{"id":47432,"date":"2010-07-17T10:09:36","date_gmt":"2010-07-17T10:09:36","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47432"},"modified":"2010-07-17T10:09:36","modified_gmt":"2010-07-17T10:09:36","slug":"univerzalni-temeljni-dohodak-i-kako-do-njega","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2010\/07\/17\/univerzalni-temeljni-dohodak-i-kako-do-njega\/","title":{"rendered":"Univerzalni temeljni dohodak i kako do njega"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Sre\u0107ko Pulig<\/strong><\/em><\/p>\n

I kada situacija još nije revolucionarna, u društvima svejedno djeluje \u017eiva socijalna imaginacija. No, ona se tada troši na tzv. realne utopije koje, kao i istoimena politika, pokušavaju pokazati da se društvo mo\u017ee utopijski popraviti bez da iza\u0111e iz svojih osnovnih ideoloških parametara. Danas te parametre odre\u0111uje gra\u0111ansko utemeljenje apstraktne, monadne individue i njezin svijet ugovora, kojima ona ho\u0107e bitno odrediti svoje odnose spram drugih, sli\u010dnih individua, no u kojima ipak mo\u017ee pre\u017eivjeti djelatno sje\u0107anje na neku bezuvjetnu zajednicu.<\/p>\n

Jedna takva realna utopija, o kojoj se u centrima kapitalske mo\u0107i, pa onda i na periferiji, ve\u0107 godinama pri\u010da, jest pokret za uvo\u0111enje univerzalnog temeljnog dohotka (UTD). U civilnom društvu od hrvatskog je poznatiji engleski izraz za taj civilni institut: basic income. U nas ste o njemu mogli \u010duti ako ste pratili izjave nekih od prominentnih svjetskih ljevi\u010dara, kao što su Negri, Hardt i mnogi drugi (o historijatu pokreta vidi okvir), ili ako pratite medije u susjednoj Sloveniji, gdje se javna rasprava na ovu temu, za razliku od Hrvatske, svako malo iznova zame\u0107e. A uvo\u0111enje UTD-a zagovaraju (zasad bezuspješno) brojni stru\u010dnjaci, na \u010delu s poznatim ekonomistom Jo\u017eetom Mencingerom. O \u010demu je rije\u010d?<\/p>\n

Postmoderna socijalna dr\u017eava<\/strong><\/p>\n

Pojmovnici socijalne politike u Hrvatskoj ka\u017eu da pojam temeljnog dohotka nije jednozna\u010dan, no da mo\u017eemo razlikovati univerzalni od parcijalnog. Univerzalni temeljni dohodak dobivao bi svaki pojedinac, bez obzira na to ima li pla\u0107eno zaposlenje ili ne, bez obzira na svoje prihode ili \u017eelju za radom (pravi UTD širi je i od dr\u017eavljanskog temeljnog dohotka, jer uz dr\u017eavljane obuhva\u0107a i one koji bi, du\u017einom boravka, mogli biti dr\u017eavljani, ali to nisu). Parcijalni temeljni dohodak podrazumijeva temeljni dohodak namijenjen odre\u0111enim skupinama (npr. osnovna mirovina za sve gra\u0111ane odre\u0111ene dobi, dje\u010dje naknade za svu djecu, naknade za rastavljene roditelje koji imaju ovisnu djecu i sl.). Temeljni dohodak bio bi izuzet iz poreza na dohodak. Tako bi se dosadašnji sustav socijalne pomo\u0107i, smišljen za prošla vremena stalnog zaposlenja ve\u0107ine s jedne, i nezaposlenosti manjine s druge strane, zamijenio novim, integriranim u porezni sustav.<\/p>\n

U svom iscrpnom prijedlogu za uvo\u0111enje UTD-a u Sloveniji, elaboriranom na 73 strane a izra\u0111enom za potrebe tamošnjeg vladina ureda za makroekonomske analize, autorica Valerija Korošec, ina\u010de propagator i zagovornik UTD-a, umjesto definicije nudi opis bitnih svojstava UTD-a (za razliku od postoje\u0107e politike socijalnog osiguranja), koji sa\u017eima u tri to\u010dke: 1) UTD se ispla\u0107uje pojedincu, a ne ku\u0107anstvu; 2) ispla\u0107uje se bez obzira na dohotke iz drugih izvora; 3) ne zahtijeva spremnost na rad (workfare). Svi drugi elementi – visina svote, izvor financiranja i opseg onih zahva\u0107enih tim pravom, kao i mogu\u0107e smanjenje drugih transfera – variraju od zemlje do zemlje.<\/p>\n

