{"id":402707,"date":"2024-05-25T06:54:04","date_gmt":"2024-05-25T04:54:04","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=402707"},"modified":"2024-05-25T06:54:04","modified_gmt":"2024-05-25T04:54:04","slug":"vjera-u-meritokraciju-nije-samo-pogresna-nego-i-stetna","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2024\/05\/25\/vjera-u-meritokraciju-nije-samo-pogresna-nego-i-stetna\/","title":{"rendered":"Vjera u meritokraciju nije samo pogre\u0161na, nego i \u0161tetna"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Clifton Mark<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Meritokracija je postala vode\u0107i dru\u0161tveni ideal. Politi\u010dari diljem ideolo\u0161kog spektra stalno se vra\u0107aju na temu da se nagrade\u00a0\u017eivota\u00a0\u2013 novac, mo\u0107, poslovi, upis na sveu\u010dili\u0161te \u2013 trebaju raspodijeliti prema vje\u0161tini i trudu. Naj\u010de\u0161\u0107a metafora je \u201cjednako igrali\u0161te\u201d,\u00a0na kojem se igra\u010di mogu popeti na poziciju koja odgovara njihovim zaslugama. Konceptualno i moralno, meritokracija se predstavlja kao suprotnost sustavima poput nasljedne aristokracije, u kojoj je ne\u010diji dru\u0161tveni polo\u017eaj odre\u0111en lutrijom ro\u0111enja. U meritokraciji, bogatstvo i privilegije su\u00a0naknada za zasluge, a ne slu\u010dajna,\u00a0neo\u010dekivana dobit prouzrokovana\u00a0vanjskim\u00a0doga\u0111ajima.<\/p>\n

Ve\u0107ina ljudi ne samo da misli\u00a0da svijetom treba upravljati meritokratski\u00a0\u2013\u00a0oni misle da svijet jeste meritokratski. U Velikoj Britaniji\u00a084%\u00a0ispitanika Istra\u017eivanja o dru\u0161tvenim stavovima iz 2009. izjavilo je da je naporan rad \u201cbitan\u201d\u00a0ili \u201cvrlo va\u017ean\u201d\u00a0kada je rije\u010d o napredovanju. Institut Brookings otkrio je 2016. da 69%\u00a0Amerikanaca vjeruju da su ljudi nagra\u0111eni za inteligenciju i vje\u0161tinu. Ispitanici u obje zemlje smatraju da su vanjski faktori poput\u00a0sre\u0107e\u00a0i ro\u0111enja u\u00a0bogatoj\u00a0obitelji mnogo manje va\u017eni. Iako su te ideje najizra\u017eenije u ove dvije zemlje, popularne su diljem svijeta.<\/p>\n

Iako je \u0161iroko rasprostranjeno, vjerovanje da uspjeh ili neuspjeh odre\u0111uju\u00a0zasluge\u00a0a ne sre\u0107a o\u010dito je pogre\u0161no. To nije samo zato \u0161to su\u00a0zasluge\u00a0dobrim dijelom rezultat sre\u0107e. Talent, odlu\u010dnost i trud,\u00a0koji se ponekad nazivaju \u201codva\u017eno\u0161\u0107u\u201d, uvelike ovise o genetskoj predispoziciji i odgoju.<\/p>\n

Osim toga, nemogu\u0107e je ne spomenuti\u00a0sretne okolnosti\u00a0koje nalazimo\u00a0u svakoj pri\u010di o uspjehu. U svojoj knjizi Success and Luck\u00a0(2016.), ameri\u010dki ekonomist Robert Frank prisje\u0107a se doga\u0111aja s malim izgledima za uspjeh i slu\u010dajnosti koje su dovele do zvjezdanog uspona osniva\u010da Microsofta\u00a0Billa Gatesa, kao i do Frankovog vlastitog uspjeha kao akademika. Sre\u0107a intervenira i daje ljudima zasluge, te\u00a0stvara okolnosti u kojima se zasluge mogu pretvoriti u uspjeh. Ovo ne pori\u010de\u00a0talent i trud uspje\u0161nih ljudi. Me\u0111utim, pokazuje da je veza izme\u0111u zasluga i rezultata u najboljem slu\u010daju slaba i neizravna.<\/p>\n

Prema Franku, to posebno vrijedi kada se radi o\u00a0uspjehu\u00a0ogromnih razmjera, te\u00a0ako je kontekst u kojem se uspjeh posti\u017ee natjecateljski. U svijetu svakako postoje programeri skoro\u00a0jednako vje\u0161ti kao gospodin Gates, ali\u00a0koji ipak nisu uspjeli postati najbogatija osoba na svijetu. U natjecateljskim kontekstima, mnogi imaju zasluge ali malo ih uspijeva. Ono \u0161to ih razdvaja je sre\u0107a.<\/p>\n

