{"id":419841,"date":"2024-12-24T07:01:05","date_gmt":"2024-12-24T06:01:05","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=419841"},"modified":"2024-12-24T07:01:05","modified_gmt":"2024-12-24T06:01:05","slug":"igra-li-rokenrol-cela-jugoslavija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2024\/12\/24\/igra-li-rokenrol-cela-jugoslavija\/","title":{"rendered":"Igra li rokenrol cela Jugoslavija?"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Lujo Pare\u017eanin<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Premda se njena va\u017enost \u010dini evidentnom, rasprava o tome postoji li postjugoslavenski kulturni prostor mo\u017ee djelovati kao tema za privilegirane kulturne radnike. Naime, kakav god da je njen ishod, neki klinci iz Hrvatske \u0107e nastaviti svoju kulturnu, jezi\u010dnu i medijsku pismenost graditi kroz YouTubere i muzi\u010darke iz Srbije, a da \u0107e im pritom biti potpuno svejedno konceptualizira li se to iskustvo u odnosu na neku ideju (post)jugoslavenstva \u2013 ili bilo \u010dega drugog. Razlog za\u0161to ne navodimo primjer u suprotnom smjeru le\u017ei u dojmu da je postojanje tog zajedni\u010dkog prostora predmet rasprave primarno u Hrvatskoj \u2013 drugdje on u odre\u0111enom smislu nije toliko tema, koliko je naprosto grumen svakodnevice, makar na razini radijskih playlista ili odlazaka na more onih koji si to mogu priu\u0161titi.<\/p>\n

S druge strane, to ne zna\u010di da je priroda te \u010dinjenice jasna ili koherentna. Odnosno, to \u0161to je nekome u Beogradu ili Sarajevu svakodnevno plasti\u010dnije da imamo neke veze jedni s drugima govori nam tek da \u0107emo se tamo u prosje\u010dnom razgovoru lak\u0161e slo\u017eiti oko te nulte pretpostavke \u2013 sve ostalo je i dalje otvoreno za interpretaciju. Borba za zna\u010denja, dakle, ipak nije besmislena \u2013 u onoj mjeri, dodu\u0161e, u kojoj ne ostaje u krugu privilegiranih kulturnih profesionalaca, nego uspijeva s razumijevanjem popri\u010dati s tim klincima koji gledaju Baku Praseta ili slu\u0161aju Crni Cerak i Breskvicu i poku\u0161ava, skupa s njima, zaklju\u010diti zna\u010di li to ne\u0161to za njihovo imaginiranje neke zajednice \u0161ire od nacionalne.<\/p>\n

Muzika je u tom smislu dobar ulaz da bismo po\u010deli razabirati \u0161to podrazumijeva i, klju\u010dno, \u0161to ne podrazumijeva \u010dinjenica da na nekoj razini na jugoslavenskom prostoru postoji nekakva kulturna cirkulacija. Naime, u aktualnim raspravama oko (post)jugoslavenstva, upravo se muzika navodi kao ne\u0161to \u0161to neporecivo povezuje ljude u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Banja Luci\u2026<\/p>\n

No o \u010demu se zapravo tu radi? U redu, publika raznih generacija i habitusa u svim na\u0161im republikama slu\u0161a Senidu, koja u pjesmi “Balkanka” pjeva “Sarajevo, Zagreb, ceo dan \/ Sutra Banjaluka, Beograd”, a par redaka kasnije “sva Ljubljana” sa njom folira. Me\u0111utim, kako bi rekao mem lika iz animea koji za\u010du\u0111eno promatra leptira u letu: Is this Zajedni\u010dki Kulturni Prostor? Mo\u017eda jest, mo\u017eda nije \u2013 naime, nemamo pojma u koje sve kontradiktorne stavove i pozicije je upletena ta jedna mala i za sna\u017ene zaklju\u010dke nedovoljna \u010dinjenica: da je netko stisnuo “play” na Senidu i ovdje i tamo.<\/p>\n

