Pratiti tu\u0111e nesre\u0107e ne predstavlja više utjehu, ne uspijevamo odahnuti pri pomislili da smo pre\u017eivjeli i da smo neozlije\u0111eni. \u017divimo u no\u0107noj mori, te nesre\u0107e pritiš\u0107u na ekran da bi se strovalile na tepih naše sobe. Što ako sutra mi postanemo protagonisti tih istih dnevnika iz kojih pršti samo krv? U strepnji po\u010dinjemo triput okretati klju\u010d u bravi, izbjegavati novog susjeda i kloniti se ulica \u010dim padne mrak. Panika se širi, generalizira se poput uvjerenja da je nesigurnost \u017eivota zlo našeg doba. Kad bi se nje riješili, otvorila bi nam se vrata raja.<\/p>\n
Da budemo iskreni, postoje sumnje glede realnog pove\u0107anja nasilja. Nakon izri\u010ditih zahtjeva i sami "stru\u010dnjaci" moraju priznati da ne postoji bitna razlika u odnosu na prošlost: val statistika je samo plod druga\u010dijeg kriterija ra\u010dunanja. No, i uo\u010dljivosti. Funkcionira na slijede\u0107i na\u010din. Politi\u010dka klasa stavi problem sigurnosti u središte gotovo svih svojih govora. Novinari, uslu\u017eni kao i obi\u010dno prema svojim gospodarima, ponavljaju brige politi\u010dara te ih oboga\u0107uju ilustriraju\u0107i ih doga\u0111ajima iz crne kronike. Zasigurno ne nedostaju vijesti, bitno da se ne objave kao notica na petnaestoj stranici, trebaju prekomjerno narasti da bi postale primjer. Politi\u010darima preostaje još samo da ih komentiraju i igra je gotova: "Vidite kako su naše brige bile i više nego opravdane, neprikosnovene? Zaista postoji problem sigurnosti!"<\/p>\n
Na kraju krajeva, sav taj trud ne bi imao nekog smisla kad ne bi imao za cilj širenje panike me\u0111u ljudima, tjeraju\u0107i ih da se obrate svojim zastupnicima zahtijevaju\u0107i drasti\u010dne mjere. Protiv koga? Pa protiv onih sitnih prijestupnika koji se pretvore u divove kriminala \u010dim se na\u0111u pod reflektorima.<\/p>\n
Jasno nam je da se sitni prijestupnici ne nalaze baš na vrhu liste problema koji uzrujavaju naše \u017eivote. Ve\u0107e nepogode dovode u opasnost opstanak našeg doba i nas samih. Planetu prijete ekološke neravnote\u017ee, radnim mjestima predstoje smanjenja i restrukturiranja, naši domovi su u nemilosti lopovluka banaka, zdravlje nam izjedaju otrovi koje jedemo i udišemo… \u010citavoj našoj egzistenciji prijete stalne opasnosti (da ne govorimo o ratovima u tijeku i u pripremi, s njihovim nepredvidljivim kolateralnim u\u010dincima), \u010dije su posljedice mnogo gore od kra\u0111e nov\u010danika u autobusu. Popis mogu\u0107ih nepogoda je tako duga\u010dak, naši dani toliko prolaze u znaku neizvjesnosti i bijede da je zaista suludo smatrati kako su sitni kriminalci uzrok bolesti društva.<\/p>\n
No, onda iz kojeg nam vra\u017ejeg razloga ponavljaju do besvijesti da nasilje vreba iza ugla? Vrlo jednostavno. Da bi dr\u017eava mogla navu\u0107i kostim Velikog Zaštitnika, oko kojeg \u0107emo se okupiti, i Ispravlja\u010da Nepravdi, kojem \u0107emo se obratiti, budu\u0107i da ne mogu, jasno, plja\u010dkaši, d\u017eeparoši, dileri, silovatelji ili ubojice – slu\u010dajni ili okorjeli, pravi ili navodni, autohtoni ili tu\u0111inci – biti odgovorni za devastaciju okoliša, za otkaze, financijske špekulacije, prehrambene prijevare, nesre\u0107e na poslu, bombardiranja civila, nestašice ovog svijeta i svaki drugi veliki društveni problem. Je li potrebno otkriti tko je izravno odgovoran za sve ove neda\u0107e? Ka\u017enjavanje kradljivaca kokoši na javnom mjestu slu\u017ei dr\u017eavi i njenim pristašama da bi odvratili op\u0107u pozornost od privatnog tova morskih pasa. Klin se klinom izbija – zato institucije šire paniku koju pripisuju nekom drugom, sve ve\u0107im podizanjem i napuhavanjem.<\/p>\n
