{"id":400533,"date":"2024-04-30T07:20:16","date_gmt":"2024-04-30T05:20:16","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=400533"},"modified":"2024-04-30T07:20:55","modified_gmt":"2024-04-30T05:20:55","slug":"vesmasina-urbanizacije-kapitala","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2024\/04\/30\/vesmasina-urbanizacije-kapitala\/","title":{"rendered":"Ve\u0161ma\u0161ina urbanizacije kapitala"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Ivan Cingel<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

U Beogradu se u zadnje vrijeme opako raspomamila praksa rasprodaje modernisti\u010dke arhitektonske ba\u0161tine<\/a>. Radi zemlji\u0161ta na kojem le\u017ei, nego \u0161to.<\/p>\n

Nedavno je prodan Hotel Jugoslavija (kulturno dobro) firmi-k\u0107eri re\u017eimskog Milenijum tima, s intencijom<\/a> gradnje stambeno-poslovne kule s luksuznim hotelom (Ritz-Carlton fran\u0161iza).<\/p>\n

Otprije je u najavi ru\u0161enje Beogradskog sajma, na ime osloba\u0111anja prostora za EXPO 2027 \u2013 kao alibija<\/a> za pro\u0161irenje Beograda na vodi. Kompleks se, isti\u010de arhitektica Ljuba Slavkovi\u0107, “prostire u produ\u017eetku Beograda na vodi, uzvodno Savom, i le\u017ei na vrednom zemlji\u0161tu. I to je formula oko koje se vrti Beograd, Srbija, region\u2026 kako otu\u0111iti vredno zemlji\u0161te i na njemu ostvariti profit, uz \u0161to manje ulaganja”. Radi se \u2013 opisuje Slavkovi\u0107 zapravo op\u0107i modus operandi \u2013 o lukrativnom receptu kojem je do \u0161irenja, s predvidljivim rezultatom: “mno\u0161tvo kvadrata za besne pare”. Je li ikad dosta? “Jo\u0161 stambenjaka, jo\u0161 najskupljih kvadrata u Beogradu, jo\u0161 najunosnijeg materijala za pranje para itd.”<\/p>\n

Referirala<\/a> se na nju Nata\u0161a Bodro\u017ei\u0107, u tekstu za portal Kulturpunkt.hr, povodom otkrivenog<\/a> davanja u zakup zgrade General\u0161taba kompaniji Trumpovog zeta. I Bodro\u017ei\u0107 upozorava na \u0161iri proces: modernisti\u010dku ba\u0161tinu uklanja se ili namjerno prepu\u0161ta propadanju, pod izlikom da ekonomski neopravdana.<\/p>\n

David Harvey je destruktivnosti takve prakse nekretninskog biznisa, koriste\u0107i se pojmom Josepha Schumpetera, pridao karakter “kreativne destrukcije” \u2013 inherentno svojstvene kapitalizmu.[1]<\/p>\n

DA JE KAPITALIST BITI LAKO, BIO BI KAPITALIST SVA'KO<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Jesam komunjara, ali nisam ironi\u010dan s ovim podnaslovom.<\/p>\n

Da kapitalist ipak ne mo\u017ee biti svatko proizlazi ve\u0107 iz toga \u0161to mo\u017ee biti samo netko u posjedu sredstava za proizvodnju (tj. privatnog vlasni\u0161tva), nakon \u0161to je industrijska revolucija izumila strojeve. Otkud to da netko posjeduje privatno vlasni\u0161tvo, a netko mo\u017ee ponuditi samo vlastite ruke?<\/p>\n

Razlika izme\u0111u liberalne i marksisti\u010dke pozicije po pitanju eksproprijacije vi\u0161ka vrijednosti nije zapravo oko toga doga\u0111a li se ona (jasno da se doga\u0111a, jer kad gazda ne bi ostvarivao dobit na tu\u0111em radu za svojim strojem, ne bi imao rezon zapo\u0161ljavanja nekoga), ve\u0107 \u0161to \u2013 ovisno o odgovoru na pitanje porijekla privatnog vlasni\u0161tva \u2013 marksisti\u010dka pozicija to zove eksploatacijom (pri ste\u010denosti nasilnim prisvajanjem kroz prvobitnu akumulaciju), a liberalna nalazi legitimnim i opravdanim.\u00a0Minuli rad, minula ulaganja u sebe, \u0161parnost, itd. \u2013 kapitalist da je zaslu\u017eio svoje pravo da prisvaja dio tu\u0111eg rada (on je taj koji je “stvorio radna mjesta”, osigurao sredstva proizvodnje, investirao, itd.). A sve i ako nije do zaslu\u017eivanja \u2013 ha, beati possidentes. Liberalnoj poziciji nije u krajnjoj liniji presudno je li netko ne\u0161to \u0161to dr\u017ei u privatnom vlasni\u0161tvu stvarno zaslu\u017eio (minulim hvale vrijednim pona\u0161anjem) ili mo\u017eda silom, plja\u010dkom, privatizacijom prisvojio, jer ultimativno se ra\u010duna tek utvr\u0111ena \u010dinjenica legalnog posjeda: nepovredivost prava va\u017ee\u0107eg vlasni\u0161tva kao temelj pravne dr\u017eave.<\/p>\n

