{"id":438319,"date":"2025-08-25T06:51:21","date_gmt":"2025-08-25T04:51:21","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=438319"},"modified":"2025-08-25T06:51:21","modified_gmt":"2025-08-25T04:51:21","slug":"mi-djeca-iz-poslijeratne-generacije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2025\/08\/25\/mi-djeca-iz-poslijeratne-generacije\/","title":{"rendered":"Mi, djeca iz poslijeratne generacije"},"content":{"rendered":"

Autorica: Petra Ore\u0161kovi\u0107<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Senna \u0160imek<\/strong>, povjesni\u010darka i politologinja, donedavno direktorica Inicijative mladih za ljudska prava: \u201eDomoljublje\u201c je postalo zarobljeni pojam i uglavnom nije na\u0161 izbor ho\u0107emo li se ili ne izjasniti kao domoljubi, nego nam etiketu \u2013 uglavnom \u201enedomoljuba\u201c \u2013 pri\u0161ivaju drugi. Njegova prevladavaju\u0107a definicija je postala vrlo uska i kruta, i u njoj se ne pronalazim. Za mene je domoljublje sposobnost i spremnost na kritiku vlastite dr\u017eave ili nacije, kad je kritika potrebna, a ne samo iskazivanje ljubavi i pohvala.<\/p>\n

Ro\u0111ena je u ratnoj Slavoniji, dodu\u0161e nakon Domovinskog rata, ali ne dovoljno nakon da njegove posljedice ne osjeti i na svojoj ko\u017ei kroz pri\u010de, simbole i sje\u0107anja koja oblikuju dru\u0161tvo oko nje. Senna \u0160imek je povjesni\u010darka, politologinja, doktorandica i donedavno direktorica Inicijative mladih za ljudska prava, a donosi vrijednu perspektivu generacije koja naslje\u0111uje pro\u0161lost bez da ju je pro\u017eivjela, perspektivu mladih koji promatraju ratove devedesetih izvan vlastitog iskustva.<\/p>\n

U razgovoru za H-Alter, \u0160imek promi\u0161lja kako mladi percipiraju ratne traume i politi\u010dke podjele, koliko razumiju povijesni kontekst te kako aktualna politi\u010dka i dru\u0161tvena zbivanja oblikuju shva\u0107anje pro\u0161losti.<\/p>\n

Ratne i politi\u010dke poruke rado se stapaju s popularnom kulturom. Nedavno smo vidjeli masovne koncerte Marka Perkovi\u0107a Thompsona na kojima su se pojavili usta\u0161ki simboli, paradiralo se u crnim majicama, pjevala se i Anica kninska kraljica. \u0160to takve slike govore o na\u010dinu na koji se dio dru\u0161tva odnosi prema hrvatskoj povijesti, onoj iz devedesetih i onoj iz Drugog svjetskog rata?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Prije svega bih rekla da pobija tezu o tome da smo se kao dru\u0161tvo okrenuli budu\u0107nosti i kako je povijest \u201epredana\u201c povjesni\u010darima da se njome bave \u2013 daleko od toga. \u0160tovi\u0161e, \u010dini se da je najprofitabilnije baviti se nacionalnom povije\u0161\u0107u, pod uvjetom da svaki oblik kritike ostavite za sobom. No, smatram da je va\u017eno ne upasti u razmi\u0161ljanje kako su prizori vi\u0111eni na koncertima Marka Perkovi\u0107a Thompsona ne\u0161to \u0161to Hrvatsku \u010dini potpuno posebnom, na pozitivan ili negativan na\u010din, ovisno o tome koga pitate. Treba uzeti u obzir nestabilnost svijeta u kojem \u017eivimo, sveop\u0107i osje\u0107aj nesigurnosti i tenzija, neizvjesnu budu\u0107nost. Sve to navodi ljude da se okre\u0107u svojim zajednicama u kojima osje\u0107aju sigurnost i pripadnost te dijeljene vrijednosti. U Hrvatskoj se to, izme\u0111u ostalog, kanalizira kroz ovo \u010demu svjedo\u010dimo zadnjih mjeseci.<\/p>\n