Odakle krenuti? Mo\u017eda za po\u010detak od onih koji muziku i njen okvir proizvode. U tom je smislu o\u010dekivano da su regionalne veze \u0161to se muzike ti\u010de, potiskivane na razini strukovnih organizacija kao \u0161to je 1990-ih bila Hrvatska glazbena unija pod Paolom Sfecijem, o\u010duvane ponajprije tamo gdje je postojala potreba da se odvija business as usual \u2013 konkretno, da se reguliraju ekonomski interesi vezani za autorska prava. Poja\u0161njava nam to Milan Majerovi\u0107-Stilinovi\u0107 iz HDS ZAMP-a:<\/p>\n

– Ono \u0161to je sigurno je da je muzika \u2013 preciznije, kolektivno ostvarivanje autorskih prava \u2013 jedina pri\u010da u kulturi, ali i \u0161ire, koja je uspje\u0161no pre\u017eivjela rat i raspad Jugoslavije. \u0160tovi\u0161e, to je jedino podru\u010dje kulture i gospodarstva koje gotovo da nikad nije prestalo funkcionirati na razini regije. I za vrijeme rata je primjerice postojala suradnja HDS ZAMP-a sa SOKOJ-em kao nekada\u0161njim mati\u010dnim dru\u0161tvom za za\u0161titu autorskih prava u cijeloj Jugoslaviji, koje je tada obra\u0111ivalo podatke i raspodjeljivalo honorare i autorima iz Hrvatske \u2013 poja\u0161njava Majerovi\u0107-Stilinovi\u0107 i navodi kako “sve ove godine nacionalna dru\u0161tva uspje\u0161no i odli\u010dno sura\u0111uju”:<\/p>\n

– Regionalne koordinacije u kojima s hrvatskim dru\u0161tvom za kolektivno ostvarivanje glazbenih prava sudjeluju slovenski SAZAS, bosanskohercegova\u010dki AMUS, crnogorski PAM CG, srbijanski SOKOJ te ZAMP Makedonija doga\u0111aju se jednom do dvaput godi\u0161nje. Komunikacija, razmjena informacija i honorara za \u010dlanove izme\u0111u njih teku cijelo vrijeme, a s vremenom je HDS ZAMP zbog svoje aktivnosti i direktnog priklju\u010dka Hrvatske u EU postao posrednik i pomo\u0107 susjednim dru\u0161tvima. Regija se u tom smislu dr\u017ei skupa \u2013 opisuje Majerovi\u0107-Stilinovi\u0107.<\/p>\n

Ba\u0161 sam za Seku Aleksi\u0107 napisala pesmu o \u017eeni koja voli tipa zato \u0161to je feminista \u2013 i eto, mo\u017eda se neki \u010dovek zbog Seke Aleksi\u0107 zapita kako bi trebalo da se pona\u0161a prema \u017eenama, ka\u017ee Bojana Vunturi\u0161evi\u0107.<\/p>\n

Za razliku od ove vrlo uhodane komunikacije na vi\u0161im razinama, stvari se uslo\u017enjavaju kako se pribli\u017eavate “terenu” \u2013 pozicije su razli\u010dite, nejednako reflektirane, a po\u010dinju isplivavati i kontradikcije. Jedna od najzna\u010dajnijih muzi\u010darki i autorica u regiji Bojana Vunturi\u0161evi\u0107, u \u010dijem se djelovanju na najbolji mogu\u0107i na\u010din spajaju alternativna scena i suvremeni pop mainstream (Vunturi\u0161evi\u0107 pi\u0161e za Senidu i niz velikih zvijezda), dio je onih koji osvje\u017eavaju\u0107e otvoreno i samosvjesno barataju predod\u017ebom zajedni\u010dkog kulturnog prostora.<\/p>\n

– Sla\u017eem se da je muzika to \u0161ta povezuje ove prostore. \u0160to se mene li\u010dno ti\u010de, oduvek sara\u0111ujem s muzi\u010darima iz Hrvatske \u2013 jedna od mojih prvih koleginica je Ida Prester, s Nipplepeople sam i\u0161la na turneju, imala sam hrvatskog bukera, sara\u0111ivala sam s hrvatskom industrijom. Gledamo li \u0161ire, ve\u017eu nas i mnoge druge stvari \u2013 evo, ba\u0161 ovih dana gledamo koliko su na\u0161i studenti povezani, pa Rijeka i Zagreb izra\u017eavaju solidarnost s koleginicama i kolegama koji blokiraju fakultete u Srbiji. S novim generacijama se taj zajedni\u010dki prostor sve vi\u0161e i vi\u0161e potvr\u0111uje, a teorije nacionalista da nemamo veze jedni s drugima padaju u vodu -zaklju\u010duje. Me\u0111utim, isto tako upozorava i na asimetri\u010dnost tog odnosa:<\/p>\n

