Na\u0161a zemlja, Jugoslavija, bila je \u010dvori\u0161te susreta. Moju majku porodio je, a mene donio na svijet Palestinac, studenti iz zemalja Nesvrstanih studirali su – poneki jo\u0161 uvijek studiraju – besplatno na na\u0161im univerzitetima, a pomagali smo – pravednu! – borbu afri\u010dkih zemalja za slobodu i nezavisnost. Nekad oru\u017ejem, nekad znanjem.<\/p>\n
Ta borba za slobodu se nastavlja, u druga\u010dijem obliku, a \u017eelim vjerovati da sam – barem djelimi\u010dno – nastavio tamo gdje su na\u0161i pre\u0111i stali. Jer mislim da je ljudska du\u017enost biti na raspolaganju ljudima koji vode svoju – pravednu! – borbu, pa makar ona, u ovom slu\u010daju, bila i izvan njihovih zemalja.<\/p>\n
Svi ti ljudi koji dolaze iz zemalja Magreba i supsaharske Afrike, na li\u010dnom planu, vode svoju, kako rekoh, pravednu borbu. Majka albino klinca je pobjegla iz svoje zemlje, Kameruna, jer bi njeno – “druga\u010dije” – dijete zavr\u0161ilo izmrcvareno i mrtvo zbog sujevjerja i zabluda. Brat rasta iz Gane je napustio svoju zemlju zbog tereta krivice koja nije njegova, ostavljaju\u0107i grobove svoje vjerenice i djeteta. Mladi fudbaler iz Gambije – odakle je i Sona Jobarteh, koju rado slu\u0161amo – dijete iz “mije\u0161anog braka” muslimana i hri\u0161\u0107anke, napu\u0161ta tu lijepu zemlju uklije\u0161tenu unutar Senegala, na samom zapadu Afrike, jer tamo ne mo\u017ee ostvariti svoje snove. O snovima znate bolje nego ja, koji ih, dok ovo pi\u0161em, dijelom i ostvarujem. I ti snovi nisu vezani za novac, jahte, auta, nego za ostvarivanje svog punog potencijala, tamo gdje je to, po mom mi\u0161ljenju, potrebno. Potencijal sam obja\u0161njavao kao kapacitet ne\u010dijeg “rezervoara”. Ako se taj rezervoar ne puni do svog maksimuma, onda tavorimo, propadamo, proma\u0161ili smo stazu. Ne\u010diji rezervoar od dva litra, ako je pun, vredniji je od rezervoara od 100 litara, ako u njemu ima samo \u010detvrtina, ili tre\u0107ina.<\/p>\n
Mnogi ljudi koje sam upoznao imaju ogromne rezervoare, ali biraju da ih ne pune, nego da, privu\u010deni komforom i prividom lagodnosti, tavore i \u010dekaju svoj kraj skr\u0161tenih ruku, biraju\u0107i lak\u0161i put i gledaju\u0107i kako im \u017eivot prolazi ispred o\u010diju. Ne doprinose\u0107i ni svojoj, kamoli tu\u0111oj – pravednoj! – borbi.<\/p>\n
Desetine \u017eena i dje\u010dice koje smo izvukli sa neizvjesne i nemilosrdne pu\u010dine Sredozemnog mora, desetine maloljetnika koji putuju sami – u svakom od njih vidim i vas – i stotine mu\u0161karaca, ogledalo su licemjerja i posljedica izvitoperenog pogleda na svijet onih koji imaju snagu i mogu\u0107nost da djeluju. Kako kod nas, tako i u drugim na\u0161im i ne-na\u0161im zemljama – a na\u010dini djelovanja su mnogi. Sve te stotine ljudi koje su plutale u metalnim, drvenim i gumenim \u010damcima, na pu\u010dini Sredozemnog mora, \u0161to se mene ti\u010de, dolaze ba\u0161 tamo gdje treba – dolaze na svoje.<\/p>\n
