{"id":394144,"date":"2024-02-21T07:50:45","date_gmt":"2024-02-21T06:50:45","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=394144"},"modified":"2024-02-21T07:50:45","modified_gmt":"2024-02-21T06:50:45","slug":"zlouporaba-religije-sve-su-sada-pred-dramaticnom-provjerom-svoje-vjerodostojnosti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2024\/02\/21\/zlouporaba-religije-sve-su-sada-pred-dramaticnom-provjerom-svoje-vjerodostojnosti\/","title":{"rendered":"Zlouporaba religije: sve su sada pred dramati\u010dnom provjerom svoje vjerodostojnosti"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: \u00a0dr.sc. Mirjana Babi\u0107<\/strong><\/p>\n

\n

Funkcije religije u dru\u0161tvu<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Tijekom povijesti religija je imala beskona\u010dan broj funkcija koje je obavljala u dru\u0161tvu, iako ne uvijek izravno ve\u0107 u sklopu svjetovnih te\u017enji[1]. Va\u017ene funkcije religije su da olak\u0161ava \u010dovjekov \u017eivot, podupire ih, u\u010dvr\u0161\u0107uje njihove me\u0111uodnose, hrabri u njihovim borbama i tuma\u010di njihove nesre\u0107e. Ipak, najva\u017enija od svih je uloga pribli\u017eavanja i povezivanje ljudi u zajednicu. U svetim knjigama prevladavaju plemenite poruke mira, opra\u0161tanja, pomaganja, samilosti prema bli\u017enjemu i\u00a0 obvezi za\u0161tite slabijih, a ne u uni\u0161tavanju njihovih \u017eivota[2].<\/p>\n

Povijest otkriva da je religija nekad utjecala na dru\u0161tvene promjene u cilju ve\u0107eg napretka, suzbijanja nasilja i agresije, kao i u poticanju razumijevanja i mira me\u0111u suprotstavljenim grupama, nekad je bila u funkciji o\u010duvanja i obrane postoje\u0107eg politi\u010dkog poretka, a nekad je pomagala obnoviti nazadnja\u010dke sustave.<\/p>\n

Religija je vrlo \u010desto zloupotrebljavana da bi se ostvarili politi\u010dki ciljevi pa je, izravno ili neizravno, bila suu\u010desnikom u politi\u010dkim sukobima, ratovima, terorizmu i drugim oblicima nasilja. No, religija nikada nije u prvom planu sudara civilizacija. Pokreti koji stavljaju na lice \u201cmasku\u201d religije isklju\u010divo su politi\u010dki. Naime, upravo onda kad je pokrivena \u201cmaskom\u201d svetoga politika bolje skriva svoje motive i zato uspje\u0161nije manipulira iskrenim vjerni\u010dkim osje\u0107ajima i vrednotama[3].<\/p>\n

\n

Ubojiti spoj izopa\u010dene politike i la\u017ene religije<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Niti jedna sveta knjiga nije dosad dala povod, a kamoli pru\u017eila osnovu za bilo kakav sukob, a najmanje za rat. No, iako su rat i religija oduvijek bile krajnje opre\u010dne pojave, nebrojeno su se puta znale ispreplesti i me\u0111usobno potpomagati.<\/p>\n

Svaka religija, bez obzira na sadr\u017eaj njezina u\u010denja, postaje posve istovjetna sa svim drugim religijama kada u\u0111e u opasnu igru poticanja, opravdanja ili slu\u017eenja politici. \u0160tovi\u0161e, politi\u010dkom nasilju, netrpeljivosti, interesu, okrutnosti i sukobima religija mo\u017ee dati jo\u0161 stra\u0161niji i zlokobniji pe\u010dat ukoliko je po\u010dne pro\u017eimati duh naopake vjerni\u010dke upornosti i bolesnoga fanatizma[4]. U tom slu\u010daju radi se o susretu izopa\u010dene politike i la\u017ene religije.<\/p>\n

U pozadini gotovo svih dosada\u0161njih sukoba bile su isklju\u010divo ekonomske, politi\u010dke, teritorijalne i demografske motivacije, a vjera je slu\u017eila samo kao opravdanje, a nikako kao stvarni motiv[5]. Politi\u010dke i vojne vo\u0111e, vo\u0111eni izvanvjerskim motivima, izvorne religijske nauke prilago\u0111avaju za potrebe manipulacije u nacionalisti\u010dke i ratne svrhe.<\/p>\n

