{"id":47512,"date":"2010-10-06T10:07:28","date_gmt":"2010-10-06T10:07:28","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47512"},"modified":"2010-10-06T10:07:28","modified_gmt":"2010-10-06T10:07:28","slug":"otrovne-lazi-o-jeziku","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2010\/10\/06\/otrovne-lazi-o-jeziku\/","title":{"rendered":"Otrovne la\u017ei o jeziku"},"content":{"rendered":"

Lingvistkinja Snje\u017eana Kordi\u0107<\/strong> odgovara na kritike koja je izazvala njezina nedavno objavljena knjiga "Jezik i nacionalizam"<\/p>\n

Pi\u0161e: Jerko Bakotin<\/strong><\/em><\/p>\n

Knjiga lingvistkinje i profesorice na nizu njema\u010dkih fakulteta Snje\u017eane Kordi\u0107 „Jezik i nacionalizam" eksplodirala je u našoj, barem medijskoj, javnosti poput bombe: hrvatski jezikoslovci odreda su se podigli na stra\u017enje noge, iziritirani idejama kao što je ona da su hrvatski i srpski zapravo jedan policentri\u010dni jezik – nešto poput ameri\u010dkog i britanskog engleskog ili prili\u010dno razli\u010ditih varijanti španjolskog. Ništa manje nije provokativna ni teza da od jezi\u010dnog purizma do etni\u010dkog \u010diš\u0107enja i nije toliko veliki korak. Ukratko, svaki „dr\u017eavotvorni" pseudointelektualac koji dr\u017ei do sebe osjetio je potrebu da napadne Kordi\u0107 i njenu knjigu, naro\u010dito ako u novinama ima kolumnu, a svi skupa slo\u017eni su u tome da se Hrvati i Srbi ne razumiju, ili bi, u najmanju ruku, svi bili sretni kad se ne bi razumjeli. Na\u017ealost, osim niza intervjua i neuroti\u010dno-\u017eu\u010dnih reakcija, nemogu\u0107e je o\u010dekivati da se hrvatska (a i srpska, bosanska te crnogorska) javnost ozbiljno pozabavi problematikom jezika kao oru\u0111a (nacionalisti\u010dke) politike i op\u0107enito nacijom kao konstruktom izgra\u0111enim la\u017eiranjem prošlosti i ideološkim mitovima. U nastavku donosimo intervju s autoricom: premda nije lako zamisliti funkcioniranje Jugoslavije ili BiH kao \u010disto gra\u0111anske dr\u017eave, o \u010demu se, izme\u0111u ostalog, govori, njene teze i razgovori i te kako su potrebni u zemlji u kojoj su nedavno masovno gorjele knjige samo zbog toga što su napisane „krivom" verzijom nekad nam zajedni\u010dkog jezika.<\/p>\n

*Kao što se i moglo o\u010dekivati, kroatisti su vašu knjigu do\u010dekali „na no\u017e" – mo\u017eemo re\u0107i da je vaša središnja teza, o srpskohrvatskom (ili hrvatskosrpskom) kao jednom policentri\u010dnom jeziku izazvala gotovo histeri\u010dno neprijateljske reakcije. Oglasila se i vaša profesorica Sanda Ham s klasi\u010dnom tezom: srpskohrvatski-jednako-unitarizam-jednako-antihrvatstvo, a uz to se zalo\u017eila za prevo\u0111enje srpskih filmova. Mo\u017eete li ukratko izlo\u017eiti što je to u vašim tvrdnjama izazvalo tako iracionalnu i bijesnu reakciju ve\u0107ine naših lingvista i ostalih jezi\u010dnih policajaca, ali i dobrog dijela stanovništva?<\/em><\/p>\n

Zanimljivo je da u stvari nisu moje tvrdnje izazvale reakcije. Evo, spomenuli ste Sandu Ham, pa mogu na tom primjeru pokazati kako se proizvode reakcije. Ham, navodno, govori o knjizi i ka\u017ee da ja tvrdim da je sva štokavština srpska i da su svi štokavci Srbi, što onda, naravno, izazove uzbu\u0111enu reakciju kod njenih \u010ditatelja. Ali tko pogleda moju knjigu, vidi da u njoj piše suprotno, i u mojim intervjuima piše suprotno, i u svim tekstovima koje sam ikad objavila o toj temi piše suprotno. Zna\u010di, kad \u010ditatelji Sande Ham reagiraju histeri\u010dno i bijesno, nije izvor problema u njima, jer oni samo vjeruju da osoba koja navodno odgovara na teze iz knjige prenosi istinito te teze. Izvor problema je u Sandi Ham jer ona je svjesno lagala, i to mo\u017eda baš zato da nahuška publiku i potakne na lin\u010d.<\/p>\n

