Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on mo\u017ee uzrokovati uragan na Floridi. Glasio je tako famozni slogan teorije kaosa od prije nekoliko godina. <\/p>\n
Pi\u0161e: Mario Kopi\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n Ako bismo teoriju kaosa htjeli prevesti u socijalnu teoriju, neposredni bi kandidat za to bila \u010duvena teorija španjolskog sociologa Manuela Castellsa o globalnoj društvenoj mre\u017ei: svijet funkcionira kao globalna mre\u017ea u kojoj se sve mo\u017ee dogoditi i u kojoj je svatko povezan sa svakim. Današnjica joj, \u010dini se, daje za pravo: iskazi, prili\u010dno banalni, šire se kao digitalne epidemije, diplomacija funkcionira preko web-stranica i SMS kampanja. Prije par godina se zbog karikatura proroka Muhameda u jednim danskim lokalnim novinama cijeli svijet digao na uzbunu. <\/p>\n No, je li pravilno zaklju\u010diti da \u017eivimo u globalno umre\u017eenom društvu? Ne. Takav zaklju\u010dak je odve\u0107 simplificiran. Svijet ne funkcionira kao globalna mre\u017ea u kojoj se sve mo\u017ee dogoditi i u kojoj je svatko povezan sa svakim. Medijski atraktivno je re\u0107i, naravno, da svijet izgleda kao da je izvan kontrole – kao runaway world, odbjegli svijet, svijet koji nam izmi\u010de, neukrotivi svijet koji je skliznuo s tra\u010dnica, svijet koji s nama prolazi i ne mo\u017eemo ga zadr\u017eati bez ograni\u010denja, prema rije\u010dima engleskog sociologa Anthonyja Giddensa, ili pak Risikogesellschaft, društvo rizika, prema njema\u010dkom sociologu Ulrichu Becku. No, posrijedi su simplifikacije.<\/p>\n Zašto? Ponajprije zato jer epidemija mre\u017ee nije pravilo, nego izuzetak. Kad bi bilo ispravno da se moderno društvo opiše kao globalna, digitalna mre\u017ea, kaos bi tada bila normalna situacija. Premda je kaos potencijalni rizik, on je i dalje izuzetak.<\/p>\n Zato treba pribje\u0107i sofisticiranijoj teoriji mre\u017ee: teoriji društva kao globalnog komunikacijskog sistema koju je razradio njema\u010dki sociolog Niklas Luhmann.<\/p>\n I Luhmann naglašava da se savremeno društvo mo\u017ee okarakterizirati kao globalna mre\u017ea. Postoji jedno umre\u017eeno svjetsko, informati\u010dko i medijsko društvo. I Luhmann je, poput Castellsa, ekstremno skepti\u010dan u odnosu na ideju prema kojoj bi društvo trebalo biti hijerarhija s vladom i dr\u017eavnom mo\u0107i na vrhu. Naime, funkcionalna diferencijacija na djelomi\u010dne sisteme jedna je, ako ne i glavna pouzdana karakteristika modernih društava. Nasuprot tome, predmoderna, stratifikatorska društva (dakle društva sastavljena od slojeva koji se razlikuju po stupnju autoriteta) koncentriraju kapacitete za rješavanje problema time što najvišim hijerarhijskim razinama povjeravaju kompetencije odlu\u010divanja jednostavno o ”svemu”. Da karikiramo: imaju li \u017eene dušu ili treba li homoseksualce spaljivati na loma\u010di – o svemu tome mora odlu\u010diti vrh Crkve. <\/p>\n Savremeno društvo nije antropocentri\u010dno društvo. Ne postoji racionalni svemo\u0107ni \u010dovjek koji povla\u010di konce iz kontrolne sobe. Nema Subjekta koji bi imao kontrolu nad svim subjektima i objektima. Nema arhimedovske to\u010dke iz koje bismo mogli zahvatiti i opisati cjelinu. Ni religija ni umjetnost, ni filozofija ni politika, nemaju privilegiran polo\u017eaj iz kojeg bi mogli govoriti u ime drugih dijelova društva, odnosno u ime \u010ditavog društva. Savremeno društvo je policentri\u010dno društvo. Pokušaji da se uspostavi neka vrhovna diskurzivna instancija koja usmjerava, posreduje i regulira ”cijelo društvo” imaju svoju fundamentalisti\u010dku ”dra\u017e”, ali malo izgleda na trajan uspjeh.