostojanstvenicima. Kod srednjovjekovnih krš\u0107anskih teologa, dostojanstvo kao veli\u010dina uop\u0107e ne pripada \u010dovjeku, nego veli\u010danstvenom, svemo\u0107nom Bogu. \u010covjek je u odnosu prema njemu samo bijedna kreatura. \u010covjeku su, zbog njegove grešnosti, odricali temeljna ljudska prava, najustrajnije pak pravo na vjersku slobodu. Prema sadašnjem krš\u0107anskom tuma\u010denju, \u010dovjeku pripada dostojanstvo jer je stvoren po slici bo\u017ejoj, pa bi otuda  izvirala i temeljna ljudska prava. No \u010dovjek prava ne treba jer je sli\u010dan Bogu, nego zato jer mu nije sli\u010dan. Vje\u010dni Bog kao besmrtno bi\u0107e ne treba pravo na \u017eivot, treba ga \u010dovjek kao smrtno bi\u0107e. Svemo\u0107nog Boga ništa ne mo\u017ee zaustaviti u njegovoj slobodi, dakle ne treba pravo na slobodu. Pravo na slobodu treba \u010dovjek kao slabo i ranjivo bi\u0107e, svaki tren zaustavljivo bi\u0107e.<\/p>\n

\u010covjekovo dostojanstvo i njegova nedodirljivost izviru iz prirode \u010dovjeka kao takvog: kao kona\u010dnog i jedinstvenog, smrtno ranjivog bi\u0107a. Rije\u010dima njema\u010dkog filozofa Franza Josepha Wetza: ”Upravo zato jer je \u010dovjek dodirljiv i ranjiv, mora biti normiran kao nedodirljiv (unantastbar)”. I upravo zato ljudsko dostojanstvo kao temelj ljudskih prava ta prava svagda ve\u0107 i ograni\u010dava. Granice mojih prava su, kako glasi op\u0107e znana i prihva\u0107ena formulacija, prava drugog \u010dovjeka.<\/p>\n

Pogledamo li pobli\u017ee tu formulaciju o me\u0111usobnom odnosu ljudskih prava, vidjet \u0107emo da ona predstavlja poseban, pravni\u010dki obojen izraz takozvanog zlatnog pravila, pravila što ga u ovom ili onom obliku poznaju sve svjetske religije. U starozavjetnom obliku ono glasi: ”Pazi na sebe, sine, u svemu što radiš, i poka\u017ei svojim ponašanjem da si lijepo odgojen. Što sam mrziš, to ne \u010dini drugome!” (Tob 4, 15). To nije talionski princip, princip odmazde, nego princip recipro\u010dnosti, recipro\u010dnosti u kojoj le\u017ei i me\u0111usobna povratnost prava i du\u017enosti.<\/p>\n

Suštinsko pri toj recipro\u010dnosti, koja jam\u010di povratnu uzajamnost izme\u0111u mene i drugoga, jeste korelativnost. Pravo i du\u017enost su korelativni pojmovi. Ono što je s mojeg gledišta pravo, za drugoga je du\u017enost. Nema prava bez du\u017enosti, ali pravo nije isto što i du\u017enost. Pravo nikada ne mo\u017ee biti ujedno, u jednom te istom odnosu i du\u017enost. Sintagma ”ljudska prava i du\u017enosti” zavodi i opasna je. Izborno pravo je samo pravo, a ne pravo i du\u017enost; ako su izbori obavezni, onda nisu slobodni izbori. Moje pravo je moje pravo, a ne moja du\u017enost. A upravo zato jer je pravo moje pravo, ono je s gledišta drugog du\u017enost. Moje pravo se izra\u017eava u me\u0111usobnom odnosu s drugim kao du\u017enost drugoga prema meni. Dakle, govor o ”pravima i du\u017enostima” je besmislen, jer nema nikakve du\u017enosti koja bi postojala pored i izvan pravâ, po sadr\u017eaju se na bilo koji na\u010din razlikovala od njih.<\/p>\n

