{"id":47398,"date":"2010-06-11T09:04:52","date_gmt":"2010-06-11T09:04:52","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47398"},"modified":"2010-06-11T09:04:52","modified_gmt":"2010-06-11T09:04:52","slug":"zivot-i-smrt-novinarstva","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2010\/06\/11\/zivot-i-smrt-novinarstva\/","title":{"rendered":"\u017divot i smrt novinarstva"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Uro\u0161 \u0160kerl Kramberger<\/strong><\/em><\/p>\n

John Nichols, novinar najstarije ameri\u010dke (ljevi\u010darske) revije The Nation (neprekidno izlazi od 1865. godine) jedan je od najva\u017enijih i najkonstruktivnijih zagovornika kvalitetnog novinarstva u SAD-u. Kao suosniva\u010d organizacije Free Press, koja je s više od 500.000 \u010dlanova najve\u0107a organizacija za zaštitu medijske slobode u SAD-u, o budu\u0107nosti \u010dasopisa i (ameri\u010dkog) novinarstva govorio je, me\u0111u ostalim, pred ameri\u010dkim Kongresom i savjetovao britanski parlament kod mijenjanja medijskog zakonodavstva. 2009. godine imao je izlaganje o slobodi govora na Unescovoj konferenciji u Oslu i redoviti je po\u010dasni gost konferencija koje organizira Me\u0111unarodni savez novinara. Tijekom svog posjeta Ljubljani ovoga svibnja, govorio je o krizi koja je zahvatila \u010dasopise, utopljene u visokim troškovima i niskim prihodima od oglasa. "Da izgubimo \u010dasopise, izgubili bismo usredoto\u010den kolektivni razgovor", upozorava.<\/p>\n

Nichols svijet promatra analiti\u010dki, dijalekti\u010dki, na temelju \u010dinjenica. U višedesetljetnoj karijeri izvještavao je s ratnih podru\u010dja, pratio put Nelsona Mandele kroz ruševine apartheida i, me\u0111u ostalima, intervjuirao Georgea W. Busha i Baracka Obamu, jednog za drugim. U svojoj zadnjoj knjizi "The Death and Life of American Journalism: The Media Revolution that Will Begin the World Again", objavljenoj prošle godine, predstavio je ideju za budu\u0107nost: budu\u0107i da je neovisno, kvalitetno novinarstvo temelj postojanja demokracije, njegovu sudbinu treba vratiti u ruke demosa. S kolegom Robertom W. McChesneyem predlo\u017eio je, me\u0111u ostalim, sistem financiranja po kojem bi svaki stanovnik dr\u017eave dobio nov\u010dani bon, kojim bi mogao – po vlastitoj \u017eelji i presudi – poduprijeti svoju novinarsku organizaciju i svog novinara. Ako se sistemska pomo\u0107 novinarima ne pove\u0107a, Nichols predvi\u0111a njihov zalazak, a time \u0107e potonuti i demokracija.<\/p>\n

Gospodine Nichols, ka\u017eete da nije ugro\u017eena samo budu\u0107nost \u010dasopisa, ve\u0107 i sudbina novinarstva kakvo poznajemo. Gdje je poveznica?<\/em><\/p>\n

– Mo\u017eda Europljani manje osje\u0107aju da su \u010dasopisi klju\u010dna komponenta novinarstva. Ali u SAD-u i u drugim dr\u017eavama, koje nemaju tako dobro razvijene javne radiotelevizijske sisteme, \u010dasopisi obavljaju ve\u0107inu temeljnog novinarskog posla. \u010casopis je jedinstveno oru\u0111e \u010dija povijest se\u017ee stolje\u0107ima unatrag. U njemu se udru\u017euje skupina ljudi koji kao producenti vijesti preuzimaju odgovornost za izvještavanje o svojoj zajednici, regiji, dr\u017eavi. Ljudima osiguravaju izvještaje o tome što se doga\u0111a. A odgovornost je dvosmjerna: ljudi mogu pozvati novinare da izvještavaju o odre\u0111enoj temi i osu\u0111ivati ih ako to ne naprave. Ta odgovornost nije jednaka odgovornosti pojedina\u010dnog pisca bloga ili, recimo, radijskog voditelja.<\/p>\n