Još jedan primjer. Tvrdi da se knjigom zaziva jezi\u010dno jedna\u010denje. A u knjizi piše suprotno. I ne samo u knjizi, nego u svim tekstovima koje sam publicirala o toj temi opisuje se naša jezi\u010dna situacija kao policentri\u010dni standardni jezik. Vi ste uo\u010dili da je policentri\u010dnost \u010dak središnja teze moje knjige. A Ham policentri\u010dnost nijednom ne spominje. Zašto? Zato što joj ve\u0107 i naziv „policentri\u010dan" ruši tezu da se knjigom zaziva jezi\u010dno jedna\u010denje jer taj naziv zna\u010di da jezik ima nekoliko centara u kojima se govore razli\u010dite varijante. Centri pripadaju razli\u010ditim nacijama i dr\u017eavama, i nije neki centar podre\u0111en drugom centru. Poznato je da su brojni jezici, me\u0111u njima i svi svjetski, policentri\u010dni i da razlike izme\u0111u nacionalnih varijanata unutar svakog takvog jezika nitko ne dovodi u pitanje. Uva\u017eavanje varijantske neujedna\u010denosti jezika \u010dini samu bit teorije policentri\u010dnosti. Ham, dakle, sasvim svjesno i ciljano sve to prešu\u0107uje. Prešu\u0107uje i da je policentri\u010dnost u svjetskoj sociolingvistici teorija koja se primjenjuje unazad pedeset godina za opis brojnih jezi\u010dnih situacija podudarnih našoj. Prešu\u0107uje da su pojmovi policentri\u010dni ili polinacionalni jezik, citirat \u0107u Ulricha Ammona, „uvedeni i koriste se s ciljem da naglase na\u010delnu ravnopravnost razli\u010ditih nacionalnih varijanata jednog jezika", štoviše „po svoj prilici je pojam ‘policentri\u010dni jezik’, odnosno publikacije i diskusije koje se odnose na njega, barem donekle pridonio osvještavanju te na\u010delne ravnopravnosti i oja\u010dao samopouzdanje nekih centara" koji su se smatrali slabijima. Zna\u010di, policentri\u010dnost je sušta suprotnost bilo kakvom jezi\u010dnom ujedna\u010davanju razli\u010ditih nacija.<\/p>\n

Sve ovo je toliko poznato u sociolingvistici, pa kad na primjer Josip Sili\u0107 nedavno u novinama izjavljuje da je u standardnom jeziku policentri\u010dnog tipa sve isto te da zato postojanje jezi\u010dnih razlika izme\u0111u Srba i Hrvata dokazuje da se ne mo\u017ee raditi o jednom nego o nekoliko standardnih jezika, to je znak elementarne sociolingvisti\u010dke nepismenosti. Ili kad izjavljuje da je strukturalizam navodno suprotstavljen teoriji policentri\u010dnosti, pa da se prema strukturalizmu radi o zasebnim jezicima. Zaboravlja da strukturalizam ne negira postojanje svjetskih jezika, ne negira da je svaki od njih jedan standardni jezik premda je policentri\u010dan. To zna\u010di da strukturalizam ni u našem slu\u010daju ne negira da se radi o jednom standardnom jeziku raslojenom na \u010detiri varijante.<\/p>\n

A što se ti\u010de pokušaja Sande Ham da doka\u017ee da se Hrvati i Srbi jezi\u010dno ne razumiju, to su kriti\u010dki dovoljno prokomentirali Miljenko Jergovi\u0107 i Predrag Luci\u0107. Sve u svemu sredstva za kojima pose\u017ee Sanda Ham i njoj sli\u010dni ve\u0107 je okarakterizirao Dieter Weirich kad je rekao da se nacionalizam na ju\u017enoslavenskim prostorima zasniva na „otrovu la\u017ei, la\u017ei o svijetu, o susjedu, o povijesti, o religiji i kulturi, na kraju o samom sebi". Mo\u017ee se kroz vrijeme o\u010dekivati da \u0107e sve više ljudi pro\u010ditati knjigu Jezik i nacionalizam pa \u0107e te\u017ee prolaziti raznorazna izmišljanja i bit \u0107e manje iracionalnih reakcija.<\/p>\n

