{"id":47074,"date":"2009-09-08T12:45:56","date_gmt":"2009-09-08T12:45:56","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47074"},"modified":"2009-09-08T12:45:56","modified_gmt":"2009-09-08T12:45:56","slug":"kako-su-prodavaci-magle-zavladali-svijetom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2009\/09\/08\/kako-su-prodavaci-magle-zavladali-svijetom\/","title":{"rendered":"Kako su prodava\u010di magle zavladali svijetom"},"content":{"rendered":"

Veliki ideolog, promašeni znanstvenik ili genijalni vidovnjak? Karl Marx se svojim \u017eivotnim djelom "Kapital" trajno urezao u povijest \u010dovje\u010danstva. Je li njegova analiza društvenih odnosa ispravna ili promašena? Je li uistinu to\u010dno predvidio krizu kapitalizma? Suo\u010deni s realitetom posvemašnje krize, mnogi i danas pose\u017eu za Marxovim djelima. Engleski publicist Francis Wheen (ro\u0111en 1957.) u svojoj je knjizi na pristupa\u010dan na\u010din opisao glavne ideje Marxova "Kapitala" te prikazao okolnosti njegova nastanaka i recepcije. Francis Wheen je autor slavne biografije Karl Marx (1999.). Na hrvatski jezik je prevedena i njegova knjiga "Kako su prodava\u010di magle zavladali svijetom" (Algoritam, 2006.)<\/em><\/p>\n

Roba, tvrdi Marx, ima dva svojstva: uporabnu vrijednost i razmjensku (prometnu) vrijednost. Uporabljivost predmeta dovoljno je o\u010dita: ugljen nas grije i suši, kruh nas hrani. Kad bi razmjenska vrijednost bila mjera uporabljivosti, štruca kruha nalagala bi daleko višu cijenu od, recimo, blještavo skrojena svilenog prsluka, što o\u010dito nije slu\u010daj. Kako se, onda, uspostavlja razmjenska vrijednost?<\/p>\n

Jedan zajedni\u010dki element koji robe dijele jest to da su one proizvod rada. Zato vrijednost predmeta mora odra\u017eavati koli\u010dinu rada "zale\u0111ena" u njemu – rada koji je neposredno uklju\u010den u izradu predmeta, kao i rada koji je proizveo strojeve uporabljene u radionici te rada utrošena na dobavljanje sirovina. Sli\u010dne su "radne teorije vrijednosti" predlagali Adam Smith, David Ricardo i mnogi drugi klasi\u010dni ekonomisti. Marx, me\u0111utim, ide dalje. Baš kao što robe imaju dvojni karakter, posjeduju\u0107i i uporabnu i razmjensku vrijednost, tako i sam rad ima dvostruku narav.<\/p>\n

Uporabna je vrijednost stvorena "konkretnim" ili "korisnim" radom, koji Marx definira kao "produktivnu aktivnost odre\u0111ene vrste, koja se dalje razvija s odre\u0111enim ciljem", dok razmjenska vrijednost proizlazi iz "apstraktnog" ili "nediferenciranog" rada, koji se mjeri isklju\u010divo u kategorijama njegova trajanja – a izme\u0111u njih dvaju prisutna je inherentna napetost. Netko tko je kroja\u010d(-ica) mogao bi, primjerice, pokušati izraditi najotporniji kaput koji su on ili ona sposobni izraditi. Me\u0111utim, ako je kaput previše otporan, kupac se više nikad ne treba vratiti da bi kupio zamjenski, \u010dime ugro\u017eava kroja\u010devu djelatnost. Isto je primjenjivo na tkalca koji je proizveo tkaninu od koje je sašiven taj kaput. Potreba da se stvori uporabna vrijednost nalazi se stoga u sukobu s potrebom da se nastavi stvarati razmjenska vrijednost.<\/p>\n

