{"id":47200,"date":"2009-12-19T20:34:30","date_gmt":"2009-12-19T20:34:30","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47200"},"modified":"2009-12-19T20:34:30","modified_gmt":"2009-12-19T20:34:30","slug":"za-cim-se-zali-kad-se-zali-za-onim-sarajevom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2009\/12\/19\/za-cim-se-zali-kad-se-zali-za-onim-sarajevom\/","title":{"rendered":"Za \u010dim se \u017eali kad se \u017eali za “onim” Sarajevom"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Ahmed Buri\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

Praznici su, nekako, uvijek idealno vrijeme za revival: stare stvari lakše se prodaju u novom ruhu kad su okolo svjetla i šarene borove grane. Sve je na sve strane puno povratni\u010dkih okupljanja, turneja – Zabranjena pušenja sviraju od Minhena do Podgorice, od Amsterdama do Banje Luke, Plavi orkestar snima novi album u Zagrebu, legendarna predstava "Audicija" se ponovo igra na onoj pozornici odakle je i krenula, obilje\u017eavaju se jubileji, i svi se, ponovo sje\u0107amo. Za razumijevanje sarajevskih osamdesetih, veoma inspirativne decenije u kojoj se, na kulturnom planu valjda, dogodilo više nego u svim ostalim dekadama zajedno valja znati da pri\u010de o tome da je nekad bilo bolje, uglavnom, ne slu\u017ee ni\u010demu. Osim da se uvjerimo da se slika vremena koju imamo bitno razli\u010dita od onoga što je doista bilo. Ali, ljudska je priroda takva, da se bolje sje\u0107amo pet minuta onoga lijepog, nego pedeset godina ru\u017enog. Izgleda da tako mora biti.<\/p>\n

Gdje se sre\u0107u Bauhaus i Had\u017eibajri\u0107?<\/strong><\/p>\n

Ono što je ta\u010dno jeste da su tada, u osamdesetima, barem u umjetnosti, postojali mainstream i underground: s jedne strane su bile etablirane vrijednosti recimo, muzika Bijelog Dugmeta, kasnije Merlina i Hari – Mata Harija, slikarstvo Mersada Berbera, predstave poput Gamlleta i Hrvatskog Fausta, a s druge grupe poput Kongresa, SCH ili Uzalud kajanja, doga\u0111aji poput Rock-tr\u017enice u Ledenoj dvorani skenderije, okupljanja u CEDUS-u gdje je narastala sjajna fotografska škola, predstavama kakve su Mjese\u010deva predstava, Tetovirano pozorište ili koncerti u Art-klubu na Bjelavama. Dio te pri\u010de spada i u literarnu zajednicu gdje se otvaraju vrata modernosti – poeziju estrade i zavi\u010dajnosti smjenjuju urbani, suvremeni izrazi. Pri\u010de Darija D\u017eamonje, eseji Slobodana Blagojevi\u0107a i Hamdije Demirovi\u0107a, poezija Gorana Simi\u0107a, sasvim legitimno staju uz bok dotadašnjem glavnom toku u knji\u017eevnosti. Te dvije, tada (a vjerovatno i danas) razli\u010dite energije donosile su jednu vrstu suukusa (kiselo i slatko?) koja je Sarajevo \u010dinila primamljivom sredinom. <\/p>\n

Pojednostavljeno, onima koji su voljeli "lagano i neobavezno", pri srcu su bili kafi\u0107i, \u0107evapi, Bristol i Stoj\u010devac, a mi koji smo se "furali" na Carvera i Bauhaus, na Coodera i Talking Headse, a voljeli smo aš\u010dijsku hranu, tra\u017eili smo mjesto pod suncem (ili pod mrakom, kako vam drago) u studentskim klubovima i malim prostorima koje bi neka vrsta umjetnosti mogla oplemeniti.<\/p>\n