Paradoks povezanosti religije i nacionalnosti proizlazi iz toga \u0161to se religija ve\u017ee uz univerzalnu nebesku zajednicu, dok se nacija identificira kao zemaljska zajednica pa religija sama po sebi ne mo\u017ee biti oslonac za nacionalno diferenciranje. No, svaka religija u sebi sadr\u017ei i ideologijski aspekt, a kada god je ideologija na djelu, onda politika biva uvijek uklju\u010dena[6]. Budu\u0107i da su religijske razlike \u010dvr\u0161\u0107e i trajnije od politi\u010dkih, gospodarskih i etni\u010dkih, politi\u010dki vo\u0111e oboru\u017eavaju se pozivanjima na religijske simbole kako bi vlastiti jezik u\u010dinili \u0161to djelotvornijim za mobiliziranje svojih gra\u0111ana.<\/p>\n

Na\u017ealost, \u010desto je religijska retorika ponu\u0111ena politici kao zadnja mogu\u0107nost da se mase uvjere kako je pravedno ubiti drugoga. Politi\u010dki vo\u0111e, kada im ponestane drugih uvjerljivih i racionalnih argumenata, \u010desto se pozivaju na narodu svete vrijednosti koje su u temelju nacionalne svijesti,\u00a0 odnosno pro\u0161le patnje i osve\u0107ivanje tih patnji za \u0161to nalaze religijsko opravdanje[7]. Takvom manipulacijom emocijama sna\u017eno poti\u010du na sukob.<\/p>\n

U nekim okolnostima funkcija religije postaje obrana nacionalnog ili interesnog identiteta pa vjera u sukobima postaje va\u017enim, a \u010desto i jedinim elementom potvrde zajedni\u010dkoga identiteta. Politika to koristi, jer upravo onda kada je skrivena \u201cmaskom\u201d svetoga, bolje prikriva svoje ciljeve i zato uspje\u0161nije manipulira[8]. Tako se sukob, koji u temelju nema nikakve veze s religijom, zao\u0161trava uplitanjem vjere.<\/p>\n

Religija postaje repertoar simbola koje razni politi\u010dki i dru\u0161tveni akteri koriste govore\u0107i o ugro\u017eenom identitetu i neprijatelju koji taj identitet ugro\u017eava. Kolektivni identitet i religijski simboli veli\u010daju se do krajnosti, sve dok se identitet ne po\u010dne shva\u0107ati kao idealan u opre\u010dnosti s neprijateljevim[9].<\/p>\n

Pojedinci se identificiraju sa skupinom koja im daje osje\u0107aj pripadnosti, samopo\u0161tovanja i razlikovanja od druge grupe. Ukoliko \u010dlanovi skupine smatraju da se pozitivno razlikuju od druge grupe, stvara se osje\u0107aj superiornosti u odnosu na tu grupu. U takvim slu\u010dajevima uklju\u010dene strane sukob percipiraju kao jedino mogu\u0107e rje\u0161enje, unutar kojeg svaka od strana nastoji obraniti ili nametnuti svoj identitet onoj drugoj, naj\u010de\u0161\u0107e nasilnim metodama. Religija kao ratna ideologija sukob \u010dini dugotrajnijim i \u017ee\u0161\u0107im, a upravo to je i potrebno dru\u0161tvenim i politi\u010dkim pokretima kako bi ostvarili\u00a0 svoje ciljeve.<\/p>\n

\n

Zlouporaba islama, judaizma i kr\u0161\u0107anstva u politi\u010dke svrhe<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Muslimanski d\u017eihad, kao \u201csveti rat\u201d, s vremenom je postao strategija za nasilno \u0161irenje islama. No, d\u017eihad u svom izvornom smislu zna\u010di sveukupno duhovno i materijalno nastojanje da se ostvare Alahovi zakoni, a pojam \u201csveti rat\u201d proizlazi iz na\u010dina tuma\u010denja Svete rije\u010di.<\/p>\n

Ve\u0107 se u ranom razdoblju islama d\u017eihad tuma\u010dio kao ideolo\u0161ka i moralna borba, ali tek u kasnijoj povijesti dobiva nasilni oblik[10]. Kada je \u201eideolo\u0161ko\u201d nadvladalo \u201emoralno\u201d taj se nauk po\u010deo shva\u0107ati kao poruka da svuda moraju zavladati Alahovi zakoni, bilo kojim sredstvima.<\/p>\n

No, nisu svi vjernici Alahove poruke protuma\u010dili na isti na\u010din pa su se ustalila tri razli\u010dita tuma\u010denja islamskog svetog rata. Jedni smatraju da je rije\u010d o borbi protiv samoga sebe i borbi protiv du\u0161e koja \u017eeli zlo. Drugi isti\u010du da je rije\u010d o borbi unutar islama protiv lo\u0161ih muslimana, dok oni najradikalniji pod d\u017eihadom podrazumijevaju borbu za pro\u0161irenje islama i rat protiv svih nevjernika[11].<\/p>\n