Osim \u0161to je pogre\u0161no, sve ve\u0107i broj istra\u017eivanja u psihologiji i neuroznanosti sugerira da vjerovanje u meritokraciju ljude \u010dini sebi\u010dnijim, manje samokriti\u010dnim i \u010dak sklonijim diskriminatornom pona\u0161anju. Meritokracija ne samo da je pogre\u0161na, nego je i lo\u0161a.<\/p>\n

\u201cIgra ultimatuma\u201d\u00a0je eksperiment, uobi\u010dajen u psiholo\u0161kim laboratorijima, u kojem se jednom igra\u010du (predlagatelju) daje svota novca i ka\u017ee mu se da predlo\u017ei podjelu izme\u0111u njega i drugog igra\u010da, koji ponudu mo\u017ee prihvatiti ili odbiti.\u00a0Ako onaj koji odgovori odbije ponudu, nijedan igra\u010d ne dobiva ni\u0161ta. Eksperiment je ponovljen tisu\u0107e puta, a predlagatelj\u00a0obi\u010dno nudi relativno ravnomjernu podjelu. Ako je iznos koji se dijeli 100 USD, ve\u0107ina ponuda bude\u00a0izme\u0111u 40 i 50 USD.<\/p>\n

Jedna varijacija ove igre pokazuje da vjerovanje u to da ste\u00a0vje\u0161tiji od drugih prouzrokuje sebi\u010dno pona\u0161anje. U istra\u017eivanju na Sveu\u010dili\u0161tu Beijing Normal, sudionici su igrali la\u017enu igru vje\u0161tina\u00a0prije nego \u0161to su dali ponude u igri ultimatuma. Igra\u010di koje\u00a0su (la\u017eno) uvjerili da su \u201cpobijedili\u201d\u00a0zahtijevali su vi\u0161e za sebe od onih koji nisu igrali igru vje\u0161tina. Druge\u00a0studije potvr\u0111uju ovo otkri\u0107e. Ekonomisti Aldo Rustichini sa Sveu\u010dili\u0161ta u Minnesoti i Alexander Vostroknutov sa Sveu\u010dili\u0161ta u Maastrichtu u Nizozemskoj otkrili su da su kod subjekata\u00a0koji su najprije sudjelovali u igri vje\u0161tina mnogo manje \u0161anse da podr\u017ee\u00a0preraspodjelu nagrada od onih koji su se igrali igre\u00a0u kojima odlu\u010duje sre\u0107a. I sama ideja vje\u0161tine\u00a0ljude \u010dini tolerantnijim spram nejednakih\u00a0ishoda. Iako se pokazalo da to vrijedi za sve sudionike, u\u010dinak je bio mnogo izra\u017eeniji me\u0111u \u201cpobjednicima\u201d.<\/p>\n

Nasuprot tome, istra\u017eivanja\u00a0o zahvalnosti pokazuje da se kod onih koji se sje\u0107aju\u00a0koju je\u00a0ulogu imala sre\u0107a\u00a0pove\u0107ava velikodu\u0161nost. Frank citira studiju u kojoj je samo tra\u017eenje\u00a0od\u00a0subjekata da se prisjete vanjskih \u010dimbenika (sre\u0107a, pomo\u0107 drugih) koji su pridonijeli njihovom uspjehu u \u017eivotu pove\u0107alo vjerojatnost da \u0107e dati u dobrotvorne svrhe od onih koji su zamoljeni da se prisjete unutarnjih \u010dimbenika (trud, vje\u0161tina).<\/p>\n

Mo\u017eda jo\u0161 uznemiruju\u0107e,\u00a0uvjerenje da je meritokracija\u00a0vrijednost\u00a0sama po sebi\u00a0promi\u010de diskriminatorno pona\u0161anje. Ekspert za menad\u017ement Emilio Castilla s Tehnolo\u0161kog instituta u Massachusettsu i sociolog Stephen Benard sa Sveu\u010dili\u0161ta Indiana prou\u010davali su poku\u0161aje implementacije meritokratskih praksi, poput financijske kompenzacije\u00a0temeljene\u00a0na u\u010dinku u privatnim tvrtkama. Otkrili su da su u tvrtkama koje su izri\u010dito dr\u017eale meritokraciju kao temeljnu vrijednost menad\u017eeri dodjeljivali ve\u0107e nagrade mu\u0161kim nego \u017eenskim zaposlenicima s identi\u010dnim ocjenama u\u010dinka. Ova preferencija je nestala tamo gdje meritokracija nije bila eksplicitno prihva\u0107ena kao vrijednost.<\/p>\n

