U 4:30 izjutra, d\u017eungla \u00d1ancahuaz\u00fa nije izgledala kao stvarno mjesto. Bila je vi\u0161e kao gust, vla\u017ean san, gdje se magla dizala sa tla kao da zemlja di\u0161e umor. Kapi kondenzacije padale su sa ogromnih listova i udarale u crno blato uz uporan zvuk, gotovo kao tu\u017ean sat koji mjeri prolazak vremena. Na malom proplanku, nevidljivom za onoga ko ne poznaje ta\u010dan put, spavali su ostaci jedne ideje koja je obe\u0107avala da \u0107e zapaliti cijeli kontinent.<\/p>\n
\u0160esnaest ljudi. Samo \u0161esnaest.<\/p>\n
Neki obje\u0161eni u improvizovanim mre\u017eama, drugi oslonjeni le\u0111ima o stablo, dr\u017ee\u0107i pu\u0161ku zagrljenu kao posljednju stvar koja im je ostala. Tijela su im bila sjene: ispup\u010dene jagodice, ispucale usne, upali obrazi od gladi i groznice. Ali najgore nije bila mr\u0161avost ni hladan znoj no\u0107u. Najgore je bio pogled. Onaj pogled koji se pojavi kada poraz prestane biti strah i postane svakodnevna mogu\u0107nost.<\/p>\n
Na ivici proplanka, sjede\u0107i na oborenom stablu sekropije, jedan \u010dovjek je pisao. Slaba svjetlost baterijske lampe jedva je osvjetljavala istro\u0161enu ko\u017eu dnevnika i vrh olovke. Ernesto \u201e\u010ce\u201c Gevara, isti onaj koji je jedanaest mjeseci ranije napustio Havanu kao neupitan simbol pobune, sada je izgledao druga\u010dije: neuredna brada, uniforma zakrpljena tkaninama raznih boja, \u010dizme vezane konopcem da se ne raspadnu. O\u010di zelene, \u010duveno sigurne, sada su imale ne\u0161to novo. Nije bio strah. Bila je sumnja.<\/p>\n
Pisao je slovima sve manjim da bi u\u0161tedio papir, kao da mo\u017ee u\u0161tedjeti i tro\u0161enje du\u0161e. Nije bilje\u017eio samo pokrete, rute, neuspjele zasjede. Pri\u010dao je o sporoj i okrutnoj eroziji: vjere koja se ru\u0161i kada stvarnost ostane netaknuta.<\/p>\n
\u201eDan 325\u201c, zapisao je. \u201eLjudi su na granici. Nije samo glad. To je gubitak vjere. Prvi put moram predvoditi ljude koji vi\u0161e ne vjeruju.<\/p>\n
\u201cOko njega, gerila je bila ranjeni mozaik: Kubanci koji su se borili na Sierra Maestri vi\u0161e iz lojalnosti nego optimizma, mladi Bolivijci koji su sanjali da ponove Kubu kao da je istorija kalup, peruanski internacionalisti koji su do\u0161li vjeruju\u0107i da oslobo\u0111enje nema granice. Svi su dijelili iste simptome: krvare\u0107e desni, \u017eu\u0107kastu ko\u017eu, be\u017eivotnu kosu. A u no\u0107nim razgovorima \u2014 onim koje vode misle\u0107i da komandant ne \u010duje \u2014 bilo je rije\u010di koje su sjekle dublje nego kur\u0161um: predaja, dezertiranje, gre\u0161ka, izdaja.<\/p>\n
Izdaja bolivijske Komunisti\u010dke partije, koja je obe\u0107ala podr\u0161ku, a onda se povukla kao da ta izgubljena grupa ne postoji. Odsustvo seljaka koji bi se pridru\u017eili. Nedostatak zaliha. Gorka istina da je bolivijska vojska bolje naoru\u017eana i bolje obavije\u0161tena.<\/p>\n
\u010ce je to znao. Znao je previ\u0161e dobro. Pa ipak je nastavio pisati, kao da rije\u010di mogu zadr\u017eati krov svijeta koji se ru\u0161io.<\/p>\n
Tada se pojavi pokret u polumraku.<\/p>\n
\u010covjek pri\u0111e opreznim koracima, s izrazom lica kakav se nosi kada se vi\u0161e ne mo\u017ee odlagati neizbje\u017eno. Bio je to Inti Peredo. Trideset dvije godine, crvenkasta brada, svijetle o\u010di, ko\u017ea o\u010dvrsla od borbi. Jedanaest mjeseci bio je \u010ceova desna ruka. Najpouzdaniji. Najtvr\u0111i. Onaj koji gotovo nikad nije sumnjao.<\/p>\n
