{"id":447583,"date":"2025-12-27T08:03:01","date_gmt":"2025-12-27T07:03:01","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=447583"},"modified":"2025-12-27T08:03:01","modified_gmt":"2025-12-27T07:03:01","slug":"venezuela-tri-desetljeca-americke-kampanje-za-promjenu-rezima","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2025\/12\/27\/venezuela-tri-desetljeca-americke-kampanje-za-promjenu-rezima\/","title":{"rendered":"Venezuela: tri desetlje\u0107a ameri\u010dke kampanje za promjenu re\u017eima"},"content":{"rendered":"

Autor: David Fields<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Ovaj opse\u017eni \u010dlanak poku\u0161ava analizirati opseg, evoluciju i materijalne faktore koji poti\u010du dugotrajnu kampanju Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava za promjenu re\u017eima u Venezueli. Autor teksta nastoji pokazati da se ameri\u010dka politika protiv Venezuele \u2013 neovisno o tome je li vladaju\u0107a administracija republikanska ili demokratska \u2013 mo\u017ee razumjeti kao specifi\u010dan oblik rata za resurse, u kojemu se ona slu\u017ei napadima niskog intenziteta, pa sve do otvorene agresije, vo\u0111ene prvenstveno hitnom potrebom za preuzimanjem i kontrolom ogromnih prirodnih resursa Venezuele.<\/p>\n

\n

Povijesni kontekst<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Nakon otkri\u0107a velikih nalazi\u0161ta nafte po\u010detkom 20. stolje\u0107a, ameri\u010dke i europske kompanije, ponajprije Standard Oil i Royal Dutch Shell, zagospodarile su ovim resursom u Venezueli. Iako je Zakon o ugljikovodicima iz 1943. zapo\u010deo postupni proces povrata rente od resursa, stvarna nacionalizacija nije ostvarena sve do 1976. kada je osnovana tvrtka Petr\u00f3leos de Venezuela, S.A. (PDVSA). Me\u0111utim, kako je primijetio Bernard Mommer (2002), radilo se o nacionalizaciji koja je vi\u0161e bila \u201eformalna\u201c, a ne \u201estvarna\u201c. Biv\u0161i koncesionari primili su od\u0161tetu, dok je izvr\u0161no vodstvo PDVSA-e (tzv. Gerencracia) razvilo internu logiku upravljanja tvrkom nalik modelu \u201edr\u017eave u dr\u017eavi\u201c. Djeluju\u0107i prema transnacionalnoj, a ne nacionalnoj logici, davali su prednost strate\u0161kim partnerstvima s velikim stranim korporacijama (poput Exxona, Shella i ConocoPhillipsa) te reinvestiranju u inozemstvu, umjesto da se novcem od njenih prihoda financira unutarnji razvoj Venezuele (Coronil, 1997).<\/p>\n

Politi\u010dki pandan tome bio je Pakt iz Puntofija (1958.\u20131998.) u kojemu su se socijaldemokratska stranka Acci\u00f3n Democr\u00e1tica i demokr\u0161\u0107anska COPEI sporazumile o podjeli vlasti. Tim je sporazumom etablirana kompradorska elitna skupina koja je uspje\u0161no upravljala raspodjelom naftnih prihoda putem klijentelisti\u010dkih mre\u017ea, stvaraju\u0107i tako privid stabilnosti, dok je istodobno institucionaliziran strukturni polo\u017eaj Venezuele kao zavisnog izvoznika. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a, ta se dominantna ekonomska i politi\u010dka struktura suo\u010dila s ozbiljnom krizom. Paket strukturne prilagodbe nametnut od MMF-a 1989. godine, poznat kao El Caracazo, izazvao je masovno narodno nezadovoljstvo koje je dr\u017eava nasilno ugu\u0161ila, dok je ra\u0161irena korupcija obilje\u017eila kasniju administraciju predsjednika Carlosa Andr\u00e9sa P\u00e9reza, nepovratno naru\u0161iv\u0161i legitimnost tog pakta (L\u00f3pez Maya, 2005).<\/p>\n

Taj je vakuum iskoristio Hugo Ch\u00e1vez, potpukovnik koji je 1992. predvodio neuspje\u0161ni dr\u017eavni udar. Koju godinu kasnije (1998) Ch\u00e1vez \u0107e biti izabran za predsjednika Venezuele na antikonformisti\u010dkoj i nacionalisti\u010dkoj platformi, a njegova pobjeda ozna\u010diti \u0107e korjenit zaokret u vanjskoj i unutarnjoj politici Venezuele. Njegov politi\u010dki program, poznat kao Bolivarska revolucija, imao je za decidiran cilj razgradnju onih elemenata koji generiraju ekonomsku zavisnost Venezuele u svjetskom sistemu. Ustav iz 1999. pravno je zajam\u010dio dr\u017eavnu suverenost nad prirodnim resursima. Klju\u010dna prekretnica dogodila se 2001. dono\u0161enjem 49 zakona, od kojih je najzna\u010dajniji bio novi Organski zakon o ugljikovodicima. Tim je zakonom propisano da dr\u017eava, putem PDVSA-e, mora zadr\u017eati najmanje 51 % vlasni\u010dkog udjela u svim zajedni\u010dkim poduze\u0107ima povezanima s primarnom proizvodnjom ugljikovodika. Nadalje, znatno su pove\u0107ane stope tantijema na proizvodnju nafte \u2013 s 1 % na 16,6 % \u2013 a prihodi su usmjereni na razvoj socijalnih politika (Wilpert, 2007).<\/p>\n