Zagovornici uvo\u0111enja UTD-a vole isticati njegove prednosti za dr\u017eavu. Time ona obezbje\u0111uje egzistencijalnu sigurnost, osigurava strukovnu autonomiju pojedinaca, podi\u017eu\u0107i njegovu radnu motiviranost i inicijativnost, tvrde. Pogledamo li slijed argumentacije koji Valerija Korošec podastire za Sloveniju, tvrde\u0107i da je nu\u017eno pribje\u0107i toj mjeri, mo\u017eemo samo konstatirati da su sli\u010dni problemi prisutni i u Hrvatskoj. Radi se o tzv. tranzicijskim zaostacima za centrima, koje financijska i privredna kriza, recesija ili depresija, samo još dramati\u010dnije isti\u010du. Radi se o nezrelosti institucijskih okvira te nekriti\u010dkom preuzimanju tu\u0111ih institucionalnih i vrijednosnih rješenja (EU, NATO, propala ideologija tr\u017eišnog neoliberalizma), uz potpuni izostanak vlastitog koncipiranja i djelatnog planiranja društvene budu\u0107nosti. Posljedica je nepodnošljiva smjesa ideologije neoliberalnog tr\u017eišnog fundamentalizma – koja dolazi iz središta kapitalske mo\u0107i – i doma\u0107e, raspadaju\u0107e se, institucionalne, kulturne i vrijednosne podloge odumiru\u0107ih i izopa\u010denih ostataka socijalizma. Sje\u0107anje na socijalisti\u010dke vrijednosti jednakosti i solidarnosti \u010dini prihva\u0107anje novih okolnosti tranzicije u (ovisno o na\u010dinu konceptualizacije) postmoderno, postindustrijsko ili postfordisti\u010dko društvo, društvo \u010dija "socijalna dr\u017eava", smišljena da ubla\u017ei proturje\u010dja industrijske modernizacije, više ne mo\u017ee odgovarati na izazove bitno redefiniranog rada i njegova "tr\u017eišta", prepunim resantimana. Otuda proizlazi potreba za druga\u010dije organiziranom (postmodernom) socijalnom dr\u017eavom.<\/p>\n

Novi odnos izme\u0111u radnika, poslodavaca i dr\u017eave<\/strong><\/p>\n

Nalazimo se u "novoj" situaciji da, usprkos odlasku na posao (i masovnom nezadovoljstvu njime), \u010detvrtina stanovništva \u017eivi u siromaštvu, da su mnogi zaposleni a siromašni. No, zasad ne tako da bi socijalni o\u010daj mobilizirao na pobunu. Granica siromaštva, izra\u017eena novcem, u Sloveniji je mjese\u010dni prihod od 495 eura, a u Hrvatskoj negdje oko 2.000 kuna. Ipak, da bi ostvario pravo na primanje socijalne pomo\u0107i, pojedinac mora zadovoljiti još niz uvjeta propisanih zakonom. Sve to kontroliranje i administriranje pojedinca stigmatizira, \u010dine\u0107i cijeli proces za dr\u017eavu skupim, a za društvo, zbog niza manjkavosti u sustavu socijalne zaštite, problemati\u010dnim. Bez da ulazimo u detalje koje je, kada bi došlo do primjene instituta, nu\u017eno razraditi i uskladiti, mo\u017eemo konstatirati da je pravilan i smislen odnos izme\u0111u UTD-a te minimalne i prosje\u010dne pla\u0107e u jednoj zemlji izraziv u brojkama kao 1:2:3. No, što \u010diniti u cini\u010dnim društvima, u kojima ni minimalna pla\u0107a zaposlenih ne garantira zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba?<\/p>\n

Sistem UTD-a smanjio bi pritisak na poslodavce u smislu "socijalnih kriterija", no istovremeno bi se suo\u010dili s radnicima koji nisu "socijalno ucijenjeni", tj. koji nisu u proleterskom polo\u017eaju da moraju prodavati radnu snagu da bi pre\u017eivjeli. Radnici kojima je osigurana socijalna sigurnost, potporom cjelokupne zajednice, pa dakle i dr\u017eave, pomno bi birali svoga poslodavca, u smislu poštivanja zaposlenika, dostojne pla\u0107e i ure\u0111enih radnih odnosa. Društvo bi, dakle, omogu\u0107avalo pojedincu da se za rad odlu\u010duje pod dostojnijim uvjetima. Svi gra\u0111ani postaju tako neka vrsta društvenih slu\u017ebenika koji, po analogiji s \u010dlanovima obitelji, odlaze u svijet pla\u0107enoga rada da bi \u017eivjeli bolje od pre\u017eivljavanja na rubu siromaštva. Tko u svijetu rada ne uspije, ne\u0107e biti stigmatiziran, a osje\u0107aj prihva\u0107enosti i sigurnosti dat \u0107e mu sredstva i snagu da pre\u017eivi do sljede\u0107e prilike. Dr\u017eava bi morala shvatiti da joj je bolje osloniti se na lojalnost dr\u017eavljana nego na lojalnost poduze\u0107a, npr. multinacionalnih kompanija: kompanije \u0107e dolaziti i odlaziti, poduze\u0107a nastajati i propadati, a dr\u017eavljani su uvijek tu. S druge strane, dr\u017eava \u0107e – omogu\u0107ivši poduze\u0107ima najam radnika oslobo\u0111enih straha za egzistenciju, pa onda i kreativnijih i optimisti\u010dniji – nuditi jedinstvenu radnu snagu.<\/p>\n