\u201c\u010ce\u2026\u201d, re\u010de tiho. \u201cTreba da pri\u010damo\u201d.<\/p>\n
\u010ce podi\u017ee pogled sa dnevnika i odmah shvati kakav razgovor dolazi. Zatvori svesku, ugasi lampu i nasloni se na stablo. U mraku, jedva osvijetljeni stidljivim svitanjem koje se probijalo kroz li\u0161\u0107e, dva veterana revolucije koja je nekad bila pobjeda stajala su licem u lice kao dva \u010dovjeka na litici.<\/p>\n
\u201cGovori\u201d, re\u010de \u010ce.<\/p>\n
Inti duboko uzdahnu, kao neko ko se sprema da razbije ne\u0161to sveto.<\/p>\n
\u201c\u010ce\u2026 mislim da vi\u0161e ne mo\u017eemo pobijedimo u ovom ratu\u201d.<\/p>\n
Rije\u010di pado\u0161e kao kamenje u duboki bunar. \u010ce ne odgovori odmah. Ali Inti vidje mali gest: vilicu kako se ste\u017ee, prste kako se skupljaju u pesnicu, vazduh kako postaje te\u017ei.<\/p>\n
\u201cZa\u0161to to ka\u017ee\u0161?\u201d, upita napokon.<\/p>\n
I tada Inti izbaci sve \u0161to je nedjeljama nosio u sebi.<\/p>\n
\u201cJedanaest mjeseci ovdje\u2026 a mi smo gori. Po\u010deli smo sa pedeset, sada nas je \u0161esnaest. Nismo ostvarili nijednu zna\u010dajnu pobjedu. Podr\u0161ka seljaka nikad nije stigla. Komunisti\u010dka partija nas je ostavila same. Kuba ne mo\u017ee poslati poja\u010danje. Vojska je bolje naoru\u017eana, bolje obavije\u0161tena. A mi svaki dan slabiji\u2026 oni ja\u010di. \u010ce\u2026 nije dovoljno. Koliko jo\u0161 argumenata ti treba da prizna\u0161 da smo propali?\u201d<\/p>\n
\u010ce ustade i po\u010de lagano hodati po proplanku. Koraci su mu jedva pravili \u0161um po tepihu mokrog li\u0161\u0107a. Zaustavi se i pogleda prema \u0161umi, kao da tra\u017ei odgovor me\u0111u drve\u0107em koje ne govori.<\/p>\n
\u201cSje\u0107a\u0161 li se kako je po\u010dela kubanska revolucija?\u201d, upita.<\/p>\n
Inti namr\u0161ti obrve, jer je znao kuda ide, ali odgovori.<\/p>\n
\u201cNaravno.\u201d<\/p>\n
\u201cKoliko nas je bilo kada smo se iskrcali sa Granme?\u201d<\/p>\n
\u201cOsamdeset dva\u201d.<\/p>\n
\u201cA koliko nas je pre\u017eivjelo prve sedmice?\u201d<\/p>\n
Inti proguta pljuva\u010dku.<\/p>\n
\u201cDvanaest\u201d.<\/p>\n
\u010ce se zaustavi. Pogleda ga pravo u o\u010di.<\/p>\n
\u201cDvanaest, Inti. Da li ti se to \u010dinilo kao sna\u017ena sila?\u201d<\/p>\n
\u201c\u010ce, to je bilo druga\u010dije\u2026\u201d<\/p>\n
Inti poku\u0161a da se pobuni.<\/p>\n
\u201cNa Kubi smo imali narodnu podr\u0161ku, komunikaciju, diktatora koga su svi mrzili\u2026\u201d<\/p>\n
\u010ce ga prekide mirno, ne vi\u010du\u0107i.<\/p>\n
\u201cImali smo isto \u0161to imamo sada na po\u010detku. Jednu stvar. Volju. Uvjerenje. Ostalo se gradi hodaju\u0107i\u201d.<\/p>\n
Inti stisnu usne.<\/p>\n
\u201cAli ovdje nije Kuba\u201d.<\/p>\n
\u010ce pri\u0111e i glas mu postade intimniji, kao da priznaje ne\u0161to \u0161to ga dugo ti\u0161ti.<\/p>\n
\u201cDru\u017ee\u2026 re\u0107i \u0107u ti ne\u0161to \u0161to nikome nisam rekao, \u010dak ni Fidelu. Kada sam napustio Kubu, znao sam da su \u0161anse u Boliviji male\u201d.<\/p>\n
Inti se sledio.<\/p>\n
\u201cOnda\u2026 za\u0161to smo do\u0161li?\u201d<\/p>\n
