{"id":47145,"date":"2009-11-08T08:36:46","date_gmt":"2009-11-08T08:36:46","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47145"},"modified":"2009-11-08T08:36:46","modified_gmt":"2009-11-08T08:36:46","slug":"crveni-su-i-dalje-na-vlasti-preruseni-u-vlasnike-i-menadzere","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2009\/11\/08\/crveni-su-i-dalje-na-vlasti-preruseni-u-vlasnike-i-menadzere\/","title":{"rendered":"Crveni su i dalje na vlasti, preru\u0161eni u vlasnike i menad\u017eere"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Slavoj \u017di\u017eek<\/strong><\/em><\/p>\n

Dvadeseta obljetnica pada Berlinskog zida 9. studenoga trebala bi biti prigoda za promišljanje.<\/p>\n

To je stalno mjesto za naglašavanje "\u010dudesne" prirode doga\u0111aja otprije dva desetlje\u0107a: bilo je kao da snovi postaju stvarnost, dogodilo se nešto nezamislivo, nešto za što se samo nekoliko mjeseci prije nije moglo vjerovati da \u0107e se dogoditi – slobodni izbori, raspad komunisti\u010dkih re\u017eima koji su se srušili kao kula od karata. Tko je u Poljskoj mogao zamisliti slobodne izbore s Lechom Walesom kao predsjednikom? Ipak, treba dodati da se još i ve\u0107e "\u010dudo" dogodilo samo nekoliko godina kasnije: povratak bivših komunista na vlast na slobodnim demokratskim izborima, Walesa potpuno marginaliziran i manje popularan od generala Wojciecha Jaruzelskog, koji je, samo desetlje\u0107e ranije, skršio Solidarnost vojnim udarom.<\/p>\n

Standardno tuma\u010denje ovog drugog obrata priziva "nezrela" o\u010dekivanja ljudi koji jednostavno nisu posjedovali realnu sliku kapitalizma: htjeli su svoj dio kola\u010da, kapitalisti\u010dko-demokratsku slobodu i materijalno obilje bez pla\u0107anja cijene \u017eivota u "društvu rizika", dakle bez gubitka sigurnosti i stabilnosti (više-manje) garantirane u komunisti\u010dkom re\u017eimu. Kao što su sarkasti\u010dni zapadni komentatori ispravno zaklju\u010dili, realnost plemenite borbe za slobodu i pravdu preokrenula se u pomamu za bananama i pornografijom. Drugo jutro, nakon entuzijazma potaknutog opijenoš\u0107u pobjedni\u010dkim danima, ljudi su se morali otrijezniti i podvr\u0107i bolnom procesu u\u010denja pravila nove realnosti, to jest cijene koju treba platiti za politi\u010dku i ekonomsku slobodu.<\/p>\n

Komunisti\u010dka nostalgija<\/strong><\/p>\n

A kad je nastupilo neizbje\u017eno razo\u010daranje, ono je dalo prostora za pojavu triju reakcija: (1) nostalgija za "dobrim starim" komunisti\u010dkim vremenima, (2) desni\u010darski nacionalisti\u010dki populizam; (3) obnovljena "zakašnjela" anitkomunisti\u010dka paranoja.<\/p>\n

Prve je dvije reakcije lako razumjeti. Komunisti\u010dku nostalgiju ne treba shva\u0107ati pretjerano ozbiljno: to je prije oblik oplakivanja, na\u010din kako elegantno raskinuti s prošloš\u0107u. Porast desni\u010darskog nacionalisti\u010dkog populizma nije posebnost isto\u010dne Europe, ve\u0107 uobi\u010dajena pojava za sve zemlje zahva\u0107ene vihorom globalizacije. Interesantnije je \u010dudesno uskrsnu\u0107e antikomunizma gotovo dva desetlje\u0107a nakon ovih doga\u0111aja; rije\u010d je o jednostavnom odgovoru na pitanje: "Ako je kapitalizam uistinu toliko bolji od socijalizma, zašto su onda naši \u017eivoti tako jadni?" To je zato što nismo stvarno u kapitalizmu jer su komunisti i dalje na vlasti, prerušeni u nove vlasnike i menad\u017eere…<\/p>\n

