{"id":393942,"date":"2024-02-19T07:23:02","date_gmt":"2024-02-19T06:23:02","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=393942"},"modified":"2024-02-19T07:23:02","modified_gmt":"2024-02-19T06:23:02","slug":"nestale-bebe-jugoslavije","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2024\/02\/19\/nestale-bebe-jugoslavije\/","title":{"rendered":"Nestale bebe Jugoslavije"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Nata\u0161a \u0160kari\u010di\u0107<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Na zadnjim parlamentarnim izborima u Srbiji pojavio se neobi\u010dan savez izme\u0111u biv\u0161eg predsjednika dr\u017eave Borisa Tadi\u0107a (Socijaldemokratska stranka), biv\u0161eg ministra ekonomije i ismijavanog borca protiv “agresivnih vaksera” Sa\u0161e Radulovi\u0107a (Dosta je bilo) i Ane Peji\u0107 i njezinog pokreta Otete bebe \u2013 promena sistema. Osvojili su 0,8 posto glasova bira\u010da i crveni karton zbog kr\u0161enja autorskih prava iz Hrvatske: Vanna Vrdoljak i Adonis \u0106ulibrk Boytronic tu\u017eili su koaliciju zbog neovla\u0161tenog kori\u0161tenja pjesme “Tek je 12 sati” u kampanji. Nakon predvidljivog fijaska, o\u010dekuje se da dvojica poznatih aktera ove bizarne politi\u010dke inicijative kona\u010dno si\u0111u s javne scene, a da na njoj ostane \u017eena o kojoj se u Hrvatskoj gotovo ni\u0161ta ne zna \u2013 Ana Peji\u0107.<\/p>\n

Pokret Otete bebe strana\u010dki je nastavak Udru\u017eenja roditelja nestalih beba Vojvodine, \u010dija je Peji\u0107 predsjednica. To je jedna od nekoliko udruga koje u Srbiji desetlje\u0107ima juri\u0161aju na sve mogu\u0107e dr\u017eavne institucije s ciljem da se ustanovi \u0161to se dogodilo s hiljadama djece ro\u0111ene od 1970-ih godina naovamo. Radi se o novoro\u0111en\u010dadi koja je nekoliko sati ili dana nakon poro\u0111aja progla\u0161ena mrtvom, o \u010demu su majkama pru\u017eeni slaba\u0161ni ili \u010dak nikakvi odgovori i informacije, skoro uvijek posredno.<\/p>\n

Prijelomni trenutak za traumatizirane roditelje dogodio se 2013., kada je presudom ESLJP-a u predmetu Zorica Jovanovi\u0107 protiv Srbije utvr\u0111eno da je postupcima bolnice i ostalih institucija prema rodilji prekr\u0161eno pravo na po\u0161tovanje privatnog i obiteljskog \u017eivota<\/h3>\n

Sistem se potpuno nadvio nad \u017eenama koje su tek rodile i do\u017eivjele tragediju: tijela nikada nisu predana na identifikaciju majkama ni \u010dlanovima obitelji, roditeljima je onemogu\u0107en ukop bez obja\u0161njenja ili pod izgovorom da \u0107e se \u017eena traumatizirati, naknadno tra\u017eena dokumentacija o uzroku i vremenu smrti pokazala se kaoti\u010dnom, \u010desto neautenti\u010dnom, a pre\u010desto uop\u0107e nije na\u0111ena. Koliko su bolnice neuvi\u0111avno postupale prema majkama i \u010ditavim obiteljima novoro\u0111ene djece, pritom kr\u0161e\u0107i jugoslavenske i srpske zdravstvene propise, govore i originali telegrama putem kojih su roditelji \u010desto obavje\u0161tavani da je dijete umrlo, uz kratku konstataciju \u2013 bolnica \u0107e izvr\u0161iti ukop.<\/p>\n