\u010ce pogleda prema d\u017eungli, prema tom zelenom horizontu koji kao da nikad nije prestajao.<\/p>\n
\u201cZato \u0161to, ako niko ne poku\u0161a, kontinentalna revolucija \u0107e ostati romanti\u010dan san. A snovi koji se ne poku\u0161aju\u2026 umiru u udobnosti\u201d.<\/p>\n
Okrenu se prema Intiju, i na tren Inti ugleda \u010cea iz govora u Havani, \u010cea koji je palio ljude jednom re\u010denicom.<\/p>\n
\u201cZna\u0161 li koja je razlika izme\u0111u sanjara i revolucionara?\u201d<\/p>\n
\u201cKoja?\u201d<\/p>\n
\u201cSanjara zami\u0161lja bolji svijet i ostaje da sanja. Revolucionar zami\u0161lja bolji svijet i spreman je da umre poku\u0161avaju\u0107i da ga stvori\u201d.<\/p>\n
Inti spusti pogled.<\/p>\n
\u201cA \u010demu slu\u017ei umrijeti\u2026 ako izgubimo?\u201d<\/p>\n
\u010ce sjede na zemlju ispred njega, prekrsti noge kao profesor.<\/p>\n
\u201cPusti da ti pri\u010dam o neuspjesima\u201d.<\/p>\n
I pri\u010dao mu je o Pariskoj komuni, zga\u017eenoj i pretvorenoj u simbol. Pri\u010dao mu je o Monkadi, vojnom debaklu koji je postao iskra. Pri\u010dao mu je kako istorija ne nagra\u0111uje uvijek trenutnu taktiku, ve\u0107 dostojanstvo koje ostavlja trag.<\/p>\n
\u201cPonekad\u201d, re\u010de \u010ce, crtaju\u0107i gran\u010dicom po vla\u017enoj zemlji, \u201cherojski neuspjesi su va\u017eniji od lakih pobjeda. Jer laka pobjeda ne u\u010di ni\u0161ta. Dostojanstven neuspjeh u\u010di generacije\u201d.<\/p>\n
Inti ga pogleda s mje\u0161avinom divljenja i bola.<\/p>\n
\u201c\u010ce\u2026 to zvu\u010di lijepo, ali mi smo i dalje \u0161esnaest izgubljenih ljudi, bez podr\u0161ke, bez veze\u2026\u201d<\/p>\n
\u010ce podi\u017ee pogled.<\/p>\n
\u201cA to ti se \u010dini malo?<\/p>\n
Inti trepnu.<\/p>\n
\u201c\u0160ta ho\u0107e\u0161 da ka\u017ee\u0161?\u201d<\/p>\n
\u010ce pokaza prema mjestu gdje su spavali neki gerilci, umotani u prljavu \u0107ebad.<\/p>\n
\u201cTi vidi\u0161 \u0161esnaest pora\u017eenih. Ja vidim \u0161esnaest ljudi koji su ostavili sve da se bore za pravdu. Vidim pet Kubanaca koji su ve\u0107 imali svoju revoluciju, a ipak su do\u0161li ovdje. Vidim osam Bolivijaca koji su odbili sudbinu koju su im nametnuli. Vidim tri Peruanaca koji su shvatili da oslobo\u0111enje nema granice. Da li ti to izgleda kao neuspjeh?\u201d<\/p>\n
Inti ne odgovori. D\u017eungla je i dalje kapala. Sunce je po\u010dinjalo bojiti maglu.<\/p>\n
\u201cVojno\u2026 gubimo\u201d, promrmlja Inti.<\/p>\n
\u010ce nakrivi glavu.<\/p>\n
\u201cKo ti je rekao da se revolucije mjere samo vojno?\u201d<\/p>\n
Tada otvori dnevnik na jednoj stranici i pokaza mu.<\/p>\n
\u201cZna\u0161 li \u0161ta ovdje pi\u0161em, Inti? Nije samo izvje\u0161taj. Pi\u0161em priru\u010dnik. Bilje\u017eim svaku gre\u0161ku, svaku lekciju, svaku stvar koja funkcioni\u0161e i svaku koja nas potapa. Da kada drugi pro\u010ditaju ovo\u2026 ne ponove na\u0161e pogre\u0161ne korake\u201d.<\/p>\n
Inti disa\u0161e sporije, kao da odjednom shvata da nije sve trenutno.<\/p>\n
\u201cA ako nema drugih?\u201d<\/p>\n
\u010ce ga pogleda pravo u o\u010di.<\/p>\n
\u201cTu je razlika izme\u0111u \u0161efa i vo\u0111e. \u0160ef upravlja kada ima pobjede da ponudi. Vo\u0111a mora upravljati kada nema ni\u0161ta\u2026 osim uvjerenja\u201d.<\/p>\n