No, kapitalist je vje\u010dito u borbi za opstanak firme na tr\u017ei\u0161tu. Mora biti, kako se to ka\u017ee, konkurentan. S tendencijom sistema monopolu, odnosno oligopolu, jer gdje je do konkurentnosti i borbe za opstanak, priroda igre je u izbacivanju manjih i slabijih iz igre.<\/p>\n

Prvo \u0161to vlasnika kapitala sabotira je tvrdi stari sukob s radom. Ako je cijena rada previsoka, kapitalist ne\u0107e biti konkurentan. Radna snaga mora biti ne samo jeftinija od onoga \u0161to proizvede, nego i dovoljno jeftina da firma mo\u017ee parirati konkurenciji.<\/p>\n

Kad u okoli\u0161u pofali radne snage (oti\u0161la, metnimo, u Irsku), odnosno “ne\u0107e niko da radi” (lezilebovi\u0107i radije planduju na burzi) \u2013 rje\u0161enje je geografske prirode. Bilo da dolazi Muhamed brdu ili brdo Muhamedu. Jedan na\u010din je iseliti pogone tamo gdje ima vi\u0161e gladu\u0161a, po nekim banglade\u0161ima. Drugi na\u010din je naseliti ovamo ve\u0107e gladu\u0161e od doma\u0107ih (“Nepalce”<\/a>), kao “rezervnu armiju rada”.<\/p>\n

Neokolonijalni odnosi o\u010dituju se kroz koncentri\u010dne krugove kapitalisti\u010dkog centra i periferije. Dok kapital po Irskoj, Njema\u010dkoj ili Norve\u0161koj ru\u0161i cijenu tamo\u0161njeg rada dovla\u010denjem rezervista s ovih prostora, di\u017eu\u0107i kolateralno cijenu ovda\u0161njeg rada, ovda\u0161nji kapital je istovremeno ru\u0161i dovla\u010denjem “Nepalaca”.<\/p>\n

Povezan problem je onaj radni\u010dkog organiziranja. Princip je sli\u010dan. Globalizirani kapital u borbi za konkurentnost te\u017ei ili izmjestiti proizvodnju u krajeve u kojima su radni\u010dka prava slabije za\u0161ti\u0107ena, pravno i sindikalno, ili ih sniziti kod ku\u0107e.<\/p>\n

OVISNOST O TEHNOLO\u0160KOJ I GEOGRAFSKOJ EKSPANZIJI\u00a0<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Stalna tehnolo\u0161ka inovacija imperativ je radi pove\u0107anja produktivnosti (ako radnicima treba manje da zarade svoju pla\u0107u, ostaje im vi\u0161e vremena da zarade gazdi vi\u0161ka vrijednosti), odnosno kvalitativne pro\u0111e proizvoda (kome tehnologija zastari, tr\u017ei\u0161te \u0107e ga kazniti). Bonus: ulaganja u automatizaciju nastoje radnika u\u010diniti \u0161to suvi\u0161nijim u samom pogonu, dodatno slabe\u0107i pregovara\u010dku poziciju strane rada.<\/p>\n

Na polju konkurentnosti cijene proizvodnje, pitanje je i ekstrakcije sirovina i resursa<\/a>, odnosno zaga\u0111enja i odlaganja otpada. I opet je rje\u0161enje neokolonijalno. Izvozi\u0161 proizvodnju i nezdrave gadarije tamo gdje su ekolo\u0161ki propisi permisivniji, dok rudarenje ili iscrpljivanje resursa \u2013 treba li i re\u0107i da sam ekstraktivni \u010din pogotovo nosi dimenziju ekolo\u0161ke \u0161tete \u2013 obavlja\u0161 na kolonijaliziranom teritoriju, dan-danas kao u konkvistadorsko doba.<\/p>\n