Takva sistemska bezobzirnost i mizogonija u zdravstvu i ginekologiji u Srbiji potaknula je pokret koji se odmah odmaknuo od kritike zdravstvenog sustava: preko tri tisu\u0107e obitelji iskreno vjeruje u mogu\u0107nost da su njihova djeca \u017eiva i da \u017eive u familijama koje su ih usvojile zahvaljuju\u0107i organiziranoj trgovini u kojoj su sudjelovale tajne slu\u017ebe Jugoslavije i Srbije. Za to \u010dak ni najuvjereniji nemaju nikakvih dokaza, \u0161to cijeli pokret i upornost njegovih aktera \u010dini izuzetno zanimljivom refleksijom kolektivne traume, u kojoj se mije\u0161aju specifi\u010dno \u017eensko iskustvo, iskustvo obespravljenih pacijenata zdravstvenog sistema i iskustvo dru\u0161tva formiranog na paranoji od duboke dr\u017eave. U intenzivnom medijskom pra\u0107enju ovakvih pri\u010da ni\u0161ta od ovoga se ne vidi, premda su se time bavili i novinari s odli\u010dnom profesionalnom reputacijom koji su iskustva roditelja prenosili uz minimum obrade.<\/p>\n

Medijski bum \u2013 koji su Tadi\u0107 i Radulovi\u0107 na izborima htjeli iskoristiti preko Ane Peji\u0107 \u2013 u Srbiji je po\u010deo 2001. godine, no na prijelomni je trenutak za pokret i traumatizirane roditelje trebalo dugo \u010dekati i investirati ogromnu energiju, vrijeme i trud. On se dogodio 2013. godine, kada je presudom Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Zorica Jovanovi\u0107 protiv Srbije utvr\u0111eno da je postupcima bolnice prema rodilji, oduzimanjem prava na ukop umrlog djeteta, neure\u0111eno\u0161\u0107u bolni\u010dkih procedura i dokumentacije o toku poroda i smrti djeteta, kao i reakcijama svih drugih institucija kojima se podnositeljica predstavke poslije tragedije obra\u0107ala, prekr\u0161en \u010dlanak 8. (pravo na po\u0161tovanje privatnog i obiteljskog \u017eivota) Europske konvencije o ljudskim pravima. U presudi je opisano kako je Jovanovi\u0107 28. listopada 1983. godine u Op\u0107oj bolnici \u0106uprija rodila zdravo mu\u0161ko dijete i dojila ga sve do 30. listopada, kada su joj u bolnici najavili da \u0107e sutradan oboje biti otpu\u0161teni. Me\u0111utim, 31. listopada, oko 6 i 30 ujutro, lije\u010dnik je majci javio da je beba umrla.<\/p>\n

“Podnositeljica je u tom trenu potr\u010dala hodnikom prema sobi u kojoj je njezin sin bio smje\u0161ten, no dvije su je osobe fizi\u010dki obuzdale. Medicinska sestra joj je poku\u0161ala ubrizgati sedativ, \u010demu se podnositeljica oduprla. Na kraju je podnositeljica u stanju \u0161oka oti\u0161la iz bolnice, nakon \u010dega se njezina rodbina poku\u0161ala informirati o preuzimanju tijela djeteta. Re\u010deno im je da ono ne mo\u017ee biti predano obitelji, jer je otpremljeno u Beograd, gdje \u0107e se obaviti obdukcija”, stoji u rje\u0161enju ESLJP-a, uz napomenu da je to ve\u0107 tada bilo vrlo neobi\u010dno i da je “odstupalo od uobi\u010dajene procedure”.<\/p>\n

Nakon \u0161to se po\u010delo izvje\u0161tavati o brojnim slu\u010dajevima s gotovo identi\u010dnim scenarijem, Jovanovi\u0107 se ohrabrila i 24. listopada 2002. godine od Op\u0107e bolnice \u0106uprija zatra\u017eila svu relevantnu dokumentaciju o smrti svog sina. “Podnositeljica je 12. studenog dobila obavijest da je dijete umrlo od nepoznatog uzroka 31. listopada 1983. godine u 7.15 i da nema nijednu drugu informaciju o doga\u0111aju, jer je njihov arhiv uni\u0161ten u poplavi”. Istog mjeseca Op\u0107ina \u0106uprija obavijestila je podnositeljicu predstavke da je zabilje\u017eeno ro\u0111enje djeteta, ali ne i smrt.<\/p>\n