<\/p>\n No savremeno društvo nije društvo koje izmi\u010de, neukrotivo društvo koje je skliznulo iz tra\u010dnica (runaway society) ili društvo rizika, nego iznena\u0111uju\u0107e stabilno društvo. U tomu je Luhmannov va\u017ean doprinos razumijevanju današnjeg društva. On je pokazao da stabilnost ne zavisi o racionalnosti i centraliziranoj kontroli i da u savremenom društvu alternativa ravnote\u017ei nije kaos, nego kompleksnost, i da je ta kompleksnost rezultat dinami\u010dne, decentralizirane samoorganizacije. Policentrizam ne vodi u kaos, nego u dinami\u010dnu samostabilizaciju, to jest u kompleksnost.<\/p>\n Kao prvo, naše globalno društvo nije golema mre\u017ea, nego se sastoji od izuzetno brojnih labavo povezanih mre\u017ea. Sve te mre\u017ee utje\u010du jedna na drugu i ometaju jedna drugu, ali nisu direktno povezane. Samo pod izuzetno posebnim uvjetima dolazi do valova ometanja koji se samopoja\u010davaju.<\/p>\n Kao drugo, prema teoriji kompleksnosti, iritacije normalnog poretka uzrokuju samorefleksiju en masse. Samorefleksija je jedan od na\u010dina na koji društvene mre\u017ee ponovno stvaraju internu stabilnost. Op\u0107i je u\u010dinak javnih rasprava, procesa kolektivne samorefleksije, ponovna uspostava stanja normalnosti.<\/p>\n Premda bi netko mogao o\u010dekivati da je u globalno umre\u017eenom svijetu kaos pravilo, Luhmann objašnjava zašto je kaos ipak izuzetak. No uvijek postoje mogu\u0107e opasnosti: jedna reakcija, naime, izaziva sljede\u0107u. Gotovo profetski, Luhmann je utvrdio da \u0107e prijelaz u globalni društveni sistem s mnogim funkcionalno razli\u010ditim mre\u017eama dovesti do ”pove\u0107anog stupnja društvene iritacije”. Prednost je policentrizma u tome što nema središnju upravlja\u010dku funkciju, mo\u017ee puno br\u017ee reagirati nego centralizirano društvo. Loša je pak strana da ”na osnovi nedostatka koordiniranja iritacije, društvo mo\u017ee samo reagirati iritirano”. Zbog toga što je temeljni socijalni mehanizam strukturalna sprega razli\u010ditih socijalnih sistema koji funkcioniraju prema vlastitim funkcionalnim mehanizmima, ti se globalni mre\u017eni sistemi razvijaju na na\u010din koji je u na\u010delu nepredvidljiv. Rezultat je stanje globalne neuroze, odnosno ”tjeskobe” (Heidegger).<\/p>\n U usporedbi s tradicionalnim samorazumijevanjem društvenih aktera, \u010dini se da je sve izokrenuto. <\/p>\n Ponajprije, direktna politi\u010dka kontrola znak je rizika, a ne sigurnosti. Ne samo iz demokratske to\u010dke gledišta, nego i iz pragmati\u010dke to\u010dke gledišta, dobro je, primjerice, što (demokratski) politi\u010dari ne mogu kontrolirati medije. Rizi\u010dno je što to nije slu\u010daj u nedemokratskim zemljama. Ne treba se u prvoj liniji bojati njihova oru\u017eja, nego nadasve nepostojanja granica izme\u0111u religije, medija i politike.<\/p>\n Drugo, mo\u0107ni društveni akteri, premijeri i poslovni upravitelji, pri navedenim iritacijama do\u017eivljavaju tešku krizu identiteta. Misle da su gospodari svijeta, a pokazuje se da su samo pioni u velikoj igri.<\/p>\n Tre\u0107e, jasno je da je \u010dak i ”male” dr\u017eave \u017eive u globalnom društvu, premda njihove konzervativne i reakcionarne snage ne \u017eele prihvatiti tu \u010dinjenicu.<\/p>\n Iritacije su blagotvorne: protivno vlastitoj namjeri – i sasvim ironi\u010dno – najkonzervativniji i najzatucaniji elementi društva – mali, samodovoljni entiteti – jesu \u010dlanovi društva globalnih mre\u017ea i moraju se u skladu s tim ponašati.<\/p>\n Mo\u017eda najve\u0107a Luhmanova zasluga jest da nam je izlo\u017eio diskretni šarm moderniteta. Nemamo ništa bolje od njega. Sa zapanjuju\u0107om pravilnoš\u0107u, za njegove patologije odgovorni su militantni antimoderni pokreti. <\/p>\n