Mnogi vjeruju da je na\u0161 zaista veliki mozak ono \u0161to nas \u010dini ljudima \u2013 no ima li tu jo\u0161 ne\u0161to? Oblik mozga, kao i oblici njegovih sastavnih djelova (re\u017enjeva) tako\u0111e mogu biti va\u017eni.<\/p>\n
Rezultati studije objavljene u \u010dasopisu Nature Ecology & Evolution pokazuju da nas na\u010din na koji su evoluirali razli\u010diti djelovi ljudskog mozga odvaja od na\u0161ih srodnika primata. U odre\u0111enom smislu, na\u0161i mozgovi nikada ne odrastu. Ovaj “sindrom Petra Pana” dijelimo sa samo jo\u0161 jednim primatom \u2013 neandertalcima.<\/p>\n
Rezultati studije pru\u017eaju uvid u ono \u0161to nas \u010dini ljudima, ali tako\u0111e dodatno su\u017eavaju svaku razliku izme\u0111u nas samih i na\u0161ih izumrlih ro\u0111aka neandertalaca.<\/p>\n
Mozak sisara ima \u010detiri razli\u010dita podru\u010dja ili re\u017enja, od kojih svaki ima posebne funkcije. Frontalni re\u017eanj povezan je s rasu\u0111ivanjem i apstraktnim mi\u0161ljenjem, temporalni re\u017eanj s o\u010duvanjem pam\u0107enja, okcipitalni re\u017eanj s vidom, a parijetalni re\u017eanj poma\u017ee u integraciji senzornih inputa.<\/p>\n
Istra\u017eivali smo jesu li mo\u017edani re\u017enjevi evoluirali nezavisno jedan o drugome ili je evolucijska promjena u bilo kojem re\u017enju nu\u017eno povezana s promjenama u drugima, \u0161to bi bio dokaz kako je evolucija re\u017enjeva “integrisana”.<\/p>\n
Konkretno, \u017eeljeli smo znati kako bi se ljudski mozgovi u tom pogledu mogli razlikovati od drugih primata.<\/p>\n
Jedan od na\u010dina za odgovoriti na ovo pitanje je posmatranje kako su se razli\u010diti re\u017enjevi mijenjali tokom vremena me\u0111u razli\u010ditim vrstama, uspore\u0111ivanje koliko je promjena oblika u svakom re\u017enju u korelaciji s promjenom oblika kod drugih primata.<\/p>\n
Alternativno, mo\u017eemo mjeriti stepen do kojeg su mo\u017edani re\u017enjevi me\u0111usobno integrisani kroz razli\u010dite faze svog \u017eivotnog ciklusa dok \u017eivotinja raste.<\/p>\n
Je li promjena oblika u jednom dijelu rastu\u0107eg mozga u korelaciji s promjenom u drugim djelovima? Isto mo\u017ee biti informativno jer se evolucijski koraci \u010desto mogu pratiti kroz razvoj \u017eivotinje. Uobi\u010dajen primjer je kratka pojava \u0161kr\u017enih proreza u ranim ljudskim embrijima, \u0161to odra\u017eava \u010dinjenicu da na\u0161u evoluciju mo\u017eemo pratiti natrag do riba.<\/p>\n
Koristili smo obje metode. Na\u0161a prva analiza uklju\u010divala je 3D modele mozga stotina \u017eivih i fosilnih primata (raznih majmuna, kao i ljudi i na\u0161ih bliskih fosilnih srodnika). To nam je omogu\u0107ilo mapiranje evolucije mozga tokom vremena.<\/p>\n
Na\u0161 drugi skup digitalnih podataka o mozgu sastojao se od \u017eivih vrsta majmuna i ljudi u razli\u010ditim fazama rasta, \u0161to nam je omogu\u0107ilo da ucrtamo integraciju djelova mozga kod razli\u010ditih vrsta kako sazrijevaju. Na\u0161i modeli mozga temeljeni su na CT snimcima lobanja. Virtualnim ispunjavanjem mo\u017edanih \u0161upljina mo\u017eemo dobiti dobru aproksimaciju oblika mozga.<\/p>\n
Rezultati analiza bili su iznena\u0111uju\u0107i. Prate\u0107i promjene me\u0111u desetinama vrsta primata tokom vremena, otkrili smo da ljudi imaju posebno visoke nivoe mo\u017edane integracije, osobito izme\u0111u tjemenog i frontalnog re\u017enja.<\/p>\n
No tako\u0111e smo otkrili kako pri tome nismo jedinstveni. Integracija izme\u0111u ovih re\u017enjeva bila je jednako visoka i kod neandertalaca.<\/p>\n
Posmatraju\u0107i promjene oblika tokom odrastanja, otkrili smo da je kod \u010dovjekolikih majmuna, poput \u0161impanze, integracija izme\u0111u mo\u017edanih re\u017enjeva usporediva s onom kod ljudi sve do adolescencije.<\/p>\n
\u0160to sve ovo zna\u010di? Rezultati pokazuju kako ono \u0161to nas razlikuje od ostalih primata nisu samo ve\u0107i mozgovi. Evolucija razli\u010ditih djelova na\u0161eg mozga dublje je integrirana i, za razliku od bilo kojeg drugog \u017eivu\u0107eg primata, isto zadr\u017eavamo do kraja odraslog \u017eivota.<\/p>\n
Ve\u0107i kapacitet za u\u010denje obi\u010dno je povezan sa \u201ejuvenilnim\u201d \u017eivotnim fazama. Pretpostavljamo da je sindrom Petra Pana odigrao sna\u017enu ulogu u evoluciji ljudske inteligencije.<\/p>\n
Postoji jo\u0161 jedna va\u017ena implikacija. Sve je jasnije da su neandertalci, dugo karakterisani kao brutalni i tupavi, bili prilagodljivi, sposobni i sofisticirani ljudi.<\/p>\n
Arheolo\u0161ki nalazi i dalje podr\u017eavaju njihov razvoj sofisticiranih tehnologija, od najranijih poznatih dokaza o struni, do proizvodnje katrana. Neandertalska umjetnost u pe\u0107inama pokazuje i to da su se prepu\u0161tali slo\u017eenom simboli\u010dkom razmi\u0161ljanju.<\/p>\n
Navedeni rezultati dodatno bri\u0161u svaku granicu izme\u0111u nas i njih. Uz to, mnogi su i dalje uvjereni da je neka uro\u0111ena superiorna intelektualna kvaliteta nama ljudima dala konkurentsku prednost, dopu\u0161taju\u0107i nam da svoje “inferiorne” ro\u0111ake potjeramo u izumiranje.<\/p>\n
Mnogo je razloga za\u0161to jedna grupa ljudi mo\u017ee dominirati ili \u010dak iskorijeniti druge. Rani zapadnja\u010dki nau\u010dnici su nastojali identifikovati karakteristike lobanje povezane s njihovom vlastitom “ve\u0107om inteligencijom” kako bi objasnili svjetsku dominaciju Evropljana. Naravno, sada znamo da oblik lobanje nema nikakve veze s tim.<\/p>\n
Mi ljudi smo mo\u017eda i sami bili opasno blizu izumiranja prije 70.000 godina.<\/p>\n