Dodatna va\u017ena osobina \u010dasopisa jest da ih je u usporedbi s radiotelevizijskim sistemima stvarno puno. Mnogo novinara s mnogo razli\u010ditih pogleda, to je jako zdrava stvar. Na intervju s nekim ministrom, recimo, do\u0111e deset razli\u010ditih reportera. To ne omogu\u0107uje nijedan drugi medij. Blogosfera i internet su, naravno, \u010dudesni. I tamo dobijete puno razli\u010ditih pogleda. Ali ne dobivamo osje\u0107aj odgovornosti ni osje\u0107aj pripadnosti zajednici. Ljudi koji \u010ditaju \u010dasopis znaju iste stvari koje znaju drugi \u010ditatelji \u010dasopisa. To mo\u017ee jako pozitivno utjecati na politiku i na civilno-društveni \u017eivot. Kad bismo izgubili \u010dasopise, izgubili bismo usredoto\u010den kolektivni razgovor.<\/p>\n

Ako su \u010dasopisi tako va\u017eni, zašto onda nestaju? Zašto ih ljudi sve manje \u010ditaju?<\/em><\/p>\n

– Jer imaju toliko drugih lako dostupnih mogu\u0107nosti. Uklju\u010dite radio ili TV i netko vam ka\u017ee što se doga\u0111a. Druga mogu\u0107nost je internet. Ali nije rije\u010d o tome da ljudi ne \u017eele \u010ditati \u010dasopise, ve\u0107 \u010dasopisi nude sve manje. Prije je vrijedilo da su \u010dasopisi jako bogate institucije, imali su više izvora prihoda, izvjestitelje su mogli slati po cijelom svijetu ili su anga\u017eirali puno izvjestitelja koji su izvještavali samo o jednoj pri\u010di. Zato su mogli dobiti najbolje, najkvalitetnije, najbolje napisane pri\u010de. \u010citanje \u010dasopisa bilo je uzbudljivo. Kad su \u010dasopisi izgubili izvore prihoda i postali ekonomski ograni\u010deni, postali su manje zanimljivi. Dakle, \u010ditatelji nisu bez razloga izgubili zanimanje, ve\u0107 su se \u010dasopisi pogoršali. A opasno je to što novi mediji, televizija i internet, ne ispunjavaju prazninu. To je ono strašno. Ne trebamo brinuti ho\u0107e li se \u010dasopisi o\u010duvati u tiskanom ili internetskom obliku. Problem je u tome što nijedan drugi medij ne njeguje kvalitetno novinarstvo umjesto \u010dasopisa.<\/p>\n

U jednom od intervjua naveli ste istra\u017eivanje Pew Centra, koje je pokazalo da 96 posto pri\u010da još uvijek prvi objave \u010dasopisi, a televizije ih preuzmu kasnije.<\/em><\/p>\n

– Pew Center je ameri\u010dka organizacija koja prou\u010dava budu\u0107nost novinarstva i demokracije. U spomenutom istra\u017eivanju su utvrdili da samo 4 posto pri\u010da otkriju tzv. novi mediji, a velika ve\u0107ina ih nastane u \u010dasopisima. I to unato\u010d tome što su \u010dasopisi na zalasku. To kona\u010dno zna\u010di da ljudi dobivaju manje izvornih informacija. Mo\u017eda je u medijima više govora, diskusija, ali sve je manje pravih vijesti. A samo vijesti mogu biti podloga za kvalitetnu raspravu. Zato suton novinarstva zna\u010di suton zajednice i demokratskog diskursa. To je jako opasno jer praznina ne\u0107e ostati prazna. Napunit \u0107e je interesi mo\u0107i i onih koji \u017eele kontrolirati diskusiju. Umjesto razgovora ljudi o tome što se stvarno doga\u0111a, dobivamo manipuliranu diskusiju.<\/p>\n