Fetišizam robe<\/strong> <\/p>\n

U religioznom smislu, fetiši su predmeti koji se obo\u017eavaju zbog njihovih tobo\u017enjih natprirodnih mo\u0107i, kao što se \u010dinilo s posmrtnim ostacima svetaca u srednjovjekovnoj Europi. U kapitalisti\u010dkoj ekonomiji fetišizam je uvjerenje da roba ima neku misti\u010dnu intrinzi\u010dnu vrijednost. Kao i kod kostiju svetaca, rije\u010d je o opsjeni. "Dosad", piše Marx, "još nijedan kemi\u010dar u biserima ili dijamantima nije pronašao razmjensku vrijednost…" Neobi\u010dno je što je odabran taj primjer, s obzirom na to da on otkriva granicu same Marxove teorije. Ako se, kao što on implicira, razmjenska vrijednost bisera i dijamanata izvodi samo iz vremena rada koje se utroši na njihovo pronala\u017eenje i obradu, zašto ljudi ponekad pla\u0107aju stotine tisu\u0107a funti za jedan dijamantni prsten ili bisernu ogrlicu? Zar se ne bi te iznimne cijene mogle donekle zahvaliti i rijetkoj vrijednosti ne\u010dega, ili do\u017eivljajima ljepote, ili \u010dak jednostavnoj \u017eelji da se bude u povlaštenom polo\u017eaju? Kad bi vrijeme rada bilo jedini odlu\u010duju\u0107i \u010dimbenik, onda Picassova \u010dr\u010dkarija na restoranskom ubrusu ili šešir koji je nekad nosio John Lennon ne bi vrijedili više od nekoliko funti – dok bi "vrijednost" boce crvenog vina od dobre berbe bila istovjetna s onom od slabe berbe, ako obje utjelovljuju istu koli\u010dinu rada.<\/p>\n

Marxovi u\u010denici s više strahopoštovanja rješavali su te probleme odbacuju\u0107i ih kao \u010duda\u010dke i neva\u017ene izuzetke od pravila. Uz to, nije li sam Marx istaknuo da roba posjeduje "metafizi\u010dku pronicljivost i teološke hirove"? Radna teorija vrijednosti nije od velike pomo\u0107i u razumijevanju zašto se nekoliko \u010duperaka kose Elvisa Presleya, koje je skupio njegov brija\u010d, prodalo za 115.000 ameri\u010dkih dolara na javnoj dra\u017ebi 2002. godine; no mo\u017eda pojam fetišizma robe – "\u010darolije i sablasti koje okru\u017euju proizvode rada" – nudi barem djelomi\u010dno objašnjenje. U svome najširem smislu, prema Marxu, fetišizam robe predstavlja "vladavinu predmeta nad ljudskim bi\u0107em, mrtvoga rada nad \u017eivim, proizvoda nad proizvo\u0111a\u010dem". Sve što je \u010dvrsto i postojano pretvara se u dim, napisao je u Komunisti\u010dkom manifestu; sada, u "Kapitalu", sve što je istinski \u010dovje\u010dno pretvara se u be\u017eivotne predmete koji zadobivaju zapanjuju\u0107i \u017eivot i krepkost.<\/p>\n

Višak rada stvara profit<\/strong><\/p>\n

Radna snaga je, prema Marxu, roba – i u tom se slu\u010daju njena vrijednost mjeri kao i vrijednost bilo koje druge robe, koli\u010dinom radnog vremena potrebnog da se proizvede i reproducira. Mo\u017ee se \u010diniti grotesknim ustvrditi vrijednost ljudskih bi\u0107a kao da su limenke prepe\u010denog graha, no upravo je to smisao onoga što Marx tvrdi: za Lovaša, tr\u017eište rada nije ništa više nego još jedan ogranak tr\u017eišta robe. Pa kako onda Lovaš utvr\u0111uje vrijednost te osobite robe?<\/p>\n

S obzirom na to da je radnik smrtan, ta svota mora uklju\u010divati "\u017eivotna sredstva zamjenskih ljudi, tj. djecu radnika, tako da se ta rasa osebujnih vlasnika robe ovjekovje\u010duje na tr\u017eištu robe". Ona bi tako\u0111er morala sadr\u017eavati udio – "zanemarivo mali za obi\u010dnu radnu snagu" – za odgoj i obrazovanje.<\/p>\n

Marx izra\u010dunava da je puna svota potrebna za \u017eivotni minimum jednaka vremenu od otprilike šest sati rada dnevno. No ho\u0107e li Lovaš dopustiti svojim radnicima da prekinu rad na kraju njihovih šest sati potrebnog rada? Ni u kom slu\u010daju. Da bi zaradili svoju nadnicu, oni moraju raditi dodatnih pet ili šest sati, priskrbivši time "višak rada" koji stvara profit. "Od po\u010detka on ne sadr\u017ei nijedan jedini atom (viška) svoje vrijednosti, koji ne bi potjecao od nepla\u0107enog, tu\u0111eg rada", zaklju\u010duje Marx poistovje\u0107uju\u0107i tu eksploataciju sa "starim postupkom osvaja\u010da, koji od pobije\u0111enog kupuje robu njegovim vlastitim, otetim novcem". Jedina razlika prema prijašnjim epohama jest prevara pomo\u0107u koje je plja\u010dka skrivena od \u017ertava.<\/p>\n

