{"id":47023,"date":"2009-07-17T20:17:01","date_gmt":"2009-07-17T20:17:01","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=47023"},"modified":"2009-07-17T20:17:01","modified_gmt":"2009-07-17T20:17:01","slug":"odgovornost-medija-za-ratne-zlocine","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2009\/07\/17\/odgovornost-medija-za-ratne-zlocine\/","title":{"rendered":"Odgovornost medija za ratne zlo\u010dine"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Vesna Budimir*<\/strong><\/em><\/p>\n

U svakom društvu postoje vrijednosti, kao što su, izme\u0111u ostalih, sloboda i sigurnost, koje se štite  kaznenim zakonodavstvom. Napadi na ove vrijednosti podlije\u017eu kaznenoj  odgovornosti. U pravnom sustavu bivše Jugoslavije postojale su brojne odredbe koje su štitile sigurnost ljudi i imovine, ali isto tako su postojale odredbe koje su ograni\u010davale slobodu govora, izra\u017eavanja, okupljanja, organizovanja i djelovanja. Jedan va\u017ean dio ljudskih sloboda vlasti su reducirale i oduzele od gra\u0111ana i nacija pod izlikom da se tako štiti njihova sigurnost. U okviru ovog pravnog sustava  nije postojao balans izme\u0111u sigurnosti i slobode. Ove univerzalno zašti\u0107ene vrijednosti slobode i sigurnosti su bile suprostavljene. <\/p>\n

Me\u0111unarodni pravni autoriteti i istra\u017eiva\u010di danas ukazuju da je to bilo „vrijeme globalne politi\u010dke debate izme\u0111u Istoka i Zapada u vrijeme «hladnog rata»  u kojem je za Zapad od klju\u010dnog zna\u010daja bilo na\u010delo „slobode govora" dok su isto\u010dne zemlje više brinule zbog prava na \u017eivot, jednakost ili zabrane diskriminacije. <\/p>\n

U okviru takve debate Istoka i Zapada, unutar Ujedinjenih naroda, formulirana je koncem 1948. Konvencija o spre\u010davanju i ka\u017enjavanju zlo\u010dina genocida, koja je usvojena na Op\u0107oj Skupštini Ujedinjenih naroda 9. prosinca iste godine. Iznesena su razli\u010dita mišljenja predstavnika SAD i Sovjetske delegacije. \u010clanovi  jugoslovenske delegacije, koju je predvodio dr. Milan Bartoš podr\u017eali su sovjetske stavove. Svojim prijedlozima amandmana na prijedlog Konvencije, sovjetski pravnici su nastojali da poja\u010daju odredbu o zabrani izravnog i javnog poticanja genocida. Tra\u017eili su da bude ka\u017enjivo ne samo poticanje na zlo\u010din po\u010dinjen na odre\u0111enom mjestu, u odre\u0111eno vrijeme, protiv odre\u0111ene grupe osoba, ve\u0107 i zabranjeno generalno poticanje na genocid, kada takvo poticanje uzima oblik narodnog obrazovanja ili oblikovanja javnog mišljenja razvijanjem rasne, nacionalne ili vjerske mr\u017enje". Bartoš je naglašavao da „propaganda koja širi mr\u017enju mora biti ka\u017enjena jer je ona sam izvor genocida". <\/p>\n

U kona\u010dnom tekstu \u010dlanka 3. Konvencije o spre\u010davanju i ka\u017enjavanju zlo\u010dina genocida se ka\u017ee da su ka\u017enjivi genocid; dogovor o provo\u0111enju genocida; izravno i javno poticanje provedbe genocida; pokušaj genocida i sudioništvo u genocidu. Tako je po prvi put u jednom me\u0111unarodnom sporazumu propisana ka\u017enjivost za djelo izravnog i javnog poticanja provedbe genocida. <\/p>\n

Konvencija je stupila na snagu 1951. godine. Jugoslavija je potpisala Konvenciju 1948. i potom je ratifikovala 1950. godine. <\/p>\n

U prosincu 1966. godine je usvojen Me\u0111unarodni pakt o gra\u0111anskim i politi\u010dkim pravima. U \u010dlanku 19. se naglašava pravo na slobodu mišljenja i izra\u017eavanja, koje mo\u017ee biti podvrgnuto nekim ograni\u010denjima samo pod zakonskim uvjetima radi zaštite prava drugih. U \u010dlanku 20. ovog Pakta se naglašavaju dva stavka. <\/p>\n

U prvom stavku propisano je da svaka propaganda za rat treba da bude zabranjena. Stavkom 2. regulirano je da „svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mr\u017enju koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje treba da bude zakonom zabranjeno. <\/p>\n

Me\u0111unarodni kazneni sud za ratne zlo\u010dine po\u010dinjene na teritoriju bivše Jugoslavije u svom Statutu, usvojenom 25. svibnja 1993. godine, navodi u \u010dlanku 7. stavak 1. poticanje na izvršenje nekog kaznenog djela kao oblik individualne kaznene odgovornosti. <\/p>\n

U formuliranju Rimskog statuta Me\u0111unarodnog kaznenog suda iz 1998. godine postojali su prijedlozi da se ka\u017enjivost poticanja proširi na zlo\u010dine protiv \u010dovje\u010dnosti, ratne zlo\u010dine i agresiju. Nije postignuta me\u0111unarodna suglasnost o tome i ove odredbe nisu uklju\u010dene u Statut Me\u0111unarodnog kaznenog suda. Time nisu okon\u010dana nastojanja da poticanje na najte\u017ee zlo\u010dine postane kazneno djelo po me\u0111unarodnom pravu. <\/p>\n