Prizori iz medija i s dru\u0161tvenih mre\u017ea pokazali su kako su dobar dio publike \u010dinili mladi. Kako to tuma\u010diti? Prema va\u0161em iskustvu i istra\u017eivanjima, koliko su mladi danas upoznati s \u010dinjenicama i kontekstom ratova devedesetih?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Odmah \u0107u tu staviti disclaimer koji uvijek isti\u010dem, a to je kako mladi nisu homogena skupina i kako je vrlo te\u0161ko govoriti u njihovo\/na\u0161e ime ili izvoditi neke \u0161ire zaklju\u010dke. No, iz nekog vlastitog iskustva i razmi\u0161ljanja o tome bih rekla kako je mladima uspje\u0161no prenesen osje\u0107aj koji trebaju gajiti prema Hrvatskoj i ratu, a ne razumijevanje konteksta, poznavanje \u010dinjenica ili, u kona\u010dnici, kvalitetna analiza povijesnih izvora.<\/p>\n

Drugim rije\u010dima, u\u010denje o povijesti vo\u0111eno je emotivnim, a ne edukativnim principima. Rezultat je onda ili potpuna nezainteresiranost za ratove devedesetih jer je mladima dosta toga, posebice u politici, jer za njih zaista postoje ve\u0107i problemi nego tko je gdje bio u ratu ili pak nepoznavanje povijesnog politi\u010dkog konteksta, a poznavanje samo one faktografije koja odgovara dominantnoj politici pam\u0107enja ili dominantnoj politi\u010dkoj garnituri.<\/p>\n

Koje su naj\u010de\u0161\u0107e zablude ili pojednostavljenja koja primje\u0107ujete kod mla\u0111ih generacija?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Istaknula bih kako jako puno mladih ne zna da je ono \u0161to se kod nas naziva \u201eDomovinskim ratom\u201c zapravo dio ve\u0107eg broja ratova koji su pratili raspad Jugoslavije u devedesetima. Ja sam tu kroatocentri\u010dnost osvijestila kad sam pri\u010dala s jednim kolegom na Erasmusu pa sam se referirala na Homeland War na \u0161to mi je on odgovorio kako je u stranoj literaturi puno uvrije\u017eeniji naziv the Yugoslav Wars jer ih se promatra u cjelini, a isti sam termin po\u010dela koristiti i ja.<\/p>\n

Drugim rije\u010dima, zna se jako malo o ratu na Kosovu i poveznici s bombardiranjem Srbije i Crne Gore, rat u Bosni i Hercegovini je podosta simplificiran i uglavnom predstavljen kao rat Hrvata i Bo\u0161njaka protiv Srba, sukob u Sjevernoj Makedoniji itd. Smatram da je va\u017eno uzeti u obzir taj \u0161iri kontekst jer to s jedne strane doprinosi humanizaciji civila na svim zara\u0107enim stranama, a isto tako pokazuje razornu snagu nacionalizma. No, to zahtijeva i ve\u0107e znanje o raspadu Jugoslavije, ali i prihva\u0107anje da su drugi narodi u regiji nastradali u devedesetima.<\/p>\n

Gdje je granica \u2013 ili kako ju podvu\u0107i \u2013 izme\u0111u prisje\u0107anja na Domovinski rat i relativizacije zlo\u010dina koje su po\u010dinili pripadnici hrvatske strane u ratovima devedesetih?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Tko god da na\u0111e odgovor na ovo pitanje drasti\u010dno \u0107e pobolj\u0161ati situaciju u regiji. Meni se \u010dini da je va\u017eno stalno ponavljati kako empatija nije koli\u010dinski ograni\u010dena. Apsolutno je mogu\u0107e pamtiti \u201ena\u0161e\u201c \u017ertve i istovremeno imati razumijevanje da je to nu\u017eno i za \u201edrugu\u201c stranu. Da je biti protjeran jednako te\u0161ko neovisno o nacionalnom ili vjerskom identitetu, da silovanje nikad ni\u010dim ne mo\u017ee biti opravdano, pa tako ni ratnom atmosferom, da je tragati za nestalim \u010dlanovima obitelji uvijek nesnosno.<\/p>\n