Sigurnosna fobija automatski odra\u017eava još jednu zna\u010dajnu prednost za politi\u010dku klasu, opravdava uporabu sve oštrijih i stro\u017eijih mjera, koje pak zahtjeva sâm narod da bi se postigla "sigurnost kazne". (Za koga? ali to je druga pri\u010da). Kakogod bilo, narod zastrašen d\u017eeparanjem pozdravlja pove\u0107anje broja policajaca, narod zaplašen zlo\u010dinima imigranata s olakšanjem prihva\u0107a postojanje Cpt-a (1), narod koji se boji da \u0107e nai\u0107i na uljeza u vlastitom domu rado prihva\u0107amo kapilarno širenje nadzora, i tako dalje. No, mjere predostro\u017enosti koje se poduzimaju u ime borbe protiv malobrojnih sitnih prijestupnika bit \u0107e kasnije korisne u borbi protiv mnogobrojnih potencijalnih buntovnika. Prava opasnost koju treba ugušiti su društveni sukobi, a ne mikrokriminalitet. Politi\u010dko iskorištavanje osje\u0107aja nesigurnosti fantasti\u010dan je pokreta\u010d represivnih zakona. Klima straha u kojoj \u017eivimo nije nipošto prirodna posljedica današnjih društvenih uvjeta: namjerno je stvorena da bi se zadovoljnog gra\u0111nina uvelo u ne\u010duveni policijski re\u017eim. Dr\u017eava izjedna\u010dava problem javne sigurnosti s "mikrokriminalitetom" u cilju nametanja vlastitog rješnja: javna sigurnost.<\/p>\n
Sve sigurnosne mjere autenti\u010dni su napadi na slobodu pojedinca i ne bi bile tako olako shva\u0107ene da se tijekom posljednjih godina nije odvila jedna prava i istinska policijska operacija mišljenja, u svrhu nametanja stava da je sigurnost jamstvo slobode, a ne njena preventivna negacija. Na taj su na\u010din stvoreni bolest i lijek, povezuju\u0107i u ideološki \u010dvrsti savez sigurnost i slobodu. Apsurdan savez, nemogu\u0107 izme\u0111u dva kontradiktorna pojma koja se, kao voda i vatra, dodirom me\u0111usobno zatiru.<\/p>\n
Gradilišta sigurnosti danas ni\u010du na grobovima slobode. Sigurnosti je cilj udaljiti svaku opasnost, dok sloboda podrazumijeva, obrnuto, prkositi svakoj opasnosti. Nije slu\u010dajnost što izraz "staviti na sigurno mjesto" obi\u010dno zna\u010di staviti nešto pod klju\u010d. Tipi\u010dan primjer je divlja \u017eivotinja otrgnuta d\u017eungli i zatvorena u kavez. Na taj je na\u010din, uvjeravaju nas upravitelji zoološkog vrta, \u017eivotinja zašti\u0107ena od d\u017eungle i stavljena na sigurno mjesto. Iza rešetaka ne\u0107e biti izlo\u017eena opasnostima, da je usmrte lovci ili rastrgaju divlje zvijeri. Da, ova se \u017eivotinja nalazi na sigurnom, ali uz visoku cijenu: cijenu njene slobode. Znamo da izbjegavaju\u0107i opasnost ne\u0107emo \u017eivjeti \u017eivot, jedva \u0107emo ga o\u010duvati, zato što samo kad idemo u susret opasnostima \u017eivimo \u017eivot u potpunosti.<\/p>\n
Ujedinjenje sigurnosti i slobode je, dakle, zbilja nekompatibilno.<\/p>\n