Proplanak je po\u010dinjao da se budi. Jedan Bolivijac se pridignu trljaju\u0107i o\u010di. Drugi namjesti oru\u017eje. Tre\u0107i pogleda \u010cea kao da tra\u017ei na njegovom licu razlog da nastavi hodati.<\/p>\n
Inti proguta pljuva\u010dku.<\/p>\n
\u201c\u010ce\u2026 ti stvarno vjeruje\u0161 da \u0107emo pobijediti?\u201d<\/p>\n
\u010ce sa\u010deka nekoliko sekundi. Ne odgovori propagandno. Odgovori kao umoran \u010dovjek koji ipak bira da ustane.<\/p>\n
\u201cNe znam ho\u0107emo li dobiti ovaj rat vojno. Ne znam ho\u0107emo li zauzeti Boliviju. Ne znam ho\u0107emo li svi pre\u017eivjeti\u201d.<\/p>\n
Pauza.<\/p>\n
\u201cAli znam jedno: ako sa\u010duvamo dostojanstvo do kraja, dobi\u0107emo ne\u0161to drugo. Pravo da se pogledamo u ogledalu i ka\u017eemo: kada nas je istorija stavila izme\u0111u udobnosti i uvjerenja\u2026 izabrali smo uvjerenje. I to, dru\u017ee, niko nam ne mo\u017ee oduzeti\u201d.<\/p>\n
Inti spusti glavu. I prvi put nakon nedjelja, ramena mu vi\u0161e nisu izgledala pognuta.<\/p>\n
\u201cDa li ti se to \u010dini dovoljno?\u201d<\/p>\n
\u010ce pru\u017ei ruku da mu pomogne da ustane.<\/p>\n
\u201cAko mo\u017ee\u0161 umrijeti znaju\u0107i da je tvoj \u017eivot inspirisao druge da se bore za pravdu\u2026 \u0161ta vi\u0161e mo\u017ee tra\u017eiti jedno ljudsko bi\u0107e?\u201d<\/p>\n
Ustado\u0161e zajedno. Po\u0111o\u0161e prema ostalima.<\/p>\n
Prije nego \u0161to stigo\u0161e, Inti postavi pitanje koje mu je gorjelo u grlu.<\/p>\n
\u201c\u010ce\u2026 kako odr\u017eava\u0161 nadu kada sve izgleda izgubljeno?\u201d<\/p>\n
\u010ce se zaustavi i pogleda prema beskrajnoj d\u017eungli, pa prema tih \u0161esnaest ljudi koji su se spremali za jo\u0161 jedan nemogu\u0107 dan.<\/p>\n
\u201cNadu odr\u017eavam sje\u0107anjem da je svaki dan koji nastavljamo da se borimo pobjeda protiv onih koji nas \u017eele predati. A kada se nada ne dostigne\u2026 koristim dostojanstvo. A kada ni dostojanstvo ne dostignem\u2026 koristim ljubav\u201d.<\/p>\n
Inti namr\u0161ti obrve, gotovo nje\u017eno.<\/p>\n
\u201cLjubav?\u201d<\/p>\n
\u201cLjubav prema potla\u010denima koje nikad ne\u0107u upoznati. Ljubav prema pravdi. Ljubav prema mogu\u0107nosti da jednog dana, negdje, neko dijete odraste u pravednijem svijetu zato \u0161to smo mi bili spremni da se borimo za to\u201d.<\/p>\n
Sunce je ve\u0107 bilo gore. Magla se povla\u010dila kao pobije\u0111en duh. Ljudi su se budili. Dan mar\u0161a i gladi po\u010dinjao je.<\/p>\n
Dvije sedmice kasnije, 8. oktobra 1967, \u010cea su zarobili u klancu Juro. Sjutradan je strijeljan u La Higuera. Inti je pobjegao, vratio se, nastavio, i tako\u0111e pao kasnije, vjeran tom razgovoru koji ga je uspravio kada je sve izgledalo da se ru\u0161i.<\/p>\n
Ka\u017eu da je prije smrti napisao ne\u0161to jednostavno, bez ukrasa, kao neko ko je ve\u0107 shvatio su\u0161tinu: da nije va\u017eno da li pobijedi\u0161 ili izgubi\u0161 bitku, ve\u0107 da li si kadar ostati vjeran svojim uvjerenjima kada te sve gura da odustane\u0161.<\/p>\n
I mo\u017eda je tu pitanje koje nam ostavlja ta zora u \u00d1ancahuaz\u00fau, pitanje koje ne stari: koliko puta napustismo pravednu stvar samo zato \u0161to su \u0161anse bile protiv nas? Koliko puta pobrkasmo takti\u010dki neuspjeh sa moralnim neuspjehom?<\/p>\n
Mo\u017eda pobjeda nije uvijek sti\u0107i. Ponekad je pobjeda ne izdati sebe na putu.<\/p>\n
Prevod: PCNEN<\/em><\/p>\n