{"id":47152,"date":"2009-11-14T17:54:54","date_gmt":"2009-11-14T17:54:54","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47152"},"modified":"2009-11-14T17:54:54","modified_gmt":"2009-11-14T17:54:54","slug":"ruska-princeza-anastazija-ipak-prezivjela","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2009\/11\/14\/ruska-princeza-anastazija-ipak-prezivjela\/","title":{"rendered":"Ruska princeza Anastazija ipak pre\u017eivjela?"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Andrea Jung-Grimm<\/strong><\/em><\/p>\n

Posljednji ruski car Nikola II, carica Aleksandra Fjodorovna, njihove k\u0107erke Marija, Tatjana, Olga i Anastazija i prestolonasljednik AleksejKada su boljševici 1918. smaknuli obitelj ruskog cara po\u010dele su se ispreplitati legende, me\u0111u kojima i ona o pre\u017eivjeloj carevni. \u010casopis "P.M. History" ponovo preispituje taj slu\u010daj i dolazi do zanimljivog zaklju\u010dka. <\/p>\n

U srpnju 1918. godine u ruskom gradu Jekaterinburgu boljševi\u010dka vojska je ubila posljednjeg ruskog cara Nikolu II. i njegovu obitelj: suprugu Aleksandru Fjodorovnu, \u010detiri k\u0107erke i sina. Time je definitivno okon\u010dano tri stolje\u0107a vladavine carske obitelji Romanov, ali je u istom trenutku pokrenuta prava lavina špekulacija o onima koji su navodno ipak uspjeli pre\u017eivjeti taj masakr. <\/p>\n

Tako su se desetlje\u0107ima uvijek iznova u raznim krajevima svijeta javljale osobe koje su tvrdile da su jedno od pre\u017eivjele careve djece. Uglavnom je vrlo brzo dokazano da se radilo o obi\u010dnim prevarantima, no kod jedne \u017eene ni dan danas nije mogu\u0107e sa sigurnoš\u0107u potvrditi da je lagala.<\/p>\n

Govorila je ruski kao materinji jezik<\/strong><\/p>\n

Godine 1920. u Berlinu se pojavila jedna djevojka koja je tvrdila da je carevna Anastazija, najmla\u0111a k\u0107erka cara Nikole II. Ta je mlada \u017eena bila spašena nakon pokušaja samoubojstva i najprije je uporno odbijala je dati bilo kakvu informaciju o svom identitetu, pa je iz bolnice otpremljena u psihijatrijsku kliniku. U njezinom zdravstvenom kartonu se me\u0111u ostalim bilje\u017ei da joj je tijelo prekriveno o\u017eiljcima koji najvjerojatnije potje\u010du od metaka i uboda oštrim predmetom. Bildunterschrift: Großansicht des Bildes mit der Bildunterschrift:  \u010cije kosti le\u017ee u katedrali Svetog Petra i Pavla u St. Petersburgu?<\/p>\n

Jedna medicinska sestra koja ju je njegovala kasnije je ispri\u010dala da je nepoznata djevojka govorila ruski kao da joj je to materinji jezik. Jedna druga pacijentica je zbog toga došla na ideju da se kod te mlade \u017eene u stvari radi o carevoj k\u0107eri Tatjani, pa je o tome obavijestila njema\u010dki ogranak carske obitelji. Ubrzo nakon toga djevojku je u bolnici posjetila baronica Buxhoeveden, bivša dvorska dama ruske carice. No, ona je utvrdila da se ni u kom slu\u010daju ne mo\u017ee raditi o Tatjani. Tek nakon toga je nepoznata djevojka izjavila da je ona u stvari carevna Anastazija i da je jedina pre\u017eivjela masakr po\u010dinjen nad carskom obitelji.<\/p>\n