– Ipak, treba re\u0107i da razmena ne ide jednako u oba smera. Hrvatska je mnogo zatvorenija za na\u0161e muzi\u010dare. Pogledajte samo radiostanice \u2013 izvo\u0111a\u010di iz Srbije jedva da se pu\u0161taju ili ugo\u0161\u0107uju na nacionalnoj televiziji, \u0161to je su\u0161ta suprotnost situaciji ovde u Srbiji, gde je normalno da gostuju i alternativniji izvo\u0111a\u010di iz Hrvatske \u2013 navodi Vunturi\u0161evi\u0107 pokazuju\u0107i kako onkraj cehovske suradnje postoje brojne kontradikcije.<\/p>\n

Govore\u0107i pak o novijoj publici, kojoj se pripisuje manja optere\u0107enost nacionalnim okvirima, Vunturi\u0161evi\u0107 isti\u010de njenu \u017eanrovsku i estetsku demokrati\u010dnost kao dobrodo\u0161ao novitet:<\/p>\n

– Vidim da se sve nove generacije ka\u010de za pesme koje starije generacije osu\u0111uju i za koje bi u mom slu\u010daju rekli da sam prodala taj neki jedini “pravi” zvuk. Novijim generacijama su jednako prihvatljive “alternativne” pesme i one koje sadr\u017ee srpski melos, njih nije briga za zidine koje je napravio kulturfa\u0161izam \u2013 pogotovo u Srbiji, u kojoj postoji isti elitizam kao i u Hrvatskoj. Tako\u0111e, njima ne smetaju moje saradnje s mejnstrim zvezdama \u2013 dapa\u010de, mla\u0111a publika ih pozdravlja, dok bi me starije generacije kenslale zbog toga u roku od odmah, iako ja kroz tu muziku jednako promoviram iste vrednosti za koje se i ina\u010de zala\u017eem. Naprimer, ba\u0161 sam za Seku Aleksi\u0107 napisala pesmu o \u017eeni koja voli tipa zato \u0161to je feminista \u2013 i eto, mo\u017eda se neki \u010dovek zbog Seke Aleksi\u0107 zapita kako bi trebalo da se pona\u0161a prema \u017eenama \u2013 optimisti\u010dno zaklju\u010duje Vunturi\u0161evi\u0107.<\/p>\n

Kada govorimo o \u017eanrovskoj demokrati\u010dnosti, vjerojatno nema va\u017enijeg muzi\u010dkog fenomena za neku ideju postjugoslavenskog kulturnog prostora od pojave trapa. Me\u0111utim, upravo u razgovoru s ljudima s trap scene pojavljuje se trenje \u2013 va\u0161e projekcije o tom \u017eanru kao ne\u010dem \u0161to je restrukturiralo poimanje regije i pop kulture pokazuju se kao pretenciozno upisivanje, va\u0161a pitanja gluplja nego \u0161to ste ih zami\u0161ljali. Problem nedvojbeno nije u va\u0161im sugovornicima, koji naprosto o svemu tome razmi\u0161ljaju trezveno i prakti\u010dno, ili \u010dak na razini prirodnoj kao \u0161to je udisanje zraka, nego u vama: vi trap postjugoslaviju projicirate kao feti\u0161 privilegiranog kulturnog radnika, oni je \u017eive i ba\u0161 ih briga za to.<\/p>\n

Opisuju\u0107i svoj stav prema \u010ditavoj toj pri\u010di, sjajni (t)reper Bore Balboa je krajnje simpati\u010dno iskren:<\/p>\n

