{"id":47363,"date":"2010-05-12T14:42:51","date_gmt":"2010-05-12T14:42:51","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47363"},"modified":"2010-05-12T14:42:51","modified_gmt":"2010-05-12T14:42:51","slug":"moze-li-regija-biti-domovina","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2010\/05\/12\/moze-li-regija-biti-domovina\/","title":{"rendered":"Mo\u017ee li regija biti domovina?"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Nerzuk \u0106urak<\/strong><\/em><\/p>\n

Ponukan sna\u017enim razvojem razli\u010ditih regionalnih inicijativa, autor u politi\u010dkom eseju o Jugoisto\u010dnoj Evropi istra\u017euje mogu\u0107nosti konstitucije nove regionalne platforme zasnovane na "aktivnom regionalnom identitetu" svih zemalja regije<\/em> <\/p>\n

Ima li jugoisto\u010dna Evropa (bivša Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija) kao regija kojom još uvijek upravlja umješteni subjekt geopoliti\u010dke mo\u0107i (me\u0111unarodna zajednica u razli\u010ditim modalitetima) budu\u0107nost? Ako bismo se odlu\u010dili samo i samo na prihvatanje povijesnog kauzaliteta, odgovor je prije negativan nego pozitivan. No, zar nije u pravu Wittgenstein kada apsolutiziranje uzro\u010dnosti tretira kao puko praznovjerje? \u010cak bi i ideja Evrope, a da ne govorimo o njenim institucijama kao prakti\u010dnoj ljudskoj svrsi, bezrezervno propala ako bi kauzalnost bila mjera svih stvari i kada ne bi bilo umjerenog diskontinuitizma u filozofiji povijesti i društvenim znanostima pa i u politici. A taj diskontinuitet rezultat je dalekovidnosti evropskog genija koji se nakon Drugoga svjetskog rata suprotstavio zakonitostima povijesnog kauzaliteta.<\/p>\n

Pred balkanskim genijem sli\u010dan je zadatak: nakon posljednjih ratova osloboditi se negativne uzro\u010dnosti. Ali kako? Mogu\u0107e rješenje je polagana gradnja regije Jugoisto\u010dne Evrope "u kojoj \u0107e nacionalizmom rascijepljene, jedna od druge otu\u0111ene nekadašnje dru\u017eice ponovno mo\u0107i \u017eivjeti zajedno u jednom manje optere\u0107enom povijesnom kontekstu, da bi kasnije postale dijelom jedne velike ujedinjene Evrope". Kao samostalne dr\u017eave regije jugoisto\u010dne Evrope. Ali ne kao autarki\u010dne, sebi dovoljne dr\u017eave, ve\u0107 kao dr\u017eave koje posjeduju istinsku unutrašnju volju za svekolikom regionalnom suradnjom i ne nu\u017eno institucionaliziranom prekograni\u010dnom, regionalnom sintezom. Zašto je potrebna i \u010demu ta volja za regijom?<\/p>\n

Zna\u010denja granica<\/p>\n

U suvremenom svijetu granice su izgubile naslije\u0111eno zna\u010denje. To više nisu me\u0111e svekolikog razdvajanja. Uprkos retrogradnim politi\u010dkim nomenklaturama koje priznaju samo zov tla, granice su u procesu kretanja, na na\u010din da mo\u017eemo kazati kako su granice prostor „izme\u0111u" koji „razdvaja spajaju\u0107i". To je potreban, iako ne i dovoljan uslov da se misli o novom identitetu granice me\u0111u dr\u017eavama, da se toj, kako ka\u017ee Zanini, „apsurdnoj kartografiji" udahne novi \u017eivot. Ako su granice izme\u0111u zemalja bivše Jugoslavije nakon politi\u010dke faze u kojoj su „spajale razdvajaju\u0107i" (SFRJ) prešle u novu fazu – da razdvojene spajaju (a jesu), sljede\u0107i progresivni korak ti\u010de se proizvodnje regionalnog identiteta u razli\u010ditim sferama ljudskog djelovanja, jer je naša regija, objektivno osu\u0111ena na istra\u017eivanje svoje vlastitosti. jugoisto\u010dna Evropa, naprosto, mora otputovati u svoju mogu\u0107nost.<\/p>\n