Tko je sahranjen u carskoj grobnici?<\/strong><\/p>\n

Zapovjednik vojnika koji su ubili cara i njegovu obitelj, Jakov Jurovski, kasnije je ispri\u010dao da su tri careve k\u0107eri i njihova komorkinja pre\u017eivjeli streljanje jer su prethodno u haljine ušile carske dijamante, što je djelovalo kao svojevrsna pancirna košulja. Zato su morale biti dokraj\u010dene ubodima bajoneta. Njihovi su leševi kasnije spaljeni, a ostaci su tajno zakopani. Vijest o smaknu\u0107u \u010ditave obitelji objavljena je tek 1924. godine. Posmrtni ostaci prona\u0111eni su tek desetlje\u0107ima kasnije, da bi 1998. godine bili sve\u010dano sahranjeni u katedrali u St. Petersburgu, a tom je \u010dinu prisustvovao \u010dak i tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin. <\/p>\n

No samo nekoliko godina kasnije dolazi do preokreta: ameri\u010dki stru\u010dnjaci su ponovo najnovijim metodama ispitali navodna tijela \u010dlanova carske obitelji i utvrdili kako se najvjerojatnije radi o nepoznatim \u017ertvama gra\u0111anskog rata. I sam Nikolaj, patrijarh obitelji Romanov koji \u017eivi u Parizu, svojedobno je izjavio: "Samo Bog zna tko se stvarno nalazi u grobnici katedrale Petra i Pavla."<\/p>\n

Nevjerojatna pri\u010da o bijegu<\/strong><\/p>\n

Sve te zavrzlame oko sudbine carske obitelji potaknule su stvaranje brojnih legendi. No, pri\u010da navodne Anastazije o njezinom bijegu zvu\u010dala je barem djelomi\u010dno uvjerljivo. Ona je tvrdila da je pre\u017eivjela masakr teško ranjena te da ju je spasio jedan od vojnika. On je s njom pobjegao u Rumunjsku gdje je rodila dje\u010daka nakon što ju je njezin spasitelj putem silovao. Dje\u010dak je dan na usvajanje u Bukureštu. Bjegunica je potom otputovala u Berlin gdje je \u017eivjela Anastazijina krsna kuma, princeza Irene von Preußen. Kada je napokon stigla u Berlin, izgubila je hrabrost i pokušala samoubojstvo nakon \u010dega je završila u bolnici.<\/p>\n

Njezinu je pri\u010du kasnije potvrdilo troje ljudi. Jedan \u010dasnik njema\u010dke okupacijske vojske u Ukrajini je izvjestio da je u jesen 1918. propustio selja\u010dka kola na kojima se navodno nalazila teško ranjena Anastazija, jedan njema\u010dki ratni zarobljenik u Jekaterinburgu je tvrdio da je tamo vidio carevnu, a šef švedskog Crvenog kri\u017ea u Rusiji je ispri\u010dao da su njegov vlak bili zaustavili ruski vojnici u potrazi za odbjeglom Anastazijom.<\/p>\n

"Ja i ovako znam tko sam"<\/strong><\/p>\n

Kada su \u010duli za njezinu pri\u010du, navodnu Anastaziju je u Berlinu posjetilo više \u010dlanova razgranate carske obitelji. Nekolicina njih su desetlje\u0107ima bili uvjereni da se stvarno radilo o njihovoj ruskoj ro\u0111akinji. No, 1927. godine pojavljuje se izvjesna Doris Wingender koja je ustvrdila da je u navodnoj Anastaziji prepoznala podstanarku svoje majke, poljsku radnicu Franzisku Schanzkowski koja je iznenada nestala 1920. godine. <\/p>\n