"Što više nadzora, to više sigurnosti", ka\u017ee povodljiv narod. A zatim, da stvar bude gora, nadodaje: "Kamere su korisne jer se pred njihovim o\u010dima ne mo\u017ee ništa loše dogoditi." Jezoviti stavovi, simptomi bezuvjetne ljubavi prema Velikom Bratom. Ali, tko bi htio \u017eivjeti \u017eivot pod nadzorom i u kojem se ništa ne zbiva? Samo pod uvjetom potpunog zamra\u010denja mo\u017eemo veselo u\u0107i u emocionalnu pustinju kojom šepa naše doba. Sloboda je samoodre\u0111enje, odabir raznih mogu\u0107nosti, kocka, izazov nepoznatom, koje se ne mo\u017ee realizirati pod staklenim zvonom.<\/p>\n
Me\u0111utim, u današnje vrijeme najva\u017enija vrlina "poštenog" \u010dovjeka je voditi \u017eivot u potpunoj transparentnosti. Transparentna osoba nema što sakriti i zatajiti iz svog javnog i privatnog \u017eivota, dakle ne treba se bojati tu\u0111eg pogleda. U ime transparentnosti svaka nametanje i kontrola postaje legitimna, a svaka \u017eelja za o\u010duvanjem tajne znak krivnje. Zanimljivo, ono što je nekad bilo obavijeno poštivanjem i diskrecijom, privatni \u017eivot pojedinaca, danas je postalo sumnjivo. Logi\u010dkom i retori\u010dkom akrobacijom danas se gleda podozrivo na \u010duvanje vlastitih tajni. Kad se jednom zabrani privatni \u017eivot, sve ono što ga mo\u017ee otkriti – istraga – poprima, dakako, primarnu vrijednost. Ako je tako, sredstva koja se koriste u tu svrhu ne smiju se dovoditi u sumnju. Opravdavanje prisluškivanja!<\/p>\n
U po\u010detku je ova potreba transparentnosti nastala da bi se suzbile zloupotrebe vlastodr\u017eaca. Sasvim je razumljivo zahtijevati transparentnost \u017eivota politi\u010dkih osoba, vršitelja visokih du\u017enosti. Oni se moraju o\u010ditovati o na\u010dinu na koji upravljaju "javnom stvari", to jest trebaju biti dovedeni u situaciju da ne mogu zloupotrebljavati svoje povlastice. No, postavljati suprotan zahtjev – da obi\u010dni ljudi moraju biti transparentni pred o\u010dima vlastodr\u017eaca – je nešto najstrašnije što mo\u017eemo zamisliti. Pod izlikom razmjene "informacija" i recipro\u010dnog nadzora postavljaju se temelji totalitarizma.<\/p>\n
Ekstremna transparentnost ve\u0107 sama po sebi ima neugodne posljedice: u ljudskom bi\u0107u postoje podru\u010dja koja se, po prirodi stvari, skrivaju od indiskretnih pogleda. Jedno od njih je intimnost osobe, na primjer njene seksualne sklonosti. U prošlosti su osobe koje su se zanimale za tu\u0111u intimnost bile smatrane tra\u010darama i s prijekorom se na njih gledalo. Prekršten u "gossip", danas se tra\u010d smatra pigmentom koji za\u010dinja ina\u010de bezbojne razgovore. Bijeda jednog svijeta koji je pretvorio privatne poroke u javne vrline.<\/p>\n
No, tko \u0107e stati i razmisliti o pravom uzroku ove pojave? Da, istina je, naši domovi su postali portirnice, ali radi se samo o kontraindikaciji jedne udarne terapije propisane protiv slobode misli. Da bi se sloboda istjerala na vidjelo, pošto ju je uvijek mogu\u0107e zaštiti tajnom, puca se na gomilu. Poziv na transparentnost pogrebno je poduze\u0107e koje prethodi sprovodu pokojne slobode, na svakom podru\u010dju ljudskog \u017eivota.<\/p>\n