\u010cini mi se kako velikim dijelom problem nastaje jer ne postoji regionalna politi\u010dka volja i napor da se kolektivno osude zlo\u010dini, pronalaze masovne grobnice ili omogu\u0107ava pravosudna suradnja u procesuiranju po\u010dinitelja. Zbog toga se uvijek javlja onaj whataboutism argument \u2013 za\u0161to bismo mi osudili na\u0161e zlo\u010dine, ako oni to ne\u0107e.<\/p>\n

Kako biste, kao povjesni\u010darka i politologinja, definirali razliku izme\u0111u nacionalizma i domoljublja?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Iako bi se moglo u\u0107i u teorijske finese, uvrije\u017eilo se odre\u0111enje nacionalizma kao ideologije koja u sebi nosi osje\u0107aj superiornosti, odnosno ve\u0107e vrijednosti vlastite nacije od ostalih. To onda nerijetko dovodi do napetosti i konflikata s drugim nacijama. Isto tako, nacionalizam te\u017ei unutarnjoj homogenosti i brisanju razlika me\u0111u pripadnicima nacije, ne ostavlja se mogu\u0107nost za razli\u010dite na\u010dine pripadanja ili razli\u010dite vrste privr\u017eenosti naciji, a to je usko povezano s time tko mo\u017ee, a tko ne mo\u017ee biti dio nacije. S druge strane, istaknula bih kako domoljublje zapravo i nije nu\u017eno vezano na naciju s kojom se identificiramo ili s kojom nas se identificira. Mo\u017ee ozna\u010davati puno \u0161iri ili puno u\u017ei prostor \u2013 geografski ili virtualni \u2013 i ne bi ga trebao karakterizirati spomenuti osje\u0107aj nadmo\u0107i.<\/p>\n

Ima li hrvatska desnica svojevrsni monopol na pojam domoljublja? Mo\u017ee li se biti i ljevi\u010dar i domoljub i za\u0161to se to u javnom diskursu \u010desto \u010dini kao oksimoron? Smatrate li se vi domoljubom?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

To je te\u0161ko pitanje jer je domoljublje, kao \u0161to se povremeno isti\u010de, tijekom zadnjih tridesetak godina postalo zarobljeni pojam i uglavnom nije na\u0161 izbor ho\u0107emo li se ili ne izjasniti kao domoljubi nego nam etiketu \u2013 uglavnom \u2013 \u201enedomoljuba\u201c pri\u0161ivaju drugi. Njegova prevladavaju\u0107a definicija je postala vrlo uska i kruta, i u njoj se ne pronalazim.<\/p>\n

To je povezano i s ovim \u0161to sami navodite, percepcijom kako je nemogu\u0107e biti \u201eljevi\u010dar\u201c i \u201edomoljub\u201c. To je, naravno, vezano za onu podosta izlizanu, ali uvijek aktualnu frazu o ljevi\u010darima kao jugonostalgi\u010darima koja slu\u017ei kao odgovor na svaki poku\u0161aj kritike. Ipak, za mene je domoljublje upravo to \u2013 sposobnost i spremnost na kritiku vlastite dr\u017eave ili nacije onda kad je potrebna, a ne samo iskazivanje ljubavi i pohvala.<\/p>\n

Odrasli ste u Slavoniji, malom mjestu blizu nekada\u0161nje boji\u0161nice. Zanima me koliko je taj kontekst odrastanja \u2013 obiteljske pri\u010de, sje\u0107anja iz djetinjstva \u2013 oblikovao va\u0161 pogled na rat i politiku i potaknuo vas na bavljenje ovom temom?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Ro\u0111ena sam 1998. tako da nisam imala direktno iskustvo rata, ali sam definitivno osjetila poslijeratnu atmosferu, samo sam to tek znatno kasnije po\u010dela povezivati s doga\u0111ajima iz devedesetih. Primjerice, kroz gotovo cijelo moje odrastanje u selu je bila razru\u0161ena pravoslavna crkva koja je u mom dje\u010djem mozgu bila svedena na \u201estra\u0161no mjesto kraj kojeg se ne prolazi po mraku\u201c. Tek sam na jednoj konferenciji, prije koju godinu, otkrila da ju, o\u010dekivano, nije sru\u0161io zub vremena, nego je rezultat toga \u0161to je Mikleu\u0161 bio popri\u0161te ratnih sukoba u kojima, kako je to u\u010destalo bio slu\u010daj, nisu ostali po\u0161te\u0111eni vjerski objekti.<\/p>\n