Ovo je iznena\u0111enje\u00a0jer nepristranost \u010dini sr\u017e moralne privla\u010dnosti meritokracije. Namjera \u201cjednakih uvjeta za igru\u201d\u00a0je izbje\u0107i nepravedne nejednakosti temeljene na spolu, rasi i sli\u010dno. Ipak, Castilla i Benard otkrili su da, ironi\u010dno, poku\u0161aji provedbe meritokracije dovode upravo do onih vrsta nejednakosti koje \u017eelimo\u00a0eliminirati. Oni sugeriraju da se ovaj \u201cparadoks meritokracije\u201d\u00a0doga\u0111a jer izri\u010dito prihva\u0107anje meritokracije kao vrijednosti uvjerava subjekte u njihovu vlastitu moralnu podobnost. Zadovoljni \u0161to su pravedni, postaju manje skloni preispitivanju vlastitog pona\u0161anja u potrazi za znakovima predrasuda.<\/p>\n

Meritokracija je la\u017eno i ne ba\u0161 spasonosno uvjerenje. Kao i kod svake ideologije, dio njezine privla\u010dnosti je to \u0161to opravdava status quo, \u0161to obja\u0161njava za\u0161to ljudi pripadaju tamo gdje se nalaze u dru\u0161tvenom poretku. Uvrije\u017eeno je psiholo\u0161ko na\u010delo da ljudi radije vjeruju da je svijet pravedan.<\/p>\n

Osim legitimizacije, meritokracija poti\u010de\u00a0i laskanje. Tamo gdje je uspjeh odre\u0111en zaslugama, svaka se pobjeda mo\u017ee promatrati kao odraz vlastitih\u00a0vrlina\u00a0i vrijednosti. Meritokracija je na\u010delo raspodjele u kojem samohvala igra najve\u0107u ulogu. Njena ideolo\u0161ka alkemija pretvara vlasni\u0161tvo u pohvalu, materijalnu nejednakost u osobnu nadmo\u0107. Dopu\u0161ta bogatim i mo\u0107nim da sebe vide kao produktivne genije. Iako je ovaj u\u010dinak najizra\u017eeniji me\u0111u elitom, gotovo svako postignu\u0107e mo\u017ee se promatrati meritokratskim o\u010dima. Zavr\u0161ena srednja \u0161kola, umjetni\u010dki uspjeh ili naprosto posjedovanje novca mogu se smatrati dokazima talenta i truda. Na isti na\u010din, neuspjesi postaju znakovi osobnih mana, daju\u0107i razlog za\u0161to oni na dnu dru\u0161tvene hijerarhije zaslu\u017euju ostati tamo.<\/p>\n

Zbog toga rasprave o tome u kojoj su mjeri pojedinci \u201csamostvoreni\u201d\u00a0i o efektima raznih oblika privilegija mogu biti tako \u017eestoke. Te rasprave ne bave se samo time tko \u0107e \u0161to imati; radi se o\u00a0i\u00a0tome koliko su ljudi \u201czaslu\u017eni\u201d\u00a0za ono \u0161to imaju, te o tome \u0161to im njihovi uspjesi omogu\u0107uju da vjeruju o svojim unutarnjim kvalitetama. Zato, ako prihvatamo koncept\u00a0meritokracije, sama predod\u017eba da je osobni uspjeh rezultat sre\u0107e mo\u017ee biti uvredljiva. \u010cini se da priznavanje utjecaja vanjskih \u010dimbenika umanjuje ili negira postojanje individualnih zasluga.<\/p>\n

Unato\u010d moralnoj sigurnosti i laskanju samome sebi koje meritokracija nudi uspje\u0161nima, ove ideje treba se odre\u0107i \u00a0\u2013\u00a0i kao uvjerenja\u00a0o tome kako svijet funkcionira i kao op\u0107eg\u00a0dru\u0161tvenog\u00a0ideala. Meritokracija je la\u017ena, a vjerovanje u nju\u00a0poti\u010de sebi\u010dnost, diskriminaciju i ravnodu\u0161nost prema nevoljama\u00a0onih manje sretnih od nas.<\/p>\n

Vjera u meritokraciju nije samo pogre\u0161na, nego i \u0161tetna<\/a><\/p><\/blockquote>\n