{"id":47267,"date":"2010-02-16T16:26:13","date_gmt":"2010-02-16T16:26:13","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47267"},"modified":"2010-02-16T16:26:13","modified_gmt":"2010-02-16T16:26:13","slug":"martic-strast-za-zemljom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2010\/02\/16\/martic-strast-za-zemljom\/","title":{"rendered":"Marti\u0107: Strast za zemljom"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: \u0110ino Nula<\/strong><\/em><\/p>\n

Republika Srpska Krajina nakon usvajanja plana Z4: kad se predsjednik Marti\u0107 podigne helikopterom nad perspektivnu poljoprivrednu regiju, nevi\u0111eno ga \u017eivciraju male oranice koje su za njega su drugo ime za nekonkurentnost krajiške poljoprivredne proizvodnje. Tome je odlu\u010dio stati na kraj.<\/p>\n

Dok je dolje, na krajiškoj zemlji, kao da ni ne nalazi mane. Njegovi su ljudi tada, svaki u svojoj branši, jednaki izumiteljima Sumameda. Jabuke su Mili Marti\u0107u poput djevojaka. Hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se \u010dini kako bi je i sam kušao. Bika bi ljubio me\u0111u rogove. Gledao bi satima, zaljubljeno, u velike kota\u010de svemirskog stroja što plazi po njivi, jednoj iz njegova nepreglednog carstva, koje poznaje u stopu. Rat je odavno iza njega. Krajina više nije Sparta, nego autonomna regija koja nema vojsku a svim se sferama rukovodi iz Knina, osim onih kojima se rukovodi iz Zagreba. <\/p>\n

Kad se pak predsjednik Marti\u0107 podigne helikopterom nad perspektivnu poljoprivrednu regiju, ne \u017eeli vidjeti dvije stvari. Nevi\u0111eno ga \u017eivciraju male oranice. I drugo, ne mo\u017ee podnijeti rupice po svojim usjevima. Male privatne parcele za njega su drugo ime za nekonkurentnost krajiške poljoprivredne proizvodnje. Rupice koje vidi samo iz zraka, znak su da tuda još nije prošla najmodernija mehanizacija: opet, dakle, nekonkurentnost. I jednom i drugom on je odlu\u010dio stati na kraj. <\/p>\n

Nismo tra\u017eili d\u017eankšn<\/strong> <\/p>\n

– Ravnam Krajinu – rekao mi je nakon što me brojkama, slovima, svojim stavom i prizorima prili\u010dno uvjerio da ne govori bezveze. Nije mi se vrtjelo od vo\u017enje helikopterom kao što sam se u po\u010detku pribojavao, nego od tih silnih milijuna za koje se Marti\u0107 zadu\u017eio s ambicijom da bude najja\u010di u regionu. Poletjeli smo u 8.30 sati s helidroma u Kistanjama. Udobna letjelica sa šest mjesta, crveni objekt zavisti, Marti\u0107u, odmah je rekao, ne predstavlja luksuz nego nu\u017eno pomagalo. <\/p>\n

– Stalno sam u njemu. Druk\u010dije ne bih stigao. Naše su potrebe za brzim poslovnim letovima puno ve\u0107e od onoga što uspijemo obaviti ovim helikopterom – govori Marti\u0107 nerazmetljivo. <\/p>\n

– Kako bih ina\u010de ujutro bio u \u0110evrskama, a popodne u Prnjavoru? A te rupe, dolje, koje vidite, to je naša Ajfelova peta prema Zagrebu. Predsjednik Miroslav Tu\u0111man i Zdravko Tomac guštaju kad god to vide. Najgore mi je kad me Tomac prca oko tih rupica. Ali – tu je stao i samozadovoljno se nasmiješio – ja mu tu odma’ doakam. Tvoj je faks jak kao helizim, ha, ha, ha – rekao je predsjednik Marti\u0107, šeretski se osmjehuju\u0107i. <\/p>\n