Radni dan<\/strong> <\/p>\n

Poglavlje o radnom danu, jedno od najdu\u017eih u knjizi, zbirka je horor-pri\u010da, koje je Marx oblikovao u prikladnom goti\u010dkom stilu. "Kapital je umrli rad, koji poput vampira o\u017eivljava usisavanjem \u017eivog rada i \u017eivi utoliko više što ga više usiše", piše on u svojim uvodnim odlomcima. Nakon nešto više od sedamdeset stranica, nakon krvave gozbe, zaklju\u010duje "da vampir i dalje ne \u017eeli pustiti svoj plijen". Da bi se zaštitili od tog krvopije, radnici "se moraju udru\u017eiti i kao klasa iznuditi donošenje dr\u017eavnog zakona, nadmo\u0107ne društvene zapreke, koje \u0107e ih same prije\u010diti da dobrovoljnim ugovorom s kapitalom sebe i svoj rod prodaju u smrt i ropstvo". No Marx priznaje da takav zakon sam po sebi ne bi bio dovoljan da otjera Lovaša i njegove pajdaše kapitaliste, zato što oni imaju još jedan na\u010din da pove\u0107aju proizvodnost, a time i višak vrijednosti.<\/p>\n

Ako je radna snaga stvarno roba jedinstvene vrijednosti, moglo bi se o\u010dekivati natjecanje me\u0111u zaposlenicima za ve\u0107im nadnicama – i u razdoblju pune zaposlenosti to bi se doista i moglo dogoditi. Me\u0111utim, kako trošak rada raste, Lovaš shva\u0107a da ulaganje u pogonske strojeve koji štede, koji su se nekad \u010dinili neekonomi\u010dnima, sada dobiva financijski smisao, posebno ako on ne mo\u017ee produ\u017eiti radni tjedan. Kao što Marx piše, "Kapital… ima imanentni poriv i neprestanu tendenciju pove\u0107avanja proizvodne snage rada, ne bi li pojeftinio robu, a posredstvom pojeftinjenja robe i samog radnika".<\/p>\n

Ciklusi moderne industrije<\/strong> <\/p>\n

Kapitalisti\u010dka primjena tehnologije proizvodi oblik vje\u010dnog kretanja. Stroj koji radi šesnaest sati dnevno tijekom sedam i pol godina proizvodi isto toliko koliko i stroj koji radi samo osam sati dnevno tijekom petnaest godina. Iako na dovršeni proizvod više ne prenosi višak vrijednosti, on kapitalistu dopušta da dvaput br\u017ee izvu\u010de taj profit. Stoga je prisutna sna\u017ena inicijativa da se postrojenje rabi što je mogu\u0107e više sati dnevno produ\u017eavaju\u0107i smjene onima koji paze na strojeve – a oni se uop\u0107e ne nalaze u polo\u017eaju da se tome odupru, s obzirom na to da je automatizacija poja\u010dala i natjecanje za poslove stvaraju\u0107i ono što Marx naziva "pri\u010duvnom industrijskom vojskom" nezaposlenih. Taj višak radni\u010dke populacije nije tek nu\u017eni nusproizvod industrijskoga kapitalizma. Upravo obratno, on postaje i uporište kapitalisti\u010dke akumulacije osiguravaju\u0107i "mnoštvo ljudskoga materijala uvijek spremna na eksploataciju". Kad se tr\u017eište na brzinu proširi ili se pojave nove grane, kao što je slu\u010daj sa \u017eeljeznicom, "mora postojati mogu\u0107nost iznenadna prebacivanja velikih masa ljudi u presudna podru\u010dja ne izazivaju\u0107i nikakvu štetu opsegu proizvodnje u drugim sferama. Višak stanovništva osigurava te mase". Cikli\u010dki obrazac moderne industrije – razdoblje prosje\u010dne aktivnosti, za kojom slijedi proizvodnja punom parom, kriza i stagnacija – ovisi o stalnom oblikovanju, upijanju i ponovnom oblikovanju pri\u010duvne industrijske vojske. Razli\u010dite faze toga ciklusa nova\u010de višak stanovništva, no one postaju i energetska snaga za njegovu reprodukciju.<\/p>\n