Neki ljudi, koje mo\u017eda i znate, tvrde da ljudi sa juga dolaze uzeti na\u0161u kulturu. Svima im recite: Ako je va\u0161a (na\u0161a?) kultura tako slaba da je mo\u017ee izbrisati par desetina hiljada ljudi, onda i treba da propadne, da bude zbrisana, kao i mnoge prije nas. Pitajte ih, tako\u0111e, o kojoj kulturi govore? O kladionicama, Zadrugama, lakoj zabavi i lagodnom \u017eivotu? O velikim mi\u0161i\u0107ima i malim intelektualnim, duhovnim i du\u0161evnim snagama? O filozofiji “samo da je lak\u0161e, bli\u017ee”? Nadam se da \u0107e na\u0161u “kulturu”, ako i propadne, naslijediti ba\u0161 oni koji su tijelom, umom, duhom i du\u0161om ja\u010di od nas, jer takvima svijet i treba i mora ostati. I ovo ne govorim sa zlurado\u0161\u0107u, nego sa nadom da \u0107e se uspavane ljepotice trgnuti iz svog sna i po\u010deti doista \u017eivjeti.<\/p>\n
Da bolje razumijete: Mu\u0161karac – kamoli \u017eena sa djetetom – koji dolazi iz supsaharske, naj\u010de\u0161\u0107e zapadne Afrike, mora pro\u0107i put od hiljada kilometara – naj\u010de\u0161\u0107e kroz u\u017ease Sahare – da bi do\u0161ao do Libije ili Tunisa, gdje ih \u010dekaju stra\u0161ni i nesigurni – gumeni, drveni i naj\u010de\u0161\u0107e \u017eeljezni – \u010damci, sklepani na brzinu, kao da \u0107e se u njima kakva stoka prevoziti, a ne ljudi. Odatle, danima, ponekad i sedmicama, plove i plutaju, u nadi da \u0107e se domo\u0107i Lampeduze – malog talijanskog otoka blizu Malte – ili neke druge, za njih “slobodne” teritorije, odakle bi, mo\u017eda, mogli po\u010deti novi, normalan \u017eivot. Na svakom \u010damcu bude oko 40 ljudi, mada im je kapacitet do 10-15 ljudi. Nema krova, toaleta, tu\u0161a, hrane, vode. Nema ni\u0161ta. Samo nada, \u017eelja i molitva. Svi ljudi bi zahvaljivali Bogu kada bismo im se pribli\u017eili na na\u0161im \u010damcima. Ili bi pjevali, pljeskali, vri\u0161tali od radosti. Znali su da su, kona\u010dno, sigurni. Osje\u0107aj koji se tada probudi u \u010dovjeku je te\u0161ko opisati. I sretan zbog njih i nesretan zbog svega. Uop\u0161te zbog razloga koji natjeraju, recimo, \u017eenu sa bebom da proputuje Saharu, da je – ponekad i godinama – maltretiraju nekakvi idioti u maskirnim uniformama u zemljama na sjeveru Afrike, a potom da sjedne u nesiguran \u010damac i zaplovi u nepoznato, zajedno sa svojim sapatnicima.<\/p>\n
Snimci udavljene djece i njihovih roditelja svuda su po internetu. Njih nije niko spasio. Oni su samo broj. Statistika. Razlog za tobo\u017enje zgra\u017eavanje onih koji su u svojim toplim domovima, dobro napojeni i najedeni, ali mrtvi. Mrtvi duhom.<\/p>\n
Krug se zatvara, ponovo sam na spomenutnom raskr\u0161\u0107u; ovaj put ono je geografski izmje\u0161teno, ali je idealima i su\u0161tinom isto kao i ono ranije.<\/p>\n
\u017delim vam da svoj \u017eivotni put \u017eivite tako da ne bude lak i ispunjen iluzijama o lagodnosti i komforu. Ne \u017eelim vam da svoj \u017eivotni put \u017eivite kao ljudi koji dolaze i koje sam opisao, jer je prete\u017eak. \u017delim vam da svoju zada\u0107u u ovom \u017eivotu obavljate revno, da ne \u017emirite na tu\u0111u patnju, da se hrabro suo\u010dite sa nevoljama i da va\u0161i intelekt, duh i du\u0161a budu ispunjeni. Sve ostalo je manje va\u017eno i slo\u017ei\u0107e se samo.<\/p>\n
I da razumijete da su ljudi – ljudi, da me\u0111u onima koji dolaze ima i \u0111ubradi i an\u0111ela i obi\u010dnih i neobi\u010dnih, ba\u0161 kao i kod nas.<\/p>\n
Pozdravljam vas, ljubim i volim sa pu\u010dine Sredozemnog mora.<\/p>\n