{"id":428482,"date":"2025-04-19T06:26:14","date_gmt":"2025-04-19T04:26:14","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=428482"},"modified":"2025-04-19T06:26:14","modified_gmt":"2025-04-19T04:26:14","slug":"skrivena-istina-sukob-jfk-a-i-americkog-establismenta","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2025\/04\/19\/skrivena-istina-sukob-jfk-a-i-americkog-establismenta\/","title":{"rendered":"Skrivena istina: sukob JFK-a i ameri\u010dkog establi\u0161menta"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Matija \u0160eri\u0107<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

\u010cesto se u javnom diskurzu za politi\u010dare mo\u017ee \u010duti izraz: \u201eSvi su oni isti\u201c. Ljudi koriste tu uzre\u010dicu kako bi naglasili kako politi\u010dari gledaju samo vlastite interese, a ne interese naroda kojeg bi trebali zastupati. U mnogim slu\u010dajevima to doista jest tako. Ve\u0107inom osobe ulaze u politiku kako bi ispunile svoje interese i interese mo\u0107nih grupacija koji iza njih stoje. Narod im je najmanje va\u017ean. Me\u0111utim, nisu svi takvi. Postoje politi\u010dari koji se ne ubrajaju u ustaljeni obrazac pona\u0161anja te koji misle i djeluju svojom glavom. Jedan od njih bio je i 35. ameri\u010dki predsjednik John Fitzgerald Kennedy (JFK).<\/p>\n

Kennedy je bio nekonvencionalni vo\u0111a Novog doba (New Frontier) koji je davao ljudima nadu u bolje sutra. Htio je nabolje promijeniti Ameriku i svijet (gospodarski i dru\u0161tveni razvoj, sprije\u010diti komunisti\u010dku ekspanziju), ali na tome putu suo\u010davao se s mnogim preprekama u vidu ameri\u010dkog establi\u0161menta. JFK je bio trn u oku mnogim mo\u0107nim strukturama ameri\u010dke duboke dr\u017eave. O tome se nedovoljno govori. To nije \u010dudno zbog Kennedyjeva tragi\u010dnog kraja. Danas mainstream analiti\u010dari odbacuju odgovornost dr\u017eavnih struktura za JFK-ovu smrt kao teoriju zavjere, me\u0111utim, predsjednik se nedvojbeno zamjerio mnogim mo\u0107nicima.<\/p>\n

\n

Ogromna mo\u0107 Vije\u0107a za inozemne odnose<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Demokrat Kennedy pobijedio je Eisenhowerova potpredsjednika, republikanca Richarda Nixona na izborima 1960. Nixon je usprkos svojem osebujnom karakteru bio kandidat establi\u0161menta koji je namjeravao nastaviti provoditi o\u010dekivanu intervencionisti\u010dku politiku. Kennedy je uvelike bio suprotnost. Iako je u predsjedni\u010dkoj kampanji 1960. ponekad bio vrlo tvrd prema Sovjetskom Savezu i kritizirao Dwighta Eisenhowera \u0161to je \u201edopustio da Sovjeti preteknu SAD\u201c u naoru\u017eanju (tzv. \u201emissile gap\u201c), ustvari je \u017eelio smiriti zahuktali Hladni rat.<\/p>\n

Posebni savjetnik JFK-a, ekonomist i diplomat John Kenneth Galbraith (otac prvog ameri\u010dkog veleposlanika u Republici Hrvatskoj Petera Galbraitha) napomenuo je: \u201eNas koji smo radili na Kennedyjevu izboru vlada je zbog toga tolerirala i pitala nas za mi\u0161ljenje, ali vanjsku politiku i dalje su odre\u0111ivali ljudi iz Vije\u0107a za inozemne odnose.\u201c Prekomjeran broj \u010dlanova CFR-a u vladi \u010dak je privukao i pozornost predsjednika Kennedyja koji je komentirao: \u201eVolio bih vidjeti neka nova lica, ali tu su neprestano jedna te ista.\u201c<\/p>\n

