{"id":46813,"date":"2008-11-16T09:44:31","date_gmt":"2008-11-16T09:44:31","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=46813"},"modified":"2008-11-16T09:44:31","modified_gmt":"2008-11-16T09:44:31","slug":"ljudima-sa-univerziteta-bio-zabranjen-dolazak","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2008\/11\/16\/ljudima-sa-univerziteta-bio-zabranjen-dolazak\/","title":{"rendered":"Ljudima sa Univerziteta bio zabranjen dolazak"},"content":{"rendered":"

Hilda Zakrajšek<\/strong>, stub nekadašnjeg Ameri\u010dkog kulturnog centra u glavnom gradu Crne Gore, svjedo\u010di o vremenu prošlom<\/p>\n

Pi\u0161e: Tanja Pavi\u0107evi\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n

Prilikom obilje\u017eavanja petogodišnjice Ameri\u010dkog kornera, prije nekoliko dana, niko se nije sjetio da pomene da je „korner" imao prete\u010du – Ameri\u010dki kulturni centar, koji je u Titogradu, odnosno Podgorici, djelovao blizu dvadeset godina.<\/p>\n

Hilda Zakrajšek, profesorica engleskog jezika, prevodilac, stub nekadašnjeg Ameri\u010dkog kulturnog centra, \u010diji se rad i uticaj na stvaranje demokratskog ambijenta u Crnoj Gori još pamti, u razgovoru za „Vijesti" je ocijenila da je rad te organizacije u bitnoj mjeri uticao da nestane „otpor prema ameri\u010dkoj kulturi". <\/p>\n

– Tadašnji samoupravni politi\u010dari znali su da ka\u017eu – „radije smo primili Amerikance, nego Ruse, jer Amerikanci hodaju polako, a Rusi idu \u0111onom". U po\u010detku, rad Ameri\u010dkog kulturnog centra se bazirao na kulturno-propagandnu animaciju, da bi od 90-tih pa do 1999. radio kao kancelarija za vezu i rasadnik demokratije, ka\u017ee Zakrajšek.<\/p>\n

Zašto i kako je otvoren Ameri\u010dki kulturni centar?<\/strong><\/p>\n

– Bilo je to vrijeme ogromne ksenofobije, gdje se sve mjerilo na terazijama – koliko Rusima, toliko i Amerikancima. Bila je to 1980. godina, poslije Titove smrti. Ameri\u010dki kulturni centar u tadašnjem Titogradu otvoren je kao posljednji od šest postoje\u0107ih u Jugoslaviji. On je predstavljao neku vrstu zahvalnosti za pomo\u0107 koja je pru\u017eena nakon zemljotresa 1979. godine. Prvi direktor je bio Robert Makarti, koji me je kontaktirao, jer sam imala Fulbrajtovu stipendiju. Prvu postavku Ameri\u010dkog kulturnog centra su \u010dinili direktor, pomo\u0107nik direktora, bibliotekarka i voza\u010d. Formacija tri plus jedan je bila postavka u svim ameri\u010dkim centrima u glavnim gradovima tadašnje Jugoslavije, izuzev Zagreba, gdje je bio i konzulat, i Beograda, gdje je bila ambasada sa konzulatom i „kultni" centar u \u010cika Ljubinoj – prvi izazov kapitalizma za socijalisti\u010dku omladinu Titove Jugoslavije.<\/p>\n

Kako su izgledali ti prvi dani?<\/strong><\/p>\n

– Kru\u017eile su pri\u010de da preko puta centra stoji kamera koja snima ko ulazi. Tadašnji zvani\u010dnici, a malo ih je govorilo engleski, u\u010dlanjivali su se u biblioteku Ameri\u010dkog centra preko imena strina, baba, tetaka, a po knjige ili \u010dasopise slali su voza\u010de svojih crnih mercedesa. Ljudima sa Univerziteta je bilo zabranjeno da dolaze. Ista stvar je bila i sa novinarima. Prvi \u010dovjek iz te branše koji je 1982. godine prihvatio stipendiju Ameri\u010dkog centra i poziv Vlade SAD bio je Marko Špadijer, tada glavni urednik „Pobjede". <\/p>\n

Na koji na\u010din su „obi\u010dni" gra\u0111ani prihvatali rad te organizacije?<\/strong><\/p>\n

– Svi sa jako mnogo opreza. Organizovali smo predavanja iz svih oblasti, i gosti predava\u010di su dolazili. Gotovo da je bilo nemogu\u0107e dobiti spisak ljudi koje \u017eelite da pozovete. To je vi\u0111eno kao davanje opasnog materijala Amerikancima u ruke. A ja sam samo \u017eeljela da svakome pošaljem pozivno pismo i biografiju predava\u010da. Svaki program morali smo da prijavimo Komitetu za informacije, a veliku ulogu je imao i ZAMTES. Doslovce smo morali da se borimo za svakog \u010dovjeka koji bi došao da uzme knjigu i koji bi pratio naše programe. \u010cak jednom, kada nam je došao predava\u010d, veliko ime, a dekan Gra\u0111evinskog fakulteta prima dekana fakulteta iz Moskve, ali Amerikanca ne mo\u017ee. Nema vremena. Bila sam o\u010dajna. Hvatam se za glavu, moj direktor ka\u017ee – „ajde da tvoj tata odigra ulogu dekana". Smijeh je pomagao.<\/p>\n

