{"id":366334,"date":"2023-03-18T08:17:37","date_gmt":"2023-03-18T07:17:37","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=366334"},"modified":"2023-03-18T08:17:37","modified_gmt":"2023-03-18T07:17:37","slug":"lazni-aktivizam-drustvenih-mreza-2","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2023\/03\/18\/lazni-aktivizam-drustvenih-mreza-2\/","title":{"rendered":"La\u017eni aktivizam dru\u0161tvenih mre\u017ea"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Malcolm Gladwell<\/strong><\/p>\n

Jednog ponedeljka u \u010detiri i trideset poslijepodne, 1. februara 1960. godine, \u010detiri studenta su sjedjela za \u0161ankom na kojem se slu\u017eila hrana u restoranu Woolworth u centru grada Greensboro, u Sjevernoj Karolini. Oni su tada bili studenti prve godine na Poljoprivrednom i tehni\u010dkom fakultetu Sjeverne Karoline, crna\u010dkom fakultetu koji je od centra bio udaljen oko kilometar i po.<\/p>\n

\u201cMolim vas jednu kafu\u201d, rekao je jedan od studenata, Ezell Blair, konobarici.\u201cNe slu\u017eimo crnce\u201d, odgovorila je.<\/p>\n

\u0160ank u restoranu Woolworth je bio u obliku slova L i za njega je moglo sjesti \u0161ezdeset-\u0161estoro ljudi, dok je na drugom kraju bio snack bar za kojim se stajalo. Dio za sjedenje je bio za bijelce. Snack bar je bio za crnce. Druga radnica, crnkinja koja je radila u kuhinji, pri\u0161la je studentima i poku\u0161ala da ih upozori. \u201cVa\u0161e pona\u0161anje je glupo, nerazumno!\u201d, rekla im je. Oni se nisu pomjerili. Oko pet i trideset, prednji ulaz u radnju je zaklju\u010dan. \u010cetvorica su i dalje ostala da sjede. Na kraju su iza\u0161li na sporedna vrata. Vani se okupila grupa ljudi, uklju\u010duju\u0107i fotografa iz novina Greensboro Record. \u201cVrati\u0107u \u0107e sutra sa studentima Poljoprivrednog fakulteta\u201d, rekao je jedan od \u010detvorice studenata.Do jutra je protest porastao na dvadeset sedam mu\u0161karaca i \u010detiri \u017eene, uglavnom iz istog studentskog doma iz kojeg su bila prva \u010detvorica. Mu\u0161karci su bili obu\u010deni u odijela i kravate. Studenti su ponijeli sa sobom \u0161kolske knjige i u u\u010dili su sjede\u0107i za \u0161ankom. U srijedu su im se pridru\u017eili studenti iz crna\u010dke srednje \u0161kole, Dudley High, pa je broj protesnika porastao na osamdeset. Do \u010detvrtka je taj broj porastao na tri stotine, uklju\u010duju\u0107i tri bijelkinje, iz studentskom doma Greensboro, Univerziteta Sjeverne Karoline. Do subote je na \u201csjedeljci\u201d bilo \u0161est stotina ljudi. Ljudi su iza\u0161li na ulice. Bijeli tinejd\u017eeri su mahali zastavama Konfederacije (prim. prev. nekada\u0161nji robovlasni\u010dki jug). Neko je bacio petardu. U podne je stigao fudbalski klub Poljoprivrednog fakulteta. \u201cEvo sti\u017eu razbija\u010di\u201d, povikao je jedan od bijelih studenata.<\/p>\n

