Jesmo li sigurni kao roditelji da \u017eelimo da naša djeca imaju za uzor estradne nogometne zvijezde i sapuni\u010dasti obrazac uspješnog bogatog nogometaša za kojim tr\u010de histeri\u010dne sponzoruše<\/p>\n
Pi\u0161e: Jure Vuji\u0107*<\/strong><\/em><\/p>\n Odavno postoje razne sociološke analize sporta koje pokušavaju razjasniti fenomenologiju sporta unutar društvenog podru\u010dja. Me\u0111utim, suvremeno »ludilo nogometa« kao paradigma nove »religije sporta«, odra\u017eava ono što francuski filozof i sociolog Regis Debray naziva prijelaz iz grafosfere (pojave tiskanja i knjiške kulture) k »videosferi«, eri audiovizualne kulture i »društva zabave«. Naime, svakodnevni i sveprisutni sport-spektakl uranja javno mnijenje u carstvo »slike-zvuka« koje koristi videosferu u svrhu modeliranja »pasivnog gledatelja« u poslušnog potroša\u010da društva zabave.<\/p>\n Gledatelji su suo\u010deni sa svakodnevnom sportskom medijskom »inflacijom«. Sportski šampioni zamjenjuju estradne zvijezde i politi\u010dare, te postaju moderne nedodirljive ikone. Disproporcionalno mjesto koje današnji mediji prepuštaju »sportskim doga\u0111ajima« ili »individualnim sportskim performansima« proizlazi iz isklju\u010divih merkantilno-profitabilnih razloga u svrhu prodaje reklamnih spotova i sponzorske zarade. U tom pogledu, uz »istrošene« klasi\u010dne dominantne zabavne sportove (nogomet, formula 1, skijanje, rukomet), nastaju novokrojeni »emergent« sportovi, štof ekstremnog, spektakularnog i voajeristi\u010dkog sadr\u017eaja (sportske pustolovine, pre\u017eivljavanje u pustinji itd…). Sportska groznica se svakodnevno prostire po svim tabloidima. <\/p>\n Svaka sezona ima svoj marketinški iscenirani »športski doga\u0111aj« ili »vatreno izvla\u010denje« ritualiziranog »\u017edrijeba«. Ni jedna ciljana gledateljska skupina kao i ukus nisu izostavljeni: mladi, stari, \u017eene, muški, bogati, siromašni; tenis u Parizu, razni svjetski nogometni turniri od Francuske do Patagonije, Pariz-Dakar motorom ili robomilom, Brest-Tokyo na jedrilici, utrke nojeva ili dopiranih hr\u010daka. Rimski gladijatorski cirkusi bili su dje\u010dje igre u odnosu na današnje izdanje postmodernog sporta-spektakla. Sportaši su se transformirali u \u010dovjeka-sendvi\u010da dok su njihovi dresovi i zastave preplavljeni reklamama i markama. Sportski spektakl je dobar surogat za politiku »ispušnog ventila« kako bi se prekrilo suštinske socijalne i gospodarske probleme jedne dr\u017eave ili pak svijeta. Kaskade slika, zvukova, reklama i komentara »osloba\u0111aju« gledatelja od napora mišljenja i kriti\u010dnog prosu\u0111ivanja. Pravi i strastveni navija\u010di i navija\u010dke skupine \u017eive preko svog kluba ili šampiona, utapaju se na stadionima u urlikanju, alkoholu i histeriji halucinantnih gomila. Takav slijepi navija\u010dki konformizam oja\u010dan je u\u010dinkom masovne »\u010doporizacije« umova i ponašanja koji funkcioniraju po zakonu gomile: sugestibilnost, osje\u0107aj neranjivosti, dezindividualizacija. Nije ni \u010dudo da nogometne utakmice završe pravim huliganskim uli\u010dnim urbanih gerilama. Putem procesa nivelacije i identifikacije provodi se misteriozni transfer energije od šampiona do navija\u010da. Navija\u010di kao hiptonizirano stado nisu šokirani time da njihovi idoli beru milijune eura dok oni svakodnevno mukotrpno rade za mizernu prosje\u010dnu pla\u0107u.