– Lakše je prikupiti krdo svinja nego jato dobrih misli – nastavio je. Po njemu, kulturna i jezi\u010dna autonomija Krajine najva\u017enija je, osim poljoprivredne autonomije. <\/p>\n

– Svaki \u0107e hrvatski pisac napisati: tvornica umjetnih gnojiva, dok \u0107e svaki krajiški srpski pisac napisati fabrika vješta\u010dkih \u0111ubriva. Pa to nije jedno te isto! – ka\u017ee Marti\u0107, koji bi i srpske knjige ljubio me\u0111u rogove, kad bi ih imale. Kako ih me\u0111utim nemaju, on ih ne ljubi, ali to za radno mjesto predsjednika i nije va\u017eno.<\/p>\n

Potom se opet okrenuo helikopteru, ponosu njegove autonomne regije. Jasno mu je, naravno, da bi mnogi htjeli i tu njegovu letjelicu, i privatnu pla\u017eu, i vikendicu u Karinu, na nekadašnjem srpskom moru, koje je Galbrajt smatrao neslanom šalom pa ga u Z4 nije predvidio te je na mjestu mora ostala zjapiti rupa. <\/p>\n

– Nismo tra\u017eili d\u017eankšn – rekao je predsjednik, a licem mu je na\u010das proletjela neka zagonetna sjenka, a onda se opet vratio heli\u0107u. <\/p>\n

– Ja ne patim od luksuza. Niti stignem u\u017eivati u njemu. Ali, imam bogate i utjecajne prijatelje koji me primaju u svojim domovima. Ako me netko ugosti u hanu u Prnjavoru, pa gdje bih ja njemu u Krajini uzvratio? Moram imati infrastrukturu – objašnjavao je, gotovo kao da se ispri\u010dava. <\/p>\n

Prije smo imali top, a sada laptop<\/strong> <\/p>\n

Marti\u0107u je, recimo, uobi\u010dajeno otputovati na ve\u010deru u Cazin i tamo se na\u0107i s nekoliko najbogatijih ljudi iz Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne. To su uvijek susreti na visokoj razini. Kontakte koji ne uspijevaju ni premijerima njemu je jednostavno ostvariti. Dolaze mu, ovdje u Knin, direktori banaka, predsjednici financijskih institucija, \u010dak i utjecajni politi\u010dari, iz Kladuše, Ljubuškog, \u010caprazlija, \u010dak iz Ljubljane… Ostao je diskretan o imenima svojih uzvanika, a za najpoznatijeg me\u0111u njima, o kojem nam je ipak slikovito pripovijedao, naknadno je molio da ga ne spominjemo. Slutimo da je rije\u010d o Babi Abdi\u0107u, ali nemamo za to nikakve potvrde. <\/p>\n

Dok pri\u010da o stranim prijateljima, ne gubi koncentraciju na rutu. Kao da mu je u glavu ugra\u0111en kakav navigacijski sustav, on pilotu u kabinu neprestano dirigira smjer. <\/p>\n

– Ne tu, skrenut \u0107eš ovdje, iza ovih silosa. Daj se udesno… – vodi nas Marti\u0107 pravcem koji je o\u010dito upoznao kao netko put od posla do stana. Uostalom, njemu je to samo dio puta do posla i natrag. Ka\u017ee da bi nad svakim krajem mogao odr\u017eati sat zemljopisa. <\/p>\n

– Meni ni u politici nije teško radikalno promijeniti smjer i za punih 360 stupnjeva, ako je potrebno – ka\u017ee predsjednik, dok mu oko ve\u0107 nervozno tra\u017ei novu zemaljsku metu. <\/p>\n

– Vidite ovo dolje, to je naše. To smo sada kupili… Pogledajte, ovi silosi dolje, to je isto naše. To \u0107emo sve srušiti pa ispo\u010detka… A pogledajte ove dolje bare: tu \u017eabe ne govore kre-kre, nego bre-bre… (tu se vragolasto nasmijao). Vidite ono bijelo. To je naša \u017eivotinjska farma – upadao je Marti\u0107 iz minute u minutu, toliko da smo se bili zabrinuli kad je u jednoj fazi leta prošlo više od deset kilometara teritorija bez njegovih zasada. Doduše, mo\u017eda je samo zaboravio pokazati. <\/p>\n