To zna\u010di da joj valja graditi vlastiti regionalni transnacionalitet s onu stranu nacionalnih ideoloških interpretacija. Ne postoje razlozi, osim onih razloga koji su bespogovorno limitirani naslije\u0111enim obrascima mišljenja, da se svaki radikalni scenarij motri kao negativni. To zna\u010di da regionalni postsuverenitet Jugoisto\u010dne Evrope ne treba odbaciti kao puku postmodernisti\u010dku tlapnju. Jer ako je to tlapnja, onda je proširena Evropska unija kao jedna Evropa u tendenciji i latenciji i kao postmoderna geopoliti\u010dka, geoekonomska i geokulturna trajektorija propala i prije nego što je dospjela u um, u jezik, u svijet politi\u010dke i ekonomske prakse. No, ta velika multietni\u010dka zajednica, uz sve svoje unutrašnje proturje\u010dnosti, ipak se izgra\u0111uje i kao nadnacionalna demokratska forma. No, nakon radikalne epohe nasilja šanse za izgradnju jugoisto\u010dne Evrope kao neoktroirane nadnacionalne politi\u010dke geografije su male. Te šanse rastu tek pod uvjetom da se u našim umovima otvore pretinci za nova mišljenja koja ne robuju primordijalnom \u0111avolu nacionalnog suvereniteta i ne bje\u017ee u sigurnost etni\u010dke usamljenosti. No, i uz zadovoljenje prethodnog uvjeta, teško je zamisliti jugoisto\u010dnu Evropu kao regionalnu zajednicu koja se nudi svijetu kao dugotrajna oaza mira, zona suradnje i prosperiteta?<\/p>\n

Takva Jugoisto\u010dna Evropa, takav Zapadni Balkan špekulacija je utopijskog mišljenja. Ali, utopija je (i) stvorena zato da svojom preobra\u017eavala\u010dkom mo\u0107i ozra\u010duje zbilju. Utopija ne kompromitira one koji je misle, kako je to ingeniozno primjetio Robert Redeker, nego one koji silom name\u0107u svoj pogled na svijet. Njihove su poluge mo\u0107i. A jedna od glavnih poluga nacionalisti\u010dkih elita su pastirski intelektualci, pokreta\u010di mr\u017enje, kako ih precizno dijagnosticira Hans Magnus Enzensberger, pretorijanci duha koji zatvaraju vrata me\u0111uetni\u010dkoj suradnji, toleranciji, razumijevanju i voljenju Drugog. Njihovo prirodno okru\u017eenje je ksenofobija, uskogrudost, šovinizam, poništavanje i vrije\u0111anje Drugog. \u017divotna filozofija tih intelektualnih nitkova pripada tu\u017enom logosu zatvorenog društva. Ima ih na svim našim stranama. Utkani su u politike neprijateljstva. ONI su protivnici regije. Naše regije. Regije Jugoisto\u010dne Evrope.<\/p>\n

Mali Balkan velikih nacionalizama <\/p>\n

Transgrani\u010dni intelektualci, oni koji silu argumenata pretpostavljaju argumentima sile, pozvani su (samom prirodom zbiljskog intelektualnog anga\u017emana) da u\u010destvuju u znanstvenom razvlaš\u0107ivanju nacionalizama u regiji, \u010diji nas intelektualni prvaci uvjeravaju da je a priori nemogu\u0107e sudjelovati u teorijskom oblikovanju regionalnog identiteta a da se ne izvrši jednostrano nasilje nad prvim identitetima. A za nacionalizam prvi identitet je uvijek etnicitet, izvu\u010den iz mitskih dubina višestoljetnog trajanja. U tim izmaštanim dubinama nema mjesta za regionalni identitet, onaj koji dolazi iz budu\u0107nosti i duboko poštuje teoriju narodnog suvereniteta ali ne ra\u010duna na njenu vje\u010dnost, jer zna da ta teorija promoviše, kako bi kazao Popper, iracionalnu ideologiju i praznovjerje. Nacionalnim dr\u017eavama na Balkanu naprosto treba relaksacija kroz regionalne aran\u017emane koji ne dovode u pitanje same te dr\u017eave. Zato se Jugoisto\u010dna Evropa i mo\u017ee misliti kao regionalna zajednica, kao Plessnerova idejna zajednica (die Sachgemeinschaft) koja, u anticipacijskom diskursu, mo\u017ee proizvesti regionalnu ideologiju kao prihvatljivu vrijednost, kao sljede\u0107u mirovnu formu. Naravno, legitiman je prigovor da je ovo, „o\u010dekivanje neo\u010dekivanoga", ali „treba imati nadu u nevjerovatno". Biti, poput Edgara Morena, optipesimista.<\/p>\n

