{"id":47476,"date":"2010-08-31T14:51:02","date_gmt":"2010-08-31T14:51:02","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47476"},"modified":"2010-08-31T14:51:02","modified_gmt":"2010-08-31T14:51:02","slug":"wikileaks-tri-digitalna-mita","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2010\/08\/31\/wikileaks-tri-digitalna-mita\/","title":{"rendered":"WikiLeaks – tri digitalna mita"},"content":{"rendered":"

\\'Slu\u010daj WikiLeaks\\’ je doveo u pitanje tri politi\u010dko-komunikacijska mita: o mo\u0107i društvenih medija, o odumiranju nacionalne dr\u017eave i o smrti novinarstva<\/em><\/p>\n

Pi\u0161e: Christian Christensen<\/strong><\/em><\/p>\n

Objavljivanje Afganistanskih ratnih dnevnika na WikiLeaks, uz izvještaje objavljene u Guardianu, New York Timesu i Der Spiegelu na temelju sporazuma s WikiLeaksom, postalo je vijest koja je obišla svijet. Le Monde Diplomatique je, u suradnji s Owni i Slate.fr, tako\u0111er objavio te dokumente na posebnoj internetskoj stranici. Sigurnosne implikacije informacija puštenih u javnost još \u0107e godinama biti predmet diskusija. U me\u0111uvremenu, objavljivanje preko 90.000 dokumenata potaknulo je debatu o sve ve\u0107oj mo\u0107i digitalnog novinarstva i društvenih medija. Mnoge diskusije korijene se u onome što zovem internetskim ili digitalnim mitovima – mitovima koji su ukorijenjeni u romanti\u010dnom deterministi\u010dkom poimanju tehnologije.<\/p>\n

mit 1: mo\u0107 društvenih medija<\/strong><\/p>\n

\u010cesto se medijskim ekspertima i komentatorima postavlja pitanje o tome što nam slu\u010daj WikiLeaks mo\u017ee re\u0107i o mo\u0107i društvenih medija u suvremenom društvu, posebno kada se radi o pra\u0107enju ratnih zbivanja. U tom pitanju nema ni\u010deg pogrešnog, ali ono ilustrira nezgodnu tendenciju da se sve oblike društvenih medija (blog, Twitter, Facebook, YouTube, WikiLeaks) smjesti u istu veliku košaru. Mit glasi da su društveni mediji homogeni s obzirom na tehnologiju. Ali WikiLeaks nije ništa sli\u010dno Twitteru ili YouTubeu. Ono što ga \u010dini razli\u010ditim od drugih oblika društvenih medija je proces provjere kroz koji moraju pro\u0107i materijali prije nego što budu objavljeni na toj stranici. To se mo\u017ee \u010diniti kao detalj, ali on poga\u0111a u srce „tehno-utopijskog" shva\u0107anja „slobodnog zajedni\u010dkog prostora" gdje svatko mo\u017ee objaviti (gotovo) bilo što što svi drugi mogu \u010ditati, slušati i vidjeti.<\/p>\n

Stvarna mo\u0107 WikiLeaksa nije toliko u tehnologiji (ona poma\u017ee, ali ve\u0107 postoje milijuni internetskih stranica) koliko u povjerenju koje \u010ditatelji imaju u autenti\u010dnost onoga što \u010ditaju; oni vjeruju da ljudi koji rade u WikiLeaksu stoje iza vjerodostojnosti materijala. Na YouTubeu postoje doslovce stotine videa iz Iraka i Afganistana koji pokazuju snage koalicije umiješane u upitna, u nekim slu\u010dajevima o\u010dito ilegalna djela agresije. Ipak niti jedan od tih videa nije imao ni pribli\u017eno takav u\u010dinak kao jedan jedini video objavljen na WikiLeaksu koji pokazuje kako mo\u0107ne zra\u010dne snage u predgra\u0111u Bagdada ubijaju civile (i dva Reutersova novinara). Zašto? Stoga što, iako u teoriji potpuna otvorenost mo\u017ee biti privla\u010dna, informacija vrijedi onoliko koliko vrijedi njezina pouzdanost, a WikiLeaks ima organizacijsku strukturu koju Twitter, Facebook, YouTube i ve\u0107ina blogova (iz o\u010ditih razloga) nema. Svi društveni mediji nisu stvoreni jednaki, pa ni njihova mo\u0107 nipošto nije jednaka.<\/p>\n