A mi, umjesto da se pobunimo pred strelja\u010dkim vodom, spuštamo pogled. \u017divimo u društvu na uvjetnoj slobodi i svakodnevno se poslušno odlazimo upisati u registar rezignacije. Mi – zbog bojazni koju osje\u0107amo pred potpunom slobodom, bez granica i ograni\u010denja; zbog zaglušuju\u0107eg medijskog bombardiranja koje nam posvuda ukazuje na neprijatelje, tjeraju\u0107i nas da izaberemo manje zlo društvenog nadzora; ali i zbog našeg sudjelovanja u podlosti – osje\u0107amo znatno olakšanje! Tijekom posljednjih godina ne samo da nas je televizija uvjerila u dobrotu policajaca i sudaca (heroja beskrajnih TV serijala), ve\u0107 nas je i pozvala da provirujemo izravno kroz klju\u010danicu. Uz takozvani "reality show" pojam transparentog \u017eivota postao nam je blizak i normalan, \u017eivot koji se odvija pred o\u010dima sviju i kojeg se periodi\u010dno osu\u0111uje, ka\u017enjava ili nagra\u0111uje.<\/p>\n
Protest protiv devastacije privatnosti se sprje\u010dava podizanjem ve\u0107 klasi\u010dnih bedema: "ako nemate što tajiti, nemate razloga bojati se nadzora". Zapanjuju\u0107i rezon policijske naravi, koji je još jednom putem logi\u010dkog obrata pretvorio diskreciju u manu, a uplitanje u vrlinu. Svakidašnji \u017eivot sve više sli\u010di zatvoru u kojem se uzimaju otisci prstiju svakom novoro\u0111enom, u kojem se prolazi kroz bezbrojne detektore metala, gdje nas promatraju elektronske o\u010di, gdje je pretpostavka nevinosti zamijenjena pretpostavkom krivnje.<\/p>\n
Još jedna posljedica klime straha poja\u010dane ideologijom sigurnosti. Ako se svi osje\u0107aju nesigurni zna\u010di da svatko predstavlja prijetnju svakom, zato ne postoje \u017ertve, ve\u0107 samo krivci ili potencijalni krivci. Ako se ja \u017eelim zaštiti od mog susjeda, a istovremeno se moj susjed \u017eeli zaštiti od mene, ishod je da smo obojica mogu\u0107i nasilnici kojima bi bilo opasno priznati neku slobodu.<\/p>\n
Svi smo postali sumnjivi zbog onog što bi mogli po\u010diniti kad bi koristili našu slobodu. Dr\u017eava ide u krajnost ove logike i koristi svoje "pravo" da kazni navedenu prijetnju ve\u0107 od njenih bezazlenih pojava, te \u010dak da je preventivno uguši. U prošlosti se barem tvrdilo da pojedinac postaje krivi\u010dno gonjen od trenutka kad svoje prekršajne namjere provede u djelo. Svatko je mogao sanjati o ubojstvu, ali nitko to nije mogao u\u010diniti neka\u017enjeno (osim onih u uniformi, naravno). Demokratska civilizacija, zapadnja\u010dka, voljela se hvaliti svojom "superiornoš\u0107u" u odnosu na druge civilizacije, smatrane reakcionarnim zato što svojem društvu nisu jam\u010dile potpunu slobodu misli. Propagandisti\u010dka la\u017e, nesumnjivo, ali koja se barem morala prerušavati kako bi izgledala vjerodostojno. Danas se represija oslobodila srama i svima je jasno da sâm san o prekršaju, sâmo druga\u010dije mišljenje, privla\u010di \u017eeljeznu ruku sudstva. Primjer? Hapšenja koja redovito stavljaju lisice na ruke osobama koje su s interneta skidale "pedo-pornografske" slike. Koliko god takvo ponašanje bilo sporno, prezrivo, gnjusno, \u010dinjenica je da ove osobe nisu okrivljene zato što su zlostavljale maloljetnike, nego zato što su u intimnosti svoga doma gledale slike. Kad \u0107e javne loma\u010de Sadeovih djela?<\/p>\n