U sije\u010dnju 2003. godine otac podnosi kaznenu prijavu protiv medicinskog osoblja bolnice za otmicu djeteta, no op\u0107inski tu\u017eitelj prijavu odbacuje kao neosnovanu, tvrde\u0107i da postoji dokaz da je njegovo dijete umrlo 31. listopada. Budu\u0107i da je 2007. godine podnositeljica od Op\u0107ine \u0106uprija dobila rodni list i da je istovremeno potvr\u0111eno da smrtni list ne postoji, da tijelo ni obdukcijski izvje\u0161taj nikada nije predano obitelji i da obitelj nikada nije informirana gdje i kada je tijelo sahranjeno, a tu\u017eiteljica je zbog toga godinama lije\u010dena od depresije, sud zaklju\u010duje da je gospo\u0111a Jovanovi\u0107 “pretrpjela kontinuirano kr\u0161enje prava na po\u0161tovanje njenog obiteljskog \u017eivota zbog stalnog neuspjeha dr\u017eave Srbije da joj pru\u017ei pouzdane informacije o tome \u0161ta se desilo sa njenim sinom”, zaklju\u010duje ESLJP.<\/p>\n

Na spisku sve dece ro\u0111ene 27. januara 1978. videla sam da pored podataka o mom detetu stoji ime Sa\u0161a. Ko mu je dao to ime, ostaje misterija. Ba\u0161 kao i podatak iz pogrebnog preduze\u0107a da dete mrtvoro\u0111eno na taj datum nije nikada stiglo iz Vi\u0161egradske na groblje \u2013 ka\u017ee Mirjana Novokmet<\/h3>\n

Istim rje\u0161enjem, sud u Strasbourgu se poziva “na veliki potencijalni broj mogu\u0107ih tu\u017eitelja”, te pod \u010dlankom 46. (obvezujuc\u0301a snaga i primjena) nala\u017ee da Srbija mora poduzeti mjere i dati uvjerljive odgovore o tome \u0161to se desilo svakom nestalom djetetu i roditeljima osigurati adekvatnu od\u0161tetu. To je zemlju natjeralo da, pod prijetnjom sankcija zbog otezanja, 2020. godine kona\u010dno donese Zakon o utvr\u0111ivanju \u010dinjenica o statusu novoro\u0111ene dece za koju se sumnja da su nestala iz porodili\u0161ta u Republici Srbiji.<\/p>\n

Sam sadr\u017eaj zakona, koji je iznevjerio o\u010dekivanja udruga, kao i doga\u0111aji prije njegovog usvajanja, igraju zna\u010dajnu ulogu u masovnosti uvjerenja da iza ovakve prakse stoji organizirani kriminal trgovine djecom iz rodili\u0161ta i da Srbija po tome stoji uz bok \u0160panjolskoj, Irskoj, Argentini i \u010cileu, u kojima je oduzimanje djece bilo dio diktatorskog terora ili strategije Katoli\u010dke crkve koja se prodajom rje\u0161avala djece ro\u0111ene “u grijehu”. Pored toga, razlike me\u0111u roditeljskim skupinama nisu male, kao ni me\u0111usobna razila\u017eenja i otvoreni sukobi. Dio je izrazito antijugoslavenski nastrojen i opsjednut teorijama o u\u010de\u0161\u0107u Udbe u otmicama djece, neki se hvale politi\u010dkim kontaktima sa sada\u0161njim predsjednikom Aleksandrom Vu\u010di\u0107em, na primjer predsjednik Udruge za istinu i pravdu o bebama Radi\u0161a Pavlovi\u0107, Peji\u0107 je pro\u0161le godine poku\u0161ala u\u0107i u parlament; neki ne \u017eele primiti nikakvu od\u0161tetu za dokaz o statusu djeteta, a drugi smatraju da se takva pravna mogu\u0107nost ne smije otpisati, no ve\u0107ina se sla\u017ee da je ovo velika humanitarna katastrofa koju treba sistemski rje\u0161avati mimo svake strana\u010dke politike.<\/p>\n

Sumnje u kriminal odnose se na gotovo sve zemlje biv\u0161e Jugoslavije, a grupe roditelja organizirane su u BiH i u Sloveniji, samo u mnogo manjem opsegu.<\/p>\n