*Što, po vašem mišljenju, le\u017ei u podlozi te neuroze? U knjizi citirate Zvonka Šundova, koji ka\u017ee da „paranoi\u010dna pripadnost nacionalnom identitetu grani\u010di s boleš\u0107u", dok je Vladimir Ani\u0107 pisao da „uzrok dogmatskog jezi\u010dkog purizma le\u017ei u nacionalnoj i jezi\u010dnoj iskompleksiranosti". Sama ideja jezika kao materinski \u010distog, totemskog simbola, kojeg treba pod svaku cijenu sa\u010duvati naspram „zaga\u0111enosti" stranim, a naro\u010dito „srpskim" rije\u010dima, te svaku upotrebu nadzirati, asocira na psihopatologiju – radi se o masovnoj i traumatskoj, nasilnoj konstrukciji identiteta zajednice koja nije ni sama sigurna u njega te se po svaku cijenu nastoji separirati. Tu je i patološka ideja nadzora „ispravne upotrebe" jezika prema apstraktnoj shemi?<\/em><\/p>\n

Vi ste u pitanju opisali posljedice, a njih su proizvele osobe koje su imale mogu\u0107nost manipulirati masama pomo\u0107u medija i pomo\u0107u obrazovnog sistema. Iz ovoga odmah vidimo i rješenje, a to je da oni koji bi trebali obrazovati mase kona\u010dno i po\u010dnu obrazovati kroz škole i medije. To je jedini izlaz iz patološkog stanja. Knjiga o kojoj govorimo je s tom namjerom i napisana. Sama \u010dinjenica da je mogla biti objavljena u Hrvatskoj ve\u0107 je pozitivan znak, a veliki prostor koji joj je dodijeljen u medijima kao i brojne izrazito pozitivne reakcije ljudi koji su knjigu i pro\u010ditali signalizira da sazrijeva vrijeme za otre\u017enjenje od nacionalizma. Doduše, u samoj jezikoslovnoj kroatistici stanje izgleda beznade\u017eno. Evo, pokušajmo zamisliti što bi bilo kad bi neki kroatist izjavio da se sla\u017ee s onim što je napisano u knjizi. Time bi priznao da je godinama govorio neistinu studentima i da je bio neobrazovan. Previše je sujete tu ugro\u017eeno da bi se odlu\u010dio na takav korak. A bio bi i izop\u0107en iz svog kroatisti\u010dkog kruga i napadan, što uop\u0107e nije privla\u010dno. Podjednaka situacija je i u nacionalnim filologijama pojedinih susjednih zemalja. Bernhard Gröschel isti\u010de da je u svemu tome najgora stvar što su „ustrajavanjem na svojoj jezi\u010dnoideološkoj vjeri, jezikoslovci u slu\u017ebi politike u dr\u017eavama nasljednicama Jugoslavije ve\u0107 više generacija studenata indoktrinirali u duhu jezi\u010dnog apartheida, i znanstveni podmladak usmjeren na karijeru naveli na oportunisti\u010dko preuzimanje svojih pogleda".<\/p>\n

*Za razliku od ustaljenih mišljenja o nasilnoj unitarizaciji, opse\u017eno ste dokumentirali da je purifikacija jezika zapravo trajala \u010ditavo vrijeme Jugoslavije, dok su današnji borci za razli\u010ditost hrvatskog u to doba zapravo zastupali – današnjim rje\u010dnikom – radikalno unitaristi\u010dke stavove. Osim toga, Jugoslavija je, barem formalno, jezi\u010dnu ravnopravnost provodila do najmanjih detalja – npr. u Skupštini je postojala posebna komisija za „hrvatskosrpski" i posebna za „srpskohrvatski".<\/em><\/p>\n