U istom istra\u017eivanju objavljen je i podatak da 68 posto vijesti izvire iz slu\u017ebenih ureda za odnose s javnoš\u0107u.<\/em><\/p>\n

– Mogu vam re\u0107i kako je do toga došlo: 1960. godine odnos me\u0111u slu\u017ebenicima za odnose s javnoš\u0107u i novinarima bio je 1:1. Godine 1980. imali smo 1,2 slu\u017ebenika za odnose s javnoš\u0107u na jednog novinara, a danas imamo 4 slu\u017ebenika za odnose s javnoš\u0107u na jednog novinara. Mo\u0107ni interesni centri su uvijek imali jake glasove. Ali usudim se tvrditi da je manipuliranje informacijama danas postalo glavni na\u010din nastajanja vijesti.<\/p>\n

Je li rasprostranjenije manipuliranje informacijama od strane politike ili od strane velikih poduze\u0107a?<\/em><\/p>\n

– To pitanje nije tako va\u017eno, va\u017ena je svijest o tome da je tu – bez obzira na izvor: politi\u010dki, poslovni ili civilno-društveni – rije\u010d o manipuliranoj verziji vijesti koja se nudi kao dominantan glas.<\/p>\n

Pribli\u017eno svaki tre\u0107i tjedan medije preplave recimo vijesti o iranskom nuklearnom programu. Jednom je rije\u010d o zaoštravanju, drugi put o poboljšavanju odnosa me\u0111u dr\u017eavama, a obi\u010dno vijest glasi da je Iran još korak bli\u017ee nuklearnoj bombi. Mogu\u0107e je naslutiti da je rije\u010d o koordiniranom puštanju informacija koje objavljuju svi svjetski mediji i zato ih je teško ignorirati. A istodobno nije mogu\u0107e provjeriti njihovu vjerodostojnost. Što napraviti?<\/em><\/p>\n

– Novinara je premalo, moraju pokrivati previše pri\u010da i, naravno, nije mogu\u0107e da sve naprave kako treba. Zato se moraju sve više oslanjati na slu\u017ebene izvore informacija i na "fantaziju" o poštenju: ako pitate osobu na jednoj strani problema i osobu na drugoj, trebali biste imati pokrivenu pri\u010du. Naravno, mo\u017ee se dogoditi da su obje upitane osobe u krivu. Novinar, dakle, nije pošteno zaokru\u017eio pri\u010du, stvorio je samo takav dojam.<\/p>\n

Dodatna dimenzija ovoga problema je da je mo\u0107 – politi\u010dka ili ekonomska – nau\u010dila komunicirati na vrlo sofisticiran na\u010din. \u010cesto zamišljamo bu\u010dnu propagandu kakva je bila karakteristi\u010dna za naciste ili staljiniste. Bila je o\u010dita, svatko tko je malo razmišljao, mogao ju je prozreti. Danas je propaganda puno bolje prikrivena, a njeni u\u010dinci na ljude ili cijele dr\u017eave i dalje su dramati\u010dni. Njena bit se iskazuje u detaljima, \u010desto izgleda kao da je zapravo proturje\u010dna. Ljudi se uz nju osje\u0107aju puno ugodnije.<\/p>\n

Prikazat \u0107u vam o\u010dit primjer: prije ameri\u010dke okupacije Iraka bilo je puno govora o tome kako Saddam Hussein brutalno postupa prema \u017eenama. Vijesti su dale naslutiti da je rije\u010d o silovanjima i drugim strašnim zlo\u010dinima. Ne sumnjam da su se pod Saddamom Husseinom doga\u0111ale stvarno grozne stvari. Ali nedugo prije toga SAD su ga podupirale. To je bio isti \u010dovjek koji je radio iste stvari.<\/p>\n

