{"id":46973,"date":"2009-05-22T12:12:14","date_gmt":"2009-05-22T12:12:14","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=46973"},"modified":"2009-05-22T12:12:14","modified_gmt":"2009-05-22T12:12:14","slug":"hugolandia-u-rasulu","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2009\/05\/22\/hugolandia-u-rasulu\/","title":{"rendered":"Hugolandia u rasulu"},"content":{"rendered":"

Venecuela je danas zemlja u koju malo stranaca zalazi. Izme\u0111u ostalog mo\u017ee biti i vrlo skupa. Hugo je ograni\u010dio dizanje stranog novca Venecuelancima, tako da mogu godišnje dobiti tek 2500 dolara<\/em><\/p>\n

Pi\u0161e: Marina Kelava<\/strong><\/em><\/p>\n

"Druga\u010diji svijet nije samo mogu\u0107, on je neophodan. Utopija Thomasa Moorea ostvaruje se ovdje u Ju\u017enoj Americi", imala sam priliku \u010duti od Huga Chaveza krajem sije\u010dnja na Svjetskom socijalnom forumu u Brazilu. Hugo je na vlasti od 1999. godine, dakle ve\u0107 deset godina, pa sam skrenula do Venecuele vidjeti kako izgleda utopija. <\/p>\n

Prvo me \u010deka granica koja je na glasu kao ruta trgovine drogom i gradi\u0107i na granici koje opisuju kao Divlji Zapad. Macaio s kolumbijske strane pokazao se simpati\u010dnijim od mnogih drugih zabiti. U vrevi tr\u017enice ru\u010dam u jednom od uli\u010dnih restorana i potom se ukrcavam u kamionet koji je ovdje legitimno prijevozno sredstvo za ljude. Uskoro smo na granici. S kolumbijske strane \u017eele da odgovorim na hrpu pitanja o tome gdje sam bila u zadnjih šest mjeseci. Uvjeravam ih da nisam bila u Meksiku pa me puštaju Venecuelancima. Teror svinjske gripe nastavlja se i ovdje gdje me podvrgavaju mu\u010denju u vidu velike igle u moju nadlakticu. Sad sam cijepljena protiv gripe i mogu odahnuti do slijede\u0107e potrebe farmaceutskih kompanija da se riješe zaliha.<\/p>\n

Nakon toga grani\u010dar jedva pogledava u putovnicu. Bez ikakvih pitanja lupa \u017eig i pušta me dalje. U kamionu mi društvo pravi Jean Carlos koji radi kao mehani\u010dar u Kolumbiji iako je Venecuelanac iz Maracaiba. Stariji muškarac još me jednom podsje\u0107a na ma\u010dizam koji me prati po karipskoj obali. "Kako se na hrvatskom ka\u017ee seks?", zanima ga. Takva sli\u010dna pitanja i nazivi "mi amor" i sli\u010dni od kojih bi od prave feministice dobio šakom u glavu uobi\u010dajeni su obrazac ponašanja. Kamion se putem puni, a što nas ima više u kamionu više nas policija zaustavlja, \u010dini mi se svakih 500 metara. Od granice do Maracaiba teoretski treba sat i pol sat vo\u017enje, a nama trebaju skoro \u010detiri sata. <\/p>\n

Zaustavljeni smo jedno sedam, osam puta. Policija rijetko uzima moju putovnicu u ruke. (Samo jednom, i to policajac koji me pita poznajem li Davora Šukera.) Tra\u017ee cedule, osobne karte Venecuelanaca. U kamionu ima Kolumbijaca bez vize, koja njima, opet teoretski, treba za ulazak u Venecuelu. Hrvatima ne treba, kao ni gotovo nikom drugom. Dobrosusjedski odnosi su im skoro kao slovensko-hrvatski. Ali u Venecueli se sve rješava s par nov\u010danica. Tako ovi jadnici bez putovnice ostaju i praznih nov\u010danika do Maracaiba nakon svih tih kontrola. "20, 30 bolivarijana. Ovisi o policajcu. Neki tra\u017ee \u010dak i 50", objašnjava mi Jean Carlos, ekonomski emigrant u Kolumbiji.<\/p>\n