Vrijednosti slobode izra\u017eavanja i sigurnosti nisu suprostavljene i mogu\u0107e je u ure\u0111enoj pravnoj dr\u017eavi imati i slobodu i sigurnost. Ali ove zašti\u0107ene vrijednosti se ne \u010duvaju samo instrumentima kaznene politike. Klju\u010dno je pitanje „preovladavaju\u0107e moralnosti u zemlji o kojoj je rije\u010d". Ako u jednom društvu preovladava univerzalisti\u010dka i tolerantna moralnost, onda nema velike opasnosti od govora mr\u017enje jer \u0107e svaki takav govor biti izoliran i odba\u010den od samog društva. Ali, kada u raspadu jedne slo\u017eene dr\u017eave u društvu preovladavaju etni\u010dka i vjerska mr\u017enja te antagonizmi, govor mr\u017eenje postaje posebno opasan i njega je nu\u017eno kriminalizirati. <\/p>\n

Uo\u010di raspada socijalisti\u010dke Jugoslavije, dakle nekoliko godina prije nego je došlo do sukoba na podru\u010dju bivše Jugoslavije, tadašnje društvo je ubrzano osvajalo nove slobode dok su se dotadašnje mjere kontrole i sigurnosti raspadale. <\/p>\n

U vrijeme raspada Jugoslavije govor mr\u017enje je postao oblik javnog i politi\u010dkog govora. \u010cesto je korišten kao vid ideološkog pravdanja zlo\u010dina koji su pripremani ili su se ve\u0107 desili. U dr\u017eavi koja se ubrzano raspadala nije bilo društvenih i politi\u010dkih snaga koje bi osigurale kriminalizaciju takvog govora. <\/p>\n

Korištenje medija radi namjernog podsticanja mr\u017enje i nasilja nazivamo govorom mr\u017enje.  Postoje brojne definicije govora mr\u017enje, ali se izdvaja definicija napisana u jednoj preporuci Vije\u0107a Evrope: izraz „govor mr\u017enje" podrazumijeva sve oblike izra\u017eavanja koji šire, raspiruju, podsti\u010du ili pravdaju rasnu mr\u017enju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mr\u017enje zasnovane na netoleranciji, uklju\u010duju\u0107i tu i netoleranciju izra\u017eenu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diksrimininacije i neprijateljstva prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla. <\/p>\n

Od 1993. do 1997. godine, kada je ova definicija usvojena, napravljena je razlika izme\u0111u uloge koju mediji mogu imati u širenju mr\u017enje, na jednoj strani i u borbi protiv netolerancije, na drugoj strani. <\/p>\n

U periodu od 1991. do 1995. godine na podru\u010dju bivše Jugoslavije bili smo suo\u010deni sa brojnim javnim oblicima izra\u017eavanja i prenošenja  mr\u017enje, te poticanja na zlo\u010dine. Mediji su korišteni i za podsticanje mr\u017enje i nasilja i za ratnu propagandu. Potrebno je razlikovati zabranjeni „govor mr\u017enje" od dozvoljenih oblika ratne propagande. Postoje posebni testovi kojima se mo\u017ee utvrdili razlika izme\u0111u govora mr\u017enje i ratne propagande, zabranjenog i dozvoljenog oblika. Tako\u0111e postoje me\u0111unarodne konvencije koje relugiraju legitmno prihva\u0107eni sadr\u017eaj ratne propagande. Svaki oblik propagande koji uklju\u010duje opravdanje etni\u010dke ili vjerske supremacije jedne grupe nad drugom je neminovno zabranjeni i ka\u017enjivi oblik. <\/p>\n

U ovim ratnim godinama mediji, pogotovo televizija, je potpuno potisnula svoju informativnu funkciju i postala je propagandno sredstvo, propagandni servis vlasti. Mnogi novinari su tada zaboravili da postoji kodeks, da postoji obveza novinarska o to\u010dnom i objektivnom izvještavanju i poslu\u017eili su nekim drugim ciljevima. Ti drugi ciljevi su bili izazivanje etni\u010dke mr\u017enje. To je, naravno, olakšalo da se taj rat rasplamsa, da se vodi, da se ocrne svi drugi. U tim novinarskim iskazima, u tim reporterskim izvješ\u0107ima , uvijek je bilo – postoje dobri i loši momci. Dobri su naši, oni nisu agresori, nisu ubice, pripadnici su nebeskog naroda, herojskog naroda. Drugi su ubice, drugi su \u010dinili zlo\u010dine nama, iza drugih stoji svjetska zavjera. Dakle, krivica je na drugoj strani, krivi su drugi narodi. Nesporno je da je nacionalisti\u010dka politi\u010dka propaganda, \u010diji su nositelji bili sredstva informiranja, pripremala i kondicionirala javno mijenje za rat, daju\u0107i na taj na\u010din svoj doprinos izvršenju kaznenih djela protiv \u010dovje\u010dnosti i vrijednosti zašti\u0107enih me\u0111unarodnim pravom. Bila je to priprema krvavog pira kome smo svjedo\u010dili, osobito u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu. <\/p>\n

