{"id":450176,"date":"2026-01-31T09:39:14","date_gmt":"2026-01-31T08:39:14","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=450176"},"modified":"2026-01-31T09:39:14","modified_gmt":"2026-01-31T08:39:14","slug":"priznanje-koje-dugujemo-i-sebi-i-djeci","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2026\/01\/31\/priznanje-koje-dugujemo-i-sebi-i-djeci\/","title":{"rendered":"Priznanje koje dugujemo i sebi i djeci"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Kristina Mihailovi\u0107, NVU Roditelji<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Nijesam osoba za koju se mo\u017ee re\u0107i da je stra\u0161ljiva. Navikla sam da se bavim problemima, da ih imenujem, da ih ne guram pod tepih i da tra\u017eim na\u010dine kako da se s njima nosim. Pa ipak, kada krenem da razmi\u0161ljam o svemu onome \u010demu su moja djeca svakodnevno izlo\u017eena u online svijetu, ne osje\u0107am se sigurno. Ne osje\u0107am se ni mirno, ni samouvjereno, ni spremno koliko bih \u017eeljela.<\/p>\n

I to nije strah od tehnologije. Nije ni nostalgija za \u201estarim vremenima\u201c. To je nelagoda koja dolazi iz spoznaje da \u017eivimo u svijetu koji se mijenja br\u017ee nego \u0161to mi uspijevamo da ga razumijemo \u2013 a kamoli da u tom svijetu budemo pouzdani vodi\u010di svojoj djeci.<\/p>\n

Razloga za nelagodu ima mnogo. A pitanje jesmo li spremi za sve to. Postoji \u010ditava industrija zloupotrebe djece koja funkcioni\u0161e paralelno sa na\u0161im svakodnevnim \u017eivotima. Postoje platforme koje koristimo kao da su bezazlene, a dokazano je da nijesu. Postoje algoritmi koji ne slu\u017ee da informi\u0161u, ve\u0107 da zadr\u017ee pa\u017enju, po svaku cijenu. I postoji sloj interneta koji ne vidimo, ne razumijemo i \u010desto potcjenjujemo \u2013 dok istovremeno ni ovaj\u00a0\u201evidljivi\u201c ne znamo da koristimo kako treba.<\/p>\n

Iskreno, danas \u010desto ne umijem da prepoznam da li je neki video stvaran ili je nastao uz pomo\u0107 vje\u0161ta\u010dke inteligencije. Nekad se \u0161okiram onim \u0161to vidim, nekad se nasmijem, nekad ostanem zbunjena. A onda me sa\u010deka re\u010denica: \u201eAda majko, zar ne vidi\u0161 da je to AI?\u201c. U tim trenucima shvatim za\u0161to me zovu Facebook majka, koliko se brzo uloge mijenjaju i za\u0161to smo mi odrasli postali oni koji kasne.<\/p>\n

I dok se sve to de\u0161ava, mi se kao roditelji naj\u010de\u0161\u0107e samo vrtimo oko istog rje\u0161enja: ZABRANI! Gasi internet. Da im uzmemo telefone, da im zabranimo sadr\u017eaje, da ih na silu za\u0161titimo od svijeta koji nam djeluje opasno i nepoznato. Rje\u0111e razmi\u0161ljamo o tome da li smo ga mi uop\u0161te poku\u0161ali razumjeti, nau\u010diti da ga \u010ditamo, da se za njega pripremimo i da ga pratimo zajedno s djecom. Kao da nam je zabrana prva i jedina linija odbrane, jer je najbr\u017ea i jer od nas tra\u017ei najmanje u\u010denja.<\/p>\n

Ipak, vremenom mi se iskristalisala jedna razlika oko koje nemam dilemu. Kada su u pitanju mala djeca, granice ne mogu biti rezultat improvizacije. One moraju biti jasne, unaprijed postavljene i dosljedne.<\/p>\n

Kod tinejd\u017eera je ve\u0107 druga\u010dije. Tu vi\u0161e nema iluzije da \u0107emo \u201eugasiti internet\u201c. Koliko god ponekad po\u017eeljela da mogu jednim klikom da isklju\u010dim sve i da se ne borim za svaki slobodan minut bez ekrana, znam da to nije realno. To bi bilo jednako mogu\u0107e kao i to da me u ovom trenu prestanu oslovljavati sa \u201edru\u017ee\u201c.<\/p>\n

Neke tokove ne mo\u017eemo da zaustavimo. I mo\u017eda je najve\u0107a gre\u0161ka koju pravimo upravo to \u0161to tro\u0161imo energiju poku\u0161avaju\u0107i da zaustavimo ono \u0161to je ve\u0107 dio stvarnosti, umjesto da se zapitamo kako da u toj stvarnosti budemo snala\u017eljiviji, prisebniji i iskreniji.<\/p>\n

Prije par godina, poku\u0161avaju\u0107i da rije\u0161im problem sa Metom i Facebookom, sat vremena sam razgovarala sa asistentom, ubije\u0111ena da je u pitanju stvarna osoba. Razgovor je bio smislen, te\u010dan, djelovao je \u201eljudski\u201c. Tek sjutradan, dok sam poku\u0161avala da na internetu prona\u0111em na\u010din da ponovo stupim u kontakt, shvatila sam da sam zapravo razgovarala sa vje\u0161ta\u010dkom inteligencijom.<\/p>\n