Ruski Vrhovni sud rehabilitirao je cara Nikolu II. i njegovu obitelj tek 90 godina nakon smrtiNjezin je iskaz sadr\u017eavao brojne proturje\u010dnosti, a kasnije se ispostavilo da je za njega od jednih novina dobila novac. Navodna carevna kasnije mijenja ime u Anna Anderson. Dio obitelji Romanov joj je ponudio do\u017eivotno uzdr\u017eavanje ukoliko prestane tvrditi da je Anastazija, no ona je to odbila te odlu\u010dila svoje pravo utjerati sudskim putem. Su\u0111enje je zapo\u010deto 1938. i s prekidima dovršeno tek 1970. godine. Sud je utvrdio kako se ne mo\u017ee sa sigurnoš\u0107u re\u0107i radi li se o Anastaziji jer ne postoje dovoljno \u010dvrsti dokazi. Anna Anderson je odselila u Sjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave gdje se udala za povjesni\u010dara Johna Manahana. Umrla je 1984. godine. Do posljednjeg dana je tvrdila da je ona ruska carevna, ali više nije \u017eeljela pokušati istjerati pravdu nego je samo ponavljala: "Ja i ovako znam tko sam." <\/p>\n

Tek nakon njezine smrti provedene su DNK analize koje su pokazale da ona nije bila \u010dlan carske obitelji. No, i dan danas je sumnjiv na\u010din na koji su nabavljeni uzorci njezinog tkiva. Budu\u0107i da je nakon smrti spaljena, uzorci su morali biti pribavljeni na neki drugi na\u010din. Tako je jedan uzorak tkiva nekim \u010dudom prona\u0111en u bolnici u SAD-u gdje je Anna Anderson operirana davne 1979. godine, a jedan iz još davnije 1951. godine u jednoj njema\u010dkoj zdravstvenoj ustanovi.<\/p>\n

Zašto bi se zataškavala istina?<\/strong><\/p>\n

Uvijek su se iznova javljali svjedoci koji su govorili u prilog pri\u010di navodne Anastazije. Kako podsje\u0107a \u010dasopis "P.M. History", pojedini \u010dlanovi posluge carske obitelji, koji su za vrijeme Oktobarske revolucije uspjeli pobje\u0107i u inozemstvo, tvrdili su da postoji nevjerojatna sli\u010dnost izme\u0111u nepoznate \u017eene i Anastazije. Ona je \u010desto pri\u010dala o detaljima iz dvorskog \u017eivota koje je mogla znati samo jedna careva k\u0107erka, ponašala se vrlo profinjeno i govorila \u010detiri strana jezika. \u010cak su i grafološka ispitivanja pokazala istovjetnost njezinog i Anastazijinog rukopisa, a i jedan je ugledni antropolog utvrdio velike sli\u010dnosti. No, zašto bi nekome bilo u interesu da zataška postojanje pre\u017eivjele careve k\u0107erke?<\/p>\n

Njema\u010dki \u010dasopis za povijest "P.M. History", ina\u010de najzna\u010dajniji takav mjese\u010dnik u Europi, smatra da bi za to mogli postojati politi\u010dki razlozi, jer je pojavljivanje \u017eive careve k\u0107eri moglo poremetiti odnos politi\u010dkih snaga u Europi. Neki drugi izvori su pak pri\u010dali o velikom bogatstvu cara Nikole II. koje su navodno zatajili i zadr\u017eali \u010dlanovi ogranka obitelji Romanov u inozemstvu. U svakom slu\u010daju, pravu i jedinu istinu o\u010dito više nikada ne\u0107e biti mogu\u0107e utvrditi tako da \u0107e se i dalje mo\u0107i isprepletati pri\u010de o nesretnoj sudbini ruske carevne.<\/p>\n

DWW<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Andrea Jung-Grimm Posljednji ruski car Nikola II, carica Aleksandra Fjodorovna, njihove k\u0107erke Marija, Tatjana, Olga i Anastazija i prestolonasljednik AleksejKada su boljševici 1918. smaknuli obitelj ruskog cara po\u010dele su se ispreplitati legende, me\u0111u kojima i ona o pre\u017eivjeloj carevni. \u010casopis "P.M. History" ponovo preispituje taj slu\u010daj i dolazi do zanimljivog zaklju\u010dka. U srpnju 1918. […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47152","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47152","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47152"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47152\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47152"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47152"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47152"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}