Do sljede\u0107eg ponedeljka, sjedeljke su se pro\u0161irile na Winston-Salem, koji je bio udaljen oko \u010detrdeset kilometara i Durham, na 75 kilometara odatle. Sutradan su se pridru\u017eili studenti sa U\u010diteljskog fakulteta Fayetteville Johnson C. Smith, u mjestu Charlotte, da bi se u srijedu uklju\u010dili i studenti sa Fakulteta St. Augustine i Univerziteta Shaw, u mjestu Raleigh. U \u010detvrtak i petak, protest je pre\u0161ao dr\u017eavnu granicu, zahvativ\u0161i Hampton i Portsmouth (Virginia), Rock Hill (Ju\u017ena Karolina), i Chattanooga (Tennessee). Do kraja mjeseca, sjedeljke su se pro\u0161irile po cijelom Jugu, sve do Teksasa na zapadu. \u201cSvakog studenta kojeg sam sreo pitao sam kako je bilo prvog dana protesta na njegovom kampusu\u201d, pisao je politi\u010dki teoreti\u010dar Michael Walzer za Dissent. \u201cOdgovor je bio uvijek isti: \u2018To je bilo poput groznice. Svi su htjeli da u\u010destvuju.\u2019\u201d Na kraju je nekih sedam hiljada u\u010desnika u\u010destvovalo u protestima. Na hiljade je uhap\u0161eno, a na hiljade je postalo jo\u0161 radikalnije. Ovi doga\u0111aji ranih \u0161ezdesetih su prerasli u rat za gra\u0111anska prava koji je zahvatio jug narednih godina te decenije \u2013 a sve se to de\u0161avalo bez e-mail-a, sms-a, Facebook-a, ili Twitter-a.Svijet je, ka\u017eu, usred revolucije. Nove alatke dru\u0161tvenih medija su nanovo izumile dru\u0161tveni aktivizam. Uz Facebook i Twitter i njima sli\u010dne dru\u0161tvene mre\u017ee, tradicionalni odnos izme\u0111u politi\u010dkih vlasti i volje javnosti je potpuno izmijenjen, olak\u0161avaju\u0107i nemo\u0107nima da me\u0111usobno sara\u0111uju, koordini\u0161u akcije i progovore o svojim problemima. Kada je deset hiljada protesnika iza\u0161lo na ulice Moldavije u prolje\u0107e 2009. godine, kako bi protestvovali protiv komunisti\u010dke vlade u toj dr\u017eavi, akcija je nazvana Twitter revolucija, zbog toga \u0161to je ova dru\u0161tvena mre\u017ea kori\u0161tena za okupljanje demonstratora. Nekoliko mjeseci kasnije, kada su studentski protesti uzdrmali Teheran, State Department je preduzeo nesvakida\u0161nji korak tra\u017ee\u0107i od Twitter-a da suspenduje zakazano odr\u017eavanje svoje web stranice, jer Administracija nije \u017eeljela da klju\u010dna alatka za organizovanje bude van upotrebe u jeku demonstracija. \u201cBez Twitter-a, ljudi u Iranu ne bi osje\u0107ali mo\u0107 i samopouzdanje da ustanu u odbranu slobode i demokratije\u201d, Mark Pfeifle, biv\u0161i savjetnik za dr\u017eavnu bezbjednost, je kasnije napisao, tra\u017ee\u0107i da Twitter bude nominovan za Nobelovu nagradu. Nekada su se aktivisti definisali prema svojim ciljevima, a sada se defini\u0161u prema alatkama. Facebook ratnici idu online kako bi se borili za promjene. \u201cVi ste na\u0161a jedina nada,\u201d James K. Glassman, biv\u0161i vi\u0161i zvani\u010dnik State Department-a, je rekao grupi cyber aktivista na nedavnoj konferenciji koju su sponzorisali Facebook, A. T. & T., Howcast, MTV, i Google. Stranice poput Facebook-a, rekao je Glassman, \u201cdaju SAD-u\u00a0 zna\u010dajnu komparativnu prednost nad teroristima. Prije izvjesnog vremena, rekao sam da nas je Al Qaeda \u2018jela za doru\u010dak\u2019 na Internetu.\u2019 To vi\u0161e nije slu\u010daj. Al Qaeda je ostala u Web 1.0. Internet je sada stvar interakcije i konverzacije.\u201d<\/p>\n