Taj trenutak mi je bio poraz. Ne zato \u0161to sam razgovarala sa AI, nego zato \u0161to mi dlaka s glave nije posumnjala da jeste. Zato \u0161to sam bila ubije\u0111ena da \u201ebih ja to znala\u201c. Taj mali li\u010dni \u0161ok bio je mnogo ja\u010di od bilo koje statistike. Pokazao mi je koliko je lako povjerovati, koliko se lako oslonimo na pretpostavku da smo \u201edovoljno pametni\u201c i koliko brzo potcijenimo kompleksnost svijeta u kojem \u017eivimo.<\/p>\n

To je za mene medijska pismenost.<\/p>\n

Medijska pismenost nije predmet. Nije jedno predavanje. Nije kampanja. Nije ni jo\u0161 jedna lijepa fraza koju \u0107emo ponavljati u strategijama, dokumentima i javnim nastupima. Medijska pismenost je svakodnevna praksa. To je navika da zastanemo prije nego \u0161to povjerujemo. Prije nego \u0161to podijelimo. Prije nego \u0161to se upla\u0161imo ili zgrozimo.<\/p>\n

To je spremnost da se zapitamo: ko stoji iza ove informacije? Za\u0161to mi je ba\u0161 sada servirana? \u0160ta se od mene o\u010dekuje \u2013 da kliknem, da se naljutim, da se upla\u0161im, da kupim, da dijelim?<\/p>\n

Problem je \u0161to mi, roditelji dana\u0161nje djece, nikada nijesmo u\u010deni kako da to radimo. Odrasli smo u svijetu u kojem su informacije dolazile sporije, kroz ograni\u010den broj kanala. U svijetu jednog televizora u ku\u0107i, jednog crtanog u 19:15 i relativno jasne razlike izme\u0111u stvarnog i izmi\u0161ljenog. Danas \u017eivimo u svijetu u kojem se sadr\u017eaji proizvode br\u017ee nego \u0161to mi uspijevamo da ih obradimo, a granica izme\u0111u stvarnog i konstruisanog postaje sve tanja.<\/p>\n

Zato me pla\u0161i \u0161to se kod nas medijska pismenost \u010desto svodi na pojam, a ne na vje\u0161tinu. Kao da je dovoljno re\u0107i djeci \u201ene vjeruj svemu \u0161to vidi\u0161\u201c i time zavr\u0161iti posao. A vje\u0161tina se ne u\u010di jednom re\u010denicom. Ona se gradi vremenom, ponavljanjem, gre\u0161kama i priznanjem da ne\u0161to ne znamo.<\/p>\n

Pla\u0161i me i to \u0161to na\u0161 strah \u010desto postaje glasniji od na\u0161e radoznalosti. A strah, kada se nekriti\u010dki dijeli, ne \u0161titi \u2013 on se \u0161iri. On stvara paniku, teorije zavjere, nepovjerenje prema svemu i svima. I tada postaje problem ne samo za na\u0161u djecu, nego i za cijelo dru\u0161tvo.<\/p>\n

Ako \u017eelimo da djeca odrastaju u svijetu u kojem razlikuju \u010dinjenice od manipulacije, moramo prvo priznati da tu razliku \u010desto ne pravimo mi. Da i mi klik\u0107emo, dijelimo, vjerujemo i reagujemo impulsivno. Da i mi nekad prihvatamo problemati\u010dne, la\u017ene ili plasirane sadr\u017eaje zdravo za gotovo.<\/p>\n

I mo\u017eda je upravo to prvi i najva\u017eniji korak medijske pismenosti: da se odrasli usude da ka\u017eu \u2013 ne znam. Ali \u017eelim da nau\u010dim. I spremna sam da u\u010dim zajedno sa svojom djecom.<\/p>\n

Ne kao autoritet koji sve zna, nego kao roditelj koji je svjestan da je odrastanje danas proces u kojem se i odrasli stalno iznova obrazuju. Jer djeca ne u\u010de najvi\u0161e iz onoga \u0161to im govorimo, nego iz onoga \u0161to vide da mi radimo.<\/p>\n

Medijska pismenost, na kraju, nije pitanje tehnologije. To je pitanje odnosa prema svijetu. I odgovornosti da priznamo da vi\u0161e nijesmo sigurni vodi\u010di po defaultu \u2013 ali mo\u017eemo to postati, ako prestanemo da se pravimo da znamo sve.<\/p>\n

Ovaj tekst je pisan za sajt medijskapismenost.me<\/a> u okviru programa Agencije za audiovizuelne medijske usluge.<\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Prije par godina, poku\u0161avaju\u0107i da rije\u0161im problem sa Metom i Facebookom, sat vremena sam razgovarala sa asistentom, ubije\u0111ena da je u pitanju stvarna osoba. Razgovor je bio smislen, te\u010dan, djelovao je \u201eljudski\u201c. Tek sjutradan, dok sam poku\u0161avala da na internetu prona\u0111em na\u010din da ponovo stupim u kontakt, shvatila sam da sam zapravo razgovarala sa vje\u0161ta\u010dkom inteligencijom<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":313109,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"none","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[546],"tags":[],"class_list":["post-450176","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-feature"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/450176","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=450176"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/450176\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":450179,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/450176\/revisions\/450179"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/313109"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=450176"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=450176"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=450176"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}