To zna\u010di da je pred zagovornicima regionalne ideologije, koja nije ništa drugo do permanentna proizvodnja kulture mira u društvenoj praksi balkanskih zemalja, golem teorijski zadatak: da nacionalisti\u010dka zastranjenja koja se pod krinkom la\u017ene brige za nacionalni suverenitet suprotstavljaju postjugoslovenskom ili, bolje kazano, nejugoslovenskom identitetu jugoisto\u010dne Evrope, bez ikakvog strahopoštovanja, otpreme u svla\u010dionicu povijesti. Kako je to jedan od najte\u017eih zadataka, to zna\u010di da je budu\u0107nost sasvim otvorena. Ali, Karl Popper oštroumno primje\u0107uje: "mi mo\u017eemo uticati. Kada ka\u017eem ‘mi’ mislim na intelektualce – ljude koje interesuju ideje i koji stoga \u010ditaju i mo\u017eda pišu. Zašto mislim da smo mi intelektualci od bilo kakve pomo\u0107i? Jednostavno zato što smo mi intelektualci prouzrokovali naju\u017easnije štete. Mi koji imamo posebnu odgovornost prema neobrazovanima, mi smo izdajnici duha, kao što je to formulisao veliki francuski mislilac Julien Benda. Izmislili smo i raširili nacionalizam,… pratili smo najgluplje vrste mode."<\/p>\n

Vrijeme je za najpametnije vrste mode. Za geopoliti\u010dku mostogradnju koja \u0107e Balkan, kako to ka\u017ee Kathryn E. Fleming, od marginalne (neva\u017ene) regije transformirati u liminalnu (u izvjesnom smislu izuzetno zna\u010dajnu) regiju evropskog geopoliti\u010dkog sustava. U prakti\u010dnoj ravni, Jugoisto\u010dna Evropa, uz svesrdnu podršku Evropske Unije, du\u017ena je, u godinama koje dolaze, pomo\u0107i sama sebi, da, kao prijelazna regija, ostvari prvorazredan status u Evropi. To je izuzetan poduhvat.<\/p>\n

Status evropskog prvog zna\u010di predanost radu, sklonost ka procedurama, dokidanje korupcije kao ekonomskog boga regije, poništavanje stereotipa o nama koji postoje u zapadnom svijetu… Meni je osobito „draga" predrasuda britanskog pisca Simona Winchestera koji je neumoljivo arogantan: "Mo\u017ee se re\u0107i da bi svako ko bi na tom prostoru boravio malo du\u017ee sigurno evoluirao u nešto što se, u prili\u010dnoj mjeri – na dobro ili na loše – razlikuje od onoga što podrazumijevamo pod ljudskom normom." Ovakve i sli\u010dne generalizacije upu\u0107uju na, kako bi to kazao David A. Norris, intenzivirano konstruisanje Balkana kao nesigurne teritorije, kao regije za koju ugledni ameri\u010dki znanstvenik Gerard Toal ka\u017ee da jeste teritorijalno u Evropi ali nije i dio modernog evropskog vremena i prostora.<\/p>\n

No, dobra vijest je da Zapad – ta\u010dnije Evropska Unija, koja nije samo prosti zbir nacionalnih sila, ve\u0107 novi entitet geopoliti\u010dke i geoekonomske mo\u0107i, u politi\u010dkoj sferi, u prakti\u010dnoj politici kreiranja i donošenja odluka napušta termin Balkan i preko svojih institucionalnih kapaciteta usvaja termin Jugoisto\u010dna Evropa, koji se, sa dosta uspjeha, proširio i na akademsku zajednicu Evrope. Tako je politi\u010dki korektan "manje-više zamijenio termin Balkan, jer je ve\u0107 bilo postalo nemogu\u0107e definirati neku zemlju kao balkansku bez dodatnih pojašnjenja," lucidno zapa\u017ea Vesna Goldsworthy.<\/p>\n

Od logike nasilja ka logici mira<\/p>\n

Sa Jugoisto\u010dnom Evropom sve je lakše jer je to neutralni, nepoliti\u010dki i neideološki koncept koji u ovovremenoj dionici povijesti mo\u017ee samo koristiti gra\u0111anima regije. No, zemlje Jugoisto\u010dne Evrope nisu još uvijek uvjerene u predanost Evropske Unije da Zapadni Balkan, a naro\u010dito Bosnu i Hercegovinu, kao zonu dugotrajnih napetosti, integrira u povlašteni panevropski klub stare dame. Umjesto integracije, kako je to primjetio glavni urednik lista Courrier des Balkans, me\u0111unarodna politika u Bosni se usljed nedostatka strategije sada svodi na samo jednu rije\u010d: stabilnost. Nestabilne gra\u0111evine koje diplomati nastoje da podignu na Balkanu, poslije proglašenja nezavisnosti Kosova pretpostavljaju da se u Bosni ništa ne promijeni.<\/p>\n