Ova utopija ve\u0107 se pri ispisivanju pretvara u distopiju, nacrt orvelovskog društva sretnog i zadovoljnog najamnog radnika (iako UTD na\u010delno ne isklju\u010duje participativne, pa i samoupravne odnose u proizvodnji). No, o kritici cijelog modela više na kraju.<\/p>\n

Kako bi se UTD financirao? Više je mogu\u0107ih rješenja, a prevladava prijedlog financiranja iz Tobinovog poreza, ekoloških poreza, društvene rente ili iz prora\u010duna. U tom kontekstu mogu\u0107 je prijedlog financiranja UDT-a iz postoje\u0107eg sistema doprinosa i prora\u010duna, koji samo treba pojednostaviti. Kada se uvede doprinos za UDT, ukida se osiguranje za nezaposlenost, materinstvo, op\u0107a porezna olakšanja i povlastice proistekle iz uzdr\u017eavanja djece. Zagovornici ovog instituta dokazuju njegovu superiornost spram sadašnje (ne)organiziranosti socijalne dr\u017eave, naro\u010dito u smislu pojednostavljenja vladinih socijalnih politika i jeftinije dr\u017eave.<\/p>\n

Realna utopija<\/strong><\/p>\n

UTD, uveden na nivou egzistencijalnog minimuma (dakle u iznosu od oko 2.000 kuna za sadašnju Hrvatsku), za zagovornike je ona Arhimedova to\u010dka koja nudi rješenje za nagomilane probleme moderne socijalne dr\u017eave, koje "postmodernizacija" iste više ne mo\u017ee riješiti. Prije svega, to je fenomen tzv. jobless growtha, eventualnog izlaska iz krize i privrednog rasta, ali iz \u010dega su isklju\u010dene rastu\u0107e mase nezaposlenih i, još va\u017enije, loše zaposlenih! Psihološki, radi se o, tvrde zagovornici, dvostrukom dobitku. Jer, ovo doskora narcisti\u010dko društvo treba najprije iza\u0107i iz poricanja da dr\u017eavljanima, koji su plebiscitarno izabrali svoju dr\u017eavu, danas nije zagarantirana ni reprodukcija golog \u017eivota. A onda bi se još povratilo narušeno povjerenje u zajednicu, vjera u sugra\u0111ane i sistem, nu\u017ena da bi on funkcionirao.<\/p>\n

No, tu po\u010dinje i problem s ovom realnom utopijom, koja u osnovi ima ugra\u0111enu "konstrukcijsku grešku" zamjene sredstva (postmoderne tehnike, informatizacije, fleksibilizacije itd.) i svrhe (ljudi "beskona\u010dno" prilago\u0111enih kapitalu). Iako porijeklom liberalna (lijevo i desno), ona danas, kada je izopa\u010den i liberalizam a ne samo socijalizam, restaurira iluziju nekog egalitarnog kapitalizma. Društva slobodnog izbora, kojeg nigdje nema niti ga je ikada bilo. Zato je to utopija, koja atribut "realna" zaslu\u017euje samo u pejorativnom smislu, s obzirom na to da je i dvaput propalo neoliberalno društvo ne\u0107e dopustiti. A kada i bi, zamisliv je prigovor da bi to samo u\u010dvrstilo postoje\u0107e socijalne razlike. Uz dodatak, kao što u "Reviji za socijalnu politiku" piše Valerio Ba\u0107ak, da bi tek tada pojedinci sami bili odgovorni za svoj neuspjeh, jer bi i slu\u017ebeno dobili slavnu jednaku šansu. Od 2.000 kuna. S druge strane, ako išta zaslu\u017euje referendum ravan onome ho\u0107e li Hrvati \u017eivjeti u neovisnoj dr\u017eavi, to je valjda pitanje ho\u0107e li im ta dr\u017eava, tj. oni sami sebi, omogu\u0107iti socijalni minimum da pre\u017eive.<\/p>\n\n\n\n
\n

Povijest ideje UTD-a<\/p>\n

Definicija svjetskog udru\u017eenja za uvo\u0111enje univerzalnog temeljnog dohotka glasi: "UTD osigurava svakome pojedincu minimalni nivo dohotka (bez obzira na imovinu ili zaposlenost), te tako u\u010dinkovito spre\u010dava širenje siromaštva, osigurava autonomiju pojedinca, njegovu radnu motiviranost i inicijativnost, dok istovremeno pojednostavljuje socijalne politike vlade."<\/p>\n