Zakon kapitalisti\u010dke akumulacije<\/strong><\/p>\n

Marx nema nikakvih iluzija o navodno svetoj simetriji zakona ponude i potra\u017enje. Potra\u017enja za radom nije istovjetna pove\u0107anju ponude kapitala, jer "to nije slu\u010daj dviju neovisnih sila koje utje\u010du jedna na drugu. Nisu svima podijeljene iste kocke za igru." Ovdje on napada "jedan od velikih poduhvata ekonomskih apologeta" – shva\u0107anje koje je proširila nekolicina ekonomista iz srednjega viktorijanskog doba da uvo\u0111enje novoga postrojenja ili proširenje staroga, na neki na\u010din "osloba\u0111a" radnike. Oni su oslobo\u0111eni, tvrdi on, samo u smislu da su sada u potpunosti bez posla, "i svaki ih novi djeli\u0107 kapitala koji posvuda tra\u017ei na\u010din kako da djeluje mo\u017ee iskoristiti". Kad na\u0111u zaposlenje, strah da \u0107e se ponovno pridru\u017eiti pri\u010duvnoj vojsci \u010dini ih zrelima za eksploataciju. Stoga, zaklju\u010duje Marx, što je ve\u0107a produktivnost rada, to je ve\u0107e "relativno mnoštvo" pri\u010duvne industrijske vojske. Posljedica porasta društvenog bogatstva stoga je pove\u0107anje slu\u017ebenog osiromašenja. "To je apsolutni op\u0107i zakon kapitalisti\u010dke akumulacije", objavljuje on u kratkoj kurzivom istaknutoj paroli – potom to banalno podriva ve\u0107 u sljede\u0107oj re\u010denici: "Kao i svi drugi zakoni, i on biva preina\u010den tijekom svoje primjene pod utjecajem mnogih okolnosti, analiza kojih se nas ovdje ne ti\u010de".<\/p>\n

Progresivna pauperizacija<\/strong><\/p>\n

No to je mit zasnovan na pogrešnom tuma\u010denju "Op\u0107eg zakona kapitalisti\u010dke akumulacije" u 25. poglavlju prvoga sveska. "Pauperizam", piše Marx, "tvori egzistencijalni uvjet kapitalisti\u010dke proizvodnje i razvoja bogatstva. On spada u polazne pogreške kapitalisti\u010dke proizvodnje, koja kapital, me\u0111utim, umije svaliti sa sebe na ple\u0107a radni\u010dke klase i sitne bur\u017eoazije". U tom kontekstu on, jasno, ne upu\u0107uje na cijeli proletarijat ve\u0107 na "najni\u017ei talog" društva, kao što su stalno nezaposleni, bolesni, odrpani – sloj koji još i danas postoji i koji se \u010desto naziva ni\u017eom klasom. (Jedan je drugi \u017eidovski izop\u0107enik rekao da \u0107ete "siromaha uvijek imati sa sobom", me\u0111utim, još nijedan ekonomist nije predlagao da se Isusovo u\u010denje u potpunosti smatra nepouzdanim zbog njegova predvi\u0111anja vje\u010dne bijede.<\/p>\n

\u010cak je i Leszek Kolakowski, jedan od Marxovih najutjecajnijih kriti\u010dara iz 20. stolje\u0107a, priznao da "materijalno osiromašenje nije nu\u017eno bila premisa ni Marxove analize dehumanizacije do koje je doveo nadni\u010darski rad, ni njegova predvi\u0111anja neizbje\u017ena propadanja kapitalizma".)<\/p>\n

Ali Marx jest rekao da \u0107e u kapitalizmu do\u0107i do relativnog – ne apsolutnog – pada nadnica. To se mo\u017ee dokazati kao istinito: nijedna tvrtka koja ima 20 posto rasta viška vrijednosti ne\u0107e predati sav taj plijen svojoj radnoj snazi u obliku 20 posto povišice pla\u0107e. "Slijedi dakle", piše Marx, "da se, razmjerno tome kako se kapital akumulira, situacija radnika – bila njegova pla\u0107a ve\u0107a ili manja – mora razvijati slabije." Ovdje je klju\u010dni dio "bila njegova pla\u0107a ve\u0107a ili manja": rad sve više i više zaostaje za kapitalom, bez obzira na to koliko si automobila i mikrovalnih pe\u0107nica radnici mogu priuštiti.<\/p>\n