Ako se Zapadni Balkan, taj mali Balkan velikih nacionalizama na dugi rok isklju\u010di iz evropskog postmodernog raja, region \u0107e logiku mira zamijeniti logikom nasilja. Vratit \u0107emo se u tamu iracionalnog nacionalizma kao onespokojavaju\u0107eg oblika negativnog determinizma. A to nam daje za pravo da relativiziramo nadu u naše evropsko sutra jer, kako primje\u0107uje Ivo Banac, "razni stupnjevi protuzakonitosti u dr\u017eavama bivše Jugoslavije i nesposobnost novih dr\u017eava da konstruktivno riješe pitanje manjina pokazuju da postoji veliki potencijal za obnovu sukoba u bivšoj Jugoslaviji."<\/p>\n

Na\u017ealost, i Ban\u010deva ocjena ne isklju\u010duje povratak rata. Onog koji je dubinski pokosio, prije svih drugih zemalja, Bosnu i Hercegovinu, bolesnu dr\u017eavu \u010diji umorni, nacionalizmom zatrovani ljudi ho\u0107e ali ne znaju kako, da iza\u0111u iz negativne historije.<\/p>\n

Za po\u010detak, taj ulazak u bosanskohercegova\u010dku i regionalnu posthistorijsku toleranciju mogu\u0107 je na bazi interesa i sa sviješ\u0107u da se "spoznaja zajedni\u010dkih interesa ne odvija automatski, ve\u0107 zahtijeva stalnu redefiniciju tih interesa… No, i interese valja bodriti i graditi jer ni oni ne moraju biti samo nešto automatsko" primje\u0107uje hrvatski analiti\u010dar Danko Plevnik.<\/p>\n

Predanost interesima postepeno \u0107e graditi i oblikovati jedan novi identitetski mentalitet i emocionalitet, i jedan novi regionalni identitet, onaj koji regiju smatra domovinom. Onako kako to za svoj svijet pri\u017eeljkuje Amin Maalouf:<\/p>\n

"Ja koji glasno zahtijevam da mi se prizna svaka od mojih pripadnosti, ne mogu da ne sanjam o danu kada \u0107e regija u kojoj sam ro\u0111en slijediti isti put, ostavljaju\u0107i iza sebe vrijeme plemena, vrijeme svetih ratova, vrijeme ubila\u010dkih identiteta, da bi gradila nešto zajedni\u010dko; sanjam o danu kada \u0107u mo\u0107i da zovem cijeli Bliski istok, kao što zovem Liban, Francusku i Evropu ‘domovinom’, a sve njegove sinove ‘zemljacima’, muslimane, jevreje i hriš\u0107ane svakojakih zvanja i svakojakog porijekla. U mojoj glavi, koja neprestano spekuliše i anticipira, to se ve\u0107 dešava; ali htio bih da jednoga dana tako bude na polju stvarnosti, i za svakoga."<\/p>\n

Za svakoga? <\/p>\n

Zna\u010di, i za gra\u0111ane Jugoisto\u010dne Evrope? Za nas koji vjerujemo u mogu\u0107nost regije kao nepodr\u017eavljenog prostora ljudske slobode. Za nas koji ho\u0107emo da dr\u017eavne granice spajaju a ne razdvajaju. Za nas koji tamu balkanske kr\u010dme \u017eelimo zamijeniti škrtim svjetlom (ali ipak svjetlom) ujedinjene Evrope. U kojoj suvereno i ponosno stanuju i zemlje naše regije. Obasjane svjetlom.<\/p>\n

e-novine<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Nerzuk \u0106urak Ponukan sna\u017enim razvojem razli\u010ditih regionalnih inicijativa, autor u politi\u010dkom eseju o Jugoisto\u010dnoj Evropi istra\u017euje mogu\u0107nosti konstitucije nove regionalne platforme zasnovane na "aktivnom regionalnom identitetu" svih zemalja regije Ima li jugoisto\u010dna Evropa (bivša Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija) kao regija kojom još uvijek upravlja umješteni subjekt geopoliti\u010dke mo\u0107i (me\u0111unarodna zajednica u razli\u010ditim modalitetima) […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47363","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47363","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47363"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47363\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47363"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47363"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47363"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}