No, na obiteljskoj razini sam imala sre\u0107u da nitko od mojih bli\u017eih \u010dlanova obitelji nije stradao u ratu, \u0161to mi je omogu\u0107ilo da tom razdoblju mogu pristupiti sa znatno manje emotivnog tereta ili traume. Tome je pripomoglo i to \u0161to sam odrasla u obitelji koja je poprili\u010dno progresivna, pa sam imala slobodu preispitivati razli\u010dite dominantne pri\u010de koje su \u010dinile okosnicu hrvatskog dru\u0161tva. No, \u0161to sam starija, mislim da mi odrastanje u Slavoniji poma\u017ee u izgradnji nijansiranije slike o ratu i mo\u017eda bolje shva\u0107am poveznice izme\u0111u razdoblja devedesetih i dana\u0161nje politi\u010dke situacije.<\/p>\n

Kako ste se po\u010deli baviti istra\u017eivanjem ratova devedesetih i njihovim posljedicama?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Oduvijek me zanimala povijest, ali ju nisam htjela u po\u010detku upisati, nego sam se odlu\u010dila za politologiju zbog bolje zapo\u0161ljivosti, a istovremeno sam ve\u0107 dosta rano postala strastvena oko tema koje bismo zvali kontroverznima. Rekla bih da je u po\u010detku to dolazilo iz nekog tinejd\u017eerskog bunta, ali s vremenom sam po\u010dela shva\u0107ati koliko malo prostora postoji za propitivanje uvrije\u017eenih \u201eistina\u201c i koliko su one zapravo \u010desto pune rupa i nelogi\u010dnosti.<\/p>\n

No, kad bih morala istaknuti moment koji me potaknuo da se fokusiram ba\u0161 na ratove devedesetih, spomenula bih situaciju od prije nekoliko godina, kad sam bila recenzentica u studentskom znanstvenom \u010dasopisu. Dobila sam jedan rad u kojem je navedeno kako je u Oluji provedeno etni\u010dko \u010di\u0161\u0107enje, ali nije stavljena referenca. Znam da sam imala veliki problem s tim, ali da nisam mogla doku\u010diti \u017eulja li me ta re\u010denica iz neke znanstvene perspektive, odnosno nedostatka izvora koji bi tu tezu potkrijepio, ili zbog toga \u0161to je pisalo ne\u0161to \u0161to nisam htjela pro\u010ditati. Naposljetku, problem je bio u tome \u0161to nisam znala gdje provjeriti tu tvrdnju, a znanje o ratovima devedesetih i njihovim posljedicama ste\u010deno kroz formalni obrazovni sustav nije bilo dovoljno. To me potaknulo da krenem vi\u0161e istra\u017eivati, \u010ditati, razgovarati s ljudima i sad sam tu gdje jesam.<\/p>\n

Otkud o devedesetima u\u010diti na zdrav, odgovoran, provjeren i kriti\u010dki na\u010din? Koga biste izdvojili me\u0111u povjesni\u010darima, autorima i izvorima koje vrijedi \u010ditati kako bi se stekla cjelovita slika, bez iskrivljavanja ili politizacije?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Mo\u017eda iznena\u0111uju\u0107e, ali ima toga jako puno! Po\u010detna, bazi\u010dna znanja najvi\u0161e sam dobila sudjelovanjem u edukacijama i radu u civilnom dru\u0161tvu, a to sam onda \u0161irila daljnjim istra\u017eivanjem i \u010ditanjem. Stoga, prvo bih istaknula programe organizacija iz regije poput Inicijative mladih za ljudska prava, Omladinskog centra CK13 (Srbija), Centra za gra\u0111ansko obrazovanje (Crna Gora), Post Conflict Research Center \/ PCRC, Centar za nenasilnu akciju (BiH), Centar za mirovne studije (Hrvatska) i tako dalje. Njihova ogromna prednost je \u0161to naj\u010de\u0161\u0107e uklju\u010duju upoznavanje i dijalog s mladima iz regije, a to je izuzetno va\u017eno.<\/p>\n