Reakcija oligarhije na navedene poteze bolivarske vlade manifestirala se u dr\u017eavnom udaru iz travnja 2002. \u2013 podr\u017eanom od SAD-a \u2013 te u kasnijem naftnom embargu (naftni \u0161trajk) 2002.\u20132003. Tijekom tog razdoblja upravlja\u010dko i tehni\u010dko osoblje PDVSA-e obustavilo je operacije, uzrokuju\u0107i gubitke u vrijednosti od nekoliko milijardi dolara. Ch\u00e1vezova vlada uspjela je suzbiti poku\u0161aj dr\u017eavnog udara. Vi\u0161e od 18 000 zaposlenika PDVSA-e lojalnih starom re\u017eimu bilo je otpu\u0161teno, a tvrtka je podre\u0111ena Ministarstvu energetike i politi\u010dkim ciljevima dr\u017eave. Taj je \u010din predstavljao pravu nacionalizaciju \u2013 u pitanju je bila prava konfiskacija imovine od preostalih elemenata vladaju\u0107e kompradorske menad\u017eerske klase.<\/p>\n

Reorijentirana PDVSA postala je financijska osnova bolivarskog projekta. Izme\u0111u 1999. i 2013. vlada je usmjeravala naftne prihode u brojne socijalne \u201emisije\u201c, usredoto\u010dene na zdravstvo (Barrio Adentro), obrazovanje (Robinson, Ribas), sigurnost opskrbe hranom (Mercal) i stanovanje. Te su inicijative dovele do velikih napredaka u razli\u010ditim dru\u0161tvenim i ekonomskim sferama: stopa nepismenosti znatno je smanjena, upis na univerzitete spektakularno je porastao, stope siroma\u0161tva pale su s 55 % 1995. na 27 % 2012., dok je ekstremno siroma\u0161tvo smanjeno s 25 % na 8 % u istom razdoblju (Weisbrot i dr., 2009). Krucijalno je bilo i to \u0161to je Ch\u00e1vez koristio naftnu diplomaciju kako bi izgradio kontrahegemonijski blok. To je uklju\u010divalo osnivanje Petrocaribea 2005., koji je karipskim i srednjoameri\u010dkim zemljama osiguravao subvencioniranu naftu, te promicanje regionalnih organizacija poput ALBA-e (Bolivarska alijansa za narode na\u0161e Amerike) i UNASUR-a, koje su isklju\u010divale Sjedinjene Dr\u017eave i Kanadu (Serrano, 2015).<\/p>\n

Ch\u00e1vezova dr\u017eava transformirala je Venezuelu iz neokolonijalnog proksija imperijalnog rentijerstva u poluperifernu tampon-dr\u017eavu. Izdignuv\u0161i se iznad izravne kontrole kako stare nacionalne oligarhije tako i transnacionalnog kapitala, bolivarska vlada je koristila rentu od resursa za ostvarivanje zahtjeva radni\u010dke klase (naroda). Povratom vi\u0161ka vrijednosti od kojega je ranije imao koristi strani kapital i doma\u0107a elita, \u010davisti\u010dki je pokret potaknuo \u201eru\u017ei\u010dasti val\u201c diljem Latinske Amerike. Ameri\u010dki je imperijalizam smatrao kako ta tampon-dr\u017eava mora biti uni\u0161tena kako bi se obnovio raniji, za nj profitabilniji krug kapitala i ponovno uspostavila kontrola nad zapadnom hemisferom.<\/p>\n

\n

Rat niskog intenziteta i destabilizacija (era Bush\u2013Obama)<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Ameri\u010dki odgovor na pojavu Huga Ch\u00e1veza, koji se protezao kroz dvije administracije, bio je \u201erat niskog intenziteta\u201c. Ta je operacija imala za cilj promjenu re\u017eima kombinacijom tajnih operacija, manipulacija civilnim dru\u0161tvom i tek zapo\u010dete ekonomske agresije.<\/p>\n

Uloga administracije Georgea W. Busha u poku\u0161aju dr\u017eavnog udara u Venezueli 2002. godine opse\u017eno je dokumentirana. Uo\u010di udara, Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) znatno je pove\u0107ala financijsku potporu venezuelanskim oporbenim organizacijama, uklju\u010duju\u0107i poslovnu federaciju Fedec\u00e1maras i razli\u010ditim korupcijskim skandalima kompromitiranu sindikalnu konfederaciju CTV, koje su postale glavni organizatori udara. Tijekom samog doga\u0111aja CIA je, prema navodima izvora, pru\u017eila obavje\u0161tajne podatke i procjene situacije koje su potvr\u0111ivale da je predsjednik Ch\u00e1vez \u201epodnio ostavku\u201c (Golinger, 2007). Neposredno nakon toga, ameri\u010dki State Department, putem glasnogovornika Philipa Reekera, pripisao je nasilje nad prosvjednicima Ch\u00e1vezu, tvrde\u0107i da je \u201erepresivno djelovao protiv mirnih demonstranata\u201c. Jo\u0161 je kriti\u010dnije bilo to \u0161to se Bijela ku\u0107a, preko glasnogovornika Arija Fleischera, suzdr\u017eala od osude udara te je umjesto toga dala nejasne komentare o potrebi \u201epridr\u017eavanja demokratskih procesa\u201c (Rohter, 2002).<\/p>\n