Maracaibo je veliki grad s više od tri milijuna stanovnika na obali najve\u0107eg jezera na kontinentu, grad gdje se \u017eivi od nafte. Dok je u susjednoj Kolumbiji svijet trenutno podijeljen na dvije polovice, one kojima je dobro i one kojima nije dobro, u Venecueli je situacija kakva je bila do prije nekoliko godina u Kolumbiji: nikome nije dobro. Oni kojima je materijalno dobro \u017eive u stalnom strahu od kriminala, a oni kojima nije dobro materijalno isto \u017eive u strahu od kriminala.<\/p>\n

Središte Maracaiba, "grada kojeg voli sunce" kako mu tepaju, \u010dine kolonijalne ku\u0107e obojane u šarene boje, podsje\u0107aju na perjanicu kolumbijskog turizma, Cartagenu. Ipak, dok je u Cartageni centar ušminkan, ovdje sme\u0107e le\u017ei u hrpama, a s prvim sutonom ulice ostaju sablasno prazne. Turista nema. Samo je bazilika prepuna, a radni je dan. U blizini je i ogromni kip Gospe. Dok u Boliviji crtaju Isuse po autobusima, ovdje se nadaju pomo\u0107i \u017eenske strane nebesa.<\/p>\n

Jedna druga Mary je studentica dizajna koja \u017eivi u Maracaibu. Za mog boravka u njenoj ku\u0107i (lijepoj ku\u0107i s rešetkama na prozorima) kao naru\u010deno za potrebe ovog \u010dlanka u podne su joj na ulici prislonili pištolj uz glavu. "Daj klju\u010deve ili \u0107ete oboje umrijeti!" "Nije mi prvi put da mi prijete pištoljem", ka\u017ee Mary, kojoj su tek 23 godine. "Moj brat je htio da ih ubiju. Ovdje mo\u017eeš naru\u010dit da ubiju bilo koga. Policajcima platiš i oni to srede u jednom danu." Auto su našli kasnije zahvaljuju\u0107i satelitskoj navigaciji. "Lopovi su pobjegli", rekoše policajci. Kako stvari ovdje funkcioniraju, vjerojatno su platili policajcima da ih puste. Novcem iz Maryina nov\u010danika.<\/p>\n

(Moram ispravit navod s po\u010detka. Ipak postoji netko kome je dobro, a ti su, izgleda, manje-više zaposleni u policiji.)<\/p>\n

Zemlja je bogata naftom. Hugo nacionalizira ovo i ovo, i baš nam se \u010dini kul kad potjera multinacionalne kompanije iz zemlje. Me\u0111utim, ljudi se osvr\u0107u oko sebe kad ih se pita o Hugu da vide tko sluša, iako na zidovima u\u010destalo zablistaju anti-Hugo grafiti.<\/p>\n

A on je sveprisutan. Na tv programima uvijek s prstom u zraku. Na naslovnici novina \u010ditam Hugovu najnoviju izjavu: "Djecu treba u\u010diti politici kako bi shvatili trenutak u kojem se nalazimo".<\/p>\n

U nekima od venecuelanskih trenutaka od po\u010detka ove godine su ubijena najmanje \u010detiri sindikalna \u010delnika. Jedan za mog boravka ondje, u svibnju. Argenis Vásquez, organizator štrajka u tvornici Toyota, ubijen je u gradu Cumana na vratima svoje ku\u0107e. Prije toga 4. svibnja, 29-godišnji delegat Sindikata gra\u0111evinskih i šumskih radnika Keller Maneiro upucan je na parkiralištu supermarketa. U istom gradu, Ciudad Guayana, ovoga mjeseca ubijen je i Sergio Devis, vo\u0111a još jednog gra\u0111evinskog sindikata. Lista se nastavlja.<\/p>\n

U zemljama kao Kolumbija i Venecuela, gdje postoji gerila, uvijek se mo\u017ee prikladno njih okriviti za sve. U Kolumbiji se manje-više javno zna da multinacionalke pla\u0107aju paramilitarne postrojbe da ih štite od gerile. Što putem nastradavaju i nevini, nikom nije va\u017eno. Još im je manje va\u017eno ako su to na primjer uro\u0111enici.<\/p>\n