Za studente bih izdvojila kolegije profesora Steve \u0110ura\u0161kovi\u0107a i Neboj\u0161e Blanu\u0161e na Fakultetu politi\u010dkih znanosti, posebice kolegij Kulturalna trauma i politike pam\u0107enja. Arhiva SENSE centra u Puli je digitalizirana i tako\u0111er odli\u010dan izvor, a za posebno znati\u017eeljne i cijela arhiva Ha\u0161kog suda. Tu su i stari brojevi Feral Tribunea.<\/p>\n

Kontrapovijest na YouTube kanalu Vida, koju vodi profesor Hrvoje Klasi\u0107, tako\u0111er ima kvalitetne epizode koje se ti\u010du devedesetih, sa sjajnim gostima. Njihovi radovi su isto odli\u010dni. Naposljetku \u2013 knji\u017eevnost, umjetnost, filmovi, predstave razli\u010ditih autorica i autora iz regije. Po meni su oni nerijetko najbolji na\u010din za u\u010denje o ratovima devedesetih.<\/p>\n

Koliko je va\u017ena kultura sje\u0107anja, a koliko ideja \u201eokretanja prema budu\u0107nosti\u201c?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Jedno nikako ne isklju\u010duje drugo. \u0160tovi\u0161e, dru\u0161tvo ne mo\u017ee funkcionirati bez jednog ili bez drugog. Problem nastaje kad je kultura sje\u0107anja isklju\u010diva ili selektivna, a kad okretanje prema budu\u0107nosti zna\u010di ignoriranje uzro\u010dno-posljedi\u010dnih veza izme\u0111u dana\u0161njih dru\u0161tvenih problema i doga\u0111aja iz pro\u0161losti. Ipak, povjesni\u010darski pristrano, smatram da je odnos prema pro\u0161losti temelj, a razmi\u0161ljanje o budu\u0107nosti nadgradnja \u2013 iz zdravog i kriti\u010dkog odnosa prema pro\u0161lim razdobljima mo\u017eemo puno u\u010diti i primjenjivati nau\u010deno s ciljem oblikovanja bolje sada\u0161njosti, odnosno budu\u0107nosti.<\/p>\n

\u00a0\u0160to bi trebalo promijeniti u obrazovnom sustavu kako bi se poticalo razumijevanje, a ne produbljivale podjele?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Postoji puno literature koja se bavi obrazovanjem u postkonfliktnim dru\u0161tvima, a jako joj se malo posve\u0107uje pa\u017enje kad je rije\u010d o primjeni u formalnom obrazovnom sustavu. Predavati o temama koje uklju\u010duju stradanja, kompleksna pitanja o identitetu, razumijevanje politi\u010dkog konteksta, a u isto vrijeme su za mnoge jo\u0161 uvijek vrlo osobne i emotivne nije nimalo lako. Stoga, mislim da je nu\u017eno raditi s nastavnicima u tom podru\u010dju. Osim toga, u\u010denike treba upoznavati s razli\u010ditim perspektivama na iste doga\u0111aje, u\u010diti ih o pozitivnim, hrabrim primjerima ljudskosti i borbe protiv podjela \u201ena svim stranama\u201c, osvijestiti kod njih da su crno-bijele interpretacije doga\u0111aja lak\u0161i, ali uglavnom neispravan put te im \u2013 pa\u017eljivo \u2013 prezentirati izvore i saznanja koja mogu dovesti do ru\u0161enja izgra\u0111ene i nerijetko uljep\u0161ane slike pro\u0161losti.<\/p>\n

Vjeruju li mladi vi\u0161e u mir kao trajnu vrijednost ili ga do\u017eivljavaju kao ne\u0161to \u0161to je uvijek privremeno i krhko?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