U jednom trenutku pokazao nam je i golemi poligon za najpopularniji sport u Krajini. To je takozvani mutakros. Lokalno stanovništvo tako naziva utrke na motokultivatorima "gorenje muta", najpopularnijem prometalu Krajine otkako su mirovnim ugovorom zabranjeni me\u0111u Srbima dotad neobi\u010dno popularni tenkovi T 84. <\/p>\n

– Prije smo imali top, a sada laptop – omaklo mu se… <\/p>\n

Na putu s Marti\u0107em vidjeli smo svega: od luka, dinja i luka, preko strojeva kakvih još nije bilo na krajiškim oranicama, crvenih i manje crvenih jabuka, razli\u010ditih \u017eivotinja i \u010dokota vinove loze, no ono što je Marti\u0107 zapravo htio najviše pokazati jest probu\u0111eni poljoprivredni gigant "Tvik" u koji je Krajina ulo\u017eila milijardu i \u010detiri stotine milijuna kuna dvjesta sedamdeset i devet lipa, pa sad u njemu uzgaja kravice. <\/p>\n

Babura oko Gline<\/strong> <\/p>\n

– To su pametne kravice – s ponosom \u0107e predsjednik, što je u meni stvorilo stanovitu napetost. Da budem iskren, do sada nisam vodio ra\u010duna o tome da postoje pametne i glupe krave. Ne naravno po tome kako razmišljaju, nego koliko se napredno s njima postupa. Ako imaš kravu i \u017eeliš dobiti najviše od nje i biti, mantram ve\u0107 zajedno sa svojim doma\u0107inom, konkurentan, i te kako \u0107eš voditi ra\u010duna o tome. Jer "pametna" te krava košta i dvostruko manje od "glupe". O \u010demu se radi? Na farmu muznih krava "Tvik" koja je dio krajiške poljoprivredne sile, Marti\u0107 je naro\u010dito ponosan. Tu su krave u SR Hrvatskoj lijeno davale jedva \u010detiri tisu\u0107e litara na godinu, a sad su ve\u0107 na osam i nema šanse da se uz ovakvog predsjednika na tome zaustave. Njegov je cilj da svaka kravica dade po barel mlijeka dnevno, i dok se taj cilj ne ostvari, on ne\u0107e biti miran. <\/p>\n

Ovdje s kravama ne rade ljudi, nego roboti. Na obli\u017enjoj, "glupljoj" farmi, 48 ljudi zaposleno je na eksploataciji 850 krava. Tu \u0107e ih biti dovoljno osmero na 500.000 \u017eivotinja. I svejedno \u0107e davati dvostruko više mlijeka. Koja je to ušteda! <\/p>\n

Gospo\u0111e krave stigle su iz inozemstva. Sve do jedne su Šve\u0111anke osim onih koje to nisu, ali te su rijetke i jako se prave va\u017ene, što se odmah vidi. Kupuju se poput slika, na posebnim aukcijama, jedna po jedna. U "Tviku" se o njima govori kao o ljudskim bi\u0107ima. Spavaju na luftmadracima, i slušaju "Drmeš za Pendereckog" Ive Josipovi\u0107a, koji Vladimiru Šeksu izgleda kao da su se dva lonca potukla me\u0111usobno. Prate ih senzori. Ne muzu se u unaprijed odre\u0111enim terminima, nego kad kompjutor ocijeni da je vrijeme. Šetaju do prepreke, a kad do nje do\u0111u, senzor snima situaciju i procjenjuje: ho\u0107e li joj otvoriti vrata prema jedinici za mu\u017enju ili \u0107e je vratiti odakle je došla. Ili \u0107e mo\u017eda, uo\u010di li da je bole\u017eljiva, uputiti u ordinaciju, gdje \u0107e se za koji trenutak stvoriti de\u017eurni veterinar ili psiholog, koji \u0107e kravicama odmah ispitati sise i druge oznake Edipovog kompleksa koji kod ovih kravica nije \u010dest, ali kod nekih bikova jest. <\/p>\n