Još jedan primjer, s druge strane, hapšenje je naših prijatelja 12. velja\u010de 2007. u sklopu istrage o takozvanim "novim Crvenim Brigadama". Nakon što ih je policijska patrola zaustavila tijekom po\u010dinjenja teškog zlo\u010dina ljepljenja plakata, odmah je i njih uhapsila. \u010cinjenica je sama po sebi vrlo indikativna, budu\u0107i da plakat mo\u017ee u krajnjoj liniji izra\u017eavati ideju. Treba spomenuti, ideja koju je ovaj plakat izra\u017eavao nije bio poziv na oru\u017eanu borbu, samo je izjedna\u010davao rat s terorizmom. Kad \u0107e hapšenje antimilitarista i pacifista?<\/p>\n
Pojedinac je, sa svojim idejama, te\u017enjama i nagonima, prijetnja društvenom redu, ali i samom sebi i drugima. Iz \u010dega proizlazi ozra\u010dje gra\u0111anskog rata, koje se širi: policijski sat, ophodnja naoru\u017eanih vojnika, policijske blokade cesta. Kao da se objavio rat prividnom neprijatelju, kojeg nema, ali koji bi mogao postojati. Svima i nikome. Ako je svaki pojedinac potencijalni prijestupnik i ako je svaki kriminalac neprijatelj dr\u017eave onda se taj rat vodi protiv pojedinaca. Me\u0111utim, postoji bitna razlika izme\u0111u pojmova prijestupnik i neprijatelj. Prvom se ipak priznaje njegova pripadnost zajednici, a drugom ne. Neprijatelju se ne priznaju olakotne okolnosti ni nagodbe o kazni, nije mu dozvoljeno iskupljenje, treba ga jednostavno uništiti. Protiv njega je sve dozvoljeno. Ratovi su policijske operacije, policijske operacije su ratovi.<\/p>\n
Na samo jedan na\u010din mo\u017eemo izbje\u0107i biti uvršteni me\u0111u unutrašnje neprijatelje koje treba eliminirati. Poštivati zakonitost. No, molitve upu\u0107ene ovom modernom idolu ne\u0107e nas zaštiti od opasnosti, osim mo\u017eda od bo\u017eje srd\u017ebe. Ali, u ateistima se ra\u0111a teška sumnja: zašto bi zakon sam po sebi trebao biti sinonim dobra? Na koncu, u doba nacizma progon \u017didova je bio zakonit. Zakonita je i smrtna kazna u mnogim dr\u017eavama, kao što je zakonito mu\u010denje da bi se iznudilo priznanje, zakonita je proizvodnja nuklearnog oru\u017eja… Zakonitost jednog djela ozna\u010dava samo njegovu uskla\u0111enost s propisanim zakonom, to jest s interesima vladaju\u0107e klase koja je njegov tvorac, ali ne ka\u017ee nam ništa o njegovoj vrijednosti, zna\u010denju, posljedicama. Kultura legalnosti vodi, dakle, samo u ignorancijsku poslušnost, koja ve\u0107 godinama \u010dak ni popovima ne predstavlja vrlinu (iako je i dalje omiljeni san tiranina).<\/p>\n
No, to nije \u010dak ni najgori aspekt. Da bi primijetili u kakve nas bezdane vu\u010de \u017eivot prema zakonima dovoljno se zapitati: zašto ne po\u010dinimo neko nedjelo, kao na primjer silovanje? Odbijamo li ga po\u010diniti zato što ga se gnušamo, zato što su naši stavovi i naši osje\u0107aji protivni, ili zato što postoji jedan \u010dlanak kaznenog zakona koji to djelo zabranjuje i ka\u017enjava? U prvom slu\u010daju mo\u017eemo našu motivaciju opisati kao eti\u010dku. U drugom kao zakonsku. Tvrditi da ljudska bi\u0107a moraju slijediti zakone dr\u017eave umjesto vlastitu etiku, zna\u010di izjaviti da je pojedinac nesposoban sam odrediti što je pravo, a što pogrešno. Nakon kapitulacije slobodne volje naspram volje autoriteta, kazneni zakon je postao svijest jednog svijeta koji više nema svijesti. Svijet u kojem se \u010dovjeka smatra neinteligentnim i bezosje\u0107ajnim bi\u0107em, neosjetljivim na patnje – opasna zvijer koju treba staviti u kavez, nadzirati i ukrotiti. To je cijena koju moramo platiti da etika ne bi ustala protiv zakonitosti.<\/p>\n