Kao kreator se uvijek sjetim vlastite iznena\u0111enosti time koliko je ekipa iz Beograda bila upu\u0107ena u moju muziku, \u010dak i na samim po\u010decima, kada me slu\u0161alo pedesetak ljudi. Naprimjer, Coby mi se javio jo\u0161 tamo 2014., i to mi je bilo fascinantno, prepri\u010dava Bore Balboa.<\/p>\n

– \u0160to se ti\u010de zajedni\u010dkog prostora i muzike, o tome bih mo\u017eda primarno mogao govoriti kao slu\u0161atelj. Ali, evo, kao kreator se uvijek sjetim vlastite iznena\u0111enosti time koliko je ekipa iz Beograda bila upu\u0107ena u moju muziku, \u010dak i na samim po\u010decima, kada me slu\u0161alo pedesetak ljudi. Naprimjer, Coby mi se javio jo\u0161 tamo 2014., i to mi je bilo fascinantno. Ja na ovaj na\u0161 prostor gledam na neki na\u010din kao na zajedni\u010dku platformu, samo naravno da mi je generalno bli\u017ei netko ovdje s kim mi je lak\u0161e sura\u0111ivati. S druge strane, istina je da mi je na jednom albumu bilo vi\u0161e featova iz Srbije nego iz Hrvatske, mada to nije bio rezultat namjere nego \u010diste slu\u010dajnosti i povezivanja preko Instagrama. \u0160to se samog utjecaja ti\u010de, ipak su na mene najvi\u0161e utjecali Dje\u010daci, T.B.F. i Ki\u0161a metaka, odnosno dalmatinski rep, koji mi je najbli\u017ei zbog slenga i svega. Uz du\u017eno po\u0161tovanje, Edu Maajku, recimo, nisam toliko slu\u0161ao, a Bad Copy sam naprimjer po\u010deo slu\u0161at tek kad sam postao izvo\u0111a\u010d \u2013 poja\u0161njava Bore.<\/p>\n

Upitan pak s \u010dime trap rezonira kod ljudi na ovim prostorima, skromno procjenjuje:<\/p>\n

– O tome bi mo\u017eda trebao govoriti netko stru\u010dan, ali \u0161to se mene osobno ti\u010de, ono \u0161to \u010desto isti\u010dem je taj osje\u0107aj samopouzdanja koji ta muzika prenosi \u2013 kad slu\u0161a\u0161 neke repere koji sebe uzdi\u017eu, makar nemaju tri milijuna na ra\u010dunu, ti u to povjeruje\u0161, i to ima utjecaja i na tvoje samopouzdanje \u2013 zaklju\u010duje i upu\u0107uje na socijalni aspekt tog individualnog osje\u0107aja: “Ako oko sebe gleda\u0161 raspadaju\u0107e fasade, a s druge strane \u010duje\u0161 takvu muziku, to te podigne.”<\/p>\n

Stvari se temeljito demistificiraju u razgovoru sa Zvonimirom Pu\u0161i\u0107em, direktorom YEM-a, promotora i labela koji je u Hrvatskoj prakti\u010dki istovjetan s pojavom trapa: stvar je naprosto u komunikacijskoj i estetskoj prilago\u0111enosti novim generacijama, a sva upisivanja onkraj toga va\u0161 su problem.<\/p>\n

– Od pojave trapa, za nas se kao izdava\u010da nije promijenilo ni\u0161ta jer smo u tom \u017eanru od prvih dana \u2013 naprosto smo odlu\u010dili zauzeti to tr\u017ei\u0161te, pa su nam se u tom smislu pro\u0161irile i funkcije, jer smo, osim \u0161to smo organizator, i label i booking agencija. Situacija se promijenila za na\u0161e artiste, koji sada primjerice odmah dobiju studio s nekoliko producenata, a promijenilo i se tr\u017ei\u0161te, na na\u010din da ve\u0107i labeli po\u010dinju hvatati trap izvo\u0111a\u010de. Ta muzika se pojavila 2013. s High5-om, KUKU$-om, Ki\u0161om metaka i drugima, i velikim je izdava\u010dima ili prolazila ispod radara ili su artistima nudili dilove koji se zasnivaju na logici iz 90-ih i kasnih 2000-tih, prodaji CD-ova i sli\u010dnom. Mi smo se prilagodili internetskom tr\u017ei\u0161tu \u2013 klasi\u010dni medijski i PR formati nam nisu va\u017eni, pogotovo ako govorimo o Gen-Z publici. Ne mislim ni da se s trapom ne\u0161to bitno promijenilo u smislu percepcije tr\u017ei\u0161ta \u2013 i prije ti je cilj bio uspjet u regiji, tamo gdje razumiju tvoj jezik i gdje se mo\u017ee\u0161 prodati \u2013 jasan je Pu\u0161i\u0107.<\/p>\n