Sa stajališta oru\u017eanog sukoba, od klju\u010dnog zna\u010daja su bili elektronski mediji, posebno radio i televizijske stanice. Prija po\u010detka rata u Bosni i Hercegovini, glavne politi\u010dke snage se nisu mogle suglasiti o na\u010dinu reforme informativnog sustava u Bosni Hercegovini. Nastajali su novi listovi, \u010dasopisi, ali i radio i televizijske stanice na lokalnoj, republi\u010dkoj i federalnoj razini. Ve\u0107ina medija nije imala jasnog titulara vlasništva, nego se radilo o društvenom vlasništvu. Stoga je politi\u010dkim i vojnim prilikama u odre\u0111enoj zajednici bilo predodre\u0111eno tko \u0107e preuzeti kontrolu nad pojedinim medijem. Dio medija je korišten za govor mr\u017enje, dio medija je prikrivao ili pru\u017eao ideološko i politi\u010dko pravdanje po\u010dinjenim ili pripremljenim zlo\u010dinima, a dio medija je bio samo sredstvo pod kontrolom vojnih i politi\u010dkih struktura ili interesnih grupa.<\/p>\n

I sami mediji su bili \u017ertva nasilnog preuzimanja u kome su brojni novinari zbog nacionalne pripadnosti ili uvjerenja gubili radna mjesta i \u017eivote. Kazneni progon osoba osumnji\u010denih za ratne zlo\u010dine treba da kona\u010dno odgovori na pitanja o brojnim zatvaranjima, pogibijama, ubistvima i smaknu\u0107ima novinara od 1992. do 1995. godine, od Kjašifa Smajlovi\u0107a koji je ubijen 9. aprila 1992. u Zvorniku do Jadranka Bo\u017eanovi\u0107a koji je ubijen 1995. godine u Zavidovi\u0107ima. Takvo nasilje nad medijima i novinarima koji su \u010dasno radili svoj posao bilo je preduvjet uvo\u0111enja brutalne kontrole nad medijima i novinarima, koje je omogu\u0107avalo ratnu propagandu i govor mr\u017enje. <\/p>\n

Svo to medijsko previranje nastavljeno je u tijeku samog rata, kada je pove\u0107an zna\u010daj medija za ostvarenje razli\u010ditih vojnih i politi\u010dkih ciljeva. Istina je postala prva \u017ertva medijskog rata koji je pripremao stvarne ratove na podru\u010dju bivše Jugoslavije. Medijski rat nisu vodili sami novinari, mada su neki od njih bili svojevoljni izvršitelji. Medijski rat je vo\u0111en kao dio razli\u010ditih oblika doktrine specijalnog rata u okviru tadašnjih koncepcija i vojnih doktrina. Bio je to produ\u017eetak politi\u010dkih sukobljavanja, antagonizama i priprema vojnih sukobljavanja. Mediji su postali \u017ertva zlouporabe  jer nisu imali razvijene vlastite profesionalne standarde rada, niti ekonomsku samoodr\u017eivost i politi\u010dku neovisnost. U nekim slu\u010dajevima opredjeljenjem samih urednika i novinara. No u ve\u0107ini slu\u010dajeva kao poslušnici vladaju\u0107ih struktura politi\u010dke i vojne vlasti. Nesporno je da su mediji korišteni kao ratno oru\u017eje, odnosno kao glavno oru\u017eje propagande za ostvarivanje politi\u010dkih ciljeva za osvajanje teritorija silom, etni\u010dka \u010diš\u0107enja, ubojstva , mu\u010denja, silovanja… ne vide\u0107i u tome ništa nemoralno ili pogrešno, jer su slijedili ideje preovladavaju\u0107eg morala u \u010dijem kreiranju su i sami sudjelovali. Sistematska uporaba la\u017enih informacija, poluinformacija, odsustvo medijskog pokrivanja odre\u0111enih doga\u0111aja, omogu\u0107ilo je da se u nacionalne zajednice udahnu i uliju mr\u017enja i strah. Mediji su pripremali teren za narastanje me\u0111unacionalne mr\u017enje, pretvorivši se u oru\u017eje po izbijanju rata. <\/p>\n

Sve ovo  nam olakšavaju uvid u odnos pojedinog medija prema stvarnom zlo\u010dinu koji je po\u010dinjen na odre\u0111enoj teritoriji. Rijetka su istra\u017eivanja o odnosu medija prema pojedinim zlo\u010dinima. Uglavnom su dostupna istra\u017eivanja generalne naravi koja govore o kontroli vlasti ili pojedinih osoba nad medijima.  Malo je dostupnih podataka o ratnom statusu medija. S obzirom na vojnu i radnu obvezu u ratu, mogu\u0107e je pretpostaviti da je ve\u0107ina vlasnika medija, direktora, urednika i novinara bila u statusu radne ili vojne obveze. Ve\u0107 tim statusom u ratu oni su bili dio jedne vojne i politi\u010dke strukture. <\/p>\n

Iz brojnih izvješ\u0107a, studija, \u010dlanaka i svjedo\u010danstava, nesporno  je da su mediji u bivšoj Jugoslaviji, osobito od kraja 80-tih godina pa do kraja dvadesetog stolje\u0107a, postali najvjerniji promicatelji interesa nacionalnih, bolje re\u0107i nacionalisti\u010dkih programa i stranaka. Krajem osamdesetih i po\u010detkom devedesetih godina prošlog stolje\u0107a na prostorima bivše Jugoslavije doista se razbuktavao propagandni rat. Mediji su po svojoj naravi i funkciji u to uklju\u010deni i upregnuti. Naravno, ne svi i ne svi jednakim intezitetom, obimom i sadr\u017eajem. Rezultanta takvog stanja i op\u0107e društvene klime je da je istina postala prva \u017ertva rata. <\/p>\n

Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda je u Specijalnom izvješ\u0107u o medijima iz prosinca mjeseca 1994. godineupozorio na negativan utjecaj odre\u0111enih sredstava javnog informiranja na javno mijenje bivše Jugoslavije, isti\u010du\u0107i da „od po\u010detka  sukoba, informacije koje su objavljivali mediji u bivšoj Jugoslaviji u suštini su se sastojale u nacionalisti\u010dkom govoru i sveprisutnim napadima i uvredama uperenim protiv drugih naroda i da ne iznena\u0111uje što je taj fenomen direktno doveo do u\u017easnih zvjerstava na bojištima, kao i na cijelom teritoriju". <\/p>\n

U takvom ponašanju i djelovanju treba tra\u017eiti i nalaziti uporišta i dokaze za kazneni progon osoba koje su pisanom rje\u010dju, izvještavanjem, izravno i javno poticale na zlo\u010din. <\/p>\n

Kazneni progon ne\u0107e uspjeti da zaštiti vrijednosti društva ako zaštitom slobode govora ne ostavi mogu\u0107nost slobodnog suo\u010davanja i preispitivanja pitanja prošlosti. Kazneni progon treba da napravi jasnim razlikovanje izme\u0111u zabranjenih oblika govora mr\u017enje i dozvoljenih oblika javne debate. Kazneni progon treba da podsti\u010de ozdravljenje društva, a ne daljnje sukobljavanje razli\u010ditih grupa. Kazneni progon se temelji na uvjerenju o neprihvatljivosti poticanja na zlo\u010din, kako u pojedinom ubojstvu, tako i u masovnom zlo\u010dinu. Zbog toga je svakom tu\u017eitelju danas i ubudu\u0107e tako potrebna i zna\u010dajna pomo\u0107 i potpora medija u rasvjetljavanju svakog ratnog zlo\u010dina  i mijenjanju preovladavaju\u0107eg  stanje moralnosti u Bosni i Hercegovini i dola\u017eenju do istine koja je osnov pravi\u010dnog postupka i pravedne sankcije. Neophodno je fokusiranje na univerzalne i tolerantne moralne vrijednosti koje \u0107e omogu\u0107iti procesuiranje konkretnog zlo\u010dina umjesto beskrajnog politiziranja i nacionaliziranja pitanja kaznenog progona ratnih zlo\u010dina. Takvo politiziranje i nacionaliziranje pitanja progona konkretnih slu\u010dajeva ratnog zlo\u010dina predstavlja svojevrsnu opstrukciju pravde. <\/p>\n

Slobodna sam izraziti osobno mišljenje da, novinari, pa i mediji za koje pišu u ne malom broju slu\u010dajeva nisu na visini svog ina\u010de vrlo odgovornog i zna\u010dajnog zadatka i uloge. Nerijetko se ne razlikuje uloga tu\u017eiteljstva od uloge suda. Nedovoljno se shva\u0107a da je tu\u017eiteljstvo ravnopravna stranka u postupku, a da sud izri\u010de presude. <\/p>\n

Opravdane su frustracije \u017ertava i javnosti na sporost procesuiranja izvršitelja ratnih zlo\u010dina. Ali temeljita i kvalitetna istraga i utemeljena optu\u017enica je najbolja, pa i jedina garancija da \u0107e krivce sti\u0107i ruka pravde. <\/p>\n

Neophodno je fokusiranje i istrajavanje na uneverzalnim pravima, pravdi i pravi\u010dnosti koje \u0107e omogu\u0107iti procesuiranje konkretnog zlo\u010dina umjesto beskrajnog politiziranja. <\/p>\n

U ratu u Bosni i Hercegovini ljudi su protjerivani sa svojih ognjišta, protivpravno zatvarani, ubijani, mu\u010deni, silovani… Novinari su kroz izgovorenu i napisanu rije\u010d, proizvode\u0107i mr\u017enju i strah postali akteri rata, vojnici s druge, ne manje bitne strane bojišnice. Nijihova je rije\u010d \u010desto bila ubojitija od metka. I stoga novinari, urednici i vlasnici medija koji su korišteni kao oru\u017eje u ratu podlije\u017eu kaznenoj odgovornosti. <\/p>\n

Za kazneni progon osoba koje su izravno i javno poticale na zlo\u010din potrebno je utvrditi odnos te osobe prema konkretnom zlo\u010dinu, te njen status u vojno-politi\u010dkoj strukturi koja je kontrolirala odre\u0111eni medij, odnosno potrebno je prvo utvrditi status pojedinog medija – da li je bio i ako jeste pod \u010dijom kontrolom u trenutku kada je govorom mr\u017enje putem tog medija poticano nasilje, progon ili izvršenje odre\u0111enog kaznenog djela, kao i status osobe (novinara) koja je govorom mr\u017enje putem medija poticala na izvršenje kaznenog djela ratnog zlo\u010dina, odnosno kaznenog djela protiv \u010dovje\u010dnosti i vrijednosti zašti\u0107enih me\u0111unarodnim pravom. <\/p>\n

Kazneni zakon Bosne i Hercegovine za ratne zlo\u010dine inkrimiše osobe koje organiziraju i pozivaju, te poti\u010du druge da \u010dine ratne zlo\u010dine. Naime, odredbom \u010dlanka 176. ovog Zakona je regulirano da je ka\u017enjivo organiziranje skupine ljudi i poticanje radi izvršenja kaznenih djela Genocida, Zlo\u010dina protiv \u010dovje\u010dnosti, Ratnog zlo\u010dina protiv civilnog pu\u010danstva, Ratnog zlo\u010dina protiv ratnih zarobljenika i Ratnog zlo\u010dina protiv ranjenika i bolesnika. <\/p>\n

\u010clanak 176. stavak 4. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine glasi:<\/p>\n