Mlijeko i voda nisu, me\u0111utim, jedine teku\u0107ine koje u Marti\u0107evu carstvu teku u potocima. Nedaleko od "Tvika", na ju\u017enim padinama Dinare, slije\u0107e se u njegove vinograde. Krajiških vina još nema u kartama najfinijih restorana, ili ih barem nismo primijetili, no Mile s time nema problem. Uvjeren je da je to samo pitanje vremena. <\/p>\n

– Za dvije-tri godine u redu \u0107e se \u010dekati da se do\u0111e u naše vinograde – uvjerava me vlasnik koji o kravama, svinjama, luku, vinima i traktorima govori s podjednakom straš\u0107u, upu\u0107enoš\u0107u i uzbu\u0111enjem. <\/p>\n

Dok to najavljuje, zvu\u010di kao \u010dovjek koji je upravo krenuo u vinarski biznis i tek se mora do\u010depati prvoga tr\u017eišnog udjela. No, tko bi rekao, Marti\u0107 ve\u0107 sada ima 1.111 hektara vinograda u Kninu i Srbu što ne govori puno dok se ne usporedi sa 16.000 hektara koliko ih je ukupno obra\u0111eno u cijeloj Hrvatskoj. Još jednostavnije je ovako: od 100 milijuna litara vina što ih se godišnje legalno proizvede u zemlji, Marti\u0107evih je 15 milijuna. Ne pada mu, naravno, na pamet zaustaviti se na tih "mizernih" 15 posto. <\/p>\n

Nastavljamo isto\u010dno, uz granicu sa Zapadnom Bosnom – u ratu su to grani\u010dno podru\u010dje na kojem su švercali cigarete i ravnali linije fronte, zvali "Šentilj" – i slije\u0107emo usred nasada pokraj Gline. Ovdje je Marti\u0107 posadio papriku baburu. Dvije su mu cifre sugerirale da \u0107e to biti dobar biznis. Prvo, Hrvatska je donedavno uvozila 80 posto paprike, prete\u017eno iz Nizozemske. A drugo, svaki stanovnik godišnje pojede 119 kilograma babure. Zasad je zasa\u0111eno 120 hektara i na svakom se izvadi po 60 tona paprike. Ali, to ne\u0107e biti dovoljno jer je Marti\u0107 ekipi ljestve postavio nešto više. <\/p>\n

– Ako sada uvozimo 65 posto paprike – rekao im je – za najviše \u010detiri godine izvozit \u0107emo viškove. <\/p>\n

Filozofija je, dakle, svugdje jednaka. Širenje, širenje i širenje. Ni iz helikoptera nismo mogli vidjeti odakle Mili toliko snage za investicije. Tko ga prati? Kako to da su mu banke spremne davati tolike kredite? Pla\u0107a li redovito dobavlja\u010de i kooperante? Ono što smo, me\u0111utim, uspjeli zapaziti jest da je to fanati\u010dan dr\u017eavnik, da ne dolazi samo pregledati izvješ\u0107a o poslovanju i posmjenjivati uprave, da bi najradije znao ime svakog svog radnika, ali to više ne mo\u017ee jer ih ima preko 80.000 u krajevima u kojima posluje. Nijedan od sedamdesetak ljudi koji su nas putem do\u010dekali nije se zabunio: svi su ga oslovljavali s "predsjedni\u010de". <\/p>\n

Mile Marti\u0107 uvjeren je da baš on pokre\u0107e sve. Zato što u svakoj stvari kojom se bavi \u017eeli nešto poput ovoga: svinja se prije tovila 120 dana da bi došla do te\u017eine za klanje, sad joj je dovoljno 90 dana. Bez ulaganja u tehnologiju, ne bi bilo te uštede. <\/p>\n