Vesele devedesete<\/strong><\/p>\n

O\u010dito je da ve\u0107ina ljudi, dok su prosvjedovali protiv komunisti\u010dkog re\u017eima u isto\u010dnoj Europi, nije tra\u017eila kapitalizam. \u017deljeli su solidarnost i neumoljivu pravdu; slobodu da \u017eive svoj \u017eivot bez dr\u017eavne kontrole, da se okupljaju i pri\u010daju što \u017eele; \u017eeljeli su jednostavno \u010dastan i pošten \u017eivot, oslobo\u0111en primitivne ideološke indoktrinacije i prevladavaju\u0107e cini\u010dne hipokrizije. Stoga su, sasvim razumljivo, mnogi analiti\u010dari zaklju\u010dili da su ideali koji su vodili prosvjednike u velikoj mjeri bili preuzeti iz same vladaju\u0107e socijalisti\u010dke ideologije – ljudi su te\u017eili za ne\u010dim što bi se najprimjerenije moglo ozna\u010diti kao "socijalizam s ljudskim licem".<\/p>\n

Ali, je li kapitalisti\u010dki realizam stvarno jedini odgovor na socijalisti\u010dku utopiju? Je li ono što je slijedilo nakon pada Zida uistinu era kapitalisti\u010dke zrelosti koja za sobom ostavlja sve utopije? Što ako se ta era zasniva na svojoj utopiji? Deveti studenoga 1989. godine najavio je "vesele devedesete", utopiju "kraja povijesti" Francisa Fukuyame, vjerovanje da je liberalna demokracija, u principu, pobijedila, da je potraga gotova, da je dolazak globalne, liberalne svjetske zajednice iza ugla, da su prepreke ovom ultra-holivudski sretnom završetku samo empirijske i eventualne (lokalni d\u017eepovi otpora u kojima lideri još nisu pojmili da je njihovo vrijeme prošlo). Nasuprot tome, 9\/11 glavni je simbol kraja klintonovskih veselih 90-ih: taj datum signalizira nadolaze\u0107u eru u kojoj na sve strane rastu novi zidovi, izme\u0111u Izraela i Zapadne obale, oko Europske Unije, na granici SAD-a i Meksika – ali i unutar pojedinih dr\u017eava.<\/p>\n

Tr\u017eišna doktrina<\/strong><\/p>\n

\u010cini se stoga da je Fukuyamina utopija 1990-ih morala umrijeti dvaput: kolaps liberalno-demokratske politi\u010dke utopije 9\/11 nije utjecao na ekonomsku utopiju kapitalizma globalnog tr\u017eišta; a ako financijska kriza 2008. ima povijesno zna\u010denje, ono je znak kraja ekonomskog aspekta Fukuyamine utopije. Dok se liberalizam predstavlja kao utjelovljena antiutopija, a današnji neoliberalizam kao znak nove ere \u010dovje\u010danstva koja je za sobom ostavila utopijske projekte odgovorne za totalitarne strahote 20. stolje\u0107a, sada postaje jasnim da su 1990-e bile razdoblje istinskog doba utopije, devedesete sa svojom vjerom da je \u010dovje\u010danstvo kona\u010dno pronašlo formulu za optimalni socioekonomski poredak. Iskustvo posljednjih desetlje\u0107a pokazuje da tr\u017eište nije benigni mehanizam koji najbolje radi kad ga se ostavi da sam radi svoj posao – ono tra\u017ei mnogo izvantr\u017eišnog nasilja kako bi se stvorili uvjeti za njegovo funkcioniranje.<\/p>\n

Tr\u017eišni fundamentalisti na destruktivne rezultate implementiranja njihovih recepeta reagiraju na na\u010din tipi\u010dan za utopijske "totalitariste": krivnju za neuspjeh bacaju na kompromise onih koji su ozakonili njihove vizije (i dalje previše dr\u017eavne intervencije itd.) tra\u017ee\u0107i još i radikalniju implementaciju tr\u017eišne doktrine.<\/p>\n