– „Ko poziva ili poti\u010de na u\u010dinjenje kaznenih djela iz \u010dlanka 171. do 175. ovog Zakona (a to su kaznena djela Genocid, Zlo\u010dini protiv \u010dovje\u010dnosti, Ratni zlo\u010din protiv civilnog pu\u010danstva, Ratni zlo\u010din protiv ranjenika i bolesnika i Ratni zlo\u010din protiv ratnih zarobljenika, kaznit \u0107e se kaznom zatvora od jedne do deset godina". <\/p>\n

Kada se govori o mogu\u0107im zakonskim okvirima za procesuiranje medijskih djelatnika kao odgovornih za ratne zlo\u010dine, treba imati u vidu \u010dlanak 172 . (1) (h) koji definira kazneno djelo Zlo\u010din protiv \u010dovje\u010dnosti izvršen progonom, a koji glasi: <\/p>\n

„Ko, kao dio širokog i sistemati\u010dnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znaju\u0107i za takav napad u\u010dini progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na politi\u010dkoj, rasnoj, etni\u010dkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihva\u0107ena kao nedopustiva po me\u0111unarodnom pravu, u svezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stavka ovog \u010dlanka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu, ili bilo kojim kaznenim djelom u nadle\u017enosti Suda BiH, kaznit \u0107e se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora".<\/p>\n

Na temelju Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, djelatnici medija mogli bi eventualno biti procesuirani kao saizvršitelji u izvršenju kaznenih djela protiv \u010dovje\u010dnosti i vrijednosti zašti\u0107enih me\u0111unarodnim pravom ukoliko bi se moglo dokazati da je postojao zajedni\u010dki dogovor više osoba da \u0107e se po\u010diniti neko od ovih kaznenih djela i da je na temelju teorije podjele rada postojala stvarna i na \u010dinjenicama utvr\u0111ena uloga novinara kroz javno izgovorenu rije\u010d, kroz izravno poticanje izvršenja kaznenog djela, odnosno da su radnje svake osobe koja sudjeluje u izvršenju djela tako me\u0111usobno povezane da izvršeno djelo i nastala protivpravna posljedica predstavljaju rezultat zajedni\u010dkog djelovanja svih sudionika i da je na strani svakog saizvršitelja postojala svijest i volja da djeluje sa drugima na ostvarenju zajedni\u010dkog kriminalnog cilja. <\/p>\n

Isto tako Kaznenim zakonom Bosne i Hercegovine propisano je da onaj tko drugog s umišljajem poti\u010de odnosno podstrekava da u\u010dini kazneno djelo kaznit \u0107e se kao da ga je i sam po\u010dinio. Op\u0107eprihva\u0107eno stajalište teorije i prakse je da poticanje mo\u017ee biti izvršeno svakim sredstvom i djelatnoš\u0107u kojima se mo\u017ee utjecati na volju drugoga u donošenju odluke o izvršenju kaznenog djela. <\/p>\n

Tako\u0111er, novinari mogu odgovarati i u okviru udru\u017eenog zlo\u010dina\u010dkog poduhvata. Nepobitno je da udru\u017eeni zlo\u010dina\u010dki poduhvat predstavlja institut me\u0111unarodnog obi\u010dajnog prava koji je postojao i bio u primjeni mnogo prije izbijanja rata na teritoriju bivše Jugoslavije. Iako ni KZ BiH, pa ni Statut MKSJ ne pominju izri\u010dito udru\u017eeni zlo\u010dina\u010dki poduhvat kao oblik kaznene odgovornosti, taj se koncept našao u brojnim presudama MKSJ, a pojavljuje se i u predmetima koji se vode pred Sudom BiH, kao i u presudama tog Suda. Imaju\u0107i u vidu da su odredbe me\u0111unarodnog obi\u010dajnog prava, pa tako i one koje se odnose na udru\u017eeni zlo\u010dina\u010dki poduhvat bile obvezuju\u0107e i za Bosnu i Hercegovinu, a prije toga i za SFRJ, zbog \u010dinjenice da oba Ustava i Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisuju direktnu primjenu potpisanih ratificiranih me\u0111unarodnih ugovora, pa tako i onih iz oblasti me\u0111unarodnog humanitarnog prava (uklju\u010duju\u0107i i \u017denevske konvencije i oba Dopunska protokola, a posebno Martensovu klauzulu koja osigurava zaštitu gra\u0111anskih osoba i boraca  sukladno me\u0111unarodnom obi\u010dajnom pravu) primjenom doktrine udru\u017eenog zlo\u010dina\u010dkog poduhvata primjenjuju se pravila me\u0111unarodnog obi\u010dajnog prava. <\/p>\n

Kroz dosadašnju praksu MKSJ i Suda BiH iskristalizirala su se tri oblika udru\u017eenog zlo\u010dina\u010dkog poduhvata i to: „osnovni", „sistematski" i „prošireni". <\/p>\n

„Osnovni" oblik udru\u017eenog zlo\u010dina\u010dkog poduhvata podrazumijeva postojanje nekoliko elemenata, odnosno, neophodno je sudjelovanje  više osoba, postojanje zajedni\u010dkog plana ili projekta koji predstavlja ili uklju\u010duje po\u010dinjenje kaznenog  djela koji ne mora biti izri\u010dito formuliran niti ranije dogovoren, te da je potrebno da optu\u017eeni sudjeluje u ostvarivanju zajedni\u010dke svrhe, bilo tako što izvrši neko konkretno djelo iz \u010dlanka 171. (Genocid), 172. (Zlo\u010dini protiv \u010dovje\u010dnosti), 173. (Ratni zlo\u010din protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zlo\u010din protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zlo\u010din protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili obi\u010daja rata), bilo tako što na drugi na\u010din doprinosi izvršenju iste. <\/p>\n