Jesu li i intelektualci reagovali tako oprezno?<\/strong><\/p>\n

– Pustili smo, mislim da je bila 1984. godina, film „Dan poslije". To je pri\u010da o nukleranoj katastrofi koju su pre\u017eivjele samo bube. Pozvali smo zaista odabrane ljude iz Komiteta za informacije. Došao je pomo\u0107nik Rajko Bogojevi\u0107, sekretar Olga Perovi\u0107 i drugi. Ja sam prevodila simultano, a u jednom trenutku Rajko je ustao i pitao „Šta \u0107ete vi sa tim da radite?". Iako nije trebalo ja da odgovorim na tu sveprisutnu paranoju, kazala sam „Baš ništa"… Sve je moralo biti izbalansirano. Kada je došao neki ruski ansambl da gostuje, kao pandan tome u „Pobjedi" je izašao prvi \u010dlanak o Ameri\u010dkom centru. Napisao ga je, poslije sam saznala, Branko Voji\u010di\u0107. Tekst je bio potpisan samo inicijalima.<\/p>\n

<\/p>\n\n\n\n
\n

Saradnja sa DPS bila Sizifov posao<\/u> <\/p>\n

Kako ste sara\u0111ivali sa politi\u010dkim partijama kada bi neko od zvani\u010dnika dolazio u posjetu Crnoj Gori?<\/strong><\/p>\n

– Da organizujete posjetu sa Narodnom strankom, bilo je lako. Oni su bili organizovani kao vojska, mogla sam dobiti Kilibardu u roku od pet minuta. Socijaldemokrate nijeste mogli da dobijete do deset sati, jer spavaju. Kada je rije\u010d o Liberalnom savezu, Slavko Perovi\u0107 je do\u010dekivao gosta, pri\u010dao, davao izjavu za štampu, sve je sam radio. Bilo je i zloupotreba. Tako, na primjer, ja napravim redosljed sastanaka, a Kilibarda poslije ka\u017ee da je NS poslije DPS-a posjetio ameri\u010dki amabasador, jer su drugi po va\u017enosti. Mene uhvati smijeh, jer nam nije padalo na pamet da pridajem va\u017enost bilo kome. Jednostavno, nije bilo logi\u010dno da putujemo do podvo\u017enjaka do SDP-a, ili do liberala pod Ljubovi\u0107, kad je NS pored DPS-a. Albanskim partijama i tadašnjoj SDA nikad dosta razgovora.<\/p>\n

Jeste li sara\u0111ivali sa DPS-om?<\/strong><\/p>\n

– Ha, to je bio "Sizifov trud". Nismo mogli da se sastanemo sa Milom \u0110ukanovi\u0107em do 1997. godine. Dok je postojao jedinstveni DPS, Zoran \u017di\u017ei\u0107 je bio pomo\u0107nik premijera zadu\u017een za sastanke sa Amerikancima. Momir Bulatovi\u0107 je bio veoma otvoren za sastanke. Najlakše je bilo zakazati sastanke sa njim, ali je na njima najmanje i "re\u010deno". Svetozar Marovi\u0107 je tako\u0111e bio veoma rad sagovornik Amerikancima, a bogami uzimao je i mnogo knjiga iz biblioteke. Doduše, nije ih baš ni vra\u0107ao – ha, ha, ha. <\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

Šta su bile aktivnosti Ameri\u010dkog centra?<\/strong> <\/p>\n

– Otvarane su izlo\u017ebe grafike, tada su bile veoma popularne. Ipak, trebalo je na\u0107i prostor za njihovo odr\u017eavanje. Mi smo u Centru ka\u010dili grafike o zavjesu, sve uz pomo\u0107 štapa i kanapa, lijepili koverte, markice, \u010duda \u010dinili. Pa, i kada smo kupovali usisiva\u010d, direktor Centra i ja smo ga preko ramena nosili. Zaista, bili su to pionirski po\u010deci. Ali je postojao entuzijazam. Izlo\u017ebe su otvarane u gotovo svim gradovima Crne Gore, dolazilo je iz SAD puno sjajnih predava\u010da, a imali smo i biblioteku koja je brojala oko pet hiljada knjiga. Radili smo puno sa nastavnicima, profesorima, seminare smo organizovali uz pomo\u0107 ameri\u010dkoh fulbajtovaca koji su na jugoslovenskim univerzitetima radili kao lektori za engleski jezik. <\/p>\n

Slali ste tada ljude na studijske programe. Da li je bilo puno zainteresovanih?<\/strong><\/p>\n