Valja istaknuti kako je Vije\u0107e za inozemne odnose (CFR) trust mozgova, nevladina organizacija koja je specijalizirana za me\u0111unarodne odnose i ulogu SAD-a u svijetu. Organizaciju je 1921. osnovala skupina ameri\u010dkih uglednika iz politike, dru\u0161tva i bankarstva me\u0111u kojima su bili i prominentni pojedinci poput J.P. Morgana, Edwarda Mandella Housea i Allena Dullesa (ravnatelj CIA- u vrijeme Eisenhowera). CFR do danas usmjerava ameri\u010dku vanjsku politiku i zato se ona najmanje mijenja neovisno o vladi. Iako formalno gledano, CFR nema izvr\u0161nu vlast ni institucionalni autoritet nad vladom, zbog jakog utjecaja njegovih \u010dlanova unutar elitnih krugova (State Department, Pentagon, CIA, Wall Street), CFR de facto ima veliki utjecaj na oblikovanje politike. Organizacija tako\u0111er do danas izdaje poznati \u010dasopis \u201eForeign Affairs\u201c.<\/p>\n

\n

Kennedyjev otpor ameri\u010dkoj intervenciji u Laosu<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Po\u010detkom 1960-ih najve\u0107a smetnja izbijanju velikog rata u jugoisto\u010dnoj Aziji (s potencijalima pretvaranja u Tre\u0107i svjetski rat) bio je nekonvencionalni predsjednik John F. Kennedy, koji je u mnogo navrata izra\u017eavao svoju suzdr\u017eanost glede ameri\u010dkog uplitanja. Odmah nakon \u0161to je izabran, Kennedy se suo\u010dio s problemom gra\u0111anskog rata u Laosu. Nemilosrdni rat u Laosu je nalikovao na ono \u0161to \u0107e se dogoditi u Vijetnamu. U Lao\u0161kom gra\u0111anskom ratu bili su suprotstavljeni komunisti Pathet Lao\u0430 i kraljevska lao\u0161ka vlada na \u010delu s generalom Phoumi Nosavanom, koji je imao podr\u0161ku CIA-e. Nakon \u0161to je preuzeo du\u017enost, Kennedyju su svi, od biv\u0161ega predsjednika Eisenhowera do Glavnoga sto\u017eera oru\u017eanih snaga SAD-a, savjetovali da po\u0161alje postrojbe kao podr\u0161ku Nosavanu. Ministar obrane Robert Strange McNamara i Walt Rostow, \u010delnik Vije\u0107a za strate\u0161ke smjernice Ministarstva vanjskih poslova, oba \u010dlanovi CFR-a, glasno su podr\u017eavali slanje ameri\u010dkih postrojbi. Kennedy ih je odbio.<\/p>\n

\n

Establi\u0161ment \u017eeli uvu\u0107i SAD u rat u Vijetnamu<\/h3>\n<\/blockquote>\n

CFR se zanimao za Vijetnam od samoga po\u010detka. Godine 1951. organizacija je zajedno s Kraljevskim institutom za me\u0111unarodne poslove osnovala radnu skupinu, financiranu preko Zaklade Rockefeller, koja je predlagala zajedni\u010dku britansko-ameri\u010dku politiku prema Aziji u skladu sa sporazumima iz Jalte. Za vrijeme Eisenhowerova mandata, ministar vanjskih poslova John Foster Dulles, sa svojim bratom Allenom Dullesom (\u010dlanom CFR-a i direktorom CIA-e), nadzirali su provedbu politike koja je kasnije uklju\u010divala i dolazak francuskih i ameri\u010dkih vojnih snaga u Vijetnam.<\/p>\n

U rujnu 1954., samo \u010detiri mjeseca nakon pada francuske utvrde kod Dien Bien Phua, John Foster Dulles sazvao je Manilsku konferenciju, koja je rezultirala Obrambenim savezom jugoisto\u010dne Azije (SEATO). Tim su se potezom SAD, Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, Francuska, Filipini, Tajland i Pakistan uklju\u010dili u zajedni\u010dki obrambeni pakt u Indokini. Ameri\u010dki novinar C. L. Sulzberger iz \u201eThe New York Timesa\u201c izjavio je 1966.: \u201eDulles je bio za\u010detnik SEATO-a s promi\u0161ljenom namjerom, kako mi je objasnio, da pru\u017ei ameri\u010dkom predsjedniku zakonske ovlasti za intervenciju u Indokini. Kad je Kongres potvrdio SEATO, potpisao je prvi u nizu akata koji daju ovlasti nad politikom prema Vijetnamu.\u201c<\/p>\n