„Sistemski" udru\u017eeni zlo\u010dina\u010dki poduhvat predstavlja varijantu osnovnog oblika udru\u017eenog zlo\u010dina\u010dkog poduhvata, s tim da, kao dodatni element, zahtijeva znanje optu\u017eenog o postojanju organiziranog sustava zlostavljanja i namjeru optu\u017eenog da se isti ostvari, dok se tre\u0107i oblik („prošireni" udru\u017eeni zlo\u010dina\u010dki poduhvat) odnosi na slu\u010dajeve u kojima postoji zajedni\u010dka namjera da se po\u010dini neko kazneno djelo, ali jedan ili više izvršitelja po\u010dine i ono djelo koje je, iako van okvira zajedni\u010dkog cilja, bilo prirodna i predvidiva posljedica ostvarenja tog cilja. <\/p>\n

Poštovana gospodo, \u010dinjenica je da smo svi mi imali mogu\u0107nost izbora. Mogli smo biti suci, tu\u017eitelji, novinari, vojnici, ali prije svega imali smo izbor da budemo  i ostanemo ljudi, da svoj posao i u ratu radimo zakonito, profesionalno i objektivno poštuju\u0107i tu\u0111i \u017eivot, pravo svakog \u010dovjeka na tjelesni i psihi\u010dki integritet, njegovo pravo na dom. I stoga za svoj izbor moramo snositi odgovornost i to svi, bez izuzetka. <\/p>\n

\n

DODATAK <\/p>\n

 <\/p>\n

1. Me\u0111unarodne konvencije i praksa su\u0111enja novinarima u svijetu.<\/p>\n

U su\u0111enjima u Nirnbergu, nakon Drugog svjetskog rata odr\u017eavana su su\u0111enja ministrima propagande i radio-difuzije zbog njihove uloge u zlo\u010dinima nacisti\u010dkog re\u017eima. Primjer procesa  u Tribunalu u Nirnbergu  za zlo\u010dine protiv \u010dovje\u010dnosti iz \u010dlanka 6. Pravilnika Nuremberškog suda, je su\u0111enje Juliusu Streicheru, osniva\u010du i uredniku anti-semitskog magazina „Der Sturmer", koji je osu\u0111en za progone, kao zlo\u010din protiv \u010dovje\u010dnosti za njegovo podstrekavanje na ubojstva i istrebljenje. Hans Fritzsche, viši zvani\u010dnik Ministarstva narodnog prosvjetljenja i propagande te šef Odjeljenja za Radio ovog Ministarstva je optu\u017een za poticanje na izvršenje ratnih zlo\u010dina, ali je oslobo\u0111en. Hans Fritzsche je naknadno osu\u0111en od strane Okru\u017enog suda I u Nirnbergu na 9 godina prisilnog rada zbog njegovog sudjelovanja kao jednog od najutjecajnijih i najodgovornijih osoba nacisti\u010dkog re\u017eima i jednog od intelektualnih utemeljitelja sistema. Otto Dietrich je bio Naci propagandist i šef Odjela za štampu III Rajha i dr\u017eavni sekretar Ministarstva za obavještavanje i propagandu. Kontrolirao je Odjel za štampu pri tom ministarstvu. Zbog svoje antisemitske propagande i podstrekavanja, Vojni sud Sjedinjenih dr\u017eava, ustanovljen pod kontrolom Zajedni\u010dkog kontrolnog zakona br.10 ( koji je bio skoro identi\u010dan u svom sadr\u017eaju sa Pravilnikom Nurmberškog suda), osudio ga je za zlo\u010dine protiv \u010dovje\u010dnosti. Ovi slu\u010dajevi kaznenog progona su postavili brojna pitanja koja su relevantna sve do danas. <\/p>\n

Me\u0111unarodni kazneni sud za Ruandu, u svom dosadašnjem radu, procesuirao je nekoliko predmeta koji se odnose na kazneno procesuiranje novinara, urednika i vlasnika medija. <\/p>\n

Da bi se bolje razumjela cjelokupna situacija, treba znati da su sudski procesi u Ruandi vo\u0111eni protiv osoba koje su bile osniva\u010di, novinari ili urednici pri Radio Television Libre des Milles Collines ("RTLM"), koji su optu\u017eeni da su djeluju\u0107i kao medijski djelatnici pozivali na istrebljenje pripadnika plemena Tutsi, te da su u svojim medijskim izvještajima javno publicirali spiskove imena Tutsi obitelji, te pozivali na njihovo ubojstvo. Tako\u0111er, optu\u017eenima se stavlja na teret da su javno objavljivali lokacije na koje su se sklonile pojedine izbjeglice, te pozivali na njihov pronalazak i uništenje. Proces se vodi i protiv nekadašnjeg  glavnog urednika novinskog izdanja pod nazivom "Kangura" zbog pozivanja na neprijateljstvo, me\u0111uplemensku mr\u017enju i istrebljenje. <\/p>\n

U MKSR  procesi protiv novinara i medijskih djelatnika vo\u0111eni su u predmetima protiv: <\/p>\n

– Ferdinand Nahimana (ICTR-99-52-T)<\/p>\n

– Jean-Bosco Barayagwiza (ICTR 99-52-T) <\/p>\n

– Hassan Ngeze (ICTR 99-52-T)<\/p>\n

– George Henri Ruggiu (ICTR-97-32) <\/p>\n

– Optu\u017eeni Nahimana bio je profesor povjesti , te direktor Ureda za informiranje Ruande i osniva\u010d stanice RTLM. <\/p>\n