Da, \u010dovjek se pita u \u010demu je onda bio problem ako su i zakoni i praksa u vezi s jezikom bili maksimalno demokratski i usmjereni na ravnopravnost. Problem je bio u tome što se oko jezika uvijek mo\u017ee lako napraviti nezadovoljstvo i iskoristiti za ostvarivanje politi\u010dkih ciljeva. To je poznata stvar, Daniel Blum navodi da je jezik „kao malo što drugo pogodan za politi\u010dko mobiliziranje i mo\u017ee se instrumentalizirati za ili protiv odre\u0111enih politi\u010dkih ciljeva". I kad se ne radi o razli\u010ditim jezicima, tema jezik mo\u017ee poslu\u017eiti kao izgovor za isti cilj. Pritom uop\u0107e nije bitno koliko su velike ili koliko su male jezi\u010dne razlike, nego je presudno da li \u0107e ih politi\u010dari i mediji predo\u010davati kao va\u017ene i kao nepravedno tretirane. U kojoj mjeri su zakoni o jeziku demokratski i pravedni tako\u0111er je nebitno, jer presudno je u kojoj mjeri \u0107e politi\u010dari i mediji sugerirati da su zakoni takvi.<\/p>\n

*Na koji na\u010din nove nacionalne, ali i lingvisti\u010dke, elite imaju koristi od umjetnog stvaranja novih jezika?<\/em><\/p>\n

Ako nacionalni jezikoslovci uspiju uvjeriti društvo da je za opstanak nacije i dr\u017eave neophodan zaseban jezik, onda ih se do\u017eivljava kao iznimno va\u017ene za društvo jer se predstavljaju kao „\u010duvari" zasebnosti. Zato dobivaju i razne oblike materijalne potpore od dr\u017eave. Nacionalne politi\u010dke elite tako\u0111er imaju koristi, jer te elite su nacionalisti\u010dke, a nacionalizmu je neophodno postojanje neprijatelja da ne bi oslabio. \u010ciš\u0107enje jezika koje sprovode jezikoslovci stalno podsje\u0107a da neprijatelj postoji jer to je onaj od koga dolazi prljanje. Osim toga, ako je neprijatelj automatski svatko tko ka\u017ee da Hrvati i Srbi govore istim jezikom, onda je postojanje unutarnjih i vanjskih neprijatelja zagarantirano na du\u017ee vrijeme, jer uvijek \u0107e se na\u0107i netko tko \u0107e zdravorazumski uo\u010diti da Hrvati i Srbi te\u010dno komuniciraju jedni s drugima pa da se o\u010dito radi o istom jeziku. Politi\u010dke elite profitiraju i od toga što pomo\u0107u teme jezika skre\u0107u pa\u017enju s istinski va\u017enih problema u društvu. A širi slojevi stanovništva od svega toga nemaju nikakve koristi.<\/p>\n

*U knjizi opse\u017eno pišete protiv shva\u0107anja jezika kao ideološkog poligona, simboli\u010dnog polja koje definira jednu zajednicu i sve njene \u010dlanove, te se zala\u017eete za definiciju samog standarda kao kodifikaciju jezika koji govore „obi\u010dni" govornici naspram jezi\u010dnog in\u017eenjeringa purista i ostalih. Da li je mogu\u0107e jezik svesti isklju\u010divo na komunikacijsku funkciju i, uvjetno re\u010deno, „odstraniti" ove identitetsko-simboli\u010dne? Kakva je po tom pitanju situacija u Njema\u010dkoj?<\/em><\/p>\n

Poznato je da je, kako Georges Mounin ka\u017ee, „komunikacijska funkcija primarna, prvotna i temeljna funkcija jezika, a sve druge su samo aspekti i modaliteti". Jedna od njih je i identitetsko-simboli\u010dna. Ona nije odstranjena kod varijanata policentri\u010dnog jezika, naprotiv, svaka od standardnih varijanata ima svoje prepoznatljive specifi\u010dnosti s kojima se tko god po\u017eeli mo\u017ee identificirati. \u010cak i ako to ne \u017eeli, prepoznaju ga drugi kao govornika odre\u0111ene nacionalne varijante. Pitate za Nijemce, oni tako\u0111er odmah prepoznaju ako njihov sugovornik govori austrijsku ili švicarsku varijantu, ali to kod Nijemaca ne izaziva negativne emocije. Spomenuli ste standard i kodifikaciju. Za razliku od tvrdnji kroatista, standard je po definiciji ono što je ve\u0107 najviše prošireno u upotrebi, što je neutralno, obi\u010dno i što omogu\u0107ava nadregionalno sporazumijevanje. Kodifikacija nije izmišljanje i nametanje normi, kako kroatisti nastoje uvjeriti obi\u010dne ljude, nego je „kodificiranje jezi\u010dnih normi zapisivanje zbroja onoga što je ve\u0107 prihva\u0107eno", kako nas podsje\u0107a Markus Hundt.<\/p>\n