O tome i sama dosta razmi\u0161ljam u zadnje vrijeme i te\u0161ko je dati jednozna\u010dan odgovor. Na svjetskoj razini je zadnje kolektivno iskustvo rata zavr\u0161ilo 1945. \u0161to zna\u010di da je mir, barem kao odsustvo rata, za mnoge trajno stanje bez svijesti o tome koliko je krhak ili \u0161to mu prethodi. Potpuno druga\u010diji odgovor bi dao netko iz Gaze ili Ukrajine, a vjerojatno i generacije na\u0161ih roditelja. Stoga, odgovor na to ovisi o tome koliko smo privilegirani \u017eivotom u miru, odnosno kako nas je nagradila \u201elutrija po\u0161tanskog broja\u201c.<\/p>\n

Koje bi korake dru\u0161tvo trebalo napraviti da bi mladi vidjeli pomirenje ne samo kao politi\u010dku frazu nego kao stvarnu mogu\u0107nost?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Prije svega, nisam sigurna je li termin pomirenje potpuno adekvatan. Naime, te\u0161ko je \u201emjeriti\u201c pomirenje ili imati neke kriterije po kojem procjenjujemo njegovu uspje\u0161nost ili neuspje\u0161nost, a niti ne znam koliko je on zaista blizak mladim ljudima, a koliko se tek svodi na frazu. Mladi ljudi u regiji danas uglavnom imaju obiteljski, obrazovno ili politi\u010dki naslije\u0111ene zidove i stereotipe koje treba ru\u0161iti s obje strane, a za to su klju\u010dni solidarnost, zajedni\u0161tvo i drugarstvo.<\/p>\n

Senna \u0160imek: \u201cMeni se \u010dini da je va\u017eno stalno ponavljati kako empatija nije koli\u010dinski ograni\u010dena.\u201d (Ilustracija: p.o.)
\nVjerujem da je preduvjet za ja\u010danje tih vrijednosti svijest o tome koliko sli\u010dne \u017eivote vodimo, koliko je dominantna politika temeljena nacionalisti\u010dkim principima u formi ista, a \u010desto i u sadr\u017eaju, te koliko je podijeljenost uspje\u0161no predstavljena kao prirodno, zdravorazumsko stanje, a ne kao ne\u0161to \u0161to se godinama gradi i odr\u017eava, a od \u010dega samo malobrojni profitiraju.<\/p>\n

Kako vidite ulogu civilnog dru\u0161tva, umjetnosti i medija u njegovanju dijaloga i kriti\u010dkog pogleda na pro\u0161lost?<\/em><\/p><\/blockquote>\n

Sve troje navedeno mo\u017ee igrati izuzetno va\u017enu ulogu u stvaranju i odr\u017eavanju zdravijeg odnosa prema pro\u0161losti, ba\u0161 kao \u0161to mogu biti kori\u0161teni za suprotno. Ipak, da se zadr\u017eimo na njihovom pozitivnom djelovanju, rekla bih da mediji mogu imati najve\u0107i u\u010dinak zbog svoje svakodnevnosti odnosno dostupnosti i prisutnosti me\u0111u ljudima. Problem je kad se novinarstvo koristi za slanje bombasti\u010dnih poruka i \u0161irenje polariziraju\u0107ih narativa koji se onda kapilarno \u0161ire. S druge strane i iz nekog mog iskustva, umjetnost ima najprodorniju, a opet podosta suptilnu mo\u0107 za otvaranje te\u0161kih tema, prikazivanje razli\u010ditih perspektiva i davanje ljudskog momenta pro\u0161losti. Naposljetku, uloga civilnog dru\u0161tva je mo\u017eda najmanje vidljiva, osim kad u\u010dini ne\u0161to kontroverzno, ali izuzetno va\u017ena jer slu\u017ei kao konstantna, dugogodi\u0161nja brana potpunom padu u nacionalisti\u010dke bujice te kao korektiv za institucije koje nerijetko zakazuju.<\/p>\n

Mi, djeca iz poslijeratne generacije<\/a><\/p><\/blockquote>\n