Ideja UTD-a razvijala se kroz historiju. Humanisti Thomas More i Thomas Paine, te socijalist-utopist Charles Fourier izvodili su ga iz teze da niti jedan \u010dovjek ne smije umrijeti od gladi i teze da su zemlja i sve što nas prirodno omogu\u0107uje u vlasti ljudskog roda. Kultiviranjem ne raste vrijednost zemlje nego uloga u nju. Zato je svaki korisnik zemlje ljudskom rodu du\u017ean "zemljišnu rentu", a svaki \u010dlan odre\u0111ene ljudske zajednice (bogat ili siromašan) ima pravo na "kompenzaciju" otkada je dopušteno privatno raspolaganje zemljom. Još je liberal John Stuart Mill u svojim "Principima politi\u010dke ekonomije" (1849) ovako shva\u0107ao distributivnu pravdu: najprije se treba odrediti odre\u0111eni egzistencijalni minimum za svakog \u010dlana zajednice, bio taj sposoban za rad ili ne, a ostatak proizvodnje dijeli se izme\u0111u tri elementa – rada, kapitala i talenta.<\/p>\n

Ideja UTD-a temelji se na sljede\u0107im filozofskim i eti\u010dkim postavkama evropskog humanizma:<\/p>\n

– \u010dovjek je prije svega \u010dlan zajednice, koja ne smije dopustiti da joj \u010dlanovi umiru od gladi;<\/p>\n

– pre\u017eivljavanje pojedinaca mora biti prioritet u redistribuciji zajedni\u010dkog bogatstva;<\/p>\n

– to pravo proizlazi iz pripadnosti nekoj zajednici (dr\u017eavi) i iz zajedni\u010dkog vlasništva te zajednice.<\/p>\n

U svijetu postoji niz uglednih zagovornika uvo\u0111enja UTD-a, kako na ljevici tako i na desnici. Spomenimo samo Jamesa Tobina (tzv. Tobinov porez aktualna je sastavnica nekih koncepata financiranja UTD-a), Johna Kennetha Galbraitha, Andrea Gorza i Ulricha Becka, ali i protoneoliberala Miltona Friedmana. Filozof Bertrand Russel piše još 1918: "Odre\u0111ena manja svota, dostatna za pre\u017eivljavanje, treba se osigurati svima, radili oni ili ne. Ve\u0107i dohodak pripada onima koji su voljni raditi ono što društvo prepoznaje kao upotrebljivo. UTD nikoga ne odvra\u0107a od dohodovne djelatnosti. S duge strane, promovira individualnu slobodu i ostavlja nedirnutima pozitivne vidike tr\u017eišnoga kapitalizma." Mnogi su u 19. i 20. stolje\u0107u zagovarali neki oblik "društvene rente" i "socijalnog dogovora".<\/p>\n

U SAD-u su turbulentne 1968. Tobin, Galbraith i još oko tisu\u0107u drugih ekonomista potpisali peticiju za "zajam\u010deni dohodak i pomo\u0107" i poslali je Kongresu, ne bi li tako smanjili mo\u0107 administracije. Od sedamdesetih godina prošlog stolje\u0107a diskusija se vodi i na sjeveru Evrope, a neki je, kada je postalo jasno da puna zaposlenost odlazi u prošlost, pokušavaju nametnuti i na nivou Evropske unije. Osnovni tekst "UTD za sve" napisao je u Evropi najpoznatiji zagovornik ovog instituta Philippe Van Parijs, koji predla\u017ee da dr\u017eava ispla\u0107uje svim odraslim dr\u017eavljanima fiksnu i svima jednaku mjese\u010dnu svotu.<\/p>\n

Prvi primjer dr\u017eave koja je još 1982. uvela UTD je Aljaska, \u010diji svaki stanovnik (nakon šest  mjeseci stalnog boravka) dobiva godišnji dodatak u visini od 300 do 2.069 dolara iz aljaškog Permanent Funda, zaklade u kojoj se skupljaju sredstva od poreza na eksploataciju nafte.<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

Novosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Sre\u0107ko Pulig I kada situacija još nije revolucionarna, u društvima svejedno djeluje \u017eiva socijalna imaginacija. No, ona se tada troši na tzv. realne utopije koje, kao i istoimena politika, pokušavaju pokazati da se društvo mo\u017ee utopijski popraviti bez da iza\u0111e iz svojih osnovnih ideoloških parametara. Danas te parametre odre\u0111uje gra\u0111ansko utemeljenje apstraktne, monadne individue […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47432","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47432","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47432"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47432\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47432"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47432"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47432"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}