– Tih prvih godina do 1988. godine slali smo po troje-\u010detvoro godišnje. Taj broj se pove\u0107ao u najte\u017eim godinama – od 1993-1998. godine i to na deset do petnaest godišnje. \u010cak su i grupe išle. Veliki broj studenata je odlazio na usavršavanja. I to mahom sa tehni\u010dkih fakulteta, a ne sa prava i ekonomije. Pokazalo se, kasnije, da su upravo ljudi sa tehni\u010dkih fakulteta bili nosioci višepartijskog sistema. Pravni fakultet i ekonomski dugo su bili intelektualno mrtvi. Tamo se nijesu govorili strani jezici, ljudi su se plašili svoje sjenke, i u\u010dili su nauku koja nikome više nije bila potrebna.<\/p>\n

Kako su se politi\u010dka previranja odrazila na funkcionisanje centra?<\/strong><\/p>\n

– Za vrijeme Anta Markovi\u0107a, mi smo radili odli\u010dno, i to je bilo zlatno vrijeme Ameri\u010dkog centra. To traje kratko, dolazi 1991. godina, na pet metara od centra je kancelarija \u010duvenog advokata Darmanovi\u0107a, koji je vrbovao Šešeljeve dobrovoljce za Bosnu. Na Centru se lome stakla, sti\u017eu anonimni pozivi, prijeti. Izlo\u017eeni smo svakoj vrsti nevolje. Narednih nekoliko godina, situacija je loša, sa vlastima nemamo kontakata, nemamo predava\u010da. Direktor odlazi, drugi ne dolazi. Ameri\u010dki centar opstaje, ali mijenja kurs u svom radu. Shvatamo da je vrijeme da se okrenemo višepartijskom sistemu, da se okrenemo opoziciji, slobodno misle\u0107im ljudima. Radilo se na tome da se što više ljudi šalje za Ameriku. <\/p>\n

Ko iz politi\u010dkog i novinarskog miljea odlazi na usavršavanje?<\/strong><\/p>\n

– Gotovo svi novinari „Monitora", veliki dio iz „Vijesti", Antene M odlazili su na jednomjese\u010dne programe. Kada je rije\u010d o politi\u010darima, najviše njih je otišlo iz SDP, i to zato što su govorili jezik. Otišli su i Dragan Šo\u0107, Slavko Perovi\u0107, Miodrag Leki\u0107 i drugi. Pored njih i Dragiša Burzan, Mi\u0107o Vlahovi\u0107, Sr\u0111an Darmanovi\u0107, Dragan Vuk\u010devi\u0107, Veselin Pavi\u0107evi\u0107, Mi\u0107o Ivovi\u0107. Najmanje ih je išlo iz DPS-a, jer su se dr\u017eali „visoko" i teško je bilo sa njima i razgovarati.<\/p>\n

Da li je ko odbio da ide na studijska putovanja?<\/strong><\/p>\n

– Niko nije odbijao.<\/p>\n

Ameri\u010dki centar se i zatvara u jednom trenutku?<\/strong><\/p>\n

– To je bilo 1995. godine, ta\u010dno u vrijeme dejtonskih pregovora. Odluka Vlade SAD. U tom trenutku, u Crnoj Gori se po prvi put \u010duje javno izgovorena proameri\u010dka rije\u010d: Novak Kilibarda piše pismo ambasadi protiv zatvaranja Ameri\u010dkog centra, reaguju novinari, intelektualci. Nastaje komešanje, i jasno je da postoji volja da se Centar sa\u010duva u bilo kakvoj formi. Napravljen je kompromis, i Centar je nastavio da \u017eivi u smanjenom obliku, knjige poklanjamo gradskoj biblioteci… ostajemo stra\u017ear, \u010dista\u010dica i ja. Zakupninu za prostorije koje koristi Centar pla\u0107a Vlada Crne Gore gradskom stambenom preduze\u0107u. Te 1996. godine Milo \u0110ukanovi\u0107 prvi put odlazi za Ameriku, a Momir Bulatovi\u0107 „pregovara" u Dejtonu. Centar radi, i po\u010dinje ogromna diplomatska aktivnost. Dolaze kongresmeni, senatori, novinari. Kako to re\u010de ataše za štampu u Beogradu – „Crna Gora se vratila na mapu svijeta". Tako je do 1999. godine, kada kre\u0107e NATO bombardovanje. Re\u010deno nam je – evakuacija. Ispred centra su ljudi demonstrirali, paljene su ameri\u010dke zastave. Centar je \u010duvala crnogorska policija, i nijedno staklo nije razbijeno. Ali, tada je zatvoren, i nije više otvaran. Jedno poglavlje je završeno. Samo sam pomalo sjetna što je u mojoj nekadašnjoj kancelariji prvo poslovalo pogrebno preduze\u0107e, a sada je to „ofis" gradske deponije.<\/p>\n

Vijesti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Hilda Zakrajšek<\/strong>, stub nekadašnjeg Ameri\u010dkog kulturnog centra u glavnom gradu Crne Gore, svjedo\u010di o vremenu prošlom<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-46813","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/46813","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=46813"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/46813\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=46813"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=46813"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=46813"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}