Naravno, zabrinutost za sudbinu \u017eena nije motivirala napad na Irak, ali puno energije bilo je usmjereno na uvjeravanje Amerikanaca kojima se ideja o invaziji nije svi\u0111ala, da to treba napraviti. Mnoge od tih vijesti dolazile su iz ureda vlade, a tako\u0111er i iz onih interesnih krugova koji su u ratu vidjeli priliku za zaradu. Znamo da je naš bivši potpredsjednik Dick Cheney bio predsjednik uprave poduze\u0107a Halliburton, koje je jedan od najve\u0107ih ugovornih partnera ministarstva obrane. Tu mo\u017eemo vidjeti perverznu kombinaciju vladinog i komercijalnog sektora, koji stvaraju vijesti o tome kako jako brinu za \u017eene! Oprostite, ali mislim da nije rije\u010d o tome.<\/p>\n

Bi li se takav scenarij mogao ponoviti s Iranom?<\/em><\/p>\n

– Naravno! Istina, ne mogu procijeniti kakve su trenutno mogu\u0107nosti za takav podvig, ni koja bi dr\u017eava nakon Irana mogla biti sljede\u0107a na redu. Kao što znate, SAD su utemeljene na revoluciji protiv imperija. To je jedna od najboljih stvari u našoj povijesti. Ali naša dr\u017eava danas ima mnoge zna\u010dajke imperija. Jedna od karakteristika imperija je da se ne zaustavljaju. Uvijek na\u0111u novo podru\u010dje za manipuliranje i ratovanje. Istra\u017eivanja javnog mišljenja ina\u010de pokazuju da ljudi nisu oduševljeni ratovima. Ali ujedno se pokazuje da uz slabo novinarstvo mo\u0107 vlade i ekonomska mo\u0107 imaju mogu\u0107nost stvoriti histeriju koja im omogu\u0107uje da postignu potrebnu potporu naroda za ono što rade.<\/p>\n

U svojoj zadnjoj knjizi pišete da bi vlade morale poduprijeti neovisno novinarstvo nov\u010danim potporama. Jeste li uvjereni da je to dobra ideja?<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

– Ako vladu zamišljamo kao nešto što je potpuno udaljeno od ljudi, takva ideja je, naravno, apsurdna: vladi bi omogu\u0107ila samo ve\u0107i nadzor i manipulaciju. Ali ako u mislima imamo demokratsko objašnjenje prema kojem je vlada produ\u017eetak naroda, ta ideja nije previše luda. Sam sam demokrat i znam da za funkcioniranje demokracije ljudima treba osigurati puno informacija koje moraju izvirati iz novinarstva. Moramo, dakle, smisliti na\u010din kako da ogromne izvore koje ljudi stvaraju pla\u0107anjem poreza barem djelomi\u010dno namijenimo za redoviti dotok kvalitetnih informacija iz mnogih izvora. Mislim da se to mo\u017ee posti\u0107i, a uzor mo\u017eemo na\u0107i u svojoj povijesti. Kad su SAD osnovane, medijima je bila namijenjena ogromna potpora vlade. Zanimljivo je da su se ti mediji jako suprotstavljali upravo vladi. Abolicionisti\u010dki \u010dasopisi su bili ti koji su suprotstavljanje ropstvu doveli do kriti\u010dne to\u010dke koja se pretvorila u gra\u0111anski rat. Mogu\u0107e je, dakle, imati od strane dr\u017eave podupiran tisak, koji se suprotstavlja vladi.<\/p>\n

Economistov indeks demokrati\u010dnosti iz godine u godinu na najviša mjesta uvrštava upravo dr\u017eave u kojima tisak dobiva najviše dr\u017eavnih potpora: Norvešku, Dansku, Švedsku, Finsku, Nizozemsku. Sve te dr\u017eave sna\u017eno podupiru javnu radioteleviziju, a \u010desto i tiskane medije. I zadnji izvještaj organizacije Freedomhouse kvalitetu komercijalnog tiska najbolje ocjenjuje upravo u nabrojanim dr\u017eavama. Pitate se kako komercijalni tisak mo\u017ee biti slobodan ako prima visoku dr\u017eavnu potporu. Trebamo biti svjesni da potpora omogu\u0107uje bolji rad za više novinara. Potpora mo\u017ee pomo\u0107i i javnom i privatnom medijskom sektoru, ali to ne zna\u010di da ih na bilo koji na\u010din kontrolira. Protiv kontrole treba koristiti zaštitne mehanizme.<\/p>\n