– Mislim da sam prvi put za takve sumnje \u010dula preko \u0161tampe u BiH. Vi\u0161e se ne se\u0107am koji je medij to objavio, ali radilo se o nekoj te\u0161koj pri\u010di o sudbini sedam beba iz porodili\u0161ta u Tuzli koje su progla\u0161ene mrtvima. Vesti su tad jo\u0161 bile prili\u010dno nejasne. Spominjala se zamena u rodili\u0161tima i da su deca zavr\u0161ila kod nebiolo\u0161kih roditelja, a tek su se koncem 1970-ih i po\u010detkom 1980-ih sporadi\u010dno javljale, uglavnom vernice, kojima u bolnicama nije bilo dopu\u0161teno da sahrane svoju decu – za Novosti ka\u017ee poznata srpska pravna stru\u010dnjakinja i umirovljena profesorica Vesna Raki\u0107 Vodineli\u0107.<\/p>\n

Raki\u0107 Vodineli\u0107 je skupa s kolegom Danilom \u0106ur\u010di\u0107em, advokatom i programskim direktorom Inicijative A 11, 2014. godine pisala Zakon o istra\u017eivanju polo\u017eaja nestale novoro\u0111en\u010dadi, koji je Vlada velikim dijelom odbacila rade\u0107i na tzv. Zakonu o nestalim bebama iz 2020. godine.<\/p>\n

– Pri\u010de su se u to doba vi\u0161e \u0161irile me\u0111u stanovni\u0161tvom nego u \u0161tampi, a poticalo ih je to \u0161to majkama umrle novoro\u0111en\u010dadi u bolnici nisu hteli pokazati decu, niti su obiteljima dozvoljavali da preuzmu telo deteta i obave ukop. Matrica je bila uvek ista: rekli bi \u017eeni da je bolje da se ne traumatizira i nagovarali je da \u010dim pre zaboravi na smrt deteta i da razmi\u0161lja o novome. Prime\u0107eni su i neki obrasci u procedurama i neka imena koja su se ponavljala: npr. \u010desto se spominju porodili\u0161ta tada\u0161nja Vi\u0161egradska i Narodni front u Beogradu, pa imena nekih lekara, vreme smrti je \u010desto no\u0107 ili vikend, \u010de\u0161\u0107e se doga\u0111alo nakon poroda sasvim zdravih blizanaca i \u010desto je umirao onaj koji je na porodu imao bolji APGAR (indeks vitalnosti) itd. Po\u010detkom 1990-ih, kada su po\u010deli ratovi, zavladao je kaos koji se prelio i na ovu situaciju. U tom su trenu neki mediji, uglavnom opozicijski, po\u010deli poklanjati vi\u0161e pa\u017enje ovom fenomenu i otvoreno spominjati mogu\u0107nost da ta deca nisu umrla, nego da su ukradena i nezakonito usvojena – govori Raki\u0107 Vodineli\u0107.<\/p>\n

Njezin je interes za ovu pri\u010du kona\u010dno probu\u0111en presudom protiv Srbije u Strasbourgu.<\/p>\n

– Moram re\u0107i da me u tom trenutku najvi\u0161e fasciniralo to \u0161to je javnosti sasvim nepoznata advokatkinja Dragica Govedarica iz Bato\u010dine, malog mesta kod Kragujevca, napisala tako maestralnu predstavku za ESLJP. S u\u017eitkom sam to \u010ditala i bila ponosna na koleginicu, koja je uspela u tome da Strazbur natera Srbiju da prizna povredu prava na porodi\u010dni \u017eivot i osigura nezavisni mehanizam da se utvrdi sudbina te dece, a da se s druge strane roditeljima isplati pravi\u010dna naknada. Tad je postalo jasno da je cela stvar mnogo ozbiljnija nego \u0161to je predstavljeno i nego \u0161to smo svi mi do tada shvatali. Srbiji je nametnuta obaveza da istra\u017ei \u0161ta se s decom desilo – prisje\u0107a se Raki\u0107 Vodineli\u0107.<\/p>\n

Na poziv Mirjane Novokmet, predsjednice Beogradske grupe roditelja nestalih beba, s \u0106ur\u010di\u0107em je po\u010dela raditi na zakonu, no danas je nezadovoljna verzijom koju je dr\u017eava prihvatila i donijela.<\/p>\n