Jedno se s drugim spaja: investicije u tehnologiju, infrastrukturu i telekomunikacije omogu\u0107avaju nasu\u0161nu geografsku ekspanziju i rekonfiguracije kapitalizma u vidu nejednakog razvoja \u2013 kako (neo)kolonijalne plja\u010dke resursa tako i pro\u0161irivanja bazena “rezervne armije rada”.<\/p>\n

I sve se to mora: nije iz osobne zlo\u010desto\u0107e, nemorala, \u010dak ne nu\u017eno ni neke naro\u010dite pohlepe pojedinca, nego je u protivnom na\u0161 borac za opstanak zaglavio u nekonkurentnosti i mora staviti klju\u010d u bravu.<\/p>\n

KRIZA PLASMANA KAO LATENTNO SVOJSTVO KAPITALIZMA<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Povrh problema cijene proizvodnje, ni\u0161ta manji sabotira kapitalista potencijalno i na polju potro\u0161nje. Ako ljudi ne\u0107e, odnosno nemaju \u010dime kupiti robu i usluge, stvorena vrijednost ne\u0107e biti prodana, pa \u0107e je firma prestati i proizvoditi, jer nema dobiti od nje. Radi se o inherentnoj kontradikciji kapitalizma, budu\u0107i da \u010ditav sistem po\u010diva na maksimalizaciji konkurentnosti i profita, \u0161to po\u010diva na minimalizaciji tro\u0161ka na pla\u0107e, \u0161to pak u nepo\u017eeljnom nusefektu obara efektivnu potra\u017enju<\/a>, obaraju\u0107i posredno i profit.<\/p>\n

Problem plasmana (ili realizacije) po svojoj prirodi ne staje na pitanju kakva \u0107e rje\u0161enja izna\u0107i za sebe pojedina kompanija. Kako kapitalisti\u010dka ekonomija ovisi o neprestanoj cirkulaciji i oplodnji kapitala, latentno uvijek vreba makroekonomska kriza efektivne potra\u017enje. Imamo posvuda vi\u0161ak proizvoda u odnosu na potra\u017enju za njima; nakupljaju se zalihe, koje devalviraju, dolazi do zastoja u cirkulaciji. \u0160to za posljedicu nosi bankrote firmi i masovnu nezaposlenost.<\/p>\n

Koincidiranje vi\u0161ka i kapitala i radne snage naziva se krizom vi\u0161ka akumulacije<\/a>. Kvaka je da do nje ne dolazi slu\u010dajno, ve\u0107 tako\u0111er slijedom interne kontradikcije kapitalizma: imperativ cirkulacije i rasta tra\u017ei neprestano reinvestiranje vi\u0161ka vrijednosti, \u0161to na nekoj to\u010dki vodi za\u010depljenju u kojem ga vi\u0161e nije mogu\u0107e profitabilno reinvestirati, jedino mo\u017ee i\u0107i u devalviranu \u0161tednju ili potro\u0161nju. Kapitalist samo povla\u010di dobit, ne vidi ra\u010dunicu u novom ulaganju i prestaje stvaranje vrijednosti; postoje\u0107i kapital je gubi. Nema rasta, nema profita, nema ni\u010dega.<\/p>\n

Kako to idealno izgleda kad dotjera do punog za\u010depljenja? Vidi pod Velika Recesija 1929.\u00a0Problem pojedinih kapitalista ukazuje se, dakle, kao op\u0107i problem dr\u017eave, koja gleda kako da pove\u0107a kupovnu mo\u0107 populacije da bi pove\u0107ala stopu profitabilnosti.<\/p>\n

MODIFIKACIJA PROBLEMA POTRA\u017dNJE<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Op\u0107a teorija rje\u0161enja uvijek je u otvaranju novih tr\u017ei\u0161ta. S osnovnom logikom u tehnolo\u0161koj i marketin\u0161koj inovaciji, u “kreativnoj destrukciji” (koja kroz svoje cikluse, me\u0111utim, neumitno vodi autodestrukciji kapitalizma \u2013 utvrdio Schumpeter, koji \u010dak nije ni bio marksist!).<\/p>\n

U fordizmu proizvodnja ide na teku\u0107oj traci, \u0161to radi realizacije mora pratiti i potro\u0161nja. Radnik postaje kapitalu bitan ne samo kao eksploatirani proizvo\u0111a\u010d nego i kao masovni potro\u0161a\u010d masovno na\u0161tancanih dobara. Produktivnost pove\u0107ana taylorizmom omogu\u0107ila je strate\u0161ko igranje na pove\u0107anje radni\u010dkih pla\u0107a kako bi bili bolji potro\u0161a\u010di.[2] Ne toliko radi radnika, razumije se, koliko upravo radi profita kapitalista. Ra\u010dunica za kapital je pokazivala bolju isplativost takve varijante, s neidenjem do kraja u guljenju vi\u0161ka vrijednosti s radni\u010dkih le\u0111a.<\/p>\n

