{"id":443570,"date":"2025-11-04T08:21:11","date_gmt":"2025-11-04T07:21:11","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=443570"},"modified":"2025-11-04T08:52:17","modified_gmt":"2025-11-04T07:52:17","slug":"mislila-sam-da-znam-sta-je-genocid","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2025\/11\/04\/mislila-sam-da-znam-sta-je-genocid\/","title":{"rendered":"Mislila sam da znam \u0161ta je genocid"},"content":{"rendered":"

Autorka: Biljana Vankovska\u00a0<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Kao profesorica koja je provela vi\u0161e od \u010detrdeset godina izu\u010davaju\u0107i pitanja rata i mira, me\u0111unarodnog prava i odnosa \u2014 a iznad svega, ljudske posljedice oru\u017eanih sukoba \u2014 vjerovala sam da znam \u0161ta je genocid.<\/p>\n

Kao neko ko je svjedo\u010dio krvavom raspadu i ubistvu svoje voljene domovine, Jugoslavije, mislila sam da razumijem. Decenijama sam tugovala za nevino stradalih \u017ertvama tog ludila. Kada se dogodio 11. septembar \u2014 u vrijeme kada je moja Makedonija prolazila kroz neizvjestan unutra\u0161nji sukob, sre\u0107om sa manje \u017ertava \u2014 odmah sam osjetila da je to po\u010detak novog imperijalnog krsta\u0161kog pohoda koji vode Sjedinjene Dr\u017eave i njihovi saveznici. Sa dubokom zabrinuto\u0161\u0107u sam posmatrala kako se zlo\u010dini odvijaju od Avganistana i Iraka do Libije i Sirije.<\/p>\n

Pokojni Robert Fisk je tada bio glas bezglasnih. Obi\u010dno sam prevodila njegove izvje\u0161taje za svoju staru majku, ne mogav\u0161i da zaustavim njene suze \u2014 niti svoje \u2014 na njegove opise mrtva\u010dnica, dje\u010djih tijela, o\u017ealo\u0161\u0107enih roditelja.<\/p>\n

Kada se palestinska tragedija pretvorila u otvoreni genocid u jesen 2023, nisam mogla da okrenem pogled od \u201euznemiruju\u0107ih scena\u201c. Naprotiv, najmanje \u0161to sam mogla da uradim bilo je da svjedo\u010dim i pi\u0161em o tim mu\u010denim ljudima. Neki u mom ravnodu\u0161nom okru\u017eenju pitali su se za\u0161to to radim: za\u0161to gledam te u\u017ease, za\u0161to jednostavno ne \u017eivim svoj mirni profesorski \u017eivot. Govorili su: \u201eImamo dovoljno svojih problema.\u201c<\/p>\n

Ali ja sam \u201ebdjela\u201c nad tom patni\u010dkim djecom i roditeljima jer mi savjest nije dala da se odmorim. Svake no\u0107i, prije nego \u0161to bih spustila glavu na meki jastuk, preplavio bi me talas krivice. Kako sam mogla mirno da spavam kada bombe padaju na nevine ljude u Gazi, kada djeca umiru u hladnim no\u0107ima, a majke ih ne mogu ni nahraniti?<\/p>\n

Neko mi je rekao da je to \u201esekundarna trauma\u201c, mo\u017eda ukorijenjena u ne\u010dem dubljem. Taj stru\u010dnjak za mentalno zdravlje nije znao dvije stvari. Prvo, odrasla sam sa Palestinom \u2014 barem u mislima i u osje\u0107anju solidarnosti. U \u0161koli su nam pri\u010dali o prognanim ljudima, kojima su oteli zemlju, a ipak otpornima kao divlja trava. Sakupljali smo sitan novac kao gest dje\u010dje solidarnosti i pisali pisma imaginarnim prijateljima negdje daleko. Drugo, do\u017eivjela sam da vidim monstruozni povratak nasilja na sopstvenom pragu \u2014 u zemlji koju smo nekada smatrali liderom Pokreta nesvrstanih, mirnog su\u017eivota i solidarnosti sa narodima koji se bore protiv kolonijalizma.<\/p>\n

Sve to je oblikovalo moju \u201esekundarnu traumu\u201c. A danas, dvije godine u genocidu koji se emituje u\u017eivo pred na\u0161im o\u010dima, nalazim se u svijetu koji pokazuje morbidne simptome uru\u0161avanja svega humanog, lijepog, dobrog i pravednog. Ah, Gram\u0161i je dobro razumio \u2014 iako nikada nije vidio ovaj masakr koji izvode oni koji sebe nazivaju \u201ecivilizovanim\u201c.<\/p>\n