– Kolega i ja smo krenuli od toga da postoji problem zastare i nedostatka \u017eivu\u0107ih svedoka, i to smo hteli da premostimo nekim metodama preuzetim iz krivi\u010dnog prava. Na primer, da u zakonu bude mogu\u0107nost krivi\u010dnog progona za la\u017eno svedo\u010denje ili zata\u0161kavanje slu\u010daja. Po\u0161to se sve skupa doga\u0111alo u vremenu za koje sada\u0161nja vlast ne mo\u017ee biti odgovorna, imali smo velika o\u010dekivanja od dr\u017eave i verovali da \u0107e zakon pro\u0107i, no usvojena je verzija koja ne zadovoljava nikoga, ni dr\u017eavu koja mora da spere ljagu sa sebe od ovog ozbiljnog skandala, ni roditelje. Njih ovaj zakon svodi na potra\u017eitelje od\u0161tete, a oni \u017eele ne\u0161to mnogo ve\u0107e. \u017dele istinu o tome \u0161to im se dogodilo sa djecom i prihvatit \u0107e je, ma kakva ona bila – ka\u017ee poznata pravna stru\u010dnjakinja.<\/p>\n

Kada bi se biv\u0161u dr\u017eavu zaista moglo inkriminirati konkretnim dokazima o organiziranoj otmici beba, Jugoslavija bi na mapi svijeta bila upisana kao jedina zemlja s komunisti\u010dkim vodstvom u kojoj se odvijao takav kriminal. Po\u010deci transgeneracijske fobije od kra\u0111e djece najvjerojatnije se\u017eu do vremena Josipa Broza Tita, kada su neki mediji o inozemnom interesu za usvajanje jugoslavenske djece pisali u antikolonijalisti\u010dkom tonu, u kojem se danas izvje\u0161tava o usvajanju npr. afri\u010dke djece.<\/p>\n

“Strani dr\u017eavljani veoma su zainteresovani za na\u0161u decu”, rekla je Mileva Ba\u010dkonja, direktorica Centra za socijalni rad beogradske op\u0107ine Palilula, odakle je “za dve godine strancima na usvajanje dato 12 beba”. “Svoju \u017eelju da uzmu ba\u0161 dete iz Jugoslavije oni obrazla\u017eu time \u0161to tvrde da smo mi zdrava, vitalna nacija, jo\u0161 neiskvarena visokim standardom i ultracivilizacijom”, pi\u0161u 1972. godine u izdanju poznatog Borbinog magazina “Svet” autori Buba Mi\u0161i\u0107 i Miodrag Bogdanovi\u0107. Obojica su objavljivala serijale o kupovini djece iz Jugoslavije u kojima je, izme\u0111u ostalog, pisalo da je “na svetskom kongresu o usvajanju u Milanu, delegatkinja iz Danske rekla dr. Ivu Nedeljkovi\u0107u, nau\u010dnom saradniku Instituta za socijalnu politiku SR Srbije: Usvajam dete iz Vijetnama, za mene su va\u0161a u\u017easno skupa”.<\/p>\n

S ovim je vremenskim odmakom nemogu\u0107e utvrditi je li se radilo o propagandi protiv trulog Zapada ili se prodaja djece u vrijeme Jugoslavije zaista doga\u0111ala, no u oba je slu\u010daja bizarno da se dr\u017eava javno progla\u0161avala nemo\u0107nom da se obrani od takvog kriminala. “Upozoren sam da se, zbog pravnog formalizma i birokratizma u postupku me\u0111unarodnih usvojenja \u010dak i dece koja su ro\u0111ena i nalaze se u Jugoslaviji, putem posrednika razvio takav biznis koji je na skandalozno zao glas izneo na\u0161e ‘metode’ kod usvajanja i ‘proslavio’ ga u me\u0111unarodnim oblicima realizacije kao jednog od basnoslovno skupih”, citira se Nedeljkovi\u0107 u izdanju “Sveta” od 14. sije\u010dnja 1972. godine.<\/p>\n

– I za mene je to, koliko se se\u0107am, po\u010delo 1970-ih – potvr\u0111uje za Novosti Mirjana Novokmet, koja je i sama do\u017eivjela traumu.<\/p>\n