Ovo su jake, i zbunjuju\u0107e tvrdnje. Za\u0161to je bitno ko koga \u201cjede za doru\u010dak\u201d na internetu? Jesu li ljudi koje su uloguju na svoj Facebook nalog zaista na\u0161a jedina nada? A \u0161to se ti\u010de moldavijske Twitter revolucije, Evgeny Morozov, nau\u010dnik sa Stanforda koji je bio najuporniji kriti\u010dar digitalnog evan\u0111elizma, tvrdi da je Twitter imao slab zna\u010daj u Moldaviji, zemlji u kojoj postoji veoma mali broj korisnika Twitter-a. A mogu\u0107e je da to i nije bila revolucija, jer su protesti \u2013 kako sugeri\u0161e Anne Applebaum u Washington Post\u2014mogli biti i inscenirani od strane vlade. (U zemlji koja se paranoi\u010dno pla\u0161i rumunskog revan\u0161izma, protesnici su mahali rumunskom zastavom nad zgradom Parlamenta.) U slu\u010daju Irana, ljudi koji su se na Twiter-u bavili demonstracijama su uglavnom svi bili na Zapadu. \u201cVrijeme je da se uloga koju je Twitter imao u doga\u0111ajima u Iranu pravilno prika\u017ee,\u201d napisao je Golnaz Esfandiari ovog ljeta u listu Foreign Policy. \u201cProsto re\u010deno: U Iranu nije bilo Twitter revolucije.\u201d Uticajni blogeri, kao \u0161to je Andrew Sullivan, koji veli\u010da ulogu dru\u0161tvenih medija u Iranu, nastavlja Esfandiari, su pogre\u0161no shvatili situaciju. \u201cZapadni novinari koji nisu mogli, ili se nisu htjeli potruditi, da do\u0111u do ljudi koji su bili na mjestu doga\u0111aja u Iranu jednostavno su nalazili informacije na Twiter-u na engleskom jeziku, na temu izbora u Iranu\u201d, napisala je. \u201cU svemu tome, kao da se niko nije zapitao za\u0161to bi ljudi poku\u0161avali da koordini\u0161u proteste u Iranu na bilo kojem drugom jeziku osim na Farsi.\u201d<\/p>\n

Ne\u0161to od ove grandioznosti se moglo i o\u010dekivati. Inovatori imaju obi\u010daj da budu solipsisti. Oni \u010desto \u017eele da na silu uklope sve \u010dinjenice i iskustva u njihov novi model. Kao \u0161to je napisao istori\u010dar Robert Darnton, \u201c\u010cudo komunikacione tehnologije sada\u0161njosti proizvodi la\u017enu svijest o pro\u0161losti\u2014 \u010dak i u smislu da komunikacija nema istorije, ili da nema ni\u0161ta vrijedno pomena prije ere televizije i interneta.\u201d Ali u pitanju je ne\u0161to drugo, u pretjeranom entuzijazmu u vezi sa dru\u0161tvenim medijima, pedeset godina nakon jedne od najveli\u010danstvenijih epizoda dru\u0161tvenih previranja u ameri\u010dkoj istoriji, \u010dini se da smo zaboravili \u0161ta je aktivizam.Ranih \u0161ezdesetih Greensboro je bio mjesto gdje se na rasnu neposlu\u0161nost redovno uzvra\u0107alo nasiljem. \u010cetiri studenta koji su prvi sjeli za \u0161ank bili se prestra\u0161eni. \u201cDa je neko do\u0161ao iza mene i rekao \u2018Bu,\u2019 ja bih se sru\u0161io sa stolice\u201d, rekao je jedan od njih kasnije. Prvog dana, poslovo\u0111a restorana je obavijestio \u0161efa