No, islamski radikalizam i\u0161ao je uvijek od vrha prema dolje, odnosno vodili su ga vi\u0161e politi\u010dari nego predstavnici religije. Svi su islamski simboli, dogme, nauk, obredi i tradicija podre\u0111eni i stavljeni u slu\u017ebu toga svjetovna osvajanja i uspostavljanja vlasti. Na taj je na\u010din islam bio drasti\u010dno instrumentaliziran od politi\u010dkih pokreta. Islam je time bio sveden na jednu privla\u010dnu ideologiju dru\u0161tvenoga oslobo\u0111enja i u\u010dinkovitu tehniku politi\u010dkoga osvajanja vlasti, \u0161to se me\u0111utim duboko protivilo njegovu izvornom religioznom duhu.<\/p>\n

Tako je islam pre\u0161ao put od teocentri\u010dnog svjetonazora na etatisti\u010dku totalitarnu ideologiju, \u0161to je njegova o\u010dita politi\u010dka zloporaba[12]. Iako je islam na po\u010detku bio vrlo kriti\u010dan prema nacionalizmu, jer je povijesno nastao kao odgovor na njegove razorne posljedice, s vremenom je popu\u0161tao i doveo do neprestanih i krvavih sukoba izme\u0111u pojedinih skupina.<\/p>\n

\n

Izraelska politika postaje religiozni \u010din<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Nije puno druga\u010dije ni u \u017eidovskoj vjeri, koja se tijekom povijesti opasno pribli\u017eila politici. Stvaranje izraelske dr\u017eave, koje je bilo politi\u010dki \u010din, naknadno dobiva religiozno tuma\u010denje pa i politika postaje religioznim \u010dinom. U Izraelu se vodi bespo\u0161tedni rat naroda kroz sukob \u017eidovskog pravovjerja s muslimanskim fundamentalizmom[13].<\/p>\n

\n

Kristov je nauk izrazito mirotvoran<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Za razliku od islama i judaizma, kr\u0161\u0107ansko je u\u010denje u potpunosti nedvosmisleno \u0161to se nasilja ti\u010de. Naime, izvorni nauk Isusa Krista krajnje je mirotvoran. On je svojim primjerom i \u017ertvom na kri\u017eu pokazao da ne odobrava \u010dak ni obrambeni rat. Isto on zatim zahtjeva i od svojih u\u010denika i sljedbenika, nude\u0107i im Kraljevstvo Bo\u017eje ukoliko budu bla\u017eeni mirotvorci.<\/p>\n

Tog su se nauka u potpunosti dr\u017eali prvi kr\u0161\u0107anski mu\u010denici, svetci i kr\u0161\u0107anske zajednice koje su zastupale strogo pacifisti\u010dke stavove spram nasilja i rata. Za njih je bilo bolje izginuti, nego u obrani po\u010diniti grijeh i religiozni prijestup[14]. No, do promjene je do\u0161lo ve\u0107 u IV. stolje\u0107u, kada je car Konstantin uspostavio teokratsku dr\u017eavu, \u010dime je kr\u0161\u0107anstvo, kao dotad mirotvorna religija, postalo mo\u0107nom ratnom ideologijom. Tako se religija, ne zbog svoga nauka, ve\u0107 zbog kasnije zlouporabe, po\u010dela upletati u svjetovne prisile i politi\u010dka sukobljavanja.<\/p>\n

Ve\u0107 je Bazilije Veliki u IV. stolje\u0107u dopustio kr\u0161\u0107anima da ratuju i da u ratu ubiju protivnike. Sveti Augustin utemeljio je teoriju pravednog rata po kojoj su opravdani samo oni ratovi kojima je cilj\u00a0 postizanje mira[15]. Prvi takvi ratovi, u kojima je pravedni rat uzet kao ideologija, bili su kri\u017earski ratovi. Prvo potaknuti vjerskim idealima, pohodi na Jeruzalem s vremenom su se pretvorili u okrutne osvetni\u010dke i plja\u010dka\u0161ke ratove. Isto tako, kada je rije\u010d o zloupotrebi kr\u0161\u0107anstva u svjetovne svrhe, bile su kr\u0161\u0107anske misije koje su karakterizirale te\u017enje dominaciji.<\/p>\n

Svaki proces religijskog \u0161irenja nije bio isklju\u010divo religiozan, ve\u0107 su se uvodile i druge eti\u010dke, pravne i ideologijske dimenzije. Misije, posebice one u doba kolonijalizma, \u010desto je obilje\u017eavao etnocentrizam kao ideologijski element, \u010diji je u\u010dinak vi\u0161e-manje bilo duboko naru\u0161avanje originalne kulture, uz \u010deste sukobe[16]. Sli\u010dnih je kr\u0161\u0107anskih ratova protiv pripadnika drugih religija bilo mnogo, ali tako\u0111er su nebrojeni i me\u0111usobni sukobi me\u0111u kr\u0161\u0107anima. Dakle, kr\u0161\u0107anske zajednice nisu uvijek zagovarale mir, kao \u0161to njihov nauk nala\u017ee. Crkva je sama sebi odredila uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi rat bio \u201epravedan\u201c, iako su vrlo rijetki slu\u010dajevi kada su ti uvjeti doista i bili ispunjeni[17].<\/p>\n

