{"id":395603,"date":"2024-03-08T07:15:03","date_gmt":"2024-03-08T06:15:03","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=395603"},"modified":"2024-03-08T07:15:03","modified_gmt":"2024-03-08T06:15:03","slug":"taoci-tradicije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2024\/03\/08\/taoci-tradicije\/","title":{"rendered":"Taoci tradicije"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Marko Kostani\u0107<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Ve\u0107 nekoliko desetlje\u0107a vode se burne rasprave o tome kako vratiti ljevicu na stare staze slave. U njima se kao sredi\u0161nji zadatak redovito isti\u010de nu\u017enost organiziranja radni\u010dke klase kao preduvjet za bilo kakvu odr\u017eivost i u\u010dinkovitost ljevice kao politi\u010dkog faktora. \u010cesto se pritom kao prepreka realizaciji tog preduvjeta bilje\u017ei \u201codluka\u201d ljevica raznoraznih profila da prioritet daju nekim drugim dru\u0161tvenim sukobima, a ne onom ekonomskom. I istaknuti preduvjet i prepoznate prepreke zasigurno igraju nezaobilaznu ulogu. Me\u0111utim, te\u0161ko \u0107emo aktivirati klasnu dimenziju politike ako nam je po\u010detna pretpostavka prosta \u201codluka\u201d onih koji su ljevicu u posljednje vrijeme predvodili i ako se zapletemo u beskona\u010dne rasprave o prioritetima dru\u0161tvenih sukoba. Postoje valjda neki dublji ekonomski, povijesni i politi\u010dki procesi koji su rezultirali dana\u0161njim stanjem.<\/p>\n

Pri analizi tih procesa koja je izuzetno opse\u017ena i zahtjevna treba ukazati i na o\u010diglednu \u010dinjenicu da je taj \u201ctradicionalni\u201d model organiziranja, \u010desto predmet zaziva i kriterij kojim se ocjenjuju suvremeni poku\u0161aji i programi, na kraju do\u017eivio neuspjeh. Naravno, na tom su putu postignuti i brojni uspjesi u \u010dijim civilizacijskim dometima u\u017eivamo i danas, ali epilog nam jasno sugerira da ne postoje unaprijed pripremljeni i razra\u0111eni recepti koji funkcioniraju u svim okolnostima. U ovom se kratkom prilogu ne\u0107emo baviti nekim novim receptima prikladnima za suvremene okolnosti ve\u0107 samo ukazati na dvije zamke pri evokaciji tradicionalnog modela koje pre\u010desto slu\u017ee tome da potvrde lijevu autenti\u010dnost onih koji ih zagovaraju, a prerijetko kao inspiracija za djelovanje u dana\u0161njim okolnostima.<\/p>\n

Radi se, dakle, samo o usputnim opaskama \u010diji je cilj da mo\u017eda neke zale\u0111ene pretpostavke pribli\u017ei druk\u010dijim agregatnim stanjima. Premda naknadno izmi\u0161ljeni ideali klasne borbe druge polovice devetnaestog i prve dvadesetog stolje\u0107a te borbe \u010desto zami\u0161ljaju kao \u201c\u010diste\u201d i dokaz da se isklju\u010divo na klasnoj osnovi mogu stvarati masovni pokreti, one su u sebi sadr\u017eavale brojne druge zahtjeve i njima mobilizirale u nezanemarivoj mjeri. To se vidi i prema rezultatima tih borbi. One su nam u prvom redu donijele demokratizaciju i u presudnoj mjeri utjecali na kreiranje institucija koje danas smatramo upori\u0161tima liberalne demokracije i za koje se danas uobi\u010dajeno misli da su dar dru\u0161tvu nastao u umovima mudrih liberala. Brojni povjesni\u010dari i teoreti\u010dari, uklju\u010duju\u0107i i Erica Hobsbawma, isti\u010du da su radni\u010dki pokreti, socijalisti\u010dke organizacije te novouspostavljeni Sovjetski Savez bili nu\u017ean faktor demokratizacije na Zapadu, \u0161to zbog udovoljavanja vladaju\u0107ih samim unutarnjim zahtjevima \u0161to zbog straha od revolucije.<\/p>\n