policije koji je odmah poslao dva policajca u restoran. Tre\u0107eg dana, banda bijelih siled\u017eija je do\u0161la za \u0161ank i nadmeno stala iza protesnika, mumljaju\u0107i prijetnje i epitete kao \u0161to je \u201c\u010di\u010dkoglavi crn\u010duga\u201d. Pojavio se i vo\u0111a lokalnog Ku Klux Klana. U subotu, tenzije su narasle, neko je prijavio da je postavljena bomba i cijeli restoran je morao biti evakuisan.Opasnost je bila jo\u0161 ve\u0107a tokom projekta \u201cLjeto mira\u201d 1964. godine u Misisipiju, jo\u0161 jedne od kampanja koje su prethodile pokretu za gra\u0111anska prava. Studentski nenasilni koordinacioni odbor je regrutovao stotine Sjevernjaka, ve\u0107inom bijelaca, nepla\u0107enih volontera, da vode \u201c\u0161kole slobode\u201d, registruju crne glasa\u010de i podignu svijesti o gra\u0111anskim pravima na Jugu. \u201cNiko ne smije nigdje i\u0107i sam, ali naro\u010dito ne u automobilu i ne no\u0107u,\u201d glasile su instrukcije koje su dobili. U roku od svega nekoliko dana kako su stigli u Misisipi, tri volontera\u2014Michael Schwerner, James Chaney, i Andrew Goodman\u2014su kidnapovani i ubijeni, a kasnije tokom ljeta, trideset sedam crna\u010dkih crkava je zapaljeno, a na desetine sigurnih ku\u0107a su ba\u010dene bombe; volonteri su pretu\u010deni, na njih je pucano, hap\u0161eni su i jurili su ih kamioneti puni naoru\u017eanih ljudi. \u010cetvrtina od ukupnog broja prijavljenih za program je odustala. Aktivizam koji dovodi u pitanje status quo\u2014koji napada duboko ukorijenjene probleme\u2014nije za slabi\u0107e.\u0160ta ljude \u010dini sposobnim za ovu vrstu aktivizma? Standfordski sociolog Doug McAdam je uporedio osobe prijavljene za \u201cLjeto mira\u201d koje su ostale u programu sa onima koje su odustale i otkrio da klju\u010dna razlika nije bila, kako bi se moglo o\u010dekivati, u ideolo\u0161kom \u017earu. \u201cSvi prijavljeni – u\u010desnici i oni koji su odustali\u2014su se jednako pokazali kao duboko posve\u0107eni, svjesni pobornici ciljeva i vrijednosti programa Ljeto mira,\u201d zaklju\u010dio je. Ono \u0161to je bilo va\u017enije je bio stepen li\u010dne veze u\u010desnika sa pokretom za gra\u0111anska prava. Od svih volontera je zatra\u017eeno da daju spisak li\u010dnih kontakata \u2013 ljudi za koje su htjeli da budu obavije\u0161teni o njihovim aktivnostim\u2014i ispostavilo se da su u\u010desnici, \u010de\u0161\u0107e nego oni koji su odustali od programa, imali bliske prijatelje koji su tako\u0111e i\u0161li u Misisipi. Aktivizam visokog rizika, zaklju\u010dio je McAdam, je fenomen \u201cjakih veza\u201d.Ovaj obrazac se stalno ponavlja. Jedna studija Crvenih brigada, talijanske teroristi\u010dke grupe iz sedamdesetih, je otkrila da je sedamdeset odsto regrutovanih ve\u0107 imalo najmanje jednog dobrog prijatelja u organizaciji. Isto va\u017ei i za ljude koji su se pridru\u017eili mud\u017eahedinima u Afganistanu. \u010cak i revolucionarne akcije koje djeluju spontano, kao \u0161to su demonstracije u Isto\u010dnoj Njema\u010dkoj koje