{"id":46996,"date":"2009-06-16T22:27:20","date_gmt":"2009-06-16T22:27:20","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=46996"},"modified":"2009-06-16T22:27:20","modified_gmt":"2009-06-16T22:27:20","slug":"ratni-huskaci","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2009\/06\/16\/ratni-huskaci\/","title":{"rendered":"Ratni hu\u0161ka\u010di"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Milo\u0161 Vasi\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

Nekome – Bog ga blagoslovio – u Specijalnom tu\u017eilaštvu za ratne zlo\u010dine u Beogradu pala je na pamet zanimljiva i opasna ideja: da po\u010dne istra\u017eivati ulogu medija u poticanju ratnih zlo\u010dina. <\/p>\n

Kazneno-procesni razlog prona\u0111en je u iskazima nekih optu\u017eenih za zlo\u010dine na Ov\u010dari 1991. i u Zvorniku 1992: izjavili su da su pobjesnjeli gledaju\u0107i beogradsku televiziju koja je servirala grozne pri\u010de o navodnim zlo\u010dinima ‘ustaša’ i ‘balija’ nad srpskim narodom, pak su pojurili tamo da se osvete. <\/p>\n

Svatko u Srbiji zna o \u010demu je tu rije\u010d: Miloševi\u0107evi la\u017eljivi mediji bili su se po\u010dev od 1987. raspomamili preko svake mjere. Kako je vrijeme išlo, tako su oprez, mjera i profesionalizam nestajali. Bilo je tu nezamislivih gadosti \u010dije bi nabrajanje uzelo gigabajte ra\u010dunalnog pam\u0107enja. Barjak je bio razvijen i sva je pamet bila u trubi, kako lijepo veli stara \u017eidovska poslovica. <\/p>\n

A truba\u010di su – kao u i Hrvatskoj, na\u017ealost – bili upravo i naj\u010deš\u0107e oni koji su od nacije sebi na\u010dinili profesiju. Navodni zlo\u010dini izmišljani su namjerno i u cilju vlastitog promicanja i boga\u0107enja, zlobno i ustrajno upravo zato što su ti propagandisti mr\u017enje bili svjesni da la\u017eu. La\u017ei su, po svojoj prirodi, postajale sve grotesknije i apsurdnije.<\/p>\n

Kada je Miloševi\u0107, u strahu od velikog mitinga oporbe o\u017eujka 1991, izazvao pakra\u010dki incident, Ve\u010dernje novosti objavile su izvanredno izdanje s ogromnim naslovom ‘\u010cetrdeset mrtvih u Pakracu!’ (sre\u0107om, nije bilo nijednog ranjenog). Autor te ‘reporta\u017ee’ Pakraca vidio nije, sjedio je u Kninu, znamo tko je. Kad smo ga pitali kako je mogao, rekao nam je: ‘Tako je trebalo.’ <\/p>\n

Jedan crkveni knez koji se ina\u010de slikao s mitraljezom u rukama negdje pod Glinom pokazivao je na televiziji lubanju djeteta koje su prije neki dan ‘zaklale ustaše’; lubanja mi se u\u010dinila malo isuviše po\u017eutjela, pak sam nazvao prijatelja kirurga. Ovaj je bijesno odvratio da je lubanja iz anatomske zbirke i stara barem trideset godina. Taj isti vladika pokazivao je sliku \u010dovjeka s le\u0111a (ima zaštitnu vestu na kojoj piše ‘Press’) uz objašnjenje da je to ‘jedan \u010dovjek kojega su ustaše zaklale na jednome mjestu jednoga dana’, ispalo je da su svi kolege novinari na broju. Taj isti 2000. bezo\u010dno je u izbornoj kampanji hvalio Miloševi\u0107a, zatim se krš\u0107anski pokajao i za nagradu dobio debelu eparhiju (dijecezu). Prije toga od Arkana je dobio i debeli d\u017eip za koji se na policiji ispostavilo da je spornoga porijekla, stvar je riješena objašnjenjem da je sve što vladika Filaret ima ‘duhovno i nije od ovoga svijeta’. <\/p>\n

Najbizarniji, me\u0111utim, slu\u010daj je iz vukovarske operacije: Radio Beograd imao je tada svog ‘dopisnika iz Vukovara’ koji Vukovara vidio nije, nego je sjedio u Pan\u010devu (odmah preko Dunava od Beograda). Taj je veseljak jednoga dana slavodobitno javio da je stanovita ulica u Vukovaru ‘oslobo\u0111ena’, pak su neki rezervisti JNA krenuli tamo – jer su \u010duli na radiju. ZNG je, me\u0111utim, još dr\u017eao ulicu, upali su im ravno pred cijevi i jedva se izvukli s \u010detiri ranjenika. Kasnije je jedan od njih s ru\u010dnom granatom došao u Radio Beograd tra\u017ee\u0107i tog dopisnika, osiguranje ga je jedva utješilo. <\/p>\n

Ukratko, Miloševi\u0107evi mediji lagali su bezo\u010dno, stalno i do samoga kraja, 5. listopada 2000. popodne. <\/p>\n