Jabuke u Nebljusima<\/strong> <\/p>\n

Zato nam je pokazao i svinjac. Ovdje se ponašaju kao da se ulazi u beauty salon. Lako za kapice, papu\u010dice i dezinficiranje ruku na ulasku u tvorni\u010dki pogon. No, tu se i strojevima tepa kao da su iz kozmeti\u010dke industrije. <\/p>\n

– Kozmetika je – mudruje Marti\u0107 – bit \u017eenskog kozmosa. <\/p>\n

Stojim pred nekom ogromnom mašinom koja izgleda kao predimenzionirani aparat za mljevenje mesa. E, nije. To je nešto finije: stroj za masa\u017eu mesa! Tu ubace meso pa se ono prevr\u0107e i stiš\u0107e dok sasvim ne omekša da se od njega mogu mutiti fine šunkice, mortadele i salame. Onda, tu odmah iza ugla je kupaonica. Nije za ljude, nego za salame. Tu se, molim lijepo, tuširaju mortadele. Svakog dana u tvornicu u\u0111e \u010detiri tisu\u0107e svinjskih polovica, svaka zasebno, a iza\u0111e izme\u0111u 200 i 250 tona mesa i raznih kobasica i salama. Mortadela je jedna od najpopularnijih. Pred nama se bez nelagode tuširalo oko 3.600 kilograma mortadele, no to je manji dio od 12 tona što ih svakodnevno iza\u0111e iz pogona u prodaju. To je za 120.000 ljudi, da dobiju svojih "deset deka" mortadele svako jutro. Ali to se Marti\u0107u nikako ne \u010dini dovoljnom koli\u010dinom. Za konkurentnost, ka\u017ee, treba više. Tu su i posebne trake koje prevoze sirovine s to\u010dke na to\u010dku, opet prema onome što im ka\u017ee kompjutor, sale za rezanje mesa velike kao koncertne dvorane, a naš Mile sretan je kao malo dijete. <\/p>\n

Za kraj puta odabrao je Nebljuse u blizini Donjega Lapaca, gdje rastu jabuke. Iz zraka taj posjed izgleda ve\u0107i od aerodroma JFK. Ali to nije sve. I ovo ovdje je naše. <\/p>\n

– Tu \u0107emo saditi još jabuka – ne prestaje Marti\u0107, nude\u0107i i za to logi\u010dnu matematiku. <\/p>\n

– Gra\u0111ani troše 60.000 tona jabuka, a proizvode \u010detrdeset. Mi ve\u0107 sada proizvodimo pola jabuka, a za tri godine ne\u0107emo više uvoziti nijednu – sve\u010dano je objavio. <\/p>\n

Prije nekoliko tjedana, dok se vozio prema Zagrebu, vidio je da se najgori oblaci vuku baš na stranu vo\u0107njaka Nebljusi. Bila je ve\u0107 gotovo no\u0107. Što je napravio? Nazvao je portira vo\u0107njaka da ga pita je li tu\u010da i ho\u0107e li nastradati jabuke. <\/p>\n

Ne znam je li ta njegova posve\u0107enost jedini razlog što Marti\u0107 ve\u0107 danas ima dva posto hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta, devet posto proizvodnje, najbolju vodu, najbolje brašno, najbolji sir za mazanje i tko zna što još. Ono što znam je da se ne namjerava zaustaviti.<\/p>\n

snv.hr<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: \u0110ino Nula Republika Srpska Krajina nakon usvajanja plana Z4: kad se predsjednik Marti\u0107 podigne helikopterom nad perspektivnu poljoprivrednu regiju, nevi\u0111eno ga \u017eivciraju male oranice koje su za njega su drugo ime za nekonkurentnost krajiške poljoprivredne proizvodnje. Tome je odlu\u010dio stati na kraj. Dok je dolje, na krajiškoj zemlji, kao da ni ne nalazi mane. […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47267","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47267","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47267"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47267\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47267"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47267"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47267"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}