Bush je u roku od nekoliko sati nakon udara brzo priznao nelegitimnu de facto vladu Pedra Carmone. Carmoninim \u201eDekretom broj 1\u201c jednostrano su raspu\u0161teni Nacionalna skup\u0161tina, Vrhovni sud i Ustav, a smijenjeni su i svi izabrani du\u017enosnici. Unato\u010d tome, Otto Reich, tada\u0161nji podtajnik za Zapadnohemisferne poslove, kontaktirao je druge latinoameri\u010dke vlade kako bi ih potaknuo da priznaju Carmonin re\u017eim (Golinger, 2007). Kada je dr\u017eavni udar propao nakon 47 sati, potaknut masovnom narodnom mobilizacijom i intervencijom lojalnog dijela vojske, Bushova je administracija u svome naumu ostala sama. Taj je doga\u0111aj razotkrio poznatu ameri\u010dku taktiku: na\u010diniti brzi prevrat koji \u0107e predvoditi lokalne elite. Me\u0111utim, neuspjeh u toj operaciji prisilio ih je na druga\u010diji i vi\u0161estran strate\u0161ki pristup.<\/p>\n

Nakon udara, ameri\u010dka se strategija razvijala prema onome \u0161to je William I. Robinson (1996) nazvao \u201emo\u0107i promicanja\u201c, odnosno ciljanom izgradnjom mre\u017ee politi\u010dke oporbe putem odre\u0111enih elemenata koji sebe nazivaju civilnim dru\u0161tvom. Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) i Ameri\u010dka agencija za me\u0111unarodni razvoj (USAID) postale su glavni mehanizmi te inicijative. Izme\u0111u 2000. i 2010. NED je dodijelio vi\u0161e od 100 milijuna dolara raznim venezuelanskim subjektima civilnoga dru\u0161tva. Ta sredstva nisu bila ograni\u010dena na male grantove za razvoj demokracije, ve\u0107 su predstavljala strate\u0161ka ulaganja usmjerena na uspostavu paralelne dr\u017eavne strukture. Me\u0111u korisnicima tog financiranja nalazili su se:<\/p>\n

– S\u00famate. Ova organizacija civilnog dru\u0161tva imala je centralnu ulogu u organizaciji referenduma o opozivu predsjednika 2004. godine. Njezina suosniva\u010dica, Mar\u00eda Corina Machado, dobitnica tzv. Nobelove nagrade za mir 2025., postala je glavna figura oporbe.<\/p>\n

– Privatni medijski konglomerati. Iako ih nije izravno financirao NED, izrazito anti\u010davisti\u010dki privatni mediji (poput Venevisi\u00f3na i Globovisi\u00f3na) primali su potporu putem kupnje ameri\u010dkog ogla\u0161iva\u010dkog prostora i diplomatskog pokroviteljstva. Depe\u0161e State Departmenta koje je objavio WikiLeaks to i potvr\u0111uju. Primjerice, depe\u0161a 06CARACAS3356 iz 2006. isticala je va\u017enost potpore \u201emedijima koji su i dalje u privatnim rukama\u201c, jer predstavljaju \u201enaju\u010dinkovitiju protute\u017eu Ch\u00e1vezovoj medijskoj dominaciji\u201c (Ambasada Sjedinjenih Dr\u017eava u Caracasu, 2006).<\/p>\n

Administracija Baracka Obame nastavila je koristiti postoje\u0107u infrastrukturu, ali je znatno pro\u0161irila repertoar djelovanja uvo\u0111enjem razaraju\u0107ih financijskih sankcija. Deklasificirani memorandum CIA-e iz 2010. razotkrio je taj strate\u0161ki zaokret, eksplicitno navode\u0107i da je cilj Sjedinjenih Dr\u017eava \u201eobuzdati, izolirati i fragmentirati Ch\u00e1vezov re\u017eim\u201c te \u201eiskoristiti njegove slabosti\u201c (Centralna obavje\u0161tajna agencija SAD-a, 2010).<\/p>\n

Klju\u010dna prekretnica u tom procesu bila je Izvr\u0161na uredba 13692, izdana u o\u017eujku 2015. godine. Donesena temeljem Zakona o me\u0111unarodnim izvanrednim ekonomskim ovlastima (IEEPA), uredba je \u2013 na kontroverzan na\u010din \u2013 proglasila Venezuelu \u201eprijetnjom za nacionalnu sigurnost\u201c. Mnogi su ovu kvalifikaciju smatrali neutemeljenom, s obzirom na odsutnost ofenzivnih vojnih kapaciteta te, od SAD-a, bitno udaljene dr\u017eave. Ipak, ova je pravna deklaracija poslu\u017eila kao nu\u017ean preduvjet za uvo\u0111enje sankcija. Izvr\u0161na uredba 13692 efektivno je zamrznula imovinu i zabranila transakcije sa sedam imenovanih venezuelanskih du\u017enosnika optu\u017eenih za navodna kr\u0161enja ljudskih prava (Ured predsjednika Sjedinjenih Dr\u017eava, 2015). Iako je u po\u010detku bila predstavljena kao \u201eselektivna\u201c, njezin je u\u010dinak bio sustavan. Kako je ustvrdio ekonomist Mark Weisbrot (2015), uredba je poslala sna\u017ean odvra\u0107aju\u0107i signal za globalna financijska tr\u017ei\u0161ta, sugeriraju\u0107i da poslovanje s Venezuelom sada nosi visok rizik. Time je trenuta\u010dno ograni\u010dena sposobnost Venezuele da refinancira svoj vanjski dug, \u0161to je ubrzalo krizu platne bilance.<\/p>\n

