{"id":366728,"date":"2023-03-24T06:38:25","date_gmt":"2023-03-24T05:38:25","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=366728"},"modified":"2023-03-24T06:38:25","modified_gmt":"2023-03-24T05:38:25","slug":"nove-hantigtonijade","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2023\/03\/24\/nove-hantigtonijade\/","title":{"rendered":"Nove hantigtonijade"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e:\u00a0 Sre\u0107ko Pulig<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Ovaj tekst poku\u0161aj je da se na\u0111e poveznica izme\u0111u jedne ve\u0107 relativno stare knjige i aktualnog rata u Ukrajini. Knjiga koja \u0107e uskoro obilje\u017eiti tridesetu godi\u0161njicu prvog izdanja 1996. nosi naslov “Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka”, a njezin autor je ameri\u010dki politolog Samuel P. Huntington. U nas je prevedena ve\u0107 godinu kasnije, a s obzirom na na\u0161u tada\u0161nju tmurnu politi\u010dku situaciju imala je velik odjek. U mejnstrimu apologetski, na marginama kriti\u010dki. Uz ne\u0161to naknadne pameti mogli bismo je svrstati u \u017eanr liberalne paranoje, koja se nakupila po\u010detkom devedesetih godina u svijetu, kao i u nas. Na stra\u017enjoj korici \u010ditamo pohvale njenih apologeta me\u0111u kojima su Henry Kissinger, Zbigniew Brzezinski, Francis Fukuyama, Robin Harris i Richard Bernstein. Iz perspektive intelektualaca bliskih ameri\u010dkoj politici knjiga je ocjenjena kao briljantna i prevratni\u010dka. Ona nam govori \u0161to se ve\u0107 de\u0161ava ali, \u0161to je va\u017enije od toga, i kakva nas budu\u0107nost \u010deka. A ta bi budu\u0107nost mogla biti mra\u010dna, ako i dalje najve\u0107a svjetska sila ne shvati na vrijeme svoj polo\u017eaj u novonastalom sukobu civilizacija. Jer svijet je upravo pred njime.<\/p>\n

\u0160to donosi Huntingtonova politolo\u0161ka paradigma? Izvedemo li je u kratkim crtama ona glasi: “Fundamentalni izvor sukoba u novome svijetu ne\u0107e biti primarno ideolo\u0161ki ni primarno ekonomski. Velike podjele me\u0111u \u010dovje\u010danstvom i dominiraju\u0107i izvor sukoba bit \u0107e kulturne naravi. Nacionalne dr\u017eave ostat \u0107e najmo\u0107niji akteri u svjetskim stvarima, ali \u0107e se temeljni sukobi i konflikti svjetske politike doga\u0111ati me\u0111u narodima i grupama razli\u010ditih civilizacija. Sukob civilizacija vladat \u0107e svjetskom politikom.” A proro\u010dki ton skorog kraja svijeta, onakvog kakav smo poznavali, sa\u017eet je u re\u010denici: “Sukob izme\u0111u civilizacija bit \u0107e posljednja faza u evoluciji konflikata u modernom svijetu.”<\/p>\n

A \u0161to je za Huntingtona civilizacija? “Civilizacija je kulturni identitet. Sela, regije, etni\u010dke grupe, nacionalnosti, religijske grupe, sve to ima razli\u010dite i odvojene kulture na razli\u010ditim razinama kulturne heterogenosti.” Njegova projekcija uklju\u010duje osam suvremenih civilizacija. To su kineska, japanska, hinduska, islamska, pravoslavna, zapadna, latinoameri\u010dka i afri\u010dka. Sukobi civilizacija odigravat \u0107e se na njihovim razdjelnicama. Temeljne i stvarne razlike proizvod su stolje\u0107a modernizacije, koja slabi nacionalnu dr\u017eavu kao izvor identiteta. Javljaju se fundamentalisti\u010dki pokreti, a Zapad se na\u0161ao u dvostrukoj ulozi: on je “vrh mo\u0107i” koji obilje\u017eavaju i na otpor protiv vesternizacije i povratak vlastitim identitetima. Doma\u0107e elite pribjegavaju azijaciji, islamizaciji i rusifikaciji. Identiteti su primarno izra\u017eeni u etni\u010dkim i religijskim vezama, kao sukobi na relaciji “mi-oni”. Zato moramo razlikovati mikrokozmi\u010dku i makrokozmi\u010dku perspektivu svijeta i politike.<\/p>\n