su dovele do pada Berlinskog zida, su u sr\u017ei, fenomen jakih veza. Opozicioni pokret u Isto\u010dnoj Njema\u010dkoj se sastojao od nekoliko stotina grupa, od kojih je svaka imala u prosjeku dvanaest \u010dlanova. Grupe su imale ograni\u010den kontakt sa drugima, a u to vrijeme je samo trinaest odsto Isto\u010dnih Nijemaca imalo telefon. Sve \u0161to su znali je da se ponedeljkom nave\u010de, ispred Crkve Svetog Nikole u centru Lajpciga, ljudi okupljaju da bi iskazali svoju ljutnju na dr\u017eavu. A ono \u0161to je bilo presudno za to ko \u0107e se pojaviti su bili \u201ckriti\u010dni prijatelji\u201d\u2014\u0161to ste imali vi\u0161e prijatelja koji su bili kriti\u010dni prema re\u017eimu postojala je ve\u0107a vjerovatno\u0107a da \u0107ete se pridru\u017eiti protestima.Tako da je klju\u010dna \u010dinjenica u vezi sa \u010detvoricom studenata prve godine za \u0161ankom u Greensboro\u2014David Richmond, Franklin McCain, Ezell Blair, i Joseph McNeil\u2014 bio njihov me\u0111usobni odnos. McNeil i Blair su bili cimeri u studentskom domu Poljoprivrednog fakulteta Scott Hall. Richmond je dijelio sobu sa McCainom na spratu iznad, a Blair, Richmond, i McCain su svi i\u0161li u srednju \u0161kolu Dudley. Njih \u010detvorica bi prokrijum\u010darili pivo u studentski dom i razgovarali do kasno u no\u0107 u Blairovoj i McNeilovoj sobi. Svi bi se prisjetili ubijstva Emmett Till 1955. godine, bojkota autobuskog prevoza u Montgomeriju iste godine, i obra\u010duna u Little Rock 1957. godine. Sjedeljka u Woolworth je bila McNeilova ideja. Razgovarali su o tome gotovo mjesec dana. Zatim je McNeil do\u0161ao u sobu i pitao ostale da li su spremni. Nastala je pauza, a McCain je rekao, na na\u010din koji je mogu\u0107 samo me\u0111u ljudima koji razgovaraju do kasno u no\u0107, \u201cJeste li kukavice?\u201d. Ezell Blair je skupio hrabrosti da sljede\u0107eg dana tra\u017ei kafu jer su uz njega bili njegov cimer i dva dobra prijatelja iz srednje \u0161kole.Aktivizam koji se vezuje uz dru\u0161tvene medije uop\u0161te nije ovakav. Platforme dru\u0161tvenih medija su izgra\u0111ene na slabim vezama. Na Twitter-u mo\u017eete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljudi koje mo\u017eda nikad niste upoznali. Facebook je alatka za efikasno upravljanje poznanstvima, za odr\u017eavanje veze sa ljudima sa kojima u suprotnom ne biste mogli ostati u vezi. Zbog toga mo\u017eete imati hiljadu \u201cprijatelja\u201d na Facebooku, \u0161to nikada ne biste mogli u stvarnom \u017eivotu.Ovo je na mnogo na\u010dina divna stvar. I slabe veze imaju svoje prednosti, kako je primijetio sociolog Mark Granovetter. Na\u0161i poznanici\u2014ne na\u0161i prijatelji\u2014su na\u0161 najve\u0107i izvor novih ideja i informacija. Internet nam omogu\u0107ava da eksploati\u0161emo prednosti ovakvih udaljenih veza uz zadivljuju\u0107u efikasnost. To je sjajno za \u0161irenje inovacija, interdisciplinarnu saradnju, povezivanje prodavaca i kupaca, i za ostale vrste logistike. Ali slabe veze rijetko vode u aktivizam visokog