Venezuelanska proizvodnja nafte, koja se izme\u0111u 2004. i 2015. stabilizirala na oko 2,3\u20132,4 milijuna barela dnevno, nije ostala nepromijenjena. Naprotiv, od 2015. zapo\u010deo je postupan, ali stalan pad. Taj je proces potaknut nastupaju\u0107om financijskom blokadom koja je ozbiljno oslabila sposobnost PDVSA-e da nabavlja opremu, anga\u017eira servisne kompanije i odr\u017eava infrastrukturu. Ekonomski u\u010dinci bili su trenuta\u010dni i duboki: uvoz roba i usluga pao je sa 66 milijardi dolara 2012. na tek 18 milijardi dolara 2016., prema podacima Svjetske banke. Ovo drasti\u010dno smanjenje uvoza, izravno povezano s nemogu\u0107no\u0161\u0107u pribavljanja komercijalnih kredita i deviza zbog financijskih sankcija, predstavljalo je glavni uzrok humanitarne krize koja je uslijedila, obilje\u017eene nesta\u0161icama lijekova i hrane (Weisbrot i Sachs, 2019). Sankcije uvedene tijekom Obamine administracije pokrenule su proces ekonomske asfiksije koji \u0107e se kasnije znatno intenzivirati pod administracijama Trumpa i Bidena.<\/p>\n

\n

Otvorena ekonomska asfiksija (Trump I)<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Prva Trumpova administracija poja\u010dala je sankcije protiv Venezuele nizom sve stro\u017eih izvr\u0161nih uredbi. U kolovozu 2017. Izvr\u0161na uredba (EO) 13808 ozbiljno je ograni\u010dila financijske kapacitete venezuelanske vlade i PDVSA-e zabranom trgovanja novim venezuelanskim dugom i dionicama. Ipak, najzna\u010dajnija mjera bila je EO 13850 iz studenoga 2018., kojom su odobrene sankcije protiv specifi\u010dnih sektora venezuelanske ekonomije. Njezin puni u\u010dinak postao je vidljiv u sije\u010dnju 2019., kada ju je ameri\u010dko Ministarstvo financija provelo ozna\u010div\u0161i PDVSA kao sankcionirani subjekt, \u010dime je de facto nametnut potpuni embargo na izvoz venezuelanske nafte prema njezinu glavnom tr\u017ei\u0161tu (Ministarstvo financija SAD-a, 2019).<\/p>\n

Vlada Sjedinjenih Dr\u017eava preuzela je kontrolu nad ameri\u010dkom podru\u017enicom PDVSA, CITGO-om, te je njezine prihode preusmjerila na ra\u010dune kojima je upravljao Juan Guaid\u00f3. Istodobno je zaprijetila sekundarnim sankcijama svim subjektima iz tre\u0107ih zemalja \u2013 u Indiji, Kini ili Europi \u2013 koji bi kupovali venezuelansku naftu ili pru\u017eali nu\u017ene usluge poput najma tankera, osiguranja ili pomorskog prijevoza. Posljedice su bile katastrofalne: izvoz venezuelanske nafte, koji je ve\u0107 bio u padu, sru\u0161io se s 1,5 milijuna barela dnevno 2018. na manje od 400 000 barela dnevno sredinom 2020. (Godi\u0161nji statisti\u010dki bilten OPEC-a). Nadalje, dr\u017eavni prihodi pali su za vi\u0161e od 99 %, s oko 56 milijardi dolara 2014. na manje od 500 milijuna dolara 2020. (Rodr\u00edguez, 2021).<\/p>\n

Humanitarne posljedice tih doga\u0111aja bile su brze i te\u0161ke. U studiji koju su 2019. godine za Centar za ekonomska i politi\u010dka istra\u017eivanja (CEPR) proveli ekonomisti Mark Weisbrot i Jeffrey Sachs navodi se da su ameri\u010dke sankcije pridonijele najmanje 40 000 smrti izme\u0111u 2017. i 2018. godine. Sankcije su ozbiljno ometale uvoz osnovnih dobara, uklju\u010duju\u0107i lijekove za bolesti poput raka, HIV-a i dijabetesa, kao i potrep\u0161tine za dijalizu, hranu i opremu za pro\u010di\u0161\u0107avanje vode. Nakon posjeta 2021. godine, posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za negativne u\u010dinke jednostranih prisilnih mjera, Alena Douhan, izvijestila je da sankcije produbljuju ekonomsku i humanitarnu krizu, poga\u0111aju\u0107i \u201esva temeljna ljudska prava\u201c, \u201enerazmjerno poga\u0111aju\u0107i najsiroma\u0161nije i najranjivije\u201c (Douhan, 2021).<\/p>\n