Na mikrorazini susjedne grupe bore se du\u017e razdjelnica civilizacija. Ti su sukobi \u017eestoki, u vezi su s nadzorom teritorija i nadzorom jednih nad drugima. Na makrorazini dr\u017eave iz razli\u010ditih civilizacija natje\u010du se vojno i privredno, bore se za nadzor nad me\u0111unarodnim ustanovama i nadzor nad tre\u0107im stranama. One promi\u010du svoje partikularne politi\u010dke i religijske vrijednosti. Gdje je u svemu tome Ukrajina? Huntington bi vjerojatno priznao da ve\u0107 imamo posla s obje razine. Civilizacijske razdjelnice zamjenjuju politi\u010dke i ideolo\u0161ke granice hladnog rata. Naime, nakon navodnog nestanka ideolo\u0161kih podjela pojavile su se kulturno-civilizacijske razdjelnice izme\u0111u zapadnog kr\u0161\u0107anstva s jedne, i pravoslavnog kr\u0161\u0107anstva i islama s druge strane. Linija razgrani\u010denja izme\u0111u zapadnog i isto\u010dnog kr\u0161\u0107anstva prote\u017ee se du\u017e granice Finske i Rusije, balti\u010dkih zemalja i Rusije, presijeca Bjelorusiju i Ukrajinu itd. Po njemu dakle postoje tzv. raskoljene zemlje. Takva je i Ukrajina koja je podijeljena na vi\u0161e katoli\u010dku, zapadnu i pravoslavnu, isto\u010dnu Ukrajinu. Usput, na Balkanu ta linija prati povijesne granice Habsbur\u0161kog i Otomanskog carstva, \u010dine\u0107i Sloveniju i Hrvatsku dijelom Zapada (i prije nego \u0161to smo postali dio EU-a i NATO-a), dok je za ostale nejasno. Na Balkanu ta razdjelnica ne ocrtava samo razlike, nego je i linija krvavog sukoba. Prema drugoj terminologiji mi danas \u017eivimo “zamrznuti rat”. Kao vrhunac sukoba 1990-ih mo\u017eemo uzeti onaj Zapada i islama u zaljevskom ratu. Interakcija islama i Zapada je sukob civilizacija. Ostale sukobe civilizacija Huntington svodi na sukobe pripadnika razli\u010ditih objavljenih religija, svode\u0107i pritom civilizaciju na jednu dimenziju, onu religijsku. Zaklju\u010dno, budu\u0107i sukob odvijat \u0107e se izme\u0111u “Zapada i ostatka svijeta”.<\/p>\n

A \u0161to je predvidio za Ukrajinu? Poslije Ruske Federacija, Ukrajina je najmnogoljudnija i najva\u017enija biv\u0161a sovjetska republika. Iako je tokom povijesti u vi\u0161e navrata bila nezavisna, u suvremeno doba Ukrajina je, po Huntingtonu, “bila dio politi\u010dkog bi\u0107a kojim se upravljalo iz Moskve”. On uspostavlja kontinuitet izme\u0111u 1654. \u2013 kada je Bogdan Hmeljnicki, koza\u010dki vo\u0111a u ustanku protiv poljske vladavine, pristao da prisegne na vjernost ruskom caru, u naknadu za pomo\u0107 protiv Poljaka \u2013 i 1991. godine. Iznimka su samo tri godine nezavisnosti, od 1917. do 1920. Ukrajina je, kao \u0161to smo ve\u0107 spomenuli, raskoljena zemlja s dvije razli\u010dite kulture. Civilizacijska razdjelnica izme\u0111u Zapada i pravoslavlja stolje\u0107ima te\u010de kroz njezino sredi\u0161te. U zapadnoj Ukrajini mnogo je vjernika grkokatoli\u010dke crkve koja ima pravoslavne obrede, ali priznaje papu kao vrhovnog poglavara. Povijesno, zapadni Ukrajinci govore ukrajinski i “po svojim su svjetonazorima”, pi\u0161e Huntington, “\u017eestoki nacionalisti”. S druge strane, narod isto\u010dne Ukrajine prete\u017eno je pravoslavan i u velikoj ve\u0107ini govori ruski. U ranim devedesetima Rusi su \u010dinili 22 posto stanovni\u0161tva, a za 31 posto materinji jezik bio je ruski. U tom smislu Krim je ve\u0107inski ruski i bio je dio Ruske Federacije do 1954. godine, kada ga je Nikita Hru\u0161\u010dov predao Ukrajini.<\/p>\n