Raspad Bretton Woodsa 1971., naftni \u0161ok 1973. i stagflacijska kriza dokraj\u010dile su poslijeratno “zlatno doba”: fordizam, “dr\u017eavu blagostanja”, kejnzijanski koncept rje\u0161avanja problema potra\u017enje, temeljen na visokoj zaposlenosti, solidnim pla\u0107ama i socijalnim davanjima (financirano javnim dugom). Pad profitne stope tra\u017eio je druga\u010dija rje\u0161enja.[3]<\/p>\n

Neoliberalni udar donio je strate\u0161ki zaokret nazad ka slabljenju pozicije strane rada, s ra\u010dunicom u opet ru\u0161enju njegove cijene, koliko god ide dolje, sa stvaranjem armija rezervista. Uz presudnu asistenciju dr\u017eave kapitalu na tom polju, odnosno formaciju supradr\u017eavnih institucija koje \u0107e prote\u017eirati kapital: Svjetska banka, MMF, itd.<\/p>\n

Ali morao se i za takvo \u0161to prvo dogoditi pokoji preduvjet. \u0160to \u0107emo s potra\u017enjom?<\/p>\n

Ima drugi pravac otvaranja novih tr\u017ei\u0161ta: geografska ekspanzija. Neoliberalizam je morao do\u0107i u vidu intenzificirane globalizacije. Tek kad geografski razdvoji\u0161 proizvodnju od potro\u0161nje, mo\u017ee te ne biti briga kako \u0107e radnici koje si osiroma\u0161io kupovati proizvode. Kupovat \u0107e ih netko drugi, negdje drugdje.<\/p>\n

No, je li i to dosta? (Retori\u010dko pitanje: je li kapitalu ikad dosta?) Onkraj \u010ditave te dijalektike industrijskog kapitalizma, najsu\u0161tinskije utemeljenje neoliberalizma do\u0161lo je kroz dohranu akumulacije kapitala posve drugim metodama, sa sve ve\u0107im odvajanjem od industrijske proizvodnje uop\u0107e.[4]<\/p>\n

Po\u010dinje se govoriti o postindustrijskom dru\u0161tvu: pad zna\u010daja realnog sektora uz rast tercijarnog i napose financijskog.<\/p>\n

URBANIZACIJA UMJESTO INDUSTRIJALIZACIJE<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Budu\u0107i da su u neoliberalizmu pla\u0107e pod udarom ili ih nema, skupa sa sigurno\u0161\u0107u radnog mjesta, te vladaju nezaposlenost i prekarijat \u2013 a prigu\u0161ena su, Mjerama \u0160tednje, i socijalna davanja \u2013 potro\u0161nja ku\u0107anstava financira se kroz dug, kredite<\/a>. Radi se o makroekonomskoj kompenzaciji za obustavu kejnzijanskih metoda pumpanja potra\u017enje.<\/p>\n

Financijalizaciju stanovanja je Colin Crouch opisao<\/a> kao privatizirani kejnzijanizam, obilje\u017een time da dug koji slu\u017ei stimulaciji ekonomije nije vi\u0161e javan, ne preuzimaju ga na sebe javne vlasti, ve\u0107 preba\u010den na puno privatnih odgovornosti, diseminiran na ku\u0107anstva.[5]<\/p>\n

Rast se ostvaruje ne vi\u0161e industrijom, ne vi\u0161e uop\u0107e kroz realnu ekonomiju. \u0160to dalje, sve manji udio kapitala akumulirat \u0107e se kroz industriju, sve ve\u0107i kroz \u2013 urbanizaciju.<\/p>\n

U reprezentativnom tipu slu\u010dajeva ove zamjene paradigmi: od pogona neke tvornice \u2013 jer proizvodnja je izgubila na zna\u010daju \u2013 konjunkturnijim za investitore postaje zemlji\u0161te na kojem je industrijski kompleks podignut.\u00a0Nakon privatizacije samih tvornica, \u0161to je manje-vi\u0161e razgrabljen kola\u010d, na meniju je privatizacija prostora. Vi\u0161e je pravilo nego iznimka da \u0107e upravo zato pogoni i biti uni\u0161tavani: da bi se skupovi interesa, \u017eeljni operna\u0107enja domogli<\/a> vrijednih brownfield zemlji\u0161ta.<\/p>\n