– Optu\u017eeni Ruggiu bio je novinar na radiju RTML u periodu od 06.01.1994. pa do 14.07.1994. godine. <\/p>\n

– Optu\u017eeni Barayagwiza bio je jedan od osniva\u010da i \u010dlan Odbora radio-stanice RTML. <\/p>\n

– Optu\u017eeni Ngeze bio je osniva\u010d i glavni urednik novina „KANGURA". <\/p>\n

Neki od ovih predmeta su pravomo\u0107no okon\u010dani a neki su u \u017ealbenoj fazi. <\/p>\n

Prilikom prezentiranja dokaza, sudu je predo\u010deno preko 700 snimaka emisija, u kojima se pozivalo na mr\u017enju, ubojstva i neprijateljstva. U optu\u017enicama protiv navedenih osoba podignutim sukladno pravilima i statutu Tribunala za Ruandu navodi se da se optu\u017eeni terete za zavjeru sa namjerom \u010dinjenja genocida, izravno i javno podr\u017eavanje \u010dinjenja genocida, sau\u010desništvo u genocidu i zlo\u010dine protiv \u010dovje\u010dnosti. <\/p>\n

Kako se navodi u presudi \u017ealbenog vije\u0107a u predmetu protiv Hassana Ngeze, Ferdinand Nahimane i Jean-Bosco Barayagwiza br. ICTR-99-52-T na strani 15: <\/p>\n

– „Sudsko vije\u0107e zaklju\u010duje da je radio-tv stanica RTML pokrenula etni\u010dko ozna\u010davanje sa namjerom za po\u010dinjenje zlo\u010dina nad populacijom Tutsija, i pozivala slušatelje da „iza\u0111u van, uzmu oru\u017eje i krenu na neprijatelja". Kao neprijatelji su definirani pripadnici skupine Tutsi i protivnici Hutu-a. Ova RTV stanica je eksplicitno pozivala na istrebljenje pripadnika etni\u010dke skupine Tutsija. <\/p>\n

Tijekom 1994. godine, prije i nakon 6. travnja\/aprila, RTV stanica RTLM je objavljivala imena pojedinih Tutsija i njihovih obitelji, kao i politi\u010dkih  protivnika Hutu-a koji su podr\u017eavali Tutsije. U nekim slu\u010dajevima ove osobe bile su nakon toga ubijane. Specifi\u010dna uzro\u010dna veza je bila uspostavljena izmedju objavljivanja imena putem RTV stanice RTLM i ubojstava ovih pojedinaca, ili putem manipuliranja njihovim kretanjem  i direktivama da se oni ubiju, kao skupina. <\/p>\n

– Vije\u0107e je zaklju\u010dilo da su \u010dlanici i ure\u0111iva\u010dka politika lista „Kangure" pridonijeli preziranju i mr\u017enji prema etni\u010dkoj skupini Tutsija, naro\u010dito prema \u017eenama Tutsija. U jednom od izdanja „Kangure" promovirano je nasilje podr\u017eavanjem poruke da se «ma\u010dete trebaju iskoristiti za eliminaciju Tutsija, jednom zauvijek». To je bio poziv za uništenje etni\u010dke skupine Tutsija kao takve. Kroz zastrašivanje i propagandu mr\u017enje, „Kangura" je prokr\u010dila put za genocid u Ruandi, bodre\u0107i Hutu populaciju da ubija bjesomu\u010dno, zaklju\u010duje u presudi \u017dalbeno vije\u0107e. <\/p>\n

Presuda  \u017ealbenog  vije\u0107a je glasila:<\/p>\n

– optu\u017eeni Ferdinand Nahimana osu\u0111en je na kaznu do\u017eivotnog zatvora<\/p>\n

– optu\u017eeni Hassan Ngeze osu\u0111en je na kaznu do\u017eivotnog zatvora<\/p>\n

– optu\u017eeni Jean-Bosco Barayagiza osu\u0111en je na kaznu od 35 godina zatvora. <\/p>\n

Me\u0111unarodni krivi\u010dni sud za ratne zlo\u010dine po\u010dinjene na podru\u010dju bivše Jugoslavije u svom statutu i nizu presuda navodi podsticanje na izvršenje nekog kaznenog djela kao oblik individualne kaznene odgovornosti. Haško tu\u017eilaštvo se nije odlu\u010dilo za kazneni progon bilo kojeg novinara, urednika ili direktora medija sa podru\u010dja bivše Jusgolavije, ali jeste koristilo ovaj oblik individualne kaznene odgovornosti u nizu kaznenih postupaka protiv odgovornih vojnih i politi\u010dkih rukovoditelja, koji su optu\u017eeni ili osu\u0111ivani zbog podsticanja drugih na \u010dinjenje ratnih zlo\u010dina. Ne postoji, na\u017ealost, detaljna analiza optu\u017enica i presuda Haškog tirbunala sa ovog stajališta. <\/p>\n

2. Mogu\u0107i osnovi odgovornosti medija za ratne zlo\u010dine u BiH<\/p>\n

"Progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na politi\u010dkoj, rasnoj, etni\u010dkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihva\u0107ena kao nedopustiva po me\u0111unarodnom pravu, u svezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stava ovog \u010dlanka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu, ili bilo kojim kaznenim djelom u nadle\u017enosti Suda BiH." <\/p>\n

Dakle, što se ti\u010de Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, djelatnici medija mogli bi eventualno biti procesuirani kao saizvršitelji u kaznenom djelu ukoliko bi se moglo dokazati da je postojao zajedni\u010dki dogovor više osoba da \u0107e se po\u010diniti neka od ovih kaznenih djela i da je na temelju teoriji podjele rada postojala definitivna uloga novinara kroz javno izgovorenu rije\u010d, kroz izravno podr\u017eavanje izvr\u0111enja kaznenih djela ratnog zlo\u010dina. <\/p>\n