Koje?<\/em><\/p>\n

– Ako o tome tko \u0107e dobiti novac, a tko ne, odlu\u010duje komisija, sistem se mo\u017ee lako zatvoriti. Novac \u0107e uvijek dobivati isti. Veliki ameri\u010dki novinar A.J. Liebling je jednom rekao da sloboda tiska pripada onome tko je vlasnik tiska. A dr\u017eavne potpore morale bi brinuti za nastajanje novih novinarskih grupa. Priliku bi morale dobiti grupe novinara koje \u017eele osnovati svoj medij koji \u0107e odgovarati odre\u0111enoj publici za koju misle da dosad nije dovoljno dobro zastupljena. Zato bi potpora morala biti fleksibilna, morala bi poticati kreativnost i inovaciju. A za nešto takvo trebalo bi dati više mo\u0107i ljudima. Umjesto neposredne potpore, koju bi dr\u017eava dodjeljivala medijskim projektima, mogu\u0107e je, recimo, poduprijeti pojedina\u010dne novinare. Mo\u017eemo re\u0107i da \u0107emo dodijeliti dvogodišnju potporu mladim novinarima koji su upravo diplomirali, a ne mogu se zaposliti. Oni je mogu odnijeti u \u010dasopis za koji \u017eele raditi, ili s kolegama osnovati svoj \u010dasopis.<\/p>\n

Druga mogu\u0107nost je da potporu dobiju dr\u017eavljani. Svatko bi dobio recimo 200 eura koje bi zatim prema vlastitom naho\u0111enju dodijelio bilo kojem medijskom projektu. Mo\u017ee odlu\u010diti poduprijeti radio koji pušta dobru glazbu ili publikaciju koju voli \u010ditati. Bitno je da nositelji potpore budu dr\u017eavljani, a ne vlada. To, naravno, nije samo luda ideja: u Skandinaviji, recimo, dopuštaju dr\u017eavljanima da dio poreza namijene za pretplate. I u SAD-u poslovni ljudi mogu od porezne osnove oduzeti pretplate za poslovne publikacije. Zašto, dakle, svaki dr\u017eavljanin ne bi imao mogu\u0107nost napraviti isto? Mislim da su to jako uzbudljive ideje. Mo\u017eemo vjerovati i da bi se time pove\u0107ala sloboda \u017eivota dr\u017eavljana i ljudi bi bili spremi braniti tu slobodu od manipulacija.<\/p>\n

\u010casopis The Nation svake godine ostvaruje gubitke i zato ga dodatnim donacijama podupiru upravo njegovi pretplatnici. Kako ste ih nagovorili na to?<\/em><\/p>\n

– Stalno ih molimo (smijeh). Šaljemo im pisma, organiziramo im zabave. Brinemo se za to da se osje\u0107aju kao dio naše zajednice. Budu\u0107nost novinarstva je u zajednicama koje \u0107e se oblikovati oko pojedinih medija. Ako je naš primarni cilj bolje novinarstvo u 21. st., osim što \u0107e se dr\u017eavljani morati zauzeti za to da vlada novcem podupiru novinare, trebat \u0107emo se pobrinuti i za ve\u0107u povezanost izme\u0111u \u010dasopisa i \u010ditatelja. \u010casopis The Nation osnovao je nekakvo društvo koje \u010dine ljudi koji pla\u0107aju više od iznosa pretplate. Oni pla\u0107aju više jer vjeruju da je dobro imati publikaciju kakva je The Nation. Dobra okolnost za nas je to što smo nacionalna publikacija i što smo uvijek protiv – vladu kritiziramo i onda kad nam se zapravo svi\u0111a. Poduprli smo Baracka Obamu, a istodobno na njega usmjeravamo više kritike od bilo kojeg republikanskog \u010dasopisa. Puno ljudi misli da je to zdravo.<\/p>\n