Tako\u0111er, ti pokreti su stasali u doba industrijalizacije koja se rijetko gdje odvijala u demokratskim uvjetima. Naime, nigdje se seljaci nisu ba\u0161 svojevoljno prebacivali sa sela u tvornice kako bi radili u te\u0161kim uvjetima i pod strogom paskom. Ne mogu se, dakako, ovdje sa\u017eeti svi oblici socijalnih dinamika procesa industrijalizacije, ali ona je u zna\u010dajnoj mjeri aktivirala i zahtjeve koji su nadilazili \u201c\u010disti\u201d klasni odnos. Tako\u0111er, politi\u010dka povijest industrijalizacije bi mogla i bolje razjasniti demokratske deficite u socijalisti\u010dkim re\u017eimima na europskom istoku \u010diji je prvenstveni cilj bila industrijalizacija mahom agrarnih zemalja. Samo \u0161to se ti deficiti danas obja\u0161njavaju \u201ctotalitarizmom\u201d, a oni koji su obilje\u017eili industrijalizaciju na zapadu poro\u0111ajnim mukama demokracije. Povijest takozvanog realsocijalizma na stranu, ovdje samo \u017eelimo istaknuti da nastanak i djelovanje tradicionalne ljevice nikad nisu bili \u201c\u010disto\u201d klasni ve\u0107 da su u kontekstu industrijalizacije i ne-demokratskih re\u017eima uklju\u010divali i brojne druge zahtjeve koji su nekim mobiliziranima bili i va\u017eniji od klasnih ili ih uop\u0107e nisu ni mogli odvojiti.<\/p>\n

Druga se zamka ti\u010de zahtjeva za reindustrijalizacijom koja bi sama po sebi trebala vratiti ljevicu u \u201cprirodno okru\u017eenje\u201d i samim tim omogu\u0107iti i politi\u010dki uspjeh. Jedino \u0161to je \u201cprirodnije\u201d za ljevicu u \u201cindustrijskim uvjetima\u201d jest lak\u0161e organiziranje zbog ve\u0107eg broja radnika na istom mjestu. Me\u0111utim, dana\u0161nji sistem proizvodnje je odavno upravo i zbog toga \u201crazlomio\u201d proizvodnju, a i povijesno je ljevica uspijevala organizirati radnike i prije izgradnje velikih industrijskih kompleksa. Zaziv reindustrijalizacije mo\u017ee zvu\u010dati primamljivo ljevici jedino ako ga tretiramo kao neku vrstu sinonima za planiranje, \u0161to je, \u010dini se, nerijetko i slu\u010daj. Ina\u010de, ne postoji nikakva \u201cprirodna\u201d veza izme\u0111u industrije i ljevice. To je isto kao da ka\u017eete da su odre\u0111eni horoskopski znakovi bolji sindikalni vo\u0111e od drugih. Isti\u010de se u tim zazivima i ekonomski argument jer industrijski sektor za razliku od ve\u0107ine uslu\u017enog mo\u017ee donijeti vi\u0161e razine produktivnosti, a time i uvjete za pravedniju raspodjelu bogatstva i radni\u010dke pritiske. Ali ve\u0107a razina produktivnosti mo\u017ee i smanjiti broj potrebnih radnih mjesta.<\/p>\n

Tako\u0111er, privilegiranje tradicionalnog modela organiziranja iz zlatnog doba industrije, osim \u0161to pati od doza povijesnog revizionizma i \u201cizmi\u0161ljanja tradicije\u201d, sa sobom nosi i sna\u017enu patrijarhalnu notu, bili je oni koji ga privilegiraju svjesni ili ne. \u010cesto se, naime, pod zagovorom no bullshit sindikalnog organiziranje krije i implicirani stav: nemoj me sad zamarati s rodnim ili ekolo\u0161kim pitanjima. Ako znamo, a znamo, da nema ni\u0161ta prirodno u kapitalizmu kao ekonomskom sustavu, tako isto moramo znati da nema ni\u0161ta prirodno u samo jednom modelu socijalisti\u010dkog i radni\u010dkog organiziranja. Kao \u0161to je rekao veliki britanski povjesni\u010dar E.P. Thompson: nema ni\u0161ta inherentno socijalisti\u010dko u proizvodnji ugljena ili strojeva u usporedbi s uslugama ili kulturnim proizvodima. Jedino \u0161to ih razdvaja je tradicija radni\u010dke borbe u tim sektorima. A ne smijemo biti taoci te tradicije jer \u0107e nam sada\u0161njost promaknuti.<\/p>\n

Taoci tradicije<\/a><\/p><\/blockquote>\n