Pa kada je neo\u010dekivano stigao poziv da u\u010destvujem u Zavr\u0161noj sesiji Narodnog tribunala o Gazi \u2014 neformalnog moralnog suda koji su stvorili civilno dru\u0161tvo i ljudi savjesti \u2014 moj prvi osje\u0107aj bio je iznena\u0111enje: profesor iz male, gotovo nepoznate zemlje pozvan da slu\u017ei. Drugi je bio ogroman osje\u0107aj odgovornosti. Ipak, kada sam u\u0161la u veliku salu Univerziteta u Istanbulu sa svojim kolegama \u201eporotnicima savjesti\u201c, znala sam za\u0161to sam tu. Ne\u0107e biti te\u0161ko, mislila sam, potvrditi ono \u0161to smo svi svjedo\u010dili u realnom vremenu dvije duge godine.<\/p>\n

Vjerovala sam da sam spremna za sve \u0161to \u0107emo \u010duti ili vidjeti \u2014 za svako snimljeno svjedo\u010denje i \u017eivu izjavu. Mislila sam da znam \u0161ta je genocid. Mislila sam da poslije toliko suza ostaju samo savjest i razum, spremni da ka\u017eu istinu: da je cionizam jedna od najru\u017enijih faza hiperimperijalizma, i da genocid ima svoju perverznu, ali profitabilnu politi\u010dku ekonomiju, hrane\u0107i monstruozni apetit same Smrti.<\/p>\n

Trodnevni program zavr\u0161ne sesije Tribunala po\u010dinjao je rano svakog jutra i protezao se duboko u ve\u010de. Kao porotnici, sjedjeli smo bez pauze, slu\u0161aju\u0107i sve \u0161to je izneseno pred nas \u2014 dokaze, svjedo\u010denja, stru\u010dne analize. Na\u0161i notesi bili su puni bilje\u0161ki, iako, uistinu, ove stvari se ne mogu zaboraviti nakon \u0161to se \u010duju.<\/p>\n

U po\u010detku sam jo\u0161 vjerovala da znam \u0161ta je genocid, i da mogu izdr\u017eati psiholo\u0161ki i emocionalni pritisak. Jedini napor bio je da odr\u017eim razum bistrim, savjest budnom i moralni fokus netaknutim. Ipak, kako su sati prolazili, osje\u0107ala sam da napetost postaje te\u017ea, pritiskaju\u0107i nam ramena kao da nosimo nepodno\u0161ljiv teret koji smo se zakleli da prevedemo u kona\u010dnu moralnu presudu.<\/p>\n

Zatim je do\u0161la sesija o raznim zlo\u010dinima, otkrivaju\u0107i perverznu kreativnost genocida. Tada je disanje postalo te\u0161ko. Ipak, pa\u017eljivo sam slu\u0161ao svjedo\u010denja o gladovanju i gladi \u2014 oru\u017eju hrane i vode; o ekocidu \u2014 uni\u0161tavanju zemlje, \u010dupanju stoljetnih maslina, trovanju vode, zabrani ribolova.<\/p>\n

A onda smo do\u0161li do domicida \u2014 uni\u0161tavanja domova, anihilacije privatnih prostora \u017eivota, ljubavi i sje\u0107anja.<\/p>\n

Prvi svjedok, govore\u0107i online, u po\u010detku nije mogao da se vidi zbog tehni\u010dkih problema. Glas mu je bio mlad, oklijevaju\u0107i, izvinjavao se zbog lo\u0161eg engleskog. Ali najupe\u010datljivije je bilo njegovo odbijanje da govori o samom uni\u0161tenju. Umjesto toga, opisivao je dom koji je volio: malo dvori\u0161te, prelijepo drvo pod kojim su se okupljali prijatelji dok im je majka poslu\u017eivala kafu. Podsjetilo me na moju majku, na na\u0161e porodi\u010dne rituale. Govorio je o toplini, o otvorenim kapijama koje nikad nisu zaklju\u010davane \u2014 kapijama otvorenim za svakog prolaznika. Kada se kona\u010dno pojavilo njegovo lice, vidjela sam svjetlost i ljubav u njegovim o\u010dima, bez traga mr\u017enje ili gor\u010dine. \u010cak i kada je govorio o uni\u0161tenom domu i tugovao za drvetom \u2014 voljela bih da sam zapamtila njegovo ime \u2014 \u010dinio je to kroz nje\u017eno svijetlo sa\u010duvanih sje\u0107anja.<\/p>\n

Posmatrala sam nekoga ko je pre\u017eivio genocida, a nisam o\u010dekivala takvu smirenost, takvo pra\u0161tanje. A onda se ponovo izvinuo \u2014 zbog lo\u0161eg engleskog! To je bio trenutak kada sam se slomila. Vi\u0161e nisam mogla da zadr\u017eim suze. Trebala sam da budem smirena \u010dlanica porote, a postala sam obi\u010dan \u010dovjek koji nije \u017eelio ni\u0161ta vi\u0161e nego da zagrli tog mladog \u010dovjeka.<\/p>\n