\n

Sve su religije sada pred provjerom svoje vjerodostojnosti<\/h2>\n<\/blockquote>\n

U mnogim svjetovnim sukobima religija se zloupotrebljavala u politi\u010dke svrhe. U politi\u010dkim nasiljima, netrpeljivosti i okrutnosti religije sukobima daju jo\u0161 stra\u0161niji i zlokobniji pe\u010dat pri \u010demu su sve religije sli\u010dne[18].<\/p>\n

Zato je svaka religija pred dramati\u010dnom provjerom svoje vjerodostojnosti. Od religija se o\u010dekuje da odgovore na to \u0161to su u\u010dinile za mir, opra\u0161tanje, su\u017eivot, sno\u0161ljivost i razumijevanje, koliko su pomogle osamljenima, bolesnima i odba\u010denima, jesu li dignule glas u korist siroma\u0161nih, iskori\u0161tavanih i obespravljenih.<\/p>\n

Politika je \u010desto koristila religiju kako bi u svjetovnim sukobima pove\u0107ala svoju u\u010dinkovitost. No, vjeru nije mogu\u0107e isklju\u010diti iz politike, a tamo gdje se to poku\u0161alo nastali su totalitarni re\u017eimi koji su umjesto vjere uveli surogatne sekularne ideologije.<\/p>\n

Kakogod su kroz stolje\u0107a milijuni ljudi gubili \u017eivote zbog \u201cpogre\u0161ne\u201d vjere, jednako, pa \u010dak i vi\u0161e su stradali zbog \u201cpogre\u0161ne\u201d sekularne ideologije, bilo da se radilo o nacizmu ili komunizmu.<\/p>\n

[1] Juki\u0107, Jakov (1996). \u201ePoliti\u010dke religije i pam\u0107enje zla\u201c, Dru\u0161tvena istra\u017eivanja : \u010dasopis za op\u0107a dru\u0161tvena pitanja, 1996 (3-4): 765-787.
\n[2] \u0106imi\u0107, Esad (2005). Isku\u0161enja zajedni\u0161tva. Sarajevo: Did.
\n[3] Juki\u0107, Jakov (1997). Lica i maske svetoga. Zagreb: Kr\u0161\u0107anska sada\u0161njost.
\n[4] Juki\u0107, Jakov (1996).
\n[5] Todorov, Tzvetan (2009), Strah od barbara : S onu stranu sukoba civilizacija, Zagreb; TIM press
\n[6] \u0106imi\u0107, Esad (2005).
\n[7] Pace, Enzo (2009), Za\u0161to religije ulaze u rat?, Zagreb: Golden marketing, Tehni\u010dka knjiga. Prandi, Carlo\u00a0 (1994). \u201eKr\u0161\u0107anstvo, mir i rat\u201c, Dru\u0161tvena istra\u017eivanja : \u010dasopis za op\u0107a dru\u0161tvena pitanja, 1994 (2-3): 223-233.
\n[8] Juki\u0107, Jakov (1996).
\n[9] Pace, Enzo (2009).
\n[10] Juki\u0107 Jakov (1994). \u201eRat i protiv-rat u monoteisti\u010dkim religijama\u201c, Obnovljeni \u017eivot : \u010dasopis za filozofiju i religijske znanosti, 1994 (3-4) 361-384.
\n[11] Juki\u0107, Jakov (1997).
\n[12] Ibidem.
\n[13] Juki\u0107, Jakov (1996).
\n[14] Juki\u0107 Jakov (1994).
\n[15] Mr\u0161i\u0107 Felbar,\u00a0 Iva, Tolvaj\u010di\u0107, Danijel\u00a0 (2017). \u201eTeorija \u00bbpravednog rata\u00ab u katoli\u010dkoj misli\u201c, Filozofska istra\u017eivanja, 2017 (1): 49-58
\n[16] Prandi, Carlo\u00a0 (1994). \u201eKr\u0161\u0107anstvo, mir i rat\u201c, Dru\u0161tvena istra\u017eivanja : \u010dasopis za op\u0107a dru\u0161tvena pitanja, 1994 (2-3): 223-233.
\n[17] Lugarec, Stjepan (1942). \u201eVjera i Crkva prema ratu\u201c Bogoslovska smotra, 1942 (4): 213-227
\n[18] Juki\u0107, Jakov (1996).<\/p><\/blockquote>\n

Zlouporaba religije: sve su sada pred dramati\u010dnom provjerom svoje vjerodostojnosti<\/a><\/p><\/blockquote>\n