Razlike izme\u0111u isto\u010dne i zapadne Ukrajine o\u010dituju se, ka\u017ee Huntington, u stavovima tamo\u0161njeg stanovni\u0161tva. Krajem 1992. tre\u0107ina Rusa u zapadnoj Ukrajini \u2013 u usporedbi sa samo deset posto u Kijevu \u2013 izjavljivala je da su izlo\u017eeni proturuskoj netrpeljivosti. Raskol se o\u010ditovao na izborima koji su odr\u017eani u julu 1994. To\u010dnije re\u010deno u sukobu Leonida Krav\u010duka i Leonida Ku\u010dme, koji je za vrijeme kampanje uzimao instrukcije iz ukrajinskog. Ku\u010dma je pobijedio s 52 posto glasova. No to je samo kristaliziralo postoje\u0107i sukob, koji nije po\u010divao na etni\u010dkoj podjeli, nego na kulturnim razlikama.<\/p>\n

I sad slijedi odlomak koji pokazuje koliko je Huntington u svojim razmatranjima dugoro\u010dno omanuo. Istina, u tome nije bio iznimka. On je, naime, ustvrdio da je unato\u010d sporovima oko nuklearnog oru\u017eja, Krima, prava Rusa u Ukrajini, crnomorske flote i privrednih odnosa “ako je civilizacija odlu\u010duju\u0107i \u010dimbenik, mala vjerojatnost za nasilje izme\u0111u Ukrajinaca i Rusa”. To su dva slavenska, u prvom redu pravoslavna naroda koji su stolje\u0107ima imali prisne odnose i u kojima su mije\u0161ani brakovi uobi\u010dajeni. Do 1995., konstatira Huntington, gotovo nikakvo nasilje nije se pojavilo izme\u0111u Rusa i Ukrajinaca.<\/p>\n

Druga je mogu\u0107nost, prema autorovoj projekciji \u010dak vjerojatnija od prethodne, bila da se zemlja raspadne du\u017e svoje razdjelnice na dvije jedinice od kojih bi se isto\u010dna mogla stopiti s Rusijom. Mogu\u0107nost secesije prvi se put pojavila s obzirom na Krim. Krimska javnost bila je 70 posto ruska, a ipak je podr\u017eala nezavisnost Ukrajine od SSSR-a na referendumu 1991. godine. U maju sljede\u0107e godine zastupnici u krimskom parlamentu glasali su za nezavisnost od Ukrajine, da bi pod ukrajinskim pritiskom opozvao te glasove. No ruski parlament usporedo s time poni\u0161tio je odluku kojom je 1954. Krim prepu\u0161ten Ukrajini. U januaru 1994. na Krimu je za predsjednika izabran Jurij Me\u0161kov koji je kampanju vodio pod geslom “ujedinjenje s Rusijom”. “To je potaklo”, pisao je Huntington, “neke ljude da postave pitanje: ho\u0107e li Krim biti sljede\u0107i Nagorni Karabah ili Abhazija?” Odgovor je bio odlu\u010dno “Ne!”, a novi je krimski predsjednik ustuknuo pred obavezom da odr\u017ei referendum o nezavisnosti i umjesto toga je po\u010deo pregovarati s kijevskom vladom. Izbor “proruskog Ku\u010dme za ukrajinskog predsjednika dva mjeseca poslije toga ohladio je krimski \u017ear za secesijom”. Grkokatoli\u010dka zapadna Ukrajina mogla bi pak samostalno pre\u017eivjeti samo uz jaku i djelotvornu pomo\u0107 Zapada, a to podrazumijeva veliko pogor\u0161anje odnosa Zapada i Rusije, nalik na ono iz hladnog rata. Tako je to izgledalo jo\u0161 prije nekoliko desetlje\u0107a.<\/p>\n