mit 2: nacionalna dr\u017eava odumire<\/strong><\/p>\n

Ako nas je slu\u010daj WikiLeaks i\u010demu nau\u010dio, to je da nacionalna dr\u017eava gotovo sigurno nije u nestajanju. Ve\u0107ina rasprava koje se bave internetom, a posebice društvenim medijima, vrti se oko premise da danas \u017eivimo u digitalnom društvu bez granica.<\/p>\n

Shva\u0107anje nacionalne dr\u017eave kao ne\u010deg u nestajanju godinama je prevladavalo unutar odre\u0111enih sfera akademske zajednice, ali doga\u0111aji u posljednjih nekoliko tjedana ozna\u010dili su prekid. Odgovorni u WikiLeaksu jasno razumiju vitalnu ulogu nacionalne dr\u017eave, posebno u vezi s pravom. Nasuprot tvrdnji znanstvenika Raya Rosena s Univerziteta New Yourk da je WikiLeaks „prva svjetska novinska organizacija koja ne pripada niti jednoj dr\u017eavi", WikiLeaks je vrlo vezan uz teritorij.<\/p>\n

WikiLeaks je polu-slu\u017ebeno baziran u Švedskoj i u\u017eiva svu zaštitu koja je zvi\u017eda\u010dima osigurana po švedskom pravu, koje garantira i zaštitu anonimnosti njihovim izvorima. Kako je New Yorker izvijestio u lipnju 2010., WikiLeaks je smješten kod švedskog davaoca internetskih usluga PRQ. Materijali koji sti\u017eu WikiLeaksu prolaze prvo kroz PRQ, a potom do servera smještenih u Belgiji. Zašto Belgija, zapitat \u0107ete se? Stoga što Belgija ima drugi najja\u010di zakon o zaštiti novinarskih izvora. A kao lokaciju za dekriptiranje zra\u010dnih video snimaka ubijanja u Bagdadu utemeljitelj WikiLeaksa Julian Assange je izabrao Island. Island je nedavno usvojio Islandsku inicijativu za moderne medije, koja \u0107e tu zemlju u\u010diniti globalnim uto\u010dištem za zvi\u017eda\u010de, istra\u017eiva\u010dke novinare i slobodu govora.<\/p>\n

Osim WikiLeaksa, i druge nas stvari podsje\u0107aju na va\u017enost dr\u017eava i zakona u fluidnom digitalnom svijetu: nedavna odluka Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije da zabrane funkcije slanja poruka putem BlackBerryija ili mogu\u0107e beskrajna zabrana YouTubea u Turskoj. Iako je to\u010dno da je struktura WikiLeaksa postavljena tako da zaobi\u0111e zakone pojedinih zemalja (što omogu\u0107uje digitalna tehnologija), on tako\u0111er koristi zakone drugih dr\u017eava. WikiLeaks nije bezakonje – on samo premješta igru na mjesta gdje su pravila druga\u010dija.<\/p>\n

mit 3: novinarstvo je mrtvo (ili gotovo mrtvo)<\/strong><\/p>\n

Izvještaji o smrti novinarstva (da posudimo izjavu Marka Twaina) znatno su pretjerani. Slu\u010daj WikiLeaksa govori o mo\u0107i tehnologije da nas natjera preispitati što smatramo „novinarstvom" u ranom 21. stolje\u0107u. Ali tako\u0111er i konsolidira mjesto novinarstva mati\u010dne struje u suvremenoj kulturi. WikiLeaks je odlu\u010dio objaviti dokumente iz Afganistana u Guardianu, New York Timesu i Der Spiegelu tjednima prije nego što ih je sam objavio na internetu – to su mediji mati\u010dne struje, a ne „alternativni" (pretpostavljivo naklonjeni WikiLeaksu) mediji kao The Nation, Z Magazine ili IndyMedia. Razlog je sigurno u tome što su ta tri medija u vrhu onih koji odre\u0111uju teme me\u0111unarodnih vijesti. Malo je onih (ostavljaju\u0107i po strani emitivne medije kao što su BBC ili CCN) koji imaju toliku snagu kao New York Times i Guradian – a uz to \u010dinjenica da izlaze na engleskom jeziku pove\u0107ava \u010ditanost. WikiLeaksov tim je dovoljno oštrouman da shvati kako bi objavljivanje tih dokumenata bez prethodnog kontakta s odabranim medijskim ku\u0107ama vodilo kaoti\u010dnoj poplavi \u010dlanaka o svemu i sva\u010demu diljem svijeta.<\/p>\n