\n

Kennedy i establi\u0161ment \u2013 suprotstavljeni centri mo\u0107i<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Ubrzo je postalo o\u010dito da Kennedy, za razliku od svojih prethodnika, nije bio voljan da njime manipulira establi\u0161ment. \u201eZapravo je neprihva\u0107anje Kennedyja od strane establi\u0161menta postajalo sve sna\u017enije tijekom njegova mandata\u201c, napisao je profesor sa Sveu\u010dili\u0161ta u Pittsburghu Donald Gibson u svojoj odli\u010dno knjizi iz 1994. \u201eBorba protiv Wall Streeta: Kennedyjev predsjedni\u010dki mandat\u201c.<\/p>\n

Mnogi eksperti koji se bave atentatom na Kennedyja vjeruju da je njegovo protivljenje namjerama globalista i intervencionista moglo igrati zna\u010dajnu ulogu u njegovoj nikada razja\u0161njenoj smrti. Gibson je napisao: \u201eKao predsjednik, Kennedy je bio usmjeren na unutra\u0161nji razvoj, kao \u0161to je opisao ekonomist Seymour Harris, Kennedy je brzo pokrenuo redizajnirane inicijative kako bi pove\u0107ao i ljudski i tehnolo\u0161ki potencijal zemlje. \u2018Svime \u0161to je poduzeo, od globalnog investicijskog sustava do poreznih u\u0161teda za poduze\u0107a, poku\u0161ao je preoblikovati zakon i politiku tako da mo\u0107 vlasni\u0161tva i te\u017enja za profitom na koncu ne uni\u0161te, nego omogu\u0107e ekonomski napredak dr\u017eave\u2019\u201c.<\/p>\n

\n

Sukob JFK-a s gospodarskim divovima<\/h3>\n<\/blockquote>\n

U prolje\u0107e 1962., predsjednik je do\u0161ao u sukob s gospodarskim divovima. To\u010dnije, JFK je \u201ezaratio\u201c s velikim proizvo\u0111a\u010dima \u010delika zbog njihovih planova za pove\u0107anje cijena, \u0161to je izazvalo zabrinutost zbog mogu\u0107e inflacije i izostanka gospodarskog rasta. Najve\u0107i proizvo\u0111a\u010di \u010delika, uklju\u010duju\u0107i korporaciju United States Steel, podigli su cijene \u010delika usprkos dogovoru s Kennedyjevom administracijama da to ne\u0107e u\u010diniti. Taj potez zabrinuo je Kennedyja jer je smatrao da bi pove\u0107anje cijena moglo negativno utjecati na ekonomski oporavak zemlje.<\/p>\n

Kennedy je reagirao o\u0161tro, smatraju\u0107i da su industrijalci profitirali na \u0161tetu radnika i ameri\u010dkog naroda, a posebice jer su izostali radni\u010dki ustupci (pove\u0107anje pla\u0107a) koji su bili dio inicijalnog dogovora. Kako bi pokazao svoju odlu\u010dnost, Kennedy je nalo\u017eio svom bratu, Robertu Kennedyju, da pokrene istragu o mogu\u0107em \u0161pekulativnom odre\u0111ivanju cijena. Predsjednik je zaprijetio i otkazivanjem vladinih ugovora s \u010deli\u010dnim proizvo\u0111a\u010dima, koji su uklju\u010divali va\u017ene obrambene narud\u017ebe. Obavijestio je ameri\u010dku javnost da je postupanje poslovnih magnata bilo nepravedno. Kao rezultat pritiska i prijetnji, proizvo\u0111a\u010di \u010delika su na kraju popustili i povukli pove\u0107anje cijena.<\/p>\n

Kennedy je koristio situaciju kako bi pokazao svoju predanost borbi protiv inflacije i nepo\u0161tenih poslovnih praksi, te poslao poruku da \u0107e se boriti za interese obi\u010dnih gra\u0111ana protiv mo\u0107nih korporacija. Valja napomenuti da je Upravni odbor U.S. Steela, koji je dugo bio pod kontrolom najve\u0107e ameri\u010dke banke JP Morgan Chase, uklju\u010divao mnoge \u010dlanove CFR-a i drugih mo\u0107nih institucija. Incident je postao poznat kao \u201e\u010deli\u010dni sukob\u201c i bio je va\u017ean trenutak u mandatu Kennedyja.<\/p>\n