– Se\u0107am se da je o kupovini dece u Titovo vreme pisala neka \u0161tampa, ali to se ozbiljno razmahalo tek 1990-ih, kada smo suo\u010deni s masovnim nestancima dece u porodili\u0161tima, uvek po istom obrascu. Krenuli smo da pratimo tragove i dokaze o sudbinama te dece u bolnicama i utvr\u0111ivali neverovatne stvari. \u0160ta da, na primer, ka\u017eemo na pri\u010du Nikole \u0160egrta \u010dija se supruga porodila 16. oktobra 1993. godine, kada je rekao da u parafinskom kalupu (kalup koji sadr\u017ei DNK umrle osobe, op. a.), koji je nekako uspeo da dobije iz bolnice, nema ljudskih \u0107elija? DNK analizu radio je u Vankuveru u Kanadi. Broj sli\u010dnih slu\u010dajeva navodi nas da tvrdimo da su deca nestala, a ne da su umrla. Kao \u0161to nema ubistva bez le\u0161a, tako nema ni smrti bez tela umrle osobe – tvrdi Novokmet.<\/p>\n

Sina je rodila s 19 godina, 27. sije\u010dnja 1978. u 22 sati i 20 minuta, u najve\u0107em rodili\u0161tu u Vi\u0161egradskoj ulici u Beogradu, dana\u0161njoj Klinici za ginekologiju i aku\u0161erstvo.<\/p>\n

– Nijedan lek nisam popila za vreme trudno\u0107e i sve je bilo u savr\u0161enom redu, do\u0161la sam da rodim u terminu. Trudno\u0107a mi je vo\u0111ena u zemunskom Domu zdravlja, i ono \u0161to je iz sada\u0161nje perspektive veoma \u010dudno je insistiranje moje doktorke sa ginekologije na tome da je obavezno kontaktiramo kada poro\u0111aj krene, kako bi i ona prisustvovala – obja\u0161njava Novokmet.<\/p>\n

Sje\u0107a se da su se na CTG-u \u010duli otkucaji srca djeteta, a da su je zatim uspavali. Kada se probudila, rekli su joj da je dijete mrtvo i ona od tada poku\u0161ava utvrditi \u0161to se dogodilo.<\/p>\n

– Negde 2002. godine dobila sam obdukcioni nalaz u kojem se ne vidi \u0161ta je uzrok smrti, ve\u0107 je ra\u0111en histopatolo\u0161ki nalaz posteljice i pup\u010danika. U godinama koje su usledile poku\u0161avala sam da do\u0111em do dokumentacije, ali bi mi, kao i ostalima, rekli da je bila poplava, da su papiri uni\u0161teni… Fale i stranice iz mog kartona na ginekolo\u0161kom odeljenju u Domu zdravlja u Zemunu, a nestala je i doktorka, prestala je da radi samo mesec dana od mog poro\u0111aja. Kada sam tra\u017eila uvid u mati\u010dnu knjigu ro\u0111enih, dobila sam kopiju izvoda u kome nema ni imena ni prezimena Novokmet. Me\u0111utim, 2006. godine kona\u010dno sam uspela da dobijem spisak sve dece ro\u0111ene 27. januara 1978. i videla da pored podataka o mom detetu stoji ime Sa\u0161a. Ko mu je dao to ime, ostaje misterija. Ba\u0161 kao i podatak iz pogrebnog preduze\u0107a koje nam je izdalo dokument da dete mrtvoro\u0111eno na taj datum nije nikada stiglo iz Vi\u0161egradske na groblje – svjedo\u010di Mirjana Novokmet o kronologiji zbog koje je uvjerena da dijete nije mrtvo.<\/p>\n

Kada su roditelji uspeli pritisnuti i zainteresirati vlast, mnoge su slu\u017ebe u Srbiji radile bolje nego ikada. Me\u0111utim, ni jedan jedini trag otmice deteta nikada nije otkriven \u2013 isti\u010de Marija Dra\u0161ki\u0107<\/h3>\n