Sa stajališta \u017ertava kao i sa stajališta samih pravnika, posebno tu\u017eitelja, od posebnog interesa je mogu\u0107nost kaznenog  procesuiranja zbog govora mr\u017enje kao progona odre\u0111ene grupe osoba. Veliki broj osoba je iz razloga nacionalne i vjerske pripadnosti, porodi\u010dnih okolnosti ili politi\u010dkog uvjerenja do\u017eivljavao govor mr\u017enje prenošen medijima kao progon i sebe i grupe ljudi kojoj pripada. <\/p>\n

Za medije je stoga posebno va\u017eno da razvojem svojih profesionalnih standarda izvještavanja i osvajanjem ekonomske samoodr\u017eivosti i politi\u010dke neovisnosti sami onemogu\u0107e pretvaranje u propagandna sredstva za podsticanje nasilja i mr\u017enje te postanu profesionalni i neovisni glas. To je najbolji na\u010din na koji novinari sami sebe mogu da zaštite od kaznenog progona i sami odbrane \u010dast svoje profesije. <\/p>\n

3. Spre\u010davanje zloupotrebe medija i stvaranje zakonske regulative u budu\u0107nosti <\/p>\n

Zakonska regulativa i pravosudni sistem \u017eive su materije koje se u svome društvenom postojanju dogra\u0111uju i mijenjaju kako bi mogle odgovoriti izazovima mogu\u0107ih društvenih situacija. <\/p>\n

U demokratskim dr\u017eavama u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini, postoje regulatorna tijela \u010dija je zada\u0107a kontroliranje i nadziranje medija, te spre\u010davanje emitiranja neprimjerenih sadr\u017eaja. <\/p>\n

Postojanje regulatornih agencija, Vije\u0107a za štampu i sli\u010dnih institucija dobro je i pozitivno kako bi se osiguralo postojanje regulative koja \u0107e imati mogu\u0107nost za sankcioniranje zlouporabe medija. <\/p>\n

Me\u0111utim postojanje ove vrste regulative mogu\u0107e je i dovoljno samo unutar demokratskih društava i u mirnodopskim situacijama. <\/p>\n

U Bosni i Hercegovini, regionu, Europi i svijetu, kazneno zakonodavstvo tj. Zakon o kaznenom postupku i kazneni zakon u stalnim su fazama izmjena i dopuna. Pojave suvremenih oblika kriminala, kao što su internet kriminal i novi oblici po\u010dinjenja kaznenih djela, iziskuju izmjene zakona i pravosudne regulative, kako bi se dr\u017eave mogle suo\u010diti sa novim oblicima kriminala. <\/p>\n

Zbog slo\u017eenih mogu\u0107nosti zlouporebe medija i sredstava informiranja, realno je o\u010dekivati da bi u budu\u0107nosti i kazneno zakonodavstvo moglo biti izmijenjeno u pravcu da se jasno definiraju eventualne pojave zlouporabe medija koje \u0107e se tretirati kao po\u010dinjenje kaznenih djela. <\/p>\n

Tako\u0111er, realno je o\u010dekivati da \u0107e pojedine dr\u017eave, ali i cjelokupna me\u0111unarodna zajednica i \u010dovje\u010danstvo, pou\u010deni tragi\u010dnim iskustvima zloupotrebe medija i sredstava komuniciranja prilikom po\u010dinjenja ratnih zlo\u010dina diljem svijeta u bliskoj prošlosti, u budu\u0107nosti razmatrati donošenje regulative u vidu konvencija koje \u0107e striktno definirati rad medija i onemogu\u0107avati njihovu zloupotrebu u ratnim sukobima. <\/p>\n

U povijesti \u010dovje\u010danstva donošenje razli\u010ditih konvencija naj\u010deš\u0107e je bilo posljedica traumati\u010dnih i stravi\u010dnih iskustava, pa je sjelokupno \u010dovje\u010danstvo osnivanjem UN-a i usvajanjem npr. \u017denevskih konvencija tra\u017eilo na\u010din kako da se zaštiti od neke opasnosti u budu\u0107nosti. <\/p>\n

Mo\u017eda upravo svjesnost pojedinih dr\u017eava i me\u0111unarodne zajednice bude inicijator donošenja regulative u budu\u0107nosti, koja \u0107e se odnositi upravo na spre\u010davanje zloupotrebe medija u oru\u017eanim sukobima.<\/p>\n

Media.ba
<\/a><\/p>\n

\n

*Autorica je tu\u017eiteljice Posebnog odjela za ratne zlo\u010dine Tu\u017eiteljstva Bosne i Hercegovine, a tekst je predstavljen na debati ‘Odgovornost medija za ratne zlo\u010dine’, odr\u017eanoj 24.juna 2009. u Mediacentru Sarajevo.<\/em> <\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Vesna Budimir* U svakom društvu postoje vrijednosti, kao što su, izme\u0111u ostalih, sloboda i sigurnost, koje se štite  kaznenim zakonodavstvom. Napadi na ove vrijednosti podlije\u017eu kaznenoj  odgovornosti. U pravnom sustavu bivše Jugoslavije postojale su brojne odredbe koje su štitile sigurnost ljudi i imovine, ali isto tako su postojale odredbe koje su ograni\u010davale slobodu govora, […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-47023","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47023","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=47023"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/47023\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=47023"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=47023"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=47023"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}