Ekonomski je opsadni pritisak dodatno poja\u010dan politi\u010dkom manevrom iz sije\u010dnja 2019., kada je predsjednik Nacionalne skup\u0161tine Juan Guaid\u00f3 priznat kao \u201eprivremeni predsjednik\u201c. To nije bio tek diplomatski \u010din, ve\u0107 oblik pravnog ratovanja (lawfare), odnosno uporabe pravnih mehanizama za postizanje vojnih ili strate\u0161ko-politi\u010dkih ciljeva. Vi\u0161e od 50 dr\u017eava slijedilo je primjer Sjedinjenih Dr\u017eava i priznalo paralelnu vladu koja, u su\u0161tini, nije imala kontrolu nad teritorijem, policijom ni oru\u017eanim snagama. To priznanje pru\u017eilo je potrebnu pravnu osnovu za zapljenu imovine. Posljedi\u010dno, vlade Sjedinjenih Dr\u017eava i Ujedinjenog Kraljevstva zamrznule su i prenijele kontrolu nad milijardama dolara venezuelanskih zlatnih rezervi. Jo\u0161 va\u017enije, omogu\u0107ile su korporativnu eksproprijaciju venezuelanske imovine. Zna\u010dajan primjer predstavlja kanadska rudarska kompanija Crystallex, koja je, nakon nepovoljne presude pred venezuelanskim sudovima, uspje\u0161no vodila postupak pred ameri\u010dkim sudovima kako bi zaplijenila dionice CITGO-a kao kompenzaciju za nacionalizirani rudarski projekt. Ministarstvo pravosu\u0111a SAD-a poduprlo je taj postupak, u\u010dinkovito koriste\u0107i svoj pravosudni sustav za provo\u0111enje eksproprijacije imovine strane dr\u017eave (Toro, 2019).<\/p>\n

Tijekom cijelog tog razdoblja predsjednik Trump i njegovi du\u017enosnici u\u010destalo su tvrdili da su \u201esve opcije na stolu\u201c, \u0161to je eksplicitno uklju\u010divalo i vojnu intervenciju. Kako bi dodatno poja\u010dao pritisak, ameri\u010dki Department of Justice 2020. podigao je neutemeljene optu\u017enice za \u201enarkoterorizam\u201c protiv predsjednika Madura i drugih visokih du\u017enosnika, nude\u0107i nagradu od 15 milijuna dolara. Ovaj je potez uspostavio jasan predtekst za potencijalno Madurovo uhi\u0107enje ili kineti\u010dku akciju. Istodobno su Sjedinjene Dr\u017eave intenzivirale vojne vje\u017ebe u blizini Venezuele te rasporedile pomorske snage u Karipskom moru pod opravdanjem koje su nazvali \u201eborbom protiv narkotika\u201c \u2013 manevra koji \u0107e se dodatno intenzivirati u drugoj Trumpovoj administraciji, o\u017eivljavaju\u0107i obrazac opravdanja kori\u0161ten tijekom invazije na Panamu 1989. godine (Kornbluh, 2020).<\/p>\n

\n

Kalibrirani kontinuitet (Bidenova era)<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Administracija Joea Bidena umjereno je ubla\u017eila, ali nesumnjivo zadr\u017eala sankcije uvedene tijekom Obamine i Trumpove ere, unato\u010d znatnim humanitarnim tro\u0161kovima. U travnju 2021. glasnogovornica Jen Psaki izjavila je da ameri\u010dka administracija \u201enema planove za ukidanje sankcija\u201c, smatraju\u0107i ih \u201eva\u017enim alatom pritiska na re\u017eim\u201c (Bijela ku\u0107a, 2021). Uvedene su minimalne i reverzibilne iznimke, poput dodjele ograni\u010dene licence Chevronu za sudjelovanje u trgovini venezuelanskom naftom isklju\u010divo radi naplate duga.<\/p>\n

Bidenova je administracija dodu\u0161e pokrenula diplomatski proces, podupiru\u0107i pregovore izme\u0111u Madurove vlade i oporbe u Meksiku izme\u0111u 2021. i 2022. godine, no njihov je strate\u0161ki cilj bio ispitati mogu li takvi razgovori \u201erazbiti\u201c \u010davisti\u010dku koaliciju i procijeniti spremnost re\u017eima na ustupke pod diplomatskim pritiskom (State Department SAD-a, 2022). Nakon pregovora, kada je Madurova vlada oslobodila politi\u010dke zatvorenike i pristala na uspostavu socijalnog fonda pod pokroviteljstvom UN-a koji se financirao zamrznutom imovinom, Sjedinjene Dr\u017eave nisu odgovorile recipro\u010dnim ubla\u017eavanjem sankcija. Umjesto toga, odgovor je bilo uhi\u0107enje istaknutog venezuelanskog diplomata (Alexa Saaba) pod sumnjom za pranje novca, \u010dime je poslana jasna poruka: pregovori \u0107e se razmatrati isklju\u010divo kroz zahtjeve koji de facto zna\u010de predaju.<\/p>\n