Venecuela je danas zemlja u koju malo stranaca zalazi. Izme\u0111u ostalog mo\u017ee biti i vrlo skupa. Hugo je ograni\u010dio dizanje stranog novca Venecuelancima, tako da mogu godišnje dobiti tek 2500 dolara. Mary uop\u0107e ne mo\u017ee putovati izvan zemlje jer ne mo\u017ee dobiti ništa dolara prije 24. godine. Me\u0111utim, tih 2500 dolara mogu kupiti po slu\u017ebenom te\u010daju koji je, po Hugovom mišljenju, 1 dolar za 2 bolivarijana. Po toj bi njegovoj ra\u010dunici \u010daša ledenog \u010daja koju smo Mary i ja ispijale u kafi\u0107u na jezeru Maracaiba, dok sam slušala pri\u010du o dolarima, koštala 5 dolara ili 30 kuna. Tko mijenja novac po slu\u017ebenom te\u010daju, tom \u0107e u Venecueli uskoro ostati prazni d\u017eepovi. Zato uvijek postoji crno tr\u017eište gdje se mo\u017ee dobiti izme\u0111u 5 i 7 bolivarijana za jedan dolar. Neki vrlo uspješno \u017eive samo od ovog biznisa. Kupe svojih dozvoljenih 2500 dolara po slu\u017ebenom tecaju i onda ih prodaju na crnom tr\u017eištu po tri puta ve\u0107oj cijeni i mogu sjedit u hladovini cijelu godinu.<\/p>\n

Na privatnom sveu\u010dilištu gdje Mary studira pla\u0107a se mjese\u010dno stotinjak dolara. Sveu\u010dilište ima moderni kampus i naravno revne \u010duvare na ulazu, koji ne puštaju nikoga bez studentske propusnice, pa se moram skrivati. "Probaj ne izgledati tako strano", ka\u017ee Mary. S obzirom da je ovdje u modi uniformiranost, sve djevojke imaju duge ravne i tamne kose i nose dva broja preuske traperice, i za glavu su manje od mene; malo te\u017ee izvedivo.<\/p>\n

"\u017delim oti\u0107i odavde \u010dim diplomiram", ka\u017ee Mary. I ja \u017eelim oti\u0107i iz ove hugotopije.<\/p>\n

Ipak, nije to tako jednostavno. Prvo uspijevam zaspati u autobusu preko granice. Budim se u gradu Cucuta u Kolumbiji, krajnje zbunjena što o\u010dito nikoga nije briga tko prelazi granicu. (U zemljama gdje, kao, vode borbu s trgovinom drogama, \u010dini se da preko granice mo\u017eete provesti i autobus kokaina bez da itko primijeti.) Kad bi pa\u017eljivo kontrolirali tko ulazi ili izlazi iz zemlje ne bi im mogli kasnije napla\u0107ivati mito, tako da se moram vratiti na granicu po \u017eigove u putovnici. Na mostu izme\u0111u Kolumbije i Venecuele veliki natpis, "Kolumbija i Venecuela – bratske zemlje". S kolumbijske me strane opet nitko ništa ne pita, a s venecuelanske mi pokazuju na papir na kojem lijepo stoji da svaki stranac koji napušta zemlju mora platiti 55 bolivarijana. Zgodan na\u010din zara\u0111ivanja novaca. I, pitam ja policajca, mogu li platiti u kolumbijskim pesosima. Naravno. Koliko je pesosa? 25 000. Slu\u017ebeni te\u010daj bolivarijana naspram pesosu je u Venecueli 1:1, a grani\u010dni policajac mi je prera\u010dunao svotu po te\u010daju crnog tr\u017eišta. (Zapravo 1:1000 jer je Hugo ukinuo tri nule kod bolivariana dok se peso još ra\u010duna u tisu\u0107ama.) Mo\u017eemo zamisliti u \u010dijem su d\u017eepu ti pesosi.<\/p>\n

Prema INOSEC-u, Institutu za istra\u017eivanje su\u017eivota i gra\u0111anske sigurnosti iz Caracasa, taj je glavni grad Hugove utopije najnasilniji grad Ju\u017ene Amerike, sa 130 nasilnih smrti na 100 000 stanovnika. To mu je uspjelo u \u017eestokoj konkurenciji brazilskih gradova. Što ono re\u010de Hugo o druga\u010dijem svijetu…<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Venecuela je danas zemlja u koju malo stranaca zalazi. Izme\u0111u ostalog mo\u017ee biti i vrlo skupa. Hugo je ograni\u010dio dizanje stranog novca Venecuelancima, tako da mogu godišnje dobiti tek 2500 dolara<\/em><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-46973","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/46973","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=46973"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/46973\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=46973"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=46973"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=46973"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}