Junak hladnog rata<\/strong><\/p>\n

Gdje se, dakle, danas nalazimo? Ovdje se treba prisjetiti sudbine Viktora Krav\u010denka, sovjetskoga diplomata koji je 1944., dok je bio u New Yorku, prebjegao i zatim napisao memoare koji su postali bestseler – "Izabrao sam slobodu". Njegova je knjiga prvo supstancijalno izvješ\u0107e u prvom licu o strahotama staljinizma koja po\u010dinje detaljnim prikazom prisilne kolektivizacije i masovne gladi u Ukrajini, gdje je Krav\u010denko, po\u010detkom 1930-ih godina, kao osoba koja je istinski vjerovala u sustav, sudjelovao u nasilnoj provedbi kolektivizacije. Poznata pri\u010da o njemu završava 1949., kad je trijumfalno na velikom sudskom procesu u Parizu pobijedio svoje sovjetske tu\u017eitelje koji su na sud dovukli i njegovu bivšu \u017eenu kako bi svjedo\u010dila o njegovoj korupciji, alkoholizmu i obiteljskom nasilju.<\/p>\n

Manje je poznato da je, neposredno nakon ove pobjede, kad je bio hvaljen diljem svijeta kao junak hladnog rata, postao duboko zabrinut lovom na vještice koji je u SAD-u zapo\u010deo McCarthy pa je objavio upozorenje da bi se takav na\u010din borbe sa staljinizmom mogao izokrenuti u svoju suprotnost. Postao je i sve svjesniji nepravdi u zapadnom svijetu i gotovo opsesivno \u017eelio kriti\u010dki promijeniti zapadna demokratska društva. I nakon što je napisao manje poznati nastavak svoje "Izabrao sam slobodu", karakteristi\u010dno naslovljenu "Izabrao sam pravdu", uklju\u010dio se u kampanju da se na\u0111e novi, manje izrabljuju\u0107i model organizacije proizvodnje. To ga je odvelo u Boliviju, gdje je ulo\u017eio (i izgubio) novac u organiziranje siromašnih farmera u nove zadruge. Slomljen propaš\u0107u svojih pothvata, povukao se u privatni \u017eivot i ubio se u svom domu u New Yorku.<\/p>\n

Opasni utopisti<\/strong><\/p>\n

Danas novi krav\u010denki izranjaju svagdje, od SAD-a do Indije, Kine i Japana, od Latinske Amerike do Afrike, od Bliskog istoka do zapadne i isto\u010dne Europe. Oni su o\u010dajni i govore razli\u010dite jezike, ali nema ih tako malo kako se \u010dini – a najve\u0107i je strah onih koji još vladaju da \u0107e njihovi glasovi po\u010deti odjekivati i oja\u010dati jedni druge u solidarnosti. Svjesni da nas \u010dudaci vuku prema katastrofi, spremni su djelovati protiv svih \u010dudaka. Prevareni komunizmom 20. stolje\u0107a, spremni su po\u010deti od samih po\u010detaka i osmisliti potragu za pravdom na novoj osnovi. Razglašeni od neprijatelja kao opasni utopisti, oni su jedini koji su se stvarno osvijestili od utopijskog sna koji još uvijek vlada ve\u0107inom nas. Ovi su, a ne oni nostalgi\u010dari za "stvarno postoje\u0107im socijalizmom" 20. stolje\u0107a istinska nada Ljevice.<\/p>\n

Jutarnji list<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Slavoj \u017di\u017eek Dvadeseta obljetnica pada Berlinskog zida 9. studenoga trebala bi biti prigoda za promišljanje. To je stalno mjesto za naglašavanje "\u010dudesne" prirode doga\u0111aja otprije dva desetlje\u0107a: bilo je kao da snovi postaju stvarnost, dogodilo se nešto nezamislivo, nešto za što se samo nekoliko mjeseci prije nije moglo vjerovati da \u0107e se dogoditi – […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47145","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47145","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47145"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47145\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47145"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47145"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47145"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}