Ljudska prava proishode iz ljudske prirode, iz ljudskog dostojanstva kao takvog. Du\u017enosti pak proishode iz zlatnog pravila, iz principa o odnosu prema drugome, dakle iz principa o me\u0111usobnim odnosima. Prava i du\u017enosti su korelativna i recipro\u010dna, ali nisu identi\u010dna. Svi totalitarni re\u017eimi krše taj princip. I svi fundamentalizmi, sve ideologije koje svoje razumijevanje dobra nastoje nametnuti kao Dobro. Drugim rije\u010dima, sve ideologije koje istinu nastoje nametnuti kao Istinu, kao generalnu i univerzalnu dogmu, onemogu\u0107uju ljudska prava upravo pozivanjem na identi\u010dnost prava i du\u017enosti i zatim, u ime du\u017enosti, zahtijevaju bezuvjetnu pokornost njihovoj ideji\/dogmi, samoodricanje od temeljnih ljudskih prava i gra\u0111anskih sloboda. Ako, na primjer, pristajemo na slobodu pogleda na svijet ili vjersku slobodu, a ujedno zahtijevamo da nastava u školama slijedi Istinu, afirmira ”prave, naše vrijednosti”, tada smo pri tom proturje\u010dju kratkovidni ili licemjerni. Jer naše, na primjer krš\u0107anske vrednote, proglašene Istinom, Temeljem kulture i kao takve usa\u0111ene u školski odgoj, postaju odgojiteljska du\u017enost. U društvu u kojem nismo svi konfesionalni krš\u0107ani, ostvarenje tih i takvih te\u017enji i projekata zna\u010di sna\u017eno ograni\u010denje, ako ne i ukidanje temeljnog prava na slobodu pogleda na svijet i vjersku slobodu. Kona\u010dna posljedica je sljede\u0107a: kao što su marksizam kao dr\u017eavnu ideologiju nekadašnjeg komunizma mogli predavati samo marksisti, tako bi katoli\u010dku ili pravoslavnu ili islamsku vjeru mogli predavati samo vjero-u\u010ditelji, bogoslovi. Kao što je prije prvu i zadnju rije\u010d imala Partija, sada bi je trebala imati Crkva ili D\u017eamija.<\/p>\n

To ne zna\u010di da izme\u0111u prava i du\u017enosti postoji suprotnost ili \u010dak proturje\u010dje. Iz prava samih, ako ih drugi mora poštovati, proishode du\u017enosti. Ne proishodi iz zlatnog pravila poštovanje ljudskog dostojanstva, nego iz ljudskog dostojanstva, iz poštovanja ljudskosti \u010dovjeka, proishodi zlatno pravilo. To je o\u010dito i iz Kantovog kategori\u010dkog imperativa kao posebnog, modernog oblika zlatnog pravila: ”Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno mo\u017ee va\u017eiti i kao princip nekog op\u0107eg zakonodavstva”. Da bi tvoje li\u010dno pravilo ponašanja moglo va\u017eiti kao op\u0107i zaklon. Da bi tvoje moralno stajalište moglo dobiti pe\u010dat pravne valjanosti. Za Kanta je poštovanje kategori\u010dkog imperativa kao Zakona moralnosti, kao ”zakona svih zakona”, ljudska apsolutna, bezuvjetna du\u017enost. A to mo\u017ee biti samo jer se odnosi na prava drugog, koja su zrcalni izraz mojih prava kao ljudskog, po Kantu ili Fichteu, eti\u010dkog \u010dovjeka, odnosno umnog bi\u0107a.<\/p>\n