*Nedavno su mediji u Srbiji stvorili histeriju zato što im „djeca odrastaju uz hrvatske crti\u0107e". Ako govorimo o umjetnom udaljavanju hrvatskog od srpskog, koliko su lingvisti u tome uspjeli? Mo\u017eemo izdvojiti dvije razine – onu realnog me\u0111usobnog razumijevanja tih dvaju naroda te, na razini percepcije, gotovo potpuno dominiraju\u0107u predod\u017ebu da su to dva razli\u010dita jezika?<\/em><\/p>\n

Kao što ste rekli, i dan-danas Hrvati i Srbi realno se me\u0111usobno razumiju. To dokazuje da se projekt pravljenja zasebnog jezika nije ostvario u praksi iako se na njemu jako intenzivno radilo zadnjih desetlje\u0107a. S druge strane, proširilo se shva\u0107anje da je rije\u010d o razli\u010ditim jezicima jer to su ponavljali mediji i, uop\u0107e, \u010ditava javna sfera. A znamo da po Goebbelsovoj oprobanoj metodi ako se la\u017e ponovi dovoljno puta postaje istina, to jest ljudi postanu uvjereni da je to istina.<\/p>\n

*Postoji li šansa da, nekad u budu\u0107nosti, svijest da zapravo govore jednim te istim jezikom dopre do širih slojeva tih društava? Drugim rije\u010dima, ima li „nade za srpskohrvatski" – iako su mase i u Jugoslaviji jezik zvale samo hrvatskim, ili samo srpskim?<\/em><\/p>\n

Zajedni\u010dki jezik realno postoji, neovisno o tome htjeli mi to ili ne. A svijest o tome lako mo\u017ee doprijeti do širih slojeva ako mediji i škole po\u010dnu prenositi zdravorazumski pogled. Ovo me podsjetilo na situaciju kada je u Austriji nakon poraza nacizma vladala toliko velika averzija prema svemu njema\u010dkome da se u školama jezik sedam godina nije nazivao „njema\u010dki" nego „jezik nastave", a tako je pisalo i u svjedod\u017ebama iz tog vremena. No poslije se situacija smirila i više nije bio problem izustiti ime druge nacije. Nas ve\u0107 petnaest godina dijeli od rata, a kroatistima još uvijek smeta ako u nazivu jezika vide i ime druge nacije, dok Austrijancima odavno ne smeta što u nazivu svog jezika vide samo ime druge nacije. Ta odbojnost kod hrvatskih jezikoslovaca nije ništa drugo nego izraz nacionalizma, iako bi baš oni kao znanstvenici trebali imati neutralan odnos prema nazivu jezika. Za razliku od njih, narod mo\u017ee zvati jezik kako god ho\u0107e, tako je i prije bilo.<\/p>\n

*Koliko jezici i narodi bivše Jugoslavije zapravo gube time što se taj jezik rascijepio na \u010detiri jezika, svaki s još manjim presti\u017eem, okrenut sam sebi, s manjim brojem dostupnih prijevoda s drugih jezika, ugaslom kulturnom razmjenom izme\u0111u novih nacionalnih centara…?<\/em><\/p>\n