Novinarstvo bi tako\u0111er moralo otkriti kako upotrijebiti nove platforme za objavljivanje pri\u010da?<\/em><\/p>\n

– Nikakva pomo\u0107 ne smije podupirati neaktivnost ili nazadnjaštvo. Jedan od razloga zašto ljudi gube zanimanje za \u010dasopise jest to što se \u010dasopisi ne razvijaju. To mo\u017ee biti smrtonosno. Novinar sam ve\u0107 25 godina i cijelo to vrijeme izdava\u010di se trude uvjeriti mlade ljude da po\u010dnu \u010ditati \u010dasopise. Milijuni i milijuni dolara potrošeni su na istra\u017eivanja koja bi morala pokazati kako ih nagovoriti da \u010ditaju. Onda je došao internet kao jedan od najve\u0107ih izuma u ljudskoj povijesti i mladi su ga odmah prihvatili. A \u010dasopisi i dalje postavljaju isto pitanje: Kako da ih uvjerimo da \u010ditaju \u010dasopise? To je glupo. Morali bi otkriti kako \u010dasopise prenijeti na internet i na mobitele.<\/p>\n

Prije nekoliko tjedana razgovarao sam sa stru\u010dnjacima na Sveu\u010dilištu Stanford, koji su predstavili ideju da ljudi pla\u0107aju \u010dlanke, koji bi bili ogra\u0111eni pay wallom. Oprostite, rekao sam im, ne znam nikoga tko bi bio spreman platiti zato da ga puste preko zida do neke pri\u010de. Ljudi \u0107e oti\u0107i tamo gdje su informacije. Informacije su na internetu besplatne i ljudi \u0107e ih slijediti. Pay wall je direktna suprotnost osnovnom duhu interneta. Suprotstavlja se upravo onome što mlade kod interneta oduševljava. Ako se \u010dasopisi budu borili protiv toga, postat \u0107e dinosauri, prošlost.<\/p>\n

Zamislite uredništvo \u010dasopisa u kojem se odjednom pojavi 20 mladih novinara koji znaju da \u0107e dvije godine primati potporu. Stariji urednici pokušat \u0107e im objasniti kakav je ustaljeni na\u010din rada, a mladi novinari upozorit \u0107e ih da stari na\u010din više ne funkcionira. Mo\u017eda \u0107e do\u0107i do ozbiljnih sukoba, mo\u017eda \u0107e mladi novinari morati osnovati vlastiti internetski \u010dasopis. Oko njih \u0107e se stvoriti nove zajednice i mo\u017eda \u0107e im se pridru\u017eiti oglašiva\u010di. To je uzbudljiva budu\u0107nost koja je pred nama. Sa starim ekonomskim i vlasni\u010dkim modelima, teško \u0107emo je dose\u0107i.<\/p>\n

S druge strane ka\u017eete da velike telekomunikacijske kompanije pokušavaju internet privatizirati i zatvarati sadr\u017eaje. Je li to prijetnja novinarstvu?<\/em><\/p>\n