Me\u0111utim, ne potvr\u0111uje li upravo prirodnost veza koje isti\u010du Balboa i Pu\u0161i\u0107 na neki na\u010din upravo to da je postjugoslavenski kulturni prostor naprosto \u010dinjenica, a da je vi\u0161ak truda da ga konceptualiziramo i vidimo u njemu neki poseban “fenomen” naprosto rezultat borbe s nebuloznim negiranjem realnosti \u00e0 la Mirjana Kasapovi\u0107? Odnosno, nije li ve\u0107i dokaz njegovog postojanja od svih na\u0161ih poku\u0161aja da ga samosvjesno argumentiramo upravo to \u0161to je Bore Balboa na svom albumu potpuno nesvjesno imao vi\u0161e suradnji s izvo\u0111a\u010dima iz Srbije nego iz Hrvatske?<\/p>\n

U nekoj mjeri, da, ali to nipo\u0161to ne zna\u010di da trebamo odustati i od aktivne konceptualizacije postjugoslavenskog, a potom i jugoslavenskog kulturnog prostora, \u0161to zna\u010di da se trebamo obratiti i nekim kontinuitetima onkraj svijeta koji definira zumerski horizont. Da se ipak ne\u0161to razaznaje i na razini takve vrste “fenomena”, potvr\u0111uje i stav Neboj\u0161e Krivoku\u0107e, stru\u010dnog konzultanta Zadu\u017ebine Milana Mladenovi\u0107a, koja od 2019. dodjeljuje nagradu za koju mogu konkurirati svi izvo\u0111a\u010di \u010dija djela su napisana “na nekom od jezika koji se govore na teritoriji biv\u0161ih jugoslovenskih republika”:<\/p>\n

– Nakon \u0161est godina preslu\u0161avanja svih tih pesama i biranja najboljih, ali i gledanja njihovih nastupa pred publikom u Makarskoj gde je nagrada dodeljivana 2023. i 2024. \u2013 jasno se vide niti koje povezuju te mlade autore i publiku regiona. Nije to samo srodnost jezika. Izbor tema kojima se bave, oslanjanje na srodne pop-kulturne postulate, upu\u0161tanje u zvu\u010dne eksperimente sa etno-nasle\u0111em \u010ditave regije \u2013 sve to ukazuje na postojanje zajedni\u010dkog prostora \u2013 smatra Krivoku\u0107a.<\/p>\n

Ukratko, dakle, muzika nedvojbeno jest teren na kojem se znaci zajedni\u010dkog kulturnog \u017eivota raspoznaju. Me\u0111utim, to je teren neravan, neujedna\u010den, nejednako reflektiran i osvije\u0161ten me\u0111u onima koji se njime kre\u0107u. Ho\u0107emo li ga u nekom trenu po\u010deti kolektivno misliti i kao postjugoslavenski, a kamoli jugoslavenski, ovisi o tome koliko \u0161irimo svoju raspravu van vlastitih uskih i mistificiraju\u0107ih krugova.<\/p>\n

portalnovosti.com<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Premda se njena va\u017enost \u010dini evidentnom, rasprava o tome postoji li postjugoslavenski kulturni prostor mo\u017ee djelovati kao tema za privilegirane kulturne radnike. Naime, kakav god da je njen ishod, neki klinci iz Hrvatske \u0107e nastaviti svoju kulturnu, jezi\u010dnu i medijsku pismenost graditi kroz YouTubere i muzi\u010darke iz Srbije<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":297200,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"none","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-419841","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/419841","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=419841"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/419841\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":419853,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/419841\/revisions\/419853"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/297200"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=419841"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=419841"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=419841"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}