Najzna\u010dajniji doga\u0111aj tijekom Bidenove administracije bila je preliminarna normalizacija paravojnih aktivnosti. Egzemplaran slu\u010daj za to su doga\u0111aji iz kolovoza 2024., kada su ameri\u010dke vlasti, u koordinaciji sa samoprogla\u0161enom \u201evladom\u201c Juana Guaid\u00f3a, zaplijenile venezuelanski tanker Peten u me\u0111unarodnim vodama, opravdavaju\u0107i akciju venezuelanskim kr\u0161enjem sankcija (Reuters, 2024). Nakon te zapljene uslijedile su \u0161ire operacije (u \u201eborbi protiv trgovine narkoticima\u201c) u kojima su se ameri\u010dki operativci koristili pro\u0161irenim ovlastima koje su im dodijeljene Zakonom o autorizaciji nacionalne obrane za 2024. godinu, kako bi se venezuelanski ribarski brodovi progonili kao navodni krijum\u010dari droge (The Independent, 2025).<\/p>\n

\n

Totalni rat za resurse (Trump II)<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Povratak Donalda Trumpa 2025. godine doveo je do otvorenijeg sukoba oko resursa.<\/p>\n

\u201eZakon o autorizaciji za demokratsku obnovu Venezuele\u201c (VDRA) bio bi primijenjen sa strukturom obrnuto paralelnom Bolandovim amandmanima iz 1980-ih: umjesto ograni\u010davanja pomo\u0107i kontrarevolucionarima, ovaj je zakon tu pomo\u0107 u\u010dinilo obaveznom. Ovim bi se zakonom inicijalno dodijelilo 150 milijuna dolara Ministarstvu obrane, isklju\u010divo u svrhu \u201epru\u017eanja sigurnosne pomo\u0107i, uklju\u010duju\u0107i obuku, opremu i obavje\u0161tajnu potporu, venezuelanskim skupinama predanima obnovi demokratske vladavine\u201c (Kongres Sjedinjenih Dr\u017eava, 2025). Dodijeljena sredstva ne bi se distribuirala izravno, ve\u0107 bi bila preusmjerena kroz netransparentne posredni\u010dke mehanizme prema privatnim vojnim kompanijama (PMC) poput Academija (nekada\u0161njeg Blackwatera) i Silvercorp USA, \u010dije su veze s politi\u010dkom mre\u017eom biv\u0161eg predsjednika dobro dokumentirane. Te bi Privatne vojne kompanije (PMC) potajno uspostavljale operativne centre za obuku te regrutirale osoblje me\u0111u dezerterima iz venezuelanske vojske i desni\u010darskim milicijama povezanim s organizacijom Mar\u00edje Corine Machado, S\u00famate. Njihov bi se operativni fokus koncentrirao na strate\u0161ki klju\u010dna i resursima bogata podru\u010dja: ponajprije sabota\u017eu naftne infrastrukture u saveznoj dr\u017eavi Zulia te zauzimanje rudnika zlata i koltana u saveznoj dr\u017eavi Bolivar.<\/p>\n

U mjeri koja ima veze s pomorskim incidentima zabilje\u017eenim tijekom Bidenovog predsjednikovanja, predsjednik Trump naknadno je izdao Izvr\u0161nu uredbu 14101, pod nazivom \u201eUspostava ekskluzivne pomorske zone radi suzbijanja narkoterorizma usmjerenog protiv Sjedinjenih Ameri\u010dkih Dr\u017eava\u201c (Ured predsjednika Sjedinjenih Dr\u017eava, 2025). Tom je uredbom formalno uspostavljena \u201eobrambena zona\u201c od 200 nauti\u010dkih milja ispred venezuelanske obale. Kao pravno opravdanje za to navedena je Autorizacija za uporabu vojne sile (AUMF) iz 2001. godine protiv navodnih \u201eterorista\u201c. Uredbom je propisano da \u0107e svaki brod koji u\u0111e u tu zonu bez izri\u010ditog prethodnog odobrenja Sjedinjenih Dr\u017eava biti podlo\u017ean \u201epresretanju, pretrazi i mogu\u0107em uni\u0161tenju\u201c, \u010dime su u praksi presje\u010deni i posljednji pomorski pravci koji su Venezueli preostali kako za izvoz nafte, tako i za uvoz hrane.<\/p>\n

Provedba gotovo potpune pomorske blokade otvorila bi put prema naizgled kona\u010dnom rje\u0161enju: eksproprijaciji venezuelanske imovine. U kolovozu 2025. okru\u017eni sud savezne dr\u017eave Delaware, pozivaju\u0107i se na priznanje \u201eVlade Venezuele u egzilu\u201c u okviru VDRA-e (koju \u2013 i za to postoje osnovane sumnje \u2013 predvode figure kakva je Leopoldo L\u00f3pez), nalo\u017eio je prisilnu prodaju rafinerijske i cjevovodne imovine CITGO-a radi namirenja potra\u017eivanja vjerovnika, uklju\u010duju\u0107i Crystallex i ConocoPhillips (Financial Times, 2025). Jednako je tako mogu\u0107e da Vrhovni sud Ujedinjenog Kraljevstva (koji je bio pod sna\u017enim ameri\u010dkim pritiskom) presudi da Banka Engleske mora prenijeti venezuelanske zlatne rezerve u vrijednosti od 1,8 milijardi ameri\u010dkih dolara na ra\u010dun pod kontrolom \u201evlade u egzilu\u201c (Reuters, 2025). Ovaj udru\u017eeni poduhvat predstavljao bi najve\u0107u zapljenu inozemne imovine jedne suverene dr\u017eave bez naknade u modernoj povijesti, nadma\u0161uju\u0107i ukupni zbroj zapljena provedenih u Iraku i Afganistanu zajedno.<\/p>\n