Pod pritiskom velikog broja sli\u010dnih pri\u010da iznesenih u medijima, u prolje\u0107e 2003. godine vlada pokojnog premijera Zorana \u0110in\u0111i\u0107a zatra\u017eila je da tu\u017eila\u0161tvo otvori istragu o nestalim bebama, bez obzira na zastarjelost kaznenih djela koja se spominju. Na sastanku u Beogradu 28. svibnja 2003., na kojem je bilo prisutno vi\u0161e lokalnih i dr\u017eavnih javnih tu\u017eilaca, predo\u010deno je da je tokom 2002. godine podnesen velik broj prijava za kaznena djela otimanja maloljetnih osoba i promjena obiteljskog stanja.<\/p>\n

Tom je prilikom politi\u010dki nalo\u017eeno da javni tu\u017eitelji u svim predmetima moraju staviti prijedlog za poduzimanje odre\u0111enih istra\u017enih radnji protiv N. N. osoba, uz dostavu cjelokupne prikupljene dokumentacije. Uklju\u010deno je Ministarstvo unutra\u0161njih poslova Srbije, \u010diji su slu\u017ebenici trebali istra\u017eiti bolni\u010dke zapise i prikupiti nepravilnosti oko upisa u mati\u010dne knjige ro\u0111enih i umrlih, a od roditelja se tra\u017eilo da navedu ako sumnjaju da su odre\u0111eni lije\u010dnici ili medicinske sestre po\u010dinili kaznena djela i je li im poznato gdje je dijete za koje tvrde da nije mrtvo. Zdravstvena inspekcija je trebala utvrditi je li po\u0161tovana uobi\u010dajena procedura u tim slu\u010dajevima i koje su nepravilnosti eventualno uo\u010dili. No \u010dim su predmeti do\u0161li do sudnica, sve je palo u vodu.<\/p>\n

Po\u010detkom studenog 2004. godine republi\u010dki javni tu\u017eitelj Slobodan Jankovi\u0107 ukazom ukida akt svog prethodnika o pokretanju istrage povodom otetih beba, ali roditelji ni nakon toga ne odustaju. Obra\u0107aju se Odboru za podneske i predstavke Skup\u0161tine i uspijevaju formirati Anketni odbor Skup\u0161tine Srbije za utvr\u0111ivanje istine o nestalim bebama koji \u0107e se baviti utvr\u0111ivanjem \u010dinjenica o djeci. \u010clan odbora Miroslav Nedeljkovi\u0107 2005. godine izjavljuje da vidi gre\u0161ku u radu Ministarstva unutra\u0161njih poslova. “Anketni odbor smatra da je \u010dinjenica da se gubi trag beba od porodili\u0161ta do kapele i groblja vrlo va\u017ena i da nadle\u017eni organi treba da daju odgovor na ovu misteriju. U razgovorima sa predstavnicima MUP-a i republi\u010dkog Tu\u017eila\u0161tva do\u0161li smo do saznanja da su ovi organi neprofesionalno postupali po ovim predmetima”, izjavio je.<\/p>\n

Novokmet tvrdi da to i jo\u0161 bezbroj institucionalnih propusta ukazuje na politi\u010dku va\u017enost ove teme.<\/p>\n

– Mi mislimo da je ogroman nacionalni interes da se utvrdi istina i tako se i pona\u0161amo. Pritom nam je sasvim deplasirano da govorimo o nekakvom prekr\u0161aju u procedurama i zapisima. \u017delimo da se ustanovi jesu li na\u0161a deca zaista umrla – obja\u0161njava.<\/p>\n

Na raspolaganju im je ostao samo tzv. Zakon o nestalim bebama koji je Srbija donijela na pritisak Strasbourga, no on ne mo\u017ee doprinijeti istrazi jer osigurava isklju\u010divo isplatu od\u0161tete svima koji pred sudom doka\u017eu da se status djeteta ne mo\u017ee utvrditi. Raki\u0107 Vodineli\u0107 obja\u0161njava za\u0161to je sam sadr\u017eaj zakona, skupa s cijelom kronologijom lo\u0161eg anga\u017emana dr\u017eave na ovom predmetu, po njoj dokaz da je ovo bio kriminal koji su organizirale tajne slu\u017ebe Jugoslavije, a kasnije Srbije.<\/p>\n