Op\u0107epoznato je u svijetu da je prednost nekog jezika ako njime govori što više ljudi. A kod nas misle da imaju razloga za veselje ako uvjere strance da je jezik manji nego što jest. Sjetimo se samo kakvo pompozno slavlje je uprili\u010deno kada je 2008. godine na zajedni\u010dku inicijativu beogradske i zagreba\u010dke nacionalne knji\u017enice agencija za ISO-kodove navodno uvela kraticu „hrv" u ISO 639-2. Ka\u017eem „navodno uvela" jer na slavlju je prešu\u0107eno da je ve\u0107 prije dvadeset godina ta agencija uvela kraticu „hr" u ISO 639-1. Prešu\u0107eno je i da se prije deset godina kada je nastao ISO 639-2 u njemu nalazi kratica „hrv" za terminološke svrhe. Samo u jednoj od rubrika to slu\u010dajno nije bilo ujedna\u010deno, pa je 2008. ukazano agenciji na to i odmah je ujedna\u010deno. Agencija bi neujedna\u010denost rubrika uklonila i prije deset godina da joj je to javljeno iz Hrvatske, što zna\u010di da NSK u Zagrebu nije bila dovoljno revna i da je prespavala jedno desetlje\u0107e. Jer u pravilniku agencije piše da se ona ravna prema zahtjevima doti\u010dne dr\u017eave. Zato i kritiziraju tu agenciju, na primjer nekoliko godina prije uprili\u010denog slavlja kod nas Helmut Richter ka\u017ee: „Mana kod ISO 639-2 je što se jako orijentira prema politi\u010dkim okolnostima: na primjer srpski, hrvatski i bosanski se vode kao tri razli\u010dita jezika, dok se najmanje osam potpuno razli\u010ditih kineskih jezika vode kao samo jedan. Nasuprot tome je SIL-shema ja\u010de pokušavala orijentirati se prema lingvisti\u010dkim kriterijima". A kroatisti, umjesto da se pozivaju na lingvisti\u010dke kriterije, pozivaju se na spomenutu agenciju.<\/p>\n

*U drugom (i opse\u017enijem) dijelu knjige, naslovljenom „Nacija, identitet, kultura, povijest" problematizirate te pojmove, a naro\u010dito dokazujete o\u010diglednu \u010dinjenicu – pogledamo li situaciju s engleskim, španjolskim, pa i njema\u010dkim jezikom – da postojanje samosvojnog jezika nije preduvjet za postojanje nacije. Zašto je suprotno uvjerenje tako rašireno (Hrvatska nije nikakav izuzetak) – kolektivi su opsjednuti što ve\u0107om razli\u010ditoš\u0107u „prema vani", a homogenoš\u0107u unutar sebe – te kakav je op\u0107enito odnos izme\u0111u jezika, naroda (etnije) i vlastite dr\u017eave?<\/em><\/p>\n

Na ju\u017enoslavenskim prostorima još uvijek je prošireno populisti\u010dko shva\u0107anje u kojem dominiraju mitovi da je narod zajednica odre\u0111ena jezikom, porijeklom, kulturom, poviješ\u0107u. Objektivna istra\u017eivanja ve\u0107 du\u017ee vrijeme pokazuju da takvo shva\u0107anje nema osnovu, ali rezultati tih istra\u017eivanja nisu dopirali do širih slojeva. Zašto? Zato što i u doba socijalizma na ju\u017enoslavenskim prostorima nije bio po\u017eeljan objektivan pristup toj temi, nego su, kako Sabine Riedel uo\u010dava, „podupirana i do promjene sistema dovedena u vode\u0107u poziciju ona istra\u017eivanja koja su nastojala potvrditi teze o zajedni\u010dkom porijeklu ili jezi\u010dnom kontinuitetu. To je do danas ostavilo duboke tragove u znanosti tranzicijskih dr\u017eava". Naime, „ve\u0107 i prije kraja suprotstavljenosti na isto\u010dni i zapadni blok 1989. oslanjale su se politike identiteta socijalisti\u010dkih sistema jugoisto\u010dne Evrope na kulturne \u010dinioce poput jezika i religije. Tako su stari šefovi dr\u017eave i partije legitimirali svoju politi\u010dku vlast sve više pomo\u0107u mitova nacionalne povijesti, koji su se prvenstveno slu\u017eili modelom zajednice povezane porijeklom i jezikom. Istra\u017eivanje upotrebljivo za potvr\u0111ivanje takve teze bilo je ne samo potpomagano, nego je prije promjene sistema u doti\u010dnim zemljama \u010desto imalo toliko dominantno mjesto da sve do danas presudno obilje\u017eava znanstvenu djelatnost doti\u010dnih zemalja".<\/p>\n