Ova je ideja Specijalnog tu\u017eilaštva za ratne zlo\u010dine, dakle, izazvala prili\u010dnu pozornost: ljudi itekako pamte svoje omrznute likove s malog ekrana i iz la\u017eljivih novina. Razboritiji i iskusniji skeptici, me\u0111utim, upozoravaju da to ne\u0107e i\u0107i lako – svim razvidnim dokazima usprkos. Naravno da oduvijek postoji kazneno djelo raspirivanja rasne, nacionalne i vjerske mr\u017enje, ali u to vrijeme to se raspirivanje smatralo za nadasve domoljubno ponašanje i svi se oni dotaknuti sada \u010dude jako: ta, zaboga, godine su prošle, i što sad? <\/p>\n

Pravnici trezveno upozoravaju na procesne teško\u0107e i sasma izvjesne primjedbe na postupak: odvjetnici \u0107e zavrištati na ‘komunjarsku diktaturu, uvo\u0111enje verbalnoga delikta, ukidanje slobode medija’ itd.; ‘patriotske’ \u0107e se ‘snage’ indignirati nad drskoš\u0107u i ‘izdajom’, nad ‘prodajom cvijeta srpstva novom svjetskom globalisti\u010dkom poretku’ itd., znate ve\u0107. Oni koji se ve\u0107 osje\u0107aju dotaknutima staju na zadnje noge i vrište da su samo ‘slu\u017eili narodu’, je li, iz razloga \u010distih i domoljubnih, ta bio je rat, zaboga! <\/p>\n

Dijana \u010culjak izvještavala je o HVO-ovom zauzimanju zgrade Vranica u Mostaru. Majke i supruge odvedenih godinama su tragale za tijelima svojih najmilijih. Lani su obitelji nestalih prozvali \u010culjak Šelebaj da je svojim prilogom ‘doprinijela ubojstvu’ zarobljenikaBit stvari tako ostaje zamagljena bukom i bijesom. Bit stvari je da ne treba javno lagati nikad i ni za koga i ni pod kojom izlikom. La\u017e je – ili bi trebala biti – predmetom istra\u017eivanja i osude, moralne prije svega, a krivi\u010dne tek ako se dade dokazati izvan svake sumnje da je la\u017e kao namjerna obmana s umišljajem dovela do sasvim konkretnih zabranjenih posljedica kakva je, naprimjer, poticanje na kazneno djelo u kazneno pravnom smislu rije\u010di. <\/p>\n

Takvih primjera imamo u praksi Nürnberškog i Haškog tribunala, a na primjerima nacisti\u010dke Njema\u010dke i Ruande: Julius Streicher, urednik Der Stuermera osu\u0111en je na smrt i obješen; neki radijski novinar iz Ruande dobio je do\u017eivotni zatvor. Nije da nemamo sli\u010dnih kandidata – u Srbiji i u Hrvatskoj, molim! – ali kazneno pravo i postupak neumoljivi su u pogledu dokaznog postupka. <\/p>\n

Moralna mi se osuda \u010dini daleko u\u010dinkovitijom. U tome sam smislu sugerirao da – ako \u0107emo ve\u0107 to rasvjetljivati, a voljeli bismo, dakako – natjeramo Radio televiziju Srbije, koja sada sebi tepa da je ‘javni servis evropske Srbije’, da sakupi sve najogavnije priloge iz prošlosti i da ih po\u010dne objavljivati u jednom lijepom i temeljito ura\u0111enom serijalu. Isto vrijedi i za niz dnevnih, tjednih i mjese\u010dnih tiskanih stvari koje sebe i dalje nazivaju ‘novinama’, a u Zagrebu se lijepo zovu ‘sme\u0107etisak’. Mogao bi se HRT skromno ponuditi, kao i Panorama, Slobodni tjednik i još neke tiskovine, znaju oni sami o kome govorim. <\/p>\n

Ima li boljeg suo\u010davanja s prošloš\u0107u nego preslišati se lijepo i prisjetiti se crvenih ušiju od srama što smo sve rekli i napisali za lijepe pare – i tko je zbog toga ostao bez glave, imanja i domovine. Da ‘za domovinu treba lagati’, ustvrdili su odmah u Srbiji Brana Crn\u010devi\u0107, pisac koji nesebi\u010dno voli novac, a u Hrvatskoj Dunja Ujevi\u0107 iz Ve\u010dernjeg lista, novinarka; oboje javno, dokazi postoje, tako da upozoravam da se ne ritate previše! Ako mi se nešto gadi, to su la\u017eljivci; ne, oprostiti ne mogu. <\/p>\n

tportal.hr<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Milo\u0161 Vasi\u0107 Nekome – Bog ga blagoslovio – u Specijalnom tu\u017eilaštvu za ratne zlo\u010dine u Beogradu pala je na pamet zanimljiva i opasna ideja: da po\u010dne istra\u017eivati ulogu medija u poticanju ratnih zlo\u010dina. Kazneno-procesni razlog prona\u0111en je u iskazima nekih optu\u017eenih za zlo\u010dine na Ov\u010dari 1991. i u Zvorniku 1992: izjavili su da su […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-46996","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/46996","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=46996"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/46996\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=46996"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=46996"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=46996"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}