Kennedyjev kontrolor novca u optjecaju, James J. Saxon, bio je u sve ve\u0107em sukobu s upravom odbora Federalnih rezervi. Poticao je \u0161ira ulaganja i davao sve ve\u0107e ovlasti bankama izvan Sustava saveznih pri\u010duva. Saxon je tako\u0111er odlu\u010dio da te banke mogu izdavati dr\u017eavne i municipalne obveznice, jo\u0161 vi\u0161e oslabljuju\u0107i dominantne banke Saveznih pri\u010duva.<\/p>\n

U lipnju 1963., Kennedy je poduzeo radikalan korak odobriv\u0161i izdavanje vi\u0161e od \u010detiri milijarde dolara u \u201enov\u010danicama Sjedinjenih Dr\u017eava\u201d preko Ministarstva financija, a ne Saveznih pri\u010duva. \u201eKennedy je o\u010dito zaklju\u010dio da bi se vra\u0107anjem Ustavu, u kojemu stoji da samo Kongres smije izdavati i regulirati novac, sve ve\u0107i nacionalni dug mogao smanjiti tako \u0161to se ne\u0107e pla\u0107ati kamate bankarima iz Sustava saveznih pri\u010duva, koji tiskaju papirnati novac i onda ga posu\u0111uju Vladi uz kamate\u201d, primje\u0107uje jedan autor.<\/p>\n

\n

Sukob s Wall Streetom<\/h3>\n<\/blockquote>\n

U svojem nastojanju da uravnote\u017ei gospodarstvo, Kennedy je povukao cijeli niz poteza, od kojih su svi produbili neprijateljstvo Wall Streeta. Najzna\u010dajniji su: 1) porezni prijedlozi kako bi se preusmjerila ulaganja ameri\u010dkih tvrtki u inozemstvu; 2) razlikovanje u poreznoj reformi proizvodnih i neproizvodnih ulaganja; 3) ukidanje poreznih povlastica za globalne ulaga\u010dke korporacije sa sjedi\u0161tem u SAD-u; 4) o\u0161trije mjere protiv stranih poreznih rajeva; 5) podr\u017eavanje prijedloga za ukidanje poreznih povlastica za bogate; 6) prijedlog pove\u0107anja poreza za velike naftne i rudarske korporacije; 7) revizija rastere\u0107enja poreza na ulaganje; 8) izradu prijedloga za pro\u0161irenje predsjedni\u010dkih ovlasti u borbi protiv recesije.<\/p>\n

Kennedyjevu ekonomsku politiku napali su urednici \u010dasopisa \u201eFortune\u201c Charles J. V. Murphy, guverner New Yorka Nelson Rockefeller, David Rockefeller i urednici \u201eThe Wall Street Journala\u201c. Kennedyjev ministar financija, \u010dlan CFR-a, Douglas Dillon izrazio je slaganje s Davidom Rockefellerom glede njegova protivljenja Kennedyjevoj politici 1962., a 1965. pridru\u017eio se Rockefelleru pri osnivanju formalne skupine za podr\u0161ku ratu u Vijetnamu.<\/p>\n

\n

Otpor JFK-a agresivnoj vanjskoj politici SAD-a<\/h3>\n<\/blockquote>\n

U vanjskoj politici Kennedy se izrazito protivio i kolonijalizmu (otvorenom kontrolom nad politi\u010dkim i ekonomskim \u017eivotom neke zemlje) i neokolonijalizmu (skrivenoj kontroli). \u201eKennedyjeva podr\u0161ka ekonomskom razvoju i nacionalnom suverenitetu i njegova tolerancija spram dr\u017eavne planske ekonomije, \u010dak i kad to uklju\u010duje pro\u0161irenje dr\u017eavne imovine u vlasni\u0161tvu ameri\u010dkih tvrtki, dovele su do sukoba izme\u0111u njega i elite, kako u SAD-u, tako i u inozemstvu\u201d, konstatirao je novinar Donald Gibson.<\/p>\n

Kennedyjeva vanjska politika bila je vo\u0111ena njegovom iskrenom \u017eeljom za smanjenjem ameri\u010dke vojne intervencije u stranim zemljama i promicanjem suradnje temeljene na reciprocitetu i suverenitetu. Kennedy je bio izrazito kriti\u010dan prema ameri\u010dkim politikama koje su koristile vojnu mo\u0107 i ekonomski pritisak kako bi kontrolirale druge dr\u017eave, \u010desto pod krinkom borbe protiv komunizma.<\/p>\n