Društvo koje u svojim \u010dlanovima vidi vlastite neprijatelje, koje je vlastodršcima dodijelilo zada\u0107u suzbijanja djelovanja i mišljenja, društvo koje je spremno \u017ertvovati svaku slobodu u zamjenu za mrvu sigurnosti, društvo za koje je poštivanje zakona Dobro, a kršenje zakona Zlo, mo\u017ee prije\u0107i samo u totalitarizam. Kako druga\u010dije definirati društvo podvrgnuto re\u017eimu uvjetne slobode u kojem se dr\u017eava opskrbila svim policijskim sredstvima i oru\u017ejem da bi nadzirala sve detalje ljudskih \u017eivota? Kao što je tvrdila Hannah Arendt, i demokracija mo\u017ee biti totalitarna. Totalitarna dr\u017eava je dr\u017eava koja smatra gra\u0111anskom du\u017enoš\u0107u ne samo poštivanje zakona ve\u0107 i da gra\u0111ani misle ono što ovi zakoni zahtijevaju da misle. Kratko re\u010deno, kriminalci nisu samo pobunjenici koji su u Genovi 2001. razbili izloge banaka, nego i svi oni koji su "psihi\u010dki sudjelovali" budu\u0107i da ih nisu sprije\u010dili i prijavili. Ovaj se društveni poredak ne ograni\u010dava samo na suzbijanje neprijateljstva, \u017eeli zatrti i neutralnost: voljeti ga je naša du\u017enost, a tko je nije izvršio bit \u0107e gonjen.<\/p>\n
Na\u017ealost, postoji jedan mrtvi kut, jedna mrtva to\u010dka u našem umu koja nas spre\u010dava da usporedimo totalitarizam modernog svijeta s onim koji je obilje\u017eio prvu polovicu prošlog stolje\u0107a. Kao da ozbiljnost doga\u0111aja iz prošlosti potvr\u0111uje le\u017eernost onog što se zbiva u sadašnjosti. Kao da je bodljikava \u017eica koja je okru\u017eivala Auschwitz bila druga\u010dijeg promjera od one koja okru\u017euje moderne koncentracione logore, od Guantanama do Cpt-a. Me\u0111utim, tko se ne zaustavlja pred odsustvom plinskih komora, tko ne dr\u017ei da se okrutnost re\u017eima o\u010dituje kroz vrlo jezovitu vanjštinu, ne mo\u017ee zapaziti sli\u010dnosti koje postoje izme\u0111u dva doba. Dovoljno je okrenuti se oko sebe da bi opazili u našem svakidašnjem ponašanju jednaku banalnost zla, identi\u010dno otu\u0111enje pojedinca, isto gubljenje sebstva kroz spoj ideologije i terora. Danas, od zapada do istoka, caruje samo jedan model \u017eivota, kojeg nitko nigdje ne dovodi u sumnju. Ta sveprisutnost postaje njegova muka. Dok je kapitalizam imao neprijatelja imao je i \u017ertveno janje na koje svaliti svaku odgovornost (što je, u biti, bilo uzajamno). No, koga sad okriviti za planet na rubu ponora?<\/p>\n
Svijet, na koncu, svima nadohvat ruke – ogroman hipermarket pun plastificirane robe – nije donio nikakve radosti, nikakav mir, nikakvu jednakost. Danas je neprijatelj postao \u010dovjek koji prosvjeduje protiv ovakvog svijeta, to jest potencijalno svaka osoba. Ideologija sigurnosti je anticipiraju\u0107a, ne \u010deka provalu bijesa, pripisuje strah sadašnjih društvenih odnosa slobodi pojedinaca – pretvaraju\u0107i smjesta svakog u neprijatelja, postajemo jedni drugima sumnjivi, izoliramo se u naše strahove, raspiruje se sukob izme\u0111u siromašnih da bi se deaktivirao društveni sukob – i poduzima potrebne zakonske i policijske mjere da bi suzbila ovu prijetnju. Na taj na\u010din, ono što neki nazivaju sigurnosnom tendencijom mo\u017eemo pojmiti kao divovsko djelo preventivne protupobune. (b)<\/p>\n