Nakon toga, predvi\u0111eno je da Pentagon rasporedi tzv. \u201ehumanitarne koridore\u201c koji bi, prema procurjelim operativnim planovima objavljenima u \u010dasopisu The Intercept (2025), u stvarnosti funkcionirali kao raspore\u0111ivanje Specijalnih snaga Kopnene vojske Sjedinjenih Dr\u017eava (Zelene beretke) i paravojnih jedinica CIA-ine Ground Branch. Njihov bi se mandat sastojao u pru\u017eanju potpore privatnim vojnim izvo\u0111a\u010dima u provo\u0111enju operacija \u201esigurnosti i stabilizacije\u201c unutar Orino\u010dkog rudarskog luka. Konkretno, ove bi smjernice uklju\u010divale \u201eza\u0161titu kriti\u010dnih mineralnih resursa od kra\u0111e i uni\u0161tavanja od ilegalnih oru\u017eanih skupina\u201c, \u0161to bi u strate\u0161kom smislu predstavljalo u\u010dinkovito oduzimanje kontrole nad rudnicima i venezuelanskoj dr\u017eavi i neformalnim garimpeiros rudarima. Ovaj scenarij podsje\u0107a na invaziju Grenade 1983. godine, koja je nominalno opravdavana misijom spa\u0161avanja studenata medicine, ali je u kona\u010dnici poslu\u017eila za ru\u0161enje tamo\u0161nje ljevi\u010darske vlade. Raspore\u0111ivanje ameri\u010dkih postrojbi na venezuelanskom teritoriju radi za\u0161tite rudnika koltana i zlata nedvosmisleno bi potvrdilo imperijalni cilj: stjecanje resursa putem vojne prisutnosti.<\/p>\n

Trump je znatno intenzivirao ameri\u010dke vojne aktivnosti na moru, u venezuelanskim vodama i njihovoj neposrednoj blizini, te je dodatno oja\u010dao kori\u0161tenje smrtonosne sile protiv venezuelanskih plovila, uklju\u010duju\u0107i neselektivno bombardiranje i izvansudska ubojstva, pod izlikom borbe protiv \u201enarkoterorizma\u201c. Ova je agresivna politika kulminirala 10. prosinca 2025., kada su ameri\u010dke snage, predvo\u0111ene Obalnom stra\u017eom i potpomognute Ratnom mornaricom i drugim agencijama, silom zaplijenile veliki naftni tanker Skipper ispred venezuelanske obale, \u0161to predstavlja \u010din me\u0111unarodnog piratstva koji je po brutalnosti nadma\u0161io \u010dak i pona\u0161anje pripisivano tzv. somalskim piratima.<\/p>\n

U cjelini gledano, ovo predstavlja logi\u010dan i zastra\u0161uju\u0107i vrhunac tridesetogodi\u0161nje kampanje: napu\u0161tanje svake pravne i normativne kamufla\u017ee kako bi se imperijalizam pokazao u svom najgrubljem obliku: uporabom vojne sile kako bi prisvojio tu\u0111e vitalne resurse.<\/p>\n

Preveo sa \u0161panjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba<\/p>\n

\nReference:<\/em><\/p>\n

Associated Press. (2025, March 15). U.S. Coast Guard reports incident in Caribbean involving suspected narcotics traffickers.<\/em><\/p>\n

Bull, B., & Pimenta, N. (2020). The geopolitics of Venezuelan gold: The role of Turkey and the UAE. Resources Policy, 68, 101710.<\/em><\/p>\n

Bunker, S. G. (2023). Extractive imperialism and the crisis of capitalism. Monthly Review Press.<\/em><\/p>\n

Coronil, F. (1997). The magical state: Nature, money, and modernity in Venezuela. University of Chicago Press.<\/em><\/p>\n

Douhan, A. (2021). Report of the Special Rapporteur on the negative impact of unilateral coercive measures on the enjoyment of human rights on her visit to the Bolivarian Republic of Venezuela (A\/HRC\/48\/59\/Add.1). United Nations Human Rights Council.<\/em><\/p>\n

Financial Times. (2025, August 30). Citgo sold in fire sale as US executes creditor ruling.<\/em><\/p>\n

Golinger, E. (2007). The Ch\u00e1vez code: Cracking U.S. intervention in Venezuela. Olive Branch Press.<\/em><\/p>\n

Golinger, E. (2013). La agresi\u00f3n permanente: USAID, NED y CIA en Venezuela. Ministerio del Poder Popular para la Comunicaci\u00f3n y la Informaci\u00f3n.<\/em><\/p>\n

The Independent. (2025, May 15). Satellite images cast doubt on US claim over sunk Venezuelan vessel.<\/em><\/p>\n

The Intercept. (2025, November 22). Leaked docs show U.S. special forces deployed in Venezuelan mining region.<\/em><\/p>\n

Jones, A. (2020). The \u2018maximum pressure\u2019 campaign against Venezuela: A case of coercive economic statecraft. Journal of Latin American Studies, 52(3), 627\u2013652.<\/em><\/p>\n