Radna etika<\/strong> <\/p>\n

Tijekom 1970-ih mnogo se govorilo o neizbje\u017enom "dobu dokolice" u kojem jedva da \u0107emo, zahvaljuju\u0107i automatizaciji, išta raditi – te se pojavilo brdo knjiga koje su se najozbiljnije bavile time kako \u0107emo ispunjavati svoje novo slobodno vrijeme, a da ne postanemo beznadno letargi\u010dni. Svatko tko je primijetio jedan od tih zaboravljenih pamfleta u trgovinama s drugorazrednim knjigama, danas bi se tome s nevjericom nasmijao. Prosje\u010dan britanski zaposlenik danas radi 80.224 sata tijekom svoga radnoga vijeka prema 69.000 sati 1981. godine. Ne samo da nismo zaboravili radnu etiku nego se \u010dini da smo danas više nego ikad zarobljeni njome. U modi su knjige koje tjeskobno pitaju kako mo\u017eemo ostvariti "ravnote\u017eu izme\u0111u posla i \u017eivota" u doba kada mnogi ljudi nemaju vremena ni za što drugo osim za posao i spavanje.<\/p>\n

Kriza <\/strong><\/p>\n

U "Komunisti\u010dkom manifestu" iz 1848. Marx je ve\u0107 skrenuo pozornost na "trgovinske krize koje svojim periodi\u010dnim ponavljanjem sve opasnije dovode u pitanje egzistenciju cijelog gra\u0111anskog društva. U tim krizama redovito se uništava velik dio ne samo gotovih proizvoda nego i ve\u0107 stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena epidemija koja bi svim ranijim epohama izgledala kao kakva besmislica – epidemija prekomjerne proizvodnje". Okolnosti bur\u017eoaskog društva bile su, tvrdio je, jednostavno previše oskudne da bi obuhvatile obilje koje su stvorile. Kapitalizam je imao dva na\u010dina kako prebroditi taj problem: "S jedne strane, iznu\u0111enim uništavanjem mase proizvodnih snaga; s druge, osvajanjem novih tr\u017eišta i temeljitim izrabljivanjem starih tr\u017eišta. Dakle \u010dime? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za spre\u010davanje kriza".<\/p>\n

To je ciklus "prosperiteta i kraha" koji vlade još odonda nastoje izbje\u0107i svim silama. Prema Marxu, nikakav bijeg nije mogu\u0107 tako dugo dok kapitalizam prevladava: plimni ritam ekspanzije i recesije bio je sastavni dio sustava s prirodnom tendencijom prema prekomjernoj proizvodnji. "Stvarno je ograni\u010denje kapitalisti\u010dke proizvodnje", napisao je u tre\u0107em svesku Kapitala, "sam kapital." Ako o\u010duvanje vrijednosti kapitala po\u010diva na eksproprijaciji i osiromašenju mnoštva ljudi, ono \u0107e uvijek dolaziti u sukob s istovremenim porivom kapitala prema neograni\u010denom i bezuvjetnom širenju proizvodnje. "Posljednji uzrok svih stvarnih kriza uvijek \u0107e biti siromaštvo i ograni\u010dena potrošnja mnoštva uspore\u0111ena s tendencijom kapitalisti\u010dke proizvodnje da razvije proizvodne snage na takav na\u010din da bi samo apsolutna mo\u0107 cijeloga društva bila njihova granica."<\/p>\n

H-Alter<\/a><\/p>\n

Tekst je preuzet uz saglasnost redakcije H-Alter<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Veliki ideolog, promašeni znanstvenik ili genijalni vidovnjak? Karl Marx se svojim \u017eivotnim djelom "Kapital" trajno urezao u povijest \u010dovje\u010danstva. Je li njegova analiza društvenih odnosa ispravna ili promašena? Je li uistinu to\u010dno predvidio krizu kapitalizma? Suo\u010deni s realitetom posvemašnje krize, mnogi i danas pose\u017eu za Marxovim djelima. Engleski publicist Francis Wheen (ro\u0111en 1957.) u svojoj […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47074","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47074","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47074"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47074\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47074"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47074"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47074"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}