rizika.U novoj knjizi pod nazivom \u201cEfekat vilinog konjica: Brz, u\u010dinkovit i mo\u0107an na\u010din upotrebe dru\u0161tvenih medija za postizanje dru\u0161tvenih promjena,\u201d biznis konsultant Andy Smith i profesor sa Poslovnog fakulteta Stanford Jennifer Aaker navode pri\u010du Sameer Bhatia, mladog preduzetnika iz Silikonske doline koji se razbolio od akutne leukemije. To je savr\u0161ena ilustracija prednosti dru\u0161tvenih medija. Bhatia je morao uraditi transplantaciju ko\u0161tane sr\u017ei, ali nije mogao na\u0107i odgovaraju\u0107eg donatora me\u0111u rodbinom i prijateljima. Najve\u0107a vjerovatno\u0107a je postojala me\u0111u pripadnicima iste etni\u010dke grupe, a u dr\u017eavnom registru donatora ko\u0161tane sr\u017ei bilo je malo ljudi iz ju\u017ene Azije. Njegov poslovni partner je zatim poslao e-mail obja\u0161njavaju\u0107i u kakvoj je Bhatia situaciji na adrese vi\u0161e od \u010detiri stotine poznanika, koji su dalje proslijedili\u00a0 e-mail svojim poznanicima; Facebook i YouTube su bili posve\u0107eni kampanji Pomozimo Sameer. Na kraju je registrovano gotovo dvadeset pet hiljada novih donatora ko\u0161tane sr\u017ei, i Bhatia je prona\u0161ao odgovaraju\u0107eg donatora.Ali kako je kampanja postigla da se tako mnogo ljudi prijavilo? Tako \u0161to nisu tra\u017eili mnogo od njih. To je jedini na\u010din da uti\u010dete na nekog koga zapravo ne poznajete da uradi ne\u0161to za vas. Mo\u017eete pridobiti hiljade ljudi da se registruju kao donatori, jer je to veoma lako uraditi. Treba samo da po\u0161aljete bris iz usta -a vjerovatno\u0107a da je va\u0161a ko\u0161tana sr\u017e kompatibilna sa osobom kojoj je potrebna je veoma mala\u2014 i provedete nekoliko sati u bolnici. Doniranje ko\u0161tane sr\u017ei nije mala stvar. Ali ne uklju\u010duje finansijski ili li\u010dni rizik; Ne zna\u010di da treba da provedete ljeto bje\u017ee\u0107i pred kamionima naoru\u017eanih ljudi. Od vas se ne tra\u017ei da se suprotstavite dru\u0161tveno uvrije\u017eenim normama i praksama. Ustvari, to je vrsta posve\u0107enosti koja \u0107e vam donijeti samo dru\u0161tveno priznanje i pohvalu.Propovjednici dru\u0161tvenih medija ne razumiju tu razliku; \u010dini se da oni vjeruju da je Facebook prijatelj isto \u0161to i pravi prijatelj i da je prijavljivanje u registar donatora u Silikonskoj dolini danas aktivizam u istom smislu kao sjedenje za rasno podijeljenim \u0161ankom u Greensboro 1960. godine. \u201cDru\u0161tvene mre\u017ee su naro\u010dito uspje\u0161ne u podizanju motivacije,\u201d pi\u0161u Aaker i Smith. Ali to nije istina. Dru\u0161tvene mre\u017ee su uspje\u0161ne u podizanju u\u010de\u0161\u0107a\u2014tako \u0161to smanjuju nivo motivacije koji je potreban za u\u010de\u0161\u0107e. Facebook stranica Koalicije Spasimo Darfur ima 1,282,339 \u010dlanova, koji su donirali u prosjeku devet centi svako. Sljede\u0107a najve\u0107a dobrotvorna akcija za Darfur na Facebook-u ima 22,073 \u010dlanova, koji su donirali u prosjeku trideset pet centi. Pomozite da spasimo Darfur ima 2,797 \u010dlanova, koji su dali u prosjeku petnaest centi.<\/p>\n