Ovako je pozornost usmjerena na ta tri medija, u kojima je ve\u0107 bio analiziran i sa\u017eet velik dio dokumentacije. A uloga WikiLeaksa nije se izgubila u informacijskom vrtlogu. U tezi o smrti novinarstva (kao i u onoj o smrti nacionalne dr\u017eave) promjena je pogrešno shva\u0107ena kao eliminacija. Objavljivanje Afganistanskih dnevnika pokazuje da novinarstvo srednje struje još dr\u017ei dobar dio mo\u0107i, ali i da se priroda te mo\u0107i promijenila (u usporedbi s vremenom prije 20-30 godina). Primjer je iskaz izvršnog urednika New York Timesa Billa Kellera o kontaktu izme\u0111u njihovog uredništva i Bijele ku\u0107e nakon objave dokumenata:<\/p>\n

„Iako je vlada oštro osudila WikiLeaks zbog objavljivanja dokumenata, nisu sugerirali The Timesu da ne piše o njima. Baš suprotno, u diskusiji prije objave naših \u010dlanaka, funkcionari Bijele ku\u0107e, iako se nisu slagali s nekim zaklju\u010dcima koje smo izvukli iz materijala, zahvalili su nam na pa\u017eljivom opho\u0111enju s dokumentima te zamolili da zatra\u017eimo od WikiLeaksa da ne objavi informacije koje bi mogle nekoga dovesti u opasnost. Mi smo tu poruku prenijeli."<\/p>\n

Ovo je zapanjuju\u0107e priznanje izvršnog urednika jednih od najuva\u017eenijih novina u SAD; i to iz dvaju razloga. Opis susreta s Bijelom ku\u0107om pokazuje ponos na pohvale Bijele ku\u0107e, nasuprot tradicionalnom razumijevanju medija kao kontrole onih na vlasti. Drugo, uloga New York Timesa kao posrednika izme\u0111u vlade SAD i WikiLeaksa ilustrira zanimljivu novu dinamiku mo\u0107i unutar medijskog sektora u SAD.<\/p>\n

U sr\u017ei mita o smrti novinarstva (i onoga o ulozi društvenih medija) jest presumpcija uzro\u010dnog odnosa izme\u0111u pristupa informacijama i demokratskih promjena. Ideja da puki pristup sirovoj informaciji de facto dovodi do promjene (radikalne ili neke druge) isto je tako romanti\u010dna kao i shva\u0107anje da se to posti\u017ee pukim pristupom tehnologiji. Informacije su, baš kao i tehnologija, korisne samo ako postoje i znanje i vještina za aktiviranje tih informacija. WikiLeaks je izabrao ta tri medija ne stoga što su ideološki srodni Julianu Assangeu i njegovim kolegama, ve\u0107 stoga što su bili profesionalno, organizacijski i ekonomski pripremljeni za posao dekodiranja i distribucije materijala koji su dobili.<\/p>\n

U digitalnom svijetu koji se konstantno redefinira kao ne-hijerarhijski, bez granica i fluidan, WikiLeaks nas je podsjetio na to da struktura, granice, zakoni i reputacija još uvijek nešto zna\u010de.<\/p>\n

Preuzeto sa ZaMiZINE<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

‘Slu\u010daj WikiLeaks’ je doveo u pitanje tri politi\u010dko-komunikacijska mita: o mo\u0107i društvenih medija, o odumiranju nacionalne dr\u017eave i o smrti novinarstva<\/em><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47476","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47476","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47476"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47476\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47476"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47476"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47476"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}