A kada si gro dobiti namaknuo ma\u0161inom real estate rentijerstva, stje\u010de\u0161 i kao kapitalist luksuz manje uop\u0107e mariti za osiguravanje potra\u017enje kroz pristojnije pla\u0107e. Mjera zamijenjenosti industrijalizacije urbanizacijom mjera je u kojoj te mo\u017ee boliti briga za potro\u0161a\u010dke kapacitete radni\u010dke klase. I \u2013 shvatili smo \u2013 preduvjet prate\u0107e neoliberalizacije proizvodnih odnosa.<\/p>\n

\u0106IRIBU-\u0106IRIBA<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Povrh profitne ra\u010dunice pojedinih spekulativnih investitora, jo\u0161 ne\u0161to stoji iza tipi\u010dne jagme za zemlji\u0161tima. Funkcionira simultano kao makroekonomski \u010darobni \u0161tapi\u0107 za blokiranost privrede krizom efektivne potra\u017enje, odnosno vi\u0161ka akumulacije.<\/p>\n

Neulo\u017eeni vi\u0161ak iz drugih ekonomskih sektora najidealnije se, naime, apsorbira upravo kroz (Harveyev termin) urbanizaciju kapitala: plasmanom u izgra\u0111eni okoli\u0161, kroz gra\u0111evinske investicije. Kao sekundarna cirkulacija kapitala \u2013 odblokiravaju\u0107i avenije profita i onda kada je primarna cirkulacija blokirana. Znate pitanje koje slijedi: kako to Harvey to\u010dno zove? U engleskom originalu: “capital switching”<\/a>.[6]<\/p>\n

Treba li u prijevodu? Imamo razne sektore kapitalisti\u010dke proizvodnje i potro\u0161nje. To bi bila primarna cirkulacija. Ona prije ili kasnije dotjera do za\u010depljenja. Da bi je se od\u010depilo, valjat \u0107e onaj vi\u0161ak kapitala koji se utr\u017eilo kroz primarnu reinvestirati upravo kroz tr\u017ei\u0161te nekretnina, kao sektor koji je du\u0161u dao za sekundarnu cirkulaciju.<\/p>\n

Obi\u010dava se govoriti o pranju love \u2013 onda kada se u primarnoj djelatnosti kroz koju je akumuliran kapital radilo o nekoj mutnoj, ilegalnoj raboti. No, meritum je zapravo \u0161iri. \u0160to kada se radi o skroz-naskroz legalnoj akumulaciji? Onda je sve u redu i ne\u0107e trebati sekundarna cirkulacija? A, pa trebat \u0107e svejedno! Zbog samih inherentnih kontradikcija kapitalizma u podlozi njegove krizne tendencije. Trebat \u0107e, dakle, ve\u0161ma\u0161ina urbanizacije kapitala stalno i uvijek, u svim sektorima akumulacije, ilegalnima ili legalnima.<\/p>\n

KANIBALIZAM EKONOMISTI\u010cKE REDUKCIJE<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Nekretninski biznis raspola\u017ee komparativnim prednostima za capital switching i sa strane ponude i sa strane potra\u017enje; od\u010depljuju\u0107i o istom tro\u0161ku blokadu i proizvodnje i potro\u0161nje; stavljaju\u0107i sinhronizirani vi\u0161ak kapitala i vi\u0161ak radne snage u, kako se to ka\u017ee, “produktivan” odnos \u2013 \u0161to bi na investitorskom jeziku zna\u010dilo: profitabilan.[7]<\/p>\n

\u0160to ima lo\u0161e u win-win situaciji: da netko i profitira ako se ekonomiju otko\u010dilo na na\u010din produktivan za sve involvirane?<\/p>\n

Za po\u010detak ima tu nezgodnu osobinu da na dugi rok ponavlja problem apsorpcije vi\u0161ka akumuliranog kapitala koji je inicijalno amortizirala \u2013 samo u ponovljenom izdanju jo\u0161 intenzivnije. Vje\u010dna latencija krize nije stvarno rije\u0161ena nego prepakirana \u2013 uz odgo\u0111enost, ali i amplificiranost u toj odgodi, kad jednom do\u0111e na naplatu.[8]<\/p>\n

Kad smo ve\u0107 kod kamata koje dolaze na naplatu \u2013 sama fiktivna priroda takvog kapitala predstavlja tempiranu bombu, koja povremeno eksplodira na na\u010din da raznese sve oko sebe, kao 2008.<\/p>\n

Ali kao posebnu glavobolju bih ovom prilikom podvukao sam na\u010din na koji se to pitanje postavlja: ekonomisti\u010dku redukciju.<\/p>\n