Smatrao je da bi zemlje u razvoju trebale imati pravo na samostalno upravljanje svojim resursima i pravo na izbor vlastitog puta, bez vanjskih ekonomskih i politi\u010dkih pritisaka. Iako je podr\u017eavao razvoj planske ekonomije, nije bio sklon dopu\u0161tati ameri\u010dkim korporacijama da iskori\u0161tavaju druge zemlje. Njegov pristup bio je razli\u010dit od onoga \u0161to su u to vrijeme predlagali mnogi \u010dlanovi vojnog establi\u0161menta i stratezi u Washingtonu \u2013 agresivna politika prema zemljama poput Vijetnama i Kube. Zato je do\u0161lo do napetosti Kennedyjeve administracije i odre\u0111enih ameri\u010dkih elita (visoki vojni \u010dasnici, velike korporacije, CIA, utjecajni konzervativci) koje su preferirale agresivniji pristup prema zemljama Tre\u0107eg svijeta.<\/p>\n

\n

Otpor Kennedyja intervenciji u Vijetnamu<\/h3>\n<\/blockquote>\n

U Vijetnamu je Kennedy od po\u010detka svog mandata pove\u0107avao broj savjetnika i vojnika kako bi umirio svoje suradnike koji su uglavnom bili prointervencionisti\u010dki orijentirani. Do kraja 1963. taj broj je narastao na otprilike 15.000. Me\u0111utim, nakon neuspje\u0161ne invazije u Zaljevu svinja 1961., Kennedy sve sumnji\u010davije i opreznije odnosio prema CIA-i. Uporno je odbijao preporuke da po\u0161alje kopnene snage u Vijetnam, jednako kao odbijao slati konvencionalne postrojbe u Laos. \u201eOdbijaju\u0107i pro\u0161iriti vojnu umije\u0161anost, Kennedy se protivio Glavnom sto\u017eeru i mnogim visoko pozicioniranim ljudima u svojoj Vladi, uklju\u010duju\u0107i (\u010dlanove CFR-a) Deana Ruska, Roberta McNamaru i McGeorgea i Williama Bundyja\u201d, napomenuo je Gibson.<\/p>\n

Postoji nekoliko poteza koji nedvojbeno sugeriraju da je Kennedy namjeravao smanjiti ameri\u010dku vojnu prisutnost u Vijetnamu nakon \u0161to je do\u0161ao je neupitno zaklju\u010dio kako \u0107e ameri\u010dka intervencija do\u017eivjeti fijasko. Dana 10. lipnja 1963. na Sveu\u010dili\u0161tu u Washingtonu, D.C.-u odr\u017eao je \u201egovor o miru\u201c i pozvao na suradnju izme\u0111u Sjedinjenih Dr\u017eava i Sovjetskog Saveza, nagla\u0161avaju\u0107i potrebu za smanjenjem nuklearne prijetnje i okon\u010danje eskalacije Hladnog rata. Govor je bio prekretnica u Kennedyjevoj vanjskoj politici, jer je pokazivao njegovu volju za postizanje diplomatskog rje\u0161enja u Vijetnamu i smanjenje napetosti izme\u0111u dviju svjetskih supersila.<\/p>\n

Nadalje, Dana 11. listopada 1963. Kennedy je odobrio dokument pod nazivom National Security Action Memorandum 263 (NSAM 263), kojim je odobreno smanjenje ameri\u010dkog vojnog anga\u017emana u Vijetnamu. Memorandum je sadr\u017eavao plan za povla\u010denje dijela vojnog osoblja iz Vijetnama do kraja 1963., s mogu\u0107no\u0161\u0107u daljnjih smanjenja do 1965. Cilj je bio obustava daljnje eskalacije. Kennedy je znao da treba oprezno postupati protive\u0107i se ratu koji su podr\u017eavali mo\u0107ni interesi. Povjerio je senatoru Mikeu Mansfieldu da se odlu\u010dio na \u201epotpuno povla\u010denje iz Vijetnama\u201d, ali rekao je da se to ne mo\u017ee izvr\u0161iti prije nego \u0161to osvoji drugi mandat na izborima 1964.<\/p>\n