*Iznimno je zanimljiva tvrdnja da je u Jugoslaviji izme\u0111u nacija vladala „sadr\u017eajno ispra\u017enjena konkurencija", odnosno da se narodi me\u0111usobno nisu razlikovali, a sami su bili reproducirani sistemom raspodjele dobara – mo\u017eete li objasniti tezu?<\/em><\/p>\n

Istra\u017eiva\u010di sa Zapada došli su do tog zaklju\u010dka. Na primjer Norbert Mappes-Niediek pokazuje da je problem bio u tome što je Jugoslavija bila organizirana tako da ju konstituiraju grupe u obliku nacija, koje se nalaze u stalnoj konkurenciji pri raspodjeli dobara unutar zajedni\u010dke dr\u017eave. Sistem raspodjele dobara u Jugoslaviji zahtijevao je da se svatko mora odlu\u010diti za pripadnost nekoj grupi-naciji da bi imao pristup resursima jer oni su dijeljeni po nacionalnom klju\u010du. Sama nacionalnost je, kako Mappes-Niediek navodi, bila „kulturno indiferentna, ali va\u017ena za raspodjelu slu\u017ebi, radnih mjesta i javnih resursa, na primjer stanova. Sedamdesetih i osamdesetih godina \u010dovjek je bio Srbin ne zato što je išao u pravoslavnu crkvu i sanjao o Kosovu kao ‘kolijevci srpstva’, nego jednostavno zato što je \u010dovjek morao nekamo pripadati da bi ga dr\u017eava registrirala i uzimala u obzir kod podjele radnih mjesta". Ravnopravnost izme\u0111u nacija je postignuta u Jugoslaviji, ali „ravnopravnost nacija nije ukinula suprotstavljenost me\u0111u njima. Naprotiv, suprotstavljenost je ostala – u obliku \u010diste konkurencije, bez ikakvog sadr\u017eaja". A koliko god sistem nastojao pri raspodjeli biti pravedan prema svim grupama, konkurencijski odnos izme\u0111u njih izvor je negativnih emocija: „Toliko pravedan sistem nikada nije mogao biti, a da ne daje stalno povoda za nove pritu\u017ebe, ljubomore i sumnji\u010denja".<\/p>\n

*Na više mjesta argumentirate protiv konsocijacijske dr\u017eave, zato što se time forsiraju razlike izme\u0111u njenih gra\u0111ana, naro\u010dito preko formule pariteta. No, kako je druga\u010dije mogu\u0107e ustrojiti dr\u017eavu koja se sastoji od više razli\u010ditih, usto vrlo \u010dvrsto formiranih, kolektiva kao što je bila SFRJ ili je današnja BiH? Da li bi, i kako, u praksi, bilo mogu\u0107e u BiH stvoriti gra\u0111ansku dr\u017eavu (a da to ne bude ponovno vrst nasilja nad kolektivima) s obzirom na gotovo totalnu identifikaciju stanovništva s (tro)nacionalnim kategorijama?<\/em><\/p>\n

Tom temom su u zadnje vrijeme zaokupljeni istra\u017eiva\u010di sa Zapada, jer iskustvo SFRJ mo\u017ee pomo\u0107i da se bolje konstituira Evropska unija i izbjegne sudbina Jugoslavije. Njihov zaklju\u010dak je da su se organizacijom dr\u017eave kakva je bila u Jugoslaviji uzgajali nacionalni kolektivi, a ne gra\u0111ani. Problem je dakle, kako Mappes-Niediek isti\u010de, što je nedostajalo gra\u0111ansko društvo: „Misli se na društvo u kojem dr\u017eavni narod obuhva\u0107a sve gra\u0111ane dr\u017eave, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje je ‘etni\u010dka pripadnost’ u najboljem slu\u010daju kategorija drugog ili tre\u0107eg reda koja \u0107e u sljede\u0107oj generaciji ili u generaciji nakon nje mo\u017eda sasvim potonuti u zaborav". Za zapadne istra\u017eiva\u010de povijest Jugoslavije pokazuje da grupe, kada konstituiraju dr\u017eavu, re\u017eu prava pojedinaca, a da ne spominjemo veliki potencijal za konflikte koji nudi takva konstrukcija dr\u017eave. Kad bi svaka dr\u017eava mogla birati društvo od kojeg \u0107e se sastojati i kad bi smanjivanje konflikata bio njen najviši cilj, sigurno bi se svaka odlu\u010dila za skup individua koje poštuju jedna drugu sa svim me\u0111usobnim razli\u010ditostima, gledaju\u0107i u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika neke grupe. Ovo je mogu\u0107e ostvariti putem obrazovanja i medija. Riedel isti\u010de da bi u Bosni i u drugim ju\u017enoslavenskim dr\u017eavama „postepena transformacija prema politi\u010dkom modelu nacije bila pozitivan razvoj, ali on je nezamisliv bez odgovaraju\u0107e politike identiteta. To, me\u0111utim, tra\u017ei dosljedno razra\u010dunavanje sa stereotipnim slikama povijesti, baziranim na kulturološkom modelu nacije koji proizvodi konflikte".<\/p>\n