Novo vrijeme je donijelo to da je granica izme\u0111u ta dva svijeta, \u010dini se, trajno pobrisana. Danas je mogu\u0107e da isti bend svira na zabavi lokalnog tajkuna i predstavlja ozbiljnu kulturnu instituciju, da se u foajeu Narodnog pozorišta prave modne revije i auto-prezentacije, a da istovremeno otpada fasada sa zidova. Ljudi koji su u nacionalnom bu\u0111enju bili izabrani kao voditelji kulture nisu ponudili ništa novo osim nekakavih muzi\u010dko scenskih odavanja po\u010dasti religiji , protiv \u010dega principijelno ne treba imati ništa, ali kad to finansira dr\u017eava onda i nije \u010dudo da jedva \u010dekaju da ispostave ra\u010dune za takve pjevanije i Sarajevu predbacuju da je Teheran.<\/p>\n

Strana\u010dki jugend<\/strong><\/p>\n

Našu je kulturu u poslijeratnom periodu u najve\u0107oj mjeri obilje\u017eio film. Prvenstveno zato jer je prepoznao kvalitet pa nagradio velikim brojem svjetskih nagrada: imati nagra\u0111ene filmove je jedno, a imati kinematografiju sasvim drugo, i zato je suštinska razlika, ali i sli\u010dnost izme\u0111u ova dva vremena o kojima se govori, zapravo, to da je nekad postojala infrastruktura koja je favorizirala jednu vrstu ljudi i izri\u010daja, ali je ostavljala mogu\u0107nost i drugoj da dobije kakvu-takvu šansu. Bez lokalnih organizacija Saveza socijalisti\u010dke omladine, soc- saveza ili kako se nisu zvale sve te organizacije, neki od sarajevskih bendova ili intelektualaca nikada ne bi imali gdje odsvirati koncert, ili objaviti svoje radove. Danas je tako da podmlaci stranaka uglavnom slu\u017ee kao sredstva da se iz ovih ili onih fondova namakne koji dinar, i da mladi, od stila odijevanja do nacionalisti\u010dke retorike, oponašaju svoje starije vo\u0111e. Ne treba onda biti ni \u010dudno da narasta konzervativna, a pomalo bijesna generacija, o kojoj statisti\u010dki podaci o broju naoru\u017eanih djeluju doista zastrašuju\u0107e. Rat jeste bio strašan, i uzeo je danak, ali ono što se poslije njega dogodilo izgleda jednako zastrašuju\u0107e. Kultura je sredina, reklo bi se, a naše sudbine ne po\u010divaju u rukama nikakve imaginarne mase, nego velikih i jakih pojedinaca. Kojih je u našoj kulturi, ipak, nedopustivo malo. Najviše zbog klanovske podijeljenosti i raspodjele novaca poreskih obveznika, na kojima kultura danas, uglavnom, po\u010diva. <\/p>\n

Nigdje od sudbine<\/strong><\/p>\n

Ono što je poslu\u017eilo za direktni povod ovome tekstu je izlazak jedne knjige: radi se o monografiji Krhotine smisla, knjizi koju je izdala ku\u0107a Synopsis, a u kojoj su sabrani radovi Dragana Steneka (1946.- 1999.) sarajevskog pjesnika, slikara, esejiste, pravnika, svjetskog putnika i ko zna šta sve taj grandiozno nadareni \u010dovjek ne bi postao da njegov \u017eivot nije prekinula saobra\u0107ajna nesre\u0107a u New Yorku, u godini u kojoj je isticalo 20. stolje\u0107e. Privatno, nisam poznavao Dragana Steneka, ali ona sje\u0107anja koja imam iz nekoliko boravaka na zajedni\u010dkim mjestima govor da se radilo o neobi\u010dno markantnom, skoro dva metra visokom muškarcu koji je izgledao kao da sve stvari svijeta iz kojeg dolazimo ima sa sobom.<\/p>\n