Zato Huntington kao najvjerojatniji scenarij isti\u010de tre\u0107i: “da \u0107e Ukrajina ostati jedinstvena, ostati raskoljena, ostati nezavisna i da \u0107e op\u0107enito prisno sura\u0111ivati s Rusijom”. Kad rije\u0161e tranzicijske sporove, tvrdi autor, “najozbiljniji dugoro\u010dni sporovi bit \u0107e privredni, a njihovo rje\u0161avanje pospje\u0161it \u0107e djelomi\u010dno zajedni\u010dka kultura i prisne osobne veze”. “Rusko-ukrajinska spona”, pi\u0161e on, “za isto\u010dnu je Evropu, kao \u0161to je to naglasio John Morrison, isto \u0161to i francusko-njema\u010dka veza za zapadnu Evropu. Kao \u0161to potonja \u010dini sr\u017e Evropske unije, tako je ona prvotna bitna sr\u017e jedinstva pravoslavnog svijeta.”<\/p>\n

Ovdje \u0107emo stati s prepri\u010davanjem Huntingtonova bestselera o sukobu civilizacija i usredoto\u010dit \u0107emo se na nove hantigtonijade s ukrajinske, ruske i zapadne strane. Od slu\u017ebene Moskve nismo \u010duli da stoji na braniku pravoslavne civilizacije. Ali smo zato od Vladimira Putina \u010duli da Zapad propada u svojoj kulturnoj dekadenciji, a od ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da Ukrajina stoji na braniku evropske civilizacije. Da je ona na braniku Zapada postala je otrcana po\u0161tapalica razli\u010dito rangiranih politi\u010dara, publicista i drugih stvaralaca javnog mnijenja u sferi zapadnog utjecaja. Na ovome mjestu mo\u017eemo ponoviti tezu Borisa Budena da je Zapad u dvostrukoj situaciji. S jedne strane on postoji, prividno i preporo\u0111eno ujedinjen kao konkretna pomo\u0107 Ukrajini. Broji se naoru\u017eanje, puno vi\u0161e nego bilo kakvi uspjesi diplomacije. A s druge se strane mo\u017eemo upitati: \u0161to je Zapad? U Njema\u010dkoj postoji kulturna institucija koja se zove “biv\u0161i Zapad”, u analogiji s biv\u0161im Istokom. Ili kako neki Amerikanci zezaju Evropsku uniju kao naddr\u017eavu: Ima li ona predsjednika i broj telefona? A mi bismo se isto pitali i za fantazmagori\u010dni Zapad. Ili samo treba nazvati ameri\u010dkog predsjednika?<\/p>\n

Problem s Huntingtonovom knjigom, a onda i s takvim teorijama, nije u ovoj ili onoj faktografskoj gre\u0161ci, nego s postavljanjem pozornice za politike identiteta, kulturalizaciju politike, isticanje nacija i religija kao razdjelnica prema kojima je svijet navodno podijeljen. A na\u0161 je problem \u0161to nemamo nikakvu garanciju da lo\u0161e teorije ne mogu biti u upotrebi. Pa kad na vidiku nema ni\u0161ta inventivnije i konstruktivnije, igrajmo se opet “sukoba civilizacija”. Rje\u0161enje za rat u Ukrajini le\u017ei negdje sasvim drugdje. Da rat danas u\u010di ne\u010demu, mogli bismo za stvar mira prilo\u017eiti i na\u0161e krvavo iskustvo. Ali nismo do\u0161li dalje od “zamrznutog sukoba”.<\/p>\n

Portal Novosti<\/a><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

“Ako je civilizacija odlu\u010duju\u0107i \u010dimbenik, mala je vjerojatnost za nasilje izme\u0111u Ukrajinaca i Rusa”, pisao je 1996. Samuel P. Huntington u “Sukobu civilizacija”. Problem s njegovom knjigom nije u ovoj ili onoj faktografskoj gre\u0161ci, nego s postavljanjem pozornice za politike identiteta, kulturalizaciju politike, isticanje nacija i religija kao razdjelnica. A na\u0161 je problem \u0161to nemamo nikakvu garanciju da lo\u0161e teorije ne mogu biti u upotrebi<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":366729,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5,12],"tags":[3123,3124,1168],"class_list":["post-366728","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu","category-prica-dana","tag-hantington","tag-pulig","tag-ukrajina"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/366728","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=366728"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/366728\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":366730,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/366728\/revisions\/366730"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/366729"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=366728"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=366728"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=366728"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}