Slomio me je ljubavlju. Za\u0161to? Jer smo satima raspravljali o starim ideolo\u0161kim korijenima cionizma, zlu doseljeni\u010dkog kolonijalizma, Nakbi, generacijama raseljenih ljudi, \u010dinjenici da u Gazi gotovo niko nije ro\u0111en na svom \u2014 svi su prognani u taj ogromni zatvor na otvorenom sa dva miliona du\u0161a, uskra\u0107eni za pravo na povratak ku\u0107i. I iznenada, pred nama, bio je \u017eivi dokaz da \u010dak i u koncentracionom logoru ljudi nisu izgubili kapacitet da vole, grade, u\u010de, budu zajedno.<\/p>\n

Da je njegovo lice pokazivalo bijes, ne bih bila toliko potresena. Ali ljubav je bila posljednje \u0161to sam o\u010dekivala da na\u0111em \u2014 i slomila me je. Njegov \u017eal za sjenom nestalog drveta, za uni\u0161tenim domom, podsjetila me na \u017eenu iz Srebrenice koja je, nakon \u0161to je nabrojala sve mrtve \u010dlanove porodice u dokumentarcu, zavr\u0161ila sa tugom za izgubljenim ru\u017ei\u010dnjakom. To je domicid \u2014 kada uni\u0161te ne samo tvoje zidove ili voljene, ve\u0107 i simbole tvog zajedni\u010dkog \u017eivota i nje\u017enosti.<\/p>\n

Ipak, najte\u017ea sesija tek je dolazila \u2014 ona o zlo\u010dinima protiv zdravstvenog sistema. Norve\u0161ki hirurg Mads Gilbert, koji radi u Gazi od 2009, oduvijek je bio moj heroj. \u010cuv\u0161i njegovo svjedo\u010denje, njegov krik \u2014 \u201eNiko iz moje medicinske profesije nije podigao glas, iako decenijama znaju \u0161ta se de\u0161ava!\u201c \u2014 duboko me je dirnuo.<\/p>\n

Kada se sesija zavr\u0161ila, potr\u010dala sam da mu stisnem ruku, zahvalim za hrabrost, priznam koliko se stidim svoje akademske profesije \u2014 toliko zaokupljene konferencijama, faktorima uticaja i \u201eizvrsno\u0161\u0107u\u201c, a tako malo svojom pravom misijom: da slu\u017ei kao savjest i svijest svijeta. Zagrlio me je i rekao: \u201eNe stidi se suza. One pokazuju da si \u010dovjek. Nastavi da se bori\u0161, \u010dak i ako ima\u0161 samo suze.\u201c<\/p>\n

Taj dan bio je moja li\u010dna katarza. Moderator mi je pri\u0161ao i dodao mikrofon, iako nisam tra\u017eila da govorim. Nespremna, rekla sam ono \u0161to je srce zahtijevalo:<\/p>\n

Do\u0161la sam ovdje vjeruju\u0107i da je dovoljno biti profesor i aktivista, da sigurno znam \u0161ta je genocid kada ga vidim. Ali danas, slu\u0161aju\u0107i ova svjedo\u010denja, shvatila sam da ni\u0161ta ne znam o patnji. Pro\u017eivljavam traumu genocida, koju svakodnevno svjedo\u010dim online. Oprostite na suzama \u2014 mo\u017eda ne prili\u010de mojoj ulozi ovdje, ali moja \u010da\u0161a je prelivena.<\/p>\n

Ovo iskustvo, i izuzetan dokument koji smo zajedno proizveli \u2014 svjedo\u010denje ne samo o pro\u0161losti ve\u0107 i budu\u0107nosti \u2014 zauvijek me je promijenilo. Od sada, moja borba protiv genocida, uvijek i svuda, ostaje obilje\u017eena i oja\u010dana kao nikad prije.<\/p>\n

Za ovo dugujem zahvalnost svom dragom prijatelju i kolegi, profesoru Ri\u010dardu Falku, koji mi je dovoljno vjerovao da me pozove da slu\u017eim u \u017eiriju. Rastali smo se sa uvjerenjem da je ova zavr\u0161na sesija daleko od kraja \u2014 tamni dani jo\u0161 su pred Gazom. Kolonijalni i imperijalni le\u0161inari ne\u0107e stati.<\/p>\n

Ali ni mi ne\u0107emo napustiti ove ljude koji su, u najnehumanijim uslovima, zapamtili najva\u017eniju lekciju \u017eivota: Nema predaje. No pasar\u00e1n! Ljubav \u0107e pobijediti.<\/p>\n

biljanavankovska.substack.com<\/a><\/p>\n

Prevod: PCNEN<\/p>\n

Gaza Tribunal proglasio da Izrael \u010dini genocid nad Palestincima<\/a><\/p><\/blockquote>\n