*I na Zapadu su (ponovno) sve \u010deš\u0107i glasovi koji naciju shva\u0107aju kao odijeljenu kulturnu zajednicu, a ne zajednicu gra\u0111ana – nedavno je u Njema\u010dkoj nastao skandal zbog stavova Thila Sarrazina o \u017didovima i muslimanima. Javnost je bila slo\u017ena u osudi, no neka istra\u017eivanja pokazuju zabrinjavaju\u0107e veliku potporu me\u0111u masama njegovim stavovima – smatrate li da i tamo postoji realna opasnost od isklju\u010divosti i šovinizma? Ipak, Nijemci nemaju nikakvih problema glede infiltracije njema\u010dkog stranim rije\u010dima.<\/em><\/p>\n

Njema\u010dka je daleko od toga da nacionalisti\u010dki stavovi dobiju politi\u010dku i medijsku podršku. A obrazovni proces koji sam maloprije spomenula je nešto što stalno traje, i u Njema\u010dkoj, jer uvijek mu nasuprot stoji tendencija za svo\u0111enjem stvarnosti na crno-bijeli svijet. Što se ti\u010de jezika, da, to\u010dno ste zapazili, u Njema\u010dkoj se ne optere\u0107uju nekakvim strahovima pred engleskim jezikom, nego se slobodno pose\u017ee za engleskim rije\u010dima. <\/p>\n

*Kakva je budu\u0107nost ve\u0107ine jezika na svijetu s obzirom na prevlast i ogroman razvoj engleskog jezika? Za sve ve\u0107i broj novih pojmova ne postoje odgovaraju\u0107e rije\u010di na drugim, naro\u010dito manjim jezicima. Mo\u017eemo li o\u010dekivati situaciju u kojoj \u0107e oni odumrijeti ili ostati ograni\u010deni na privatnu, „osnovnu" sferu, dok \u0107e se u javnosti govoriti isklju\u010divo engleskim? No takvu smo situaciju, u manjim razmjerima, barem na Zapadu, ve\u0107 imali s latinskim, koji je zadr\u017eao ogroman presti\u017e još dugo nakon pada Rimskog carstva. Mo\u017eemo li usporediti te dvije situacije?<\/em><\/p>\n

I latinski i današnja situacija s engleskim jezikom izraz su potrebe da se u svijetu premosti problem Babilonske kule. Od ukupnog broja jezika u svijetu dvije tre\u0107ine otpada na jezike koji imaju izme\u0111u jednog i deset tisu\u0107a govornika. Jezicima s tako malo govornika doga\u0111a se da vrlo brzo nestanu. Ali to se ne odvija po nekakvoj prisili izvana, nego zato što nove generacije govornika tih jezika po vlastitom izboru prelaze na druge, presti\u017enije jezike. Kako god tekao razvoj u budu\u0107nosti, odvijat \u0107e se isklju\u010divo po volji samih govornika jer svatko slobodno odlu\u010duje kako \u0107e govoriti i orijentira se prema uspjehu koji posti\u017ee kad koristi odre\u0111ene rije\u010di.<\/p>\n

H-Alter<\/a> <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Lingvistkinja Snje\u017eana Kordi\u0107<\/strong> odgovara na kritike koja je izazvala njezina nedavno objavljena knjiga "Jezik i nacionalizam"<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47512","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47512","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47512"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47512\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47512"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47512"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47512"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}