 <\/p>\n

– Svaki put kad se pojavi neka inovacija, \u010dasopis, televizija, digitalni mediji, komercijalni sektor razmišlja kako da iz toga izvu\u010de profit. Profit mo\u017eete ostvariti na dva na\u010dina: na slobodnom tr\u017eištu profit stvara onaj tko je kreativan i prestigne konkurenciju. Druga mogu\u0107nost je monopol, potpuni nadzor nad pristupom medijima. Bitka za internet trenutno se odvija izme\u0111u slobodoljubivog mišljenja, koje se zauzima za široko otvoreno natjecanje, i monopola. Mnogi stari telekomunikacijski konglomerati, me\u0111u ostalima AT&T i kablovski ponu\u0111a\u010di, recimo Comcast, pokušavaju odstraniti neutralnost interneta. Ta neutralnost je kao prvi amandman interneta. Ka\u017ee da je na internetu mogu\u0107e s bilo kojeg mjesta putovati na bilo koje drugo mjesto brzinom koja je u svim smjerovima jednaka. Monopolisti \u017eele stvoriti situaciju u kojoj bi se odre\u0111ene stranice u\u010ditavale br\u017ee, a druge sporije. Stranice velikih poduze\u0107a, koja bi pla\u0107ala goleme svote novca, bile bi dostupne po superautocesti. A blatni makadam vodio bi do stranica civilnog društva i onih koji nemaju novca. Ako telekomunikacijska poduze\u0107a uspiju, zara\u010dunavat \u0107e pristup po superautocesti koji \u0107e biti skuplji, ili po makadamu, koji \u0107e biti jeftiniji.<\/p>\n

Za više novca mo\u0107i \u0107ete do svih stranica do\u0107i jednako brzo. To zna\u010di da \u0107e samo bogati imati dostup do punokrvnog interneta, a radnici i siromašni imat \u0107e okrnjenu verziju interneta koja ne\u0107e zadovoljavati demokratske potrebe, odnosno potrebe zajednice. Ta bitka bit \u0107e strašna. Trenutno je u tijeku veliko lobiranje u krugovima vlade da se to ostvari. Rije\u010d je o prilici koja bi mogla osigurati profit od više milijardi eura. Ako kontrolirate put do svih ljudi koji imaju pristup internetu, oglašiva\u010di \u0107e vam za put do njih pla\u0107ati ogromne svote novca. U Americi smo ve\u0107 izgubili televiziju – od prvih predvi\u0111anja da \u0107e poboljšati novinarstvo, ostali su uglavnom kanali s crti\u0107ima i jako malo kanala s vijestima.<\/p>\n

Ljudi koji misle da se to ne mo\u017ee dogoditi s internetom, u zabludi su. Mi dr\u017eavljani moramo jako paziti na to i tu bitku ne smijemo prepustiti vladama i biznismenima. Moramo zahtijevati dvoje: prvo, naša mogu\u0107nost komuniciranja mora biti visoko zašti\u0107ena. Sloboda govora i tiska su prazna prava ako nemamo sredstva za komuniciranje. Drugo, moramo se pobrinuti za to da politike vlade i politike privatnog sektora budu naklonjene kriti\u010dnom novinarstvu i novinarstvu koje uznemirava. Novinarstvo koje podupire status quo, nije novinarstvo. Pravo novinarstvo se uvijek suprotstavlja statusu quo. U vašoj dr\u017eavi su novinari ti koji su se 80-ih suprotstavljali re\u017eimu. U SAD-u je naš najve\u0107i novinar Thomas Paine napisao pamflet Common Sense kojim je Amerikance uvjerio da se odupru najmo\u0107nijem imperiju na svijetu. Amerika je slijedila novinara u bitku i pobijedila. Iz poštovanja prema povijesti, novinarstvu moramo osigurati dovoljno sredstava i slobode za komunikaciju u 21. stolje\u0107u. To \u0107e biti naša bitka.<\/p>\n

H-Alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Uro\u0161 \u0160kerl Kramberger John Nichols, novinar najstarije ameri\u010dke (ljevi\u010darske) revije The Nation (neprekidno izlazi od 1865. godine) jedan je od najva\u017enijih i najkonstruktivnijih zagovornika kvalitetnog novinarstva u SAD-u. Kao suosniva\u010d organizacije Free Press, koja je s više od 500.000 \u010dlanova najve\u0107a organizacija za zaštitu medijske slobode u SAD-u, o budu\u0107nosti \u010dasopisa i (ameri\u010dkog) novinarstva […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47398","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47398","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47398"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47398\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47398"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47398"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47398"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}