Pod vje\u010ditim pritiskom da iznalazi, izmi\u0161lja, proizvodi prazne lokacije za potrebe vlastite ventilacije, kapitalu nije na kraj pameti graditi grad za ljude, za dru\u0161tvenu reprodukciju. Samo grad na vlastitu sliku i priliku<\/a> profitabilnog reinvestiranja, uz \u0161to ve\u0107i povrat, vrte\u0107i se u beskrajnoj spirali akumulacije i njenog switchanja. Samo da je investicija u megaprojekte, stadione, velike reurbanizacijske zahvate, ali i luksuzne komplekse za elitu, odnosno ni za koga, sa spekulacijom imovinom kao glavnim rezonom tr\u017ei\u0161ta nekretnina. Stvaraju\u0107i sumanutu formu urbanizacije u kojoj \u017eivljenje \u0161irokim slojevima postaje istovremeno pogor\u0161ano i nepriu\u0161tivo, s jedinom svrhom u tome da kapital reproducira sam sebe i da centralne dr\u017eave mogu iskazati neke makroekonomske bilance koje im odgovaraju.<\/p>\n

Aktualno beogradsko pro\u017ediranje novom, \u0161lja\u0161te\u0107om i generi\u010dkom capital switching arhitekturom za\u0161ti\u0107ene arhitektonske ba\u0161tine najidealnije je kanibalsko o\u010ditovanje op\u0107eg modusa operandi.<\/p>\n

URBANIZAM, TO JE POLITI\u010cKA EKONOMIJA \u2013 I VICE VERSA<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Urbanizam je oduvijek politi\u010dka ekonomija, njen otisak na tlo. Ali u vremenima financijaliziranog kapitalizma po\u010dinje vrijediti i obratno: politi\u010dka ekonomija je urbanizam. Govoriti o hegemoniji financijalizacije je govoriti o urbanizaciji kapitala ili kapitalu na stupnju akumulacije u kojem postaje nekretnina.<\/p>\n

Mejnstrim ekonomija (tzv. neoklasi\u010dna ili ortodoksna) u dana\u0161nje vrijeme postaje anahrona, jer ignorantska o cijeloj paradigmi. Forsira i naturalizira ekonomisti\u010dku redukciju, i to apstrahiranu od optike odnosa mo\u0107i.[9] Napose je nemo\u0107na uvjerljivo objasniti mehanizme financijskih kriza do kojih dolazi posredstvom privatiziranog kejnzijanizma, odnosno op\u0107e capital switching apsorpcije.<\/p>\n

Va\u017eno je stoga da \u010dak i kao znanost ekonomija bude heterodoksna<\/a>: to je ona koja ekonomske aktivnosti kontekstualizira kroz druga polja nauke, ali i dru\u0161tvenog \u017eivota \u2013 i naro\u010dito odnose mo\u0107i \u2013 jer ako je to\u010dno da ni\u0161ta ne postoji mimo ekonomije, vrijedi i da ekonomija nikada nije samo ekonomija.<\/p>\n

Kao nekome tko nije po zvanju ekonomist, ali jest urbanist, upravo mi ostajanje na mati\u010dnom terenu analize \u0161to nam se doga\u0111a s urbanim okoli\u0161em tra\u017ei odla\u017eenje na heterodoksne terene politi\u010dke ekonomije.<\/p>\n

O tome kako sve capital switching kroz nekretninske investicije izgleda u praksi svoje kreativne destruktivnosti (“razaranje grada kapitalom”) pisao sam podrobnije jesenas<\/a>. Kao urbanisti(ce), vikat \u0107emo kada se real estate ekonomisti\u010dki redukcionizam \u2013 nadre\u0111uju\u0107i financijski aspekt, u vidu logike profita, svim ostalima aspektima \u2013 ne obazire na ga\u017eenje dru\u0161tvenih i prostornih vrijednosti od zna\u010daja za lokalnu zajednicu (javni prostor, infrastruktura, kulturna i prirodna ba\u0161tina, urbanisti\u010dki planovi, ekolo\u0161ki kriteriji, memorija mjesta, relacionalni zna\u010daj, itd.).<\/p>\n

KLETVA RESORTA<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Bodro\u017ei\u0107 je skrenula pa\u017enju i da je “u\u017earena poduzetni\u010dka klima” kao metoda pristupa modernisti\u010dkoj ba\u0161tini u Beogradu ono \u0161to mo\u017eemo sve vi\u0161e o\u010dekivati i u Hrvatskoj, posebno s obzirom na argument cijene kvadrata na obali.<\/p>\n