<\/p>\n Totalitarni su re\u017eimi vješto iskorištavali mo\u0107 i fascinaciju sporta kako bi hipnotizirali, ja\u010dali i galvanizirali gomile. Današnje liberalne demokracije utemeljene na zakonu tr\u017eišta i profitabilnosti nastavljaju manipulirati gomilama, ali sofisticiranim »soft« sredstvima, in\u017eenjeringom mozgova koji na neki na\u010din zatupljuje i anestezira javno mnijenje. U ime nacionalnog objedinjavanja, mediji vješto manipuliraju nacionalnim nabojima kako bi prikazali da je, primjerice, »nogometni doga\u0111aj« najva\u017eniji povijesni doga\u0111aj koji dovodi u pitanje opstanak nacije. Nogometno prvenstvo je stvar »biti ili ne biti«. Lako je pretpostaviti da se istu brojnu masu ne mo\u017ee mobilizirati za bilo koju politi\u010dku ili ozbiljnu socijalnu temu. <\/p>\n Takvo stanje Habermas bi ozna\u010dio kao »pomra\u010denje umova«, a postavlja se pitanje novog »modernog sportskog ropstva« i samog društvenog statusa sporta. Naime, jesmo li sigurni kao roditelji da \u017eelimo da naša djeca imaju za društveni uzor estradne nogometne zvijezde i sapuni\u010dasti obrazac uspješnog bogatog nogometaša za kojim tr\u010de histeri\u010dne sponzoruše? Današnji hipermedijatizirani sport unosno je poduze\u0107e društva zabave, i ništa nema s istinskom filozofijom sporta utemeljenoj na zdravom natjecanju, uzajamnoj pomo\u0107i, autodisciplini i solidarnosti. Iskonski sport je antiteza sporta-spektakla, a suvremena sportska mašinerija proces je prostitucije istinskog sporta s duhovnom dimenzijom. <\/p>\n Ne postoje društva bez transcendencije, jer transcendencija, bila lai\u010dka ili vjerska, osigurava koheziju i opstanak društva. Primjerice, Sovjetski Savez imao je Lenjina, SAD Georgea Washingtona, a Francuska mitske heroje Republike. Današnji globalni svijet suo\u010den je s krizom sakralnosti i nestankom transcendencije kao društvene kohezijske snage. Uzimaju\u0107i u obzir da tradicionalne religije i svjetovni autoriteti više ne ispunjavaju klasi\u010dnu funkciju društvene integracije, kad je politika postala unosni biznis, kad su nestale velike »pripovijesti« i ideologije, onda hipermedijatizirani sport postaje nova »sekularizirana transcendencija« sa svojim sakralnim idolima, totemima, liturgijama, misama, hodo\u010daš\u0107ima. »In God We Trust« pretvorilo se u »In Sport We Trust«. Sveprisutnost medijatiziranog sporta odraz je svemo\u0107i videosfere i primata slike nad grafosferom što dobro ilustrira opadanje op\u0107eg interesa za knjišku kulturu, devalorizacija ili pak negacija znanja itd. U tom smjeru, carstvo videosfere okon\u010dava Weberov proces »razo\u010daranja svijeta«. <\/p>\n Sociološka klasi\u010dna usporedba Mihaila Bahtina i Emilea Durkheima izme\u0111u sporta i pu\u010dkih karnevala u kojima su obrasci dominacije i hijerarhije društvene ljestvice preokrenuti kako bi se desimboliziralo dominantni poredak, neprimjenljiva je u današnjoj sportskoj postmodernoj videosferi kao unosni mehanizam društva zabave koji legitimira liberalno-kapitalisti\u010dki poredak. Sportski spektakl postao je ono što sociolog Erving Goffman naziva »totalnom institucijom«, u kojem je sportska industrija programirana, sustavno organizirana, kodificirana te normatizirana u svrhu maksimalnog rentabiliziranja trgova\u010dkog lanca: pripremni spotovi, promoviranje maraka, filmova, odje\u0107e… Sportski spektakl tako\u0111er ne odgovara analogiji sporta sa »simboli\u010dkim ili ludi\u010dkim ratovanjem«, teza Norberta Eliasa koji dr\u017ei da je sportska predstava metamorfoza i transpozicija društvenog nasilja prema kojem se nasilje kontrolira putem sportske kompeticije. Danas navija\u010dke huliganske skupine samo manipuliraju nogometnim derbijima kako bi opravdali nasilje »radi nasilja«. Bivši sportski »Homo ludens« nestaje u današnjem zabavnom »delirium tremensu«. Suvremeni sport postao je novo izdanje opijuma naroda u kojem vladaju mistifikacija, ideološko zatupljivanje, kanalizacija energija, izre\u017eirana zabava, transformacija sportaša u promotora reklama i liberalnog tr\u017eišta. Sport je postalo naju\u010dinkovitije meko sredstvo suvremene videosfere preko koje se legitimira dominantni liberalni sustav koji name\u0107e javnosti tr\u017eišni svjetonazor što se sastoji od na\u010dela kompetitivnosti, profitabilnosti, produktivnosti i depolitizacije. Od tradicionalne sintagme »kruha i igara« do postmoderne »sportske videosfere«, rije\u010d je o istovjetnom fenomenu, a sve je stvar semanti\u010dke percepcije i prilago\u0111ene metodologije.<\/p>\n