O tome neposredno svjedo\u010di i druga varijanta formulacije kategori\u010dkog imperativna, prema kojoj \u010dovjeka, bi\u0107e uma, ne smijemo nikada smatrati samo sredstvom. ”Jer sva umna bi\u0107a podlije\u017eu zakonu koji glasi da svako umno bi\u0107e ne treba nikada postupati sa samim sobom niti sa svima ostalim umnim bi\u0107ima samo kao sa sredstvom, nego u svako doba ujedno kao sa svrhom po sebi”. Ishodište sam Ja sam kao umno, inteligibilno, noumenalno bi\u0107e, koje kao takvo nisam podre\u0111en niti prirodnoj kauzalnosti niti socijalnoj teleologiji, odnosno instrumentalnosti, nego sam svoj vlastiti uzrok i svoja vlastita svrha. I što va\u017ei za mene, to va\u017ei i za sve druge, za sve druge ljude kao umna i slobodna bi\u0107a. Zato nisam du\u017ean poštovati samo samoga sebe, svoje vlastito dostojanstvo, nego i dostojanstvo svakog \u010dovjeka. Kao što ne smijem samoga sebe, tako ne smijem niti drugoga sasma instrumentalizirati.<\/p>\n

No upravo u rije\u010dima kao što su ”sasma” ili ”samo” le\u017ei problem. Što zna\u010di da niti sebe niti drugoga ne smijem nikada tretirati ”samo” kao sredstvo? Recimo, kao sredstvo geneti\u010dke manipulacije? Do koje granice se\u017ee zabrana instrumentalizacije? I sljede\u0107e pitanje: Zašto se ta zabrana odnosi samo na umna bi\u0107a, poput \u010dovjeka, a ne i na \u017eivotinje? Kant bi odmah odgovorio: \u017eivotinje mo\u017eemo upotrebljavati kao sredstvo jer nisu umna bi\u0107a. No to je  tautološki odgovor.<\/p>\n

Rije\u010d je o danku evropskoj, na metafizi\u010dkoj i monoteisti\u010dkoj kulturi utemeljenoj civilizaciji. No to ne vrijedi za sve kulture i civilizacije. Budizam, kao što je znano, ni \u017eivotinje ne upotrebljava samo kao sredstvo. Svetost (neprikosnovenost) \u017eivota u budizmu zna\u010di svetost \u017eivota kao takvog i u cjelini, ne samo ljudskog. Dakle, budizam ne tra\u017ei prije svega ono što \u010dovjeka odvaja od \u017eivotinje, nego ono što ga spaja i povezuje. A to je bol. Otuda hinduisti\u010dko i budisti\u010dko sau\u010deš\u0107e sa svim \u017eivim bi\u0107ima i posljedi\u010dno odbacivanje mu\u010denja. Neprikosnovenost (svetost) \u017eivota (svih \u017eivih bi\u0107a) uokviruje ljudsko dostojanstvo i zato ograni\u010dava ljudska prava. Ne samo prava \u010dovjeka kao pojedinca, nego i prava \u010dovjeka kao \u010dovjeka, \u010dovje\u010danstva kao takvog. Iz ljudskog dostojanstva ne proizlazi pravo na ubijanje drugih, ne-ljudskih \u017eivih bi\u0107a, nego to da \u010dovjek ni prema \u017eivotinjama ne smije postupati neljudski.<\/p>\n

To nam kazuje da evropska kultura nema u zakupu svu istinu. Mnogo toga mo\u017eemo nau\u010diti, moramo nau\u010diti i od drugih kultura. Istina nije samo suprotnost skrivanju i la\u017ei, nego i suprotnost neznanju i nepoznavanju, nepoznavanju bogatstva drugih kultura, onoga što je kod njih mo\u017eda bolje nego kod nas. Na ravni civilnog društva i grupa u njoj mo\u017eemo gajiti dogme kakve širi i utvr\u0111uje vjeronauk ove ili one vjere, ali na ravni dr\u017eave i svjetovne škole nu\u017eno je pou\u010davanje o vjerama svijeta. Ne religiozno i dogmatsko pou\u010davanje, nego dubinsko i duboko eti\u010dko. <\/p>\n

Peš\u010danik.net<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

No upravo u rije\u010dima kao što su ”sasma” ili ”samo” le\u017ei problem. Što zna\u010di da niti sebe niti drugoga ne smijem nikada tretirati ”samo” kao sredstvo? Recimo, kao sredstvo geneti\u010dke manipulacije?<\/em><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47535","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47535","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47535"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47535\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47535"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47535"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47535"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}