Urbanizacija kapitala pojava je nerazlu\u010diva od ekstraktivisti\u010dke kolonizacije, koja sve nepovratnije spaljuje svijet (\u0161to metafori\u010dk<\/a>i \u0161to doslovno<\/a>). Dekompenzacija internih kontradikcija kapitalizma u razvijenim zemljama oduvijek je nemogu\u0107a mimo paralelnog sistema prvobitne akumulacije, s eksternim prinosima na bazi ekstraktivizma kao prvom me\u0111u stavkama (Cecil Rhodes: ili kolonije ili gra\u0111anski rat). A i svekolika fiktivna akumulacija privatiziranog kejnzijanizma mora naposljetku biti nadokna\u0111ena ne\u010dime realnim. Pojave su vezane i fenomenologijom \u010di\u0161\u0107enja terena radi osloba\u0111anja ga za apsorpciju investicija, kao i time \u0161to capital switching nekretninska okupacija predstavlja jo\u0161 jedan oblik izvoza sme\u0107a iz smjera kapitalisti\u010dkog centra, koncentri\u010dno prema udaljenijoj periferiji.[10]<\/p>\n

Op\u0107a zamka nejednakog razvoja: uslijed tehnolo\u0161ke nadmo\u0107i Globalnog Sjevera i diktata nepovoljnih uvjeta trgovine u globaliziranoj ekonomiji, dolazi do resource course<\/a> ili paradoksa obilja \u2013 zemlje bogate prirodnim resursima u pravilu kaskaju u razvoju (prednja\u010de u siroma\u0161tvu). Kako to, kako to?\u00a0Problem je u fundiranju neke nacionalne ekonomije na izvozu resursa. Monokulturno podre\u0111ivanje svega otkrivenim rezervama kao naglo najkonjunkturnijoj izvoznoj grani (na koju se odmah ka\u010de monopoli i corporate welfare), uz zapostavljanje ostalih sektora, s ja\u010danjem valute vezanim uz inicijalni boom izvoza te posljedi\u010dnu isplativost uvoza drugih dobara \u2013 dugoro\u010dno vodi u propast (to se pak zove: Dutch disease<\/a>).<\/p>\n

Egzemplar: tragi\u010dna sudbina<\/a> oto\u010di\u0107a-dr\u017eave Nauru. Otkrili obilje fosfata, ekspresno prosperirali zbog velike svjetske potra\u017enje, svu ekonomiju podredili tome i prestali kultivirati i\u0161ta drugo. Otkako su depoziti fosfata iscrpljeni za profitabilnu ekstrakciju, tavore u bijedi i ovisnosti, zapeli usred ekonomske i ekolo\u0161ke katastrofe atola.<\/p>\n

Nekad se govorilo o “zemljama 3. svijeta” ili “zemljama u razvoju”; danas je uvrije\u017een pojam Globalni Jug. Ali pri\u010damo li isklju\u010divo o atolima usred ni\u010dega ili o afrikama i azijama? Nismo tako daleko. Kod termina ne samo da se ne radi o doslovnoj geografiji (Australija ili Argentina spadaju u Globalni Sjever), ve\u0107 se danas mjestimi\u010dno zati\u010demo na Globalnom Jugu \u010dak i pri nominalnom pripadanju zemljama Sjevera \u2013 npr. u postjugoslavenskoj regiji.<\/p>\n

Mo\u017ee se re\u0107i da u regionalnim okvirima, kao najve\u0107i grad, Beograd trpi najve\u0107i pritisak megaprojekata na prostor. Zagreba\u010dki Manhattan je 2019. propao (stjecajem politi\u010dkih okolnosti, sustavu unato\u010d<\/a>), ali Beograd na vodi je okamenjen zasvagda kao kardinalan primjer su\u0161tine neoliberalne urbane politike u protekcionisti\u010dkom postavljanju javnih vlasti prema privatnim investitorima.<\/p>\n

\u0160to bi bio specifikum<\/a> beogradske varijacije na temu postsocijalisti\u010dke gentrifikacije? U tome da \u0107e doma\u0107e kolonijalno upravni\u0161tvo biti spremno odlaziti puno koraka dalje \u2013 sve do krajnjih nezakonitosti u ime progla\u0161enja nacionalnog zna\u010daja projek(a)ta \u2013 u svrhu “privla\u010denja stranih investicija” kao cilja svih politi\u010dkih ciljeva.[11] Drasti\u010dnija revnost dati dupeta globalnom kapitalu, po\u0161to-poto \u2013 ali narodnog dupeta, a u interesu svog vlastitog kompradorskog, koje se ugra\u0111uje.<\/p>\n