– Jedino tajne slu\u017ebe ovde imaju kontinuitet zbog kojeg dr\u017eava mo\u017ee ko\u010diti ovu istragu. Kakve veze Vu\u010di\u0107 ima sa de\u0161avanjima u vreme kada se on tek rodio? Za\u0161to bi on ko\u010dio ove istrage? Kako druga\u010dije da objasnim razvodnjavanje zakona, istraga i svih drugih na\u010dina utvr\u0111ivanja statusa te dece? Naprosto mi zdrav razum ka\u017ee da je u ovo morala biti upletena dr\u017eava preko svojih slu\u017ebi u vreme kada se kriminal de\u0161avao, a da danas ostaci tih istih slu\u017ebi blokiraju da se sve rasplete – smatra ona.<\/p>\n

Umirovljena profesorica Marija Dra\u0161ki\u0107 s Katedre za gra\u0111ansko pravo Pravnog fakulteta u Beogradu sasvim druga\u010dije razmi\u0161lja i tvrdi da su se dr\u017eavne institucije, kao nikada ranije, orkestrirano mobilizirale da rije\u0161e ovaj slu\u010daj i odgovore na sumnje roditelja.<\/p>\n

– Mislim da je kolektivnu fantaziju o otmicama beba pokrenula jedna jedina re\u010denica u izve\u0161taju Sa\u0161e Jankovi\u0107a (biv\u0161i ombudsman, op. a.) koja glasi: “Ne mo\u017ee se isklju\u010diti da nije bilo zloupotrebe.” Ina\u010de je njegov izve\u0161taj temeljit i korektan, ali primarno govori o neusagla\u0161enoj proceduri u srpskim porodili\u0161tima i tome da lekari nisu hteli da predaju telo mrtvog deteta da se \u017eena ne bi traumatizovala ili da su samo usmeno pitali roditelje \u017eele li uzeti telo. Sada imamo taj zakon s kojim se ni\u0161ta ne de\u0161ava i zaista mi je te\u0161ko naga\u0111ati u kojem \u0107e pravcu sve to i\u0107i – govori Dra\u0161ki\u0107.<\/p>\n

Smatra da je situaciju u Srbiji nemogu\u0107e usporediti s Argentinom, gdje je za vrijeme vojne diktature od 1976. do 1983. godine oko 500 djece planski oteto politi\u010dkim zatvorenicama i dodijeljeno prista\u0161ama hunte.<\/p>\n

– Mislite li da je takav dr\u017eavni projekat mogu\u0107e sakriti? Ja mislim da nije i da su roditelji koji su izgubili decu verovatno pobegli u fantaziju koja je izgra\u0111ena na nekim gre\u0161kama sistema. Kada su uspeli pritisnuti i zainteresirati vlast, mnoge su slu\u017ebe u Srbiji radile bolje nego ikada. Me\u0111utim, ni jedan jedini trag otmice deteta nikada nije otkriven – isti\u010de Dra\u0161ki\u0107.<\/p>\n

Na pitanje kako tuma\u010di da roditelji djece unato\u010d tome insistiraju na pri\u010di o njihovoj kra\u0111i, odgovara da bi to svrstala u “fenomene modernog doba poput antivakcinalnog pokreta”.<\/p>\n

– To je ovde dobilo prili\u010dno nezgodne proporcije. Jedna je \u0161efica slu\u017ebe za mati\u010dne knjige imala policijsku pratnju jer su joj roditelji pretili, uvereni da ona ima nekakve veze sa otmicama beba. Ne znam kada \u0107e i pod kojim uslovima to prestati – ka\u017ee Dra\u0161ki\u0107.<\/p>\n

Portal Novosti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Iako nema dokaza da se u Jugoslaviji provodila masovna organizirana trgovina novoro\u0111en\u010dadi, preko tri tisu\u0107e obitelji vjeruje u mogu\u0107nost da njihova djeca nisu umrla, nego da su dana na posvajanje. Cijeli pokret potrage za bebama i upornost njegovih aktera ovaj fenomen \u010dini izuzetno zanimljivom refleksijom kolektivne traume, u kojoj se mije\u0161aju specifi\u010dno \u017eensko iskustvo, iskustvo obespravljenih pacijenata zdravstvenog sistema i iskustvo dru\u0161tva formiranog na paranoji od duboke dr\u017eave<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":393945,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"none","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-393942","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/393942","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=393942"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/393942\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":393946,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/393942\/revisions\/393946"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/393945"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=393942"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=393942"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=393942"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}