Knjiga – epitaf Krhotine smisla, koju su priredili Josip Osti i Nermina Kurspahi\u0107 to u dobroj mjeri pokazuje: tu su reprodukcije slika, pjesme, eseji, dramske skice, ali u prvom \u010ditanju najviše me dirnulo Pismo nekomu, dakle nešto što nema konkretan adresat, ali jeste poruka Nekomu ili Ne\u010demu dragom. U pismu se, izme\u0111u ostalog ka\u017ee: "(…)Kratka povijest: otprilike znaš na koji sam na\u010din napustio Sarajevo. Nekoliko mjeseci vodio sam privatnu kampanju protiv kolektivne ludosti, koja je kao radioaktivni kontrast u bubrege bolesnih, ulazile u duše naših sugra\u0111ana. Poznavaju\u0107i Sarajevo, mo\u017eeš pretpostaviti da sam bio proglašen ludim, jer Bo\u017ee moj, u Sarajevu nikada ne mo\u017ee do\u0107i do takvih pokolja iz zvjerstava. A ja sam putuju\u0107i po cijeloj zemlji, gradovima i selima, što zbog posla, što zbog pani\u010dne zainteresiranosti vidio da se ve\u0107ina priprema za to, umjesto uobi\u010dajenih zimnica ljudi su pripremali puš\u010detine, uniforme, iskazivali se u poznavanju naroda i narodnih vo\u0111a. (…) Dr\u017eim da bi neukusno pisati imena ljudi koji su mi direktno prijetili, a koje ti tako\u0111er poznaješ, dovoljno je re\u0107i da se nikako nisam uspio odvi\u0107i "budalaste navike" ne bivanja niskim, pa sam zahvaljuju\u0107i "instinktu lu\u0111aka" uspio pobje\u0107i u posljednji \u010das. (…) Tako sam unato\u010d izgradnji ateliera, koja je bila poprili\u010dno odmakla, i zbirci koja se upravo trebala pojaviti iz štampe, unato\u010d nadi, a zahvalju\u0107i potrebi da se, naprosto, ostane \u010dist, otišao sam jedno jutro iz Sarajeva sa osje\u0107anjima strah, tuge i izdajstva, jer mi smo, Ti i ja, oni koji su izdani u cijeloj pizdariji pravljenja stoke od naroda i naroda od stoke!(…)"<\/p>\n

Kakav majstorski, precizan nalaz! Dragan Stenek je, dakle, bio one osamdesete koje bi, da su pobijedile, mo\u017eda stvorile novu renesansu. Na\u017ealost, nije bilo tako i \u017eivimo vrijeme u kojem je taj svijet u dubokoj defanziva, a lica iz tog svijeta se više niti ne podnose, jer su od \u017eivotnih komprmisa i \u017eelje za eksluzivizmom svake svoje budalaštine, po\u010deli mrziti one koje su nekada strasno voljeli.<\/p>\n

U tom smislu knjiga Dragana Steneka na neki na\u010din podsje\u0107a na to kakvi smo mogli biti. I kakvo je moglo biti ovo stolje\u0107e. On je ne do\u010dekavši kraj te epohe, nastradao u New Yorku, prizivaju\u0107i u sje\u0107anje tolike sudbine koje su prerano završile, pri\u010de poput Andri\u0107evog junaka Maksa Levenfelda koji, kao niko od \u017eivih stvorova, nije promijenio svoju sudbinu mijenjaju\u0107i mjesto boravka. Zato, treba paziti kad nas uhvati \u017eal za "onim" Sarajevom: to je prvenstveno \u017eal za onima kojih više nema, a \u010dini nam se da bismo s njima lakše podnijeli svakodnevne neda\u0107e. Na drugom mjestu je \u017eal za mladoš\u0107u: godine od \u010dovjeka , naj\u010deš\u0107e, \u010dine strašilo, pa se sje\u0107anje kako smo bili tanki i bez sijedih \u010desto pretvara u nešto mnogo više, utvaru da se bilo zna\u010dajnijim nego, zapravo, jeste. Ono što danas najviše fali ovoj kulturi su, doista jaki pojedinci, koje guše kriteriji mediokritetstva i sredina koja u najve\u0107oj mjeri prezire individualce. A oni koji romantiziraju i precjenju sebe i svoju ulogu u tim vremenima, samo \u010dine maglovitijom ionako mutnu i neizvjesnu situaciju. <\/p>\n

Sarajevo-x.com<\/a> <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Ahmed Buri\u0107 Praznici su, nekako, uvijek idealno vrijeme za revival: stare stvari lakše se prodaju u novom ruhu kad su okolo svjetla i šarene borove grane. Sve je na sve strane puno povratni\u010dkih okupljanja, turneja – Zabranjena pušenja sviraju od Minhena do Podgorice, od Amsterdama do Banje Luke, Plavi orkestar snima novi album u […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47200","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47200","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47200"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47200\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47200"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47200"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47200"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}