Povrh toga, direktnije na planu kletve resursa, u Srbiji su multinacionalne korporacije navalile na crpljenje litija ili nadobudni investitori na stavljanje rijeka u cijevi. U Hrvatskoj je sektor u pitanju naravno turizam, prirodni resurs u pitanju naravno obala, po mogu\u0107nosti pomorsko dobro.<\/p>\n

Kako bismo onda mogli nazvati hrvatski specifikum gentrifikacije preko urbanizacije kapitala? Doslovno objedinjuju\u0107i pojave \u2013 ostvaruje se kao grana ekstraktivizma, po \u0161kolskoj definiciji kletve resursa. Ili \u2013 kletve resorta. \u0160to je za Nauru bilo obilje fosfata, za Hrvatsku je capital switching i njegovo veli\u010danstvo Metar Kvadratni.<\/p>\n

[1] Joseph Schumpeter: Kapitalizam, socijalizam i demokracija, 1942.; David Harvey: The Condition of Postmodernity, 1995.
\n[2] “[In the pre-Fordist stage] wage earners become integrated into the capitalist system through only one channel [production], the other channel (consumption) remained non-capitalist. The notion of Fordism refers to a double concommitant change: the first concerns technical changes in the production system [\u2026] leading to the mass production of standardized commodities. The second concerns changes in [\u2026] mass consumption. Reproduction of labour-power now operates predominantly through large scale consumption of capitalist commodities. [\u2026] In the [pre-Fordist] wage relation. wages are no more than costs for capital. [\u2026] [In the Fordist stage], wages are not just a cost but also an outlet for capitalist production”. (Michel De Vroey: “A regulation approach interpretation of contemporary crisis”, 1984.)
\n[3] Costas Lapavitsas: “Financialised capitalism: Crisis and financial expropriation”, 2009.
\n[4] Neoliberalizam, to je re\u017eim kapitalizma koji uspostavlja “financial-speculative activities as opposed to industrial investment as an increasingly important source of profit” (Ben Fine, “Locating Financialisation”, 2010.)
\n[5] Colin Crouch: “Privatised Keynesianism: An Unacknowledged Policy Regime”, 2009.
\n[6] David Harvey: The Urbanization of Capital. Studies in History and Theory of Capitalist Urbanization, 1985.
\n[7] David Harvey: “Globalization and the ‘Spatial Fix'”, 2001.
\n[8]”In short, capitalists respond to signs of overaccumulation and try to avert a crisis in the primary circuit by investing in the secondary circuit \u2013 albeit eventually overinvesting in the built environment, too”; “transfers its contradictions to a wider sphere and gives them greater latitude” (Harvey 1985).
\n[9] Ako \u0107emo do klasika politi\u010dke ekonomije, najbolje je vratiti se do Karla Polanya. Ideja po kojoj bi moglo biti nekakvog Slobodnog Tr\u017ei\u0161ta, \u0161tovi\u0161e neumitnog po prirodnim zakonima planete, je \u2013 ba\u0161 obratno od naturalizacije \u2013 kasni konstrukt, neostvariva projekcija, \u010dista utopija (“stark utopia”), s funkcijom \u010disto u ideolo\u0161koj mistifikaciji. (Velika transformacija, 1944.)
\n[10] Nesagledivo je bez heterodoksne optike odnosa mo\u0107i. “One of the laws of the market, for example, is that ‘there is nothing more unequal than the equal treatment of unequals’. The equality presupposed in market exchange produces spiraling inequalities between regions and spaces insofar as these regions and spaces possess differential endowments. The outcome is that rich regions grow richer and poor regions grow relatively poorer. The relaxation of state regulatory controls throughout the capitalist world (unevenly according to political circumstances) has produced a ‘neo-liberal’ phase of capitalist development in which the inequalities of wealth and power have grown markedly.” (David Harvey: “The Urban Roots of Financial Crises: Reclaiming the City for Anti-Capitalist Struggle”, 2012.)
\n[11] Iskra Krsti\u0107: “D\u017eentrifikacija Beograda, Budimpe\u0161te i Praga”, 2015.<\/p><\/blockquote>\n

forum.tm<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kapitalist je vje\u010dito u borbi za opstanak firme na tr\u017ei\u0161tu. Mora biti, kako se to ka\u017ee, konkurentan<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":400537,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"none","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-400533","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/400533","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=400533"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/400533\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":400539,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/400533\/revisions\/400539"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/400537"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=400533"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=400533"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=400533"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}