\n

Suradnici uvla\u010de SAD u Vijetnam<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Utjecaj proratnih lobista u vladi bio je prejak da bi ga Kennedy mogao osujetiti ili nadvladati, primijetio je biv\u0161i ameri\u010dki veleposlanik u Ju\u017enom Vijetnamu Frederick E. Nolting. Klju\u010dni zagovornik ameri\u010dke intervencije bio je politi\u010dar i diplomat Averell Harriman, \u010dlan CFR-a. U jesen 1963., Harriman, jedan od najbli\u017eih suradnika JFK-a, bio je taj koji je zagovarao uklanjanje ju\u017enovijetnamskog predsjednika Ngo Dinha Diema i koji je poslao ono \u0161to je postala poznato kao brzojav \u201esa zelenim svjetlom\u201d u Sajgon. U brzojavu je izra\u017eena podr\u0161ka pokretu protiv korumpirane Diemove vlade. Diem je ubijen 2. studenog u dr\u017eavnom udaru koji su izvr\u0161ili njegovi vlastiti generali, a bila je uklju\u010dena CIA iako nije poznato u kolikom opsegu. Vijetnamski rat uskoro se rasplamsao. Harriman je u administraciji Lyndona B. Johnsona bio duboko uklju\u010den u ameri\u010dku intervenciju u Vijetnamu kao jedan od najva\u017enijih predsjednikovih savjetnika.<\/p>\n

\n

Atentat prekida politiku JFK-a<\/h3>\n<\/blockquote>\n

\u0160to bi se to\u010dno dogodilo da je JFK po\u017eivio, nikada ne\u0107emo precizno saznati. Sramotni atentat u Dallasu 22. studenog 1963., prekinuo je predsjednikovanje narodnog vo\u0111e. Okolnosti atentata na Kennedyja ostaju u najmanju ruku kontroverzne i mnoge stvari nisu nejasne do danas. Iako je slu\u017ebena istraga Warrenove komisije zaklju\u010dila da je Lee Harvey Oswald bio ubojica koji je samostalno vjerovao, postoje mnoge teorije koje sugeriraju da je atentat mogao biti rezultat \u0161ire zavjere, uklju\u010duju\u0107i mogu\u0107nost uplitanja razli\u010ditih grupa unutar ameri\u010dke vlade, kao \u0161to su CIA, FBI ili Pentagon. Valja napomenuti da je supruga optu\u017eenog atentatora Leeja Harveya Oswalda godine 1994. izjavila piscu A. J. Webermanu: \u201eRje\u0161enje Kennedyjeva umorstva nalazi se u Sustavu saveznih pri\u010duva. Nemojte to omalova\u017eavati. Pogre\u0161no je kriviti isklju\u010divo (du\u017enosnika CIA-e Jamesa) Angletona i CIA-u. To je samo jedan prst na istoj ruci. Ljudi koji izdaju novac su iznad CIA-e\u201d.<\/p>\n

\n

Pobjeda globalista<\/h3>\n<\/blockquote>\n

Va\u017eno je naglasiti jo\u0161 dvije \u010dinjenice. Prvo, politi\u010dki aktivist za gra\u0111anska i ljudska prava dr. Martin Luther King Junior likvidiran u travnju 1968. nekoliko mjeseci nakon \u0161to je 100% usmjerio svoje izvanredne govorni\u010dke i organizatorske vje\u0161tine protiv Vijetnamskoga rata. Drugo, brojni dokazi ukazuju na ometanje ili barem neprofesionalno vo\u0111enje istrage o Kennedyjevoj smrti. Kritike upu\u0107ene Warrenovoj komisiji sugeriraju da su dokazi mogli biti ignorirani ili izostavljeni, a sumnje u pravilnost istrage i dalje postoje. To ukazuje na to kako odre\u0111ene najvi\u0161e razine ameri\u010dke vladaju\u0107e strukture nisu \u017eeljele da se atentat do kraja razjasni. Bilo kako bilo, atentat na Kennedyja ozna\u010dio je kraj Novog doba i povratak uhodanom ameri\u010dkom intervencionizmu, ali i globalizmu, \u0161to je imalo dugoro\u010dne posljedice na oblikovanje ameri\u010dke vanjske politike.<\/p>\n

Sukob JFK-a i elita: bankari, me\u0161etari i ratni lobisti protiv predsjednika (II. dio)<\/a><\/p><\/blockquote>\n