Koch, A. (2020, January 23). The legitimacy of Juan Guaid\u00f3: A legal and political analysis. Washington Office on Latin America.<\/em><\/p>\n

Kornbluh, P. (2020, May 19). The U.S. is repeating its Cold War mistakes in Venezuela. The Nation.<\/em><\/p>\n

Lenin, V. I. (1917). Imperialism, the highest stage of capitalism.<\/em><\/p>\n

L\u00f3pez Maya, M. (2005). Del viernes negro al referendo revocatorio. Alfadil Ediciones.<\/em><\/p>\n

Luxemburg, R. (1913). The accumulation of capital.<\/em><\/p>\n

Marini, R. M. (1973). Dial\u00e9ctica de la dependencia. Ediciones Era.<\/em><\/p>\n

Mommer, B. (2002). Global oil and the nation state. Oxford University Press.<\/em><\/p>\n

Panitch, L., & Gindin, S. (2012). The making of global capitalism: The political economy of American empire. Verso.<\/em><\/p>\n

P\u00e1rraga, M. (2018, September 13). Exclusive: Venezuela to bypass dollar, price oil in Chinese yuan \u2014 sources. Reuters.<\/em><\/p>\n

Petras, J., & Veltmeyer, H. (2019). Imperialism and capitalism in the twenty-first century. Routledge.<\/em><\/p>\n

Reuters. (2024, August 22). U.S. seizes Venezuelan oil tanker for sanctions evasion.<\/em><\/p>\n

Reuters. (2025, July 7). UK releases Venezuelan gold to US-backed faction after lengthy court battle.<\/em><\/p>\n

Robinson, W. I. (1996). Promoting polyarchy: Globalization, US intervention, and hegemony. Cambridge University Press.<\/em><\/p>\n

Rodr\u00edguez, F. (2021). Sanctions and the Venezuelan economy: What the data say. Washington Office on Latin America.<\/em><\/p>\n

Rohter, L. (2002, April 17). Venezuelan president returns to power after army backs him. The New York Times.<\/em><\/p>\n

Serrano, A. F. (2015). Petrocaribe: La integraci\u00f3n energ\u00e9tica del Caribe. Fundaci\u00f3n Editorial El perro y la rana.<\/em><\/p>\n

Toro, F. (2019, May 17). The battle for Venezuela\u2019s gold. Foreign Policy.<\/em><\/p>\n

U.S. Central Intelligence Agency. (2010, July 22). Intelligence assessment: Venezuela: The Ch\u00e1vez challenge (Declassified).<\/em><\/p>\n

U.S. Congress. (2025). Venezuelan Democratic Restoration Authorization Act, H.R. 2025, 118th Cong.<\/em><\/p>\n

U.S. Department of Defense. (2023). Defense critical materials supply chain assessment.<\/em><\/p>\n

U.S. Department of State. (2022). Internal strategy memo: Venezuela negotiations in Mexico [Leaked document].<\/em><\/p>\n

U.S. Department of State. (2023). Integrated country strategy: Venezuela.<\/em><\/p>\n

U.S. Department of the Treasury. (2019, January 28). Treasury sanctions Venezuela\u2019s state-owned oil company Petroleos de Venezuela, S.A. [Press release].<\/em><\/p>\n

U.S. Embassy Caracas. (2006, March 2). The Venezuelan media landscape (Cable 06CARACAS3356). Wikileaks.<\/em><\/p>\n

U.S. Executive Office of the President. (2015, March 8). Blocking property and suspending entry of certain persons contributing to the situation in Venezuela (Executive Order \u211613692). Federal Register, 80(47).<\/em><\/p>\n

U.S. Executive Office of the President. (2025, January 10). Declaring a maritime exclusion zone to combat narcoterrorism targeting the United States (Executive Order \u211614101). Federal Register, 90(9).<\/em><\/p>\n

U.S. Geological Survey. (2023). Mineral commodity summaries 2023. U.S. Government Printing Office.<\/em><\/p>\n

Weisbrot, M. (2015, March 11). Obama\u2019s Venezuela sanctions are a mistake. The Guardian.<\/em><\/p>\n

Weisbrot, M., & Sachs, J. (2019). Economic sanctions as collective punishment: The case of Venezuela. Center for Economic and Policy Research.<\/em><\/p>\n

Weisbrot, M., Ray, R., & Johnston, J. (2009). Bolivia: The economy during the Morales administration. Center for Economic and Policy Research.<\/em><\/p>\n

The White House. (2021, April 5). Press briefing by press secretary Jen Psaki [Press briefing].<\/em><\/p>\n

Wilpert, G. (2007). Changing Venezuela by taking power: The history and policies of the Ch\u00e1vez government. Verso.<\/p><\/blockquote>\n

www.prometej.ba<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Sankcije SAD-a protiv Venezuele ozbiljno su ometale uvoz osnovnih dobara, uklju\u010duju\u0107i lijekove za bolesti poput raka, HIV-a i dijabetesa, kao i potrep\u0161tine za dijalizu, hranu i opremu za pro\u010di\u0161\u0107avanje vode <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":447586,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"none","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-447583","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/447583","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=447583"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/447583\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":447587,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/447583\/revisions\/447587"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/447586"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=447583"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=447583"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=447583"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}