Glasnogovornik za Koaliciju Spasimo Darfur je rekao za Newsweek, \u201cMi ne vrednujemo ne\u010diji doprinos pokretu prema tome koliko su novca dali. To je mo\u0107an mehanizam za anga\u017eovanje ove kriti\u010dne populacije. Oni informi\u0161u svoju zajednicu, prisustvuju doga\u0111ajima, volontiraju. To nije ne\u0161to \u0161to mo\u017eete izmjeriti gledaju\u0107i spisak donacija.\u201d Drugim rije\u010dima, Facebook aktivizam je uspje\u0161an ne tako \u0161to motivi\u0161e ljude da se stvarno \u017ertvuju, ve\u0107 tako \u0161to ih motivi\u0161e da rade stvari koje ljudi rade kada su dovoljno motivisani da se zaista \u017ertvuju. Daleko je to od \u0161anka u Greensboro.Studenti koji su se pridru\u017eili sjedeljkama \u0161irom Juga tokom zime 1960. godine opisuju pokret kao groznicu. Ali pokret za gra\u0111anska prava je bio vi\u0161e kao vojna kampanja nego kao zaraza. Kasnih pedesetih je bilo \u0161esnaest sjedeljki u raznim gradovima na Jugu, petnaest su ranije organizovale organizacije za gra\u0111anska prava kao \u0161to su N.A.A.C.P. i CORE. Izvidjeli su mogu\u0107e lokacije za aktivizam. Napravili su planove. Aktivisti pokreta su dr\u017eali obuke i pru\u017eali uto\u010di\u0161te za budu\u0107e protesnike. \u010cetvorka iz Greensboro su bili proizvod ove prethodnice: svi su bili \u010dlanovi Omladinskog vije\u0107a\u00a0 N.A.A.C.P.. Bili su bliski sa \u0161efom lokalnog ogranka N.A.A.C.P. Bili su upoznati sa ranijim talasom sjedeljki u Durhamu, i u\u010destvovali u seriji sastanaka u okviru pokreta u crkvama aktivista. Kada se pokret sjedeljki pro\u0161irio iz Greensboro na cijeli Jug, nije se \u0161irio ravnomjerno. \u0160irio se u onim gradovima koji su imali postoje\u0107e \u201ccentre pokreta\u201d- jezgro posve\u0107enih i obu\u010denih aktivista spremnih da groznicu pretvore u akciju.Pokret za gra\u0111anska prava je bio aktivizam visokog rizika. Tako\u0111e je bio, \u0161to je klju\u010dno, strate\u0161ki aktivizam: otpor sistemu izveden sa precizno\u0161\u0107u i disciplinom. N.A.A.C.P. je bila centralizovana organizacija, vo\u0111ena iz Njujorka prema strogo definisanim operativnim procedurama. Na Konferenciji hri\u0161\u0107anskih vo\u0111a Juga, Martin Luther King, Jr., je bio apsolutan autoritet. U centru pokreta je bila crna\u010dka crkva, koja je imala, kako je istakao Aldon D. Morris u svojoj odli\u010dnoj studiji 1984. godine, \u201cKorjeni Pokreta za gra\u0111anska prava,\u201d jasnu podjelu poslova me\u0111u mnogobrojnim odborima i disciplinskim grupama. \u201cSvaka grupa je bila zadu\u017eena za odre\u0111en zadatak i koordinisala je svoje aktivnosti preko nadle\u017enih struktura,\u201d pi\u0161e Morris. \u201cPojedinci su bili odgovorni za zadatke koji su im dodijeljeni, a ve\u0107e konflikte je rje\u0161avao sve\u0161tenik, koji je obi\u010dno imaju vrhovnu vlast nad kongregacijom.\u201dOvo je druga klju\u010dna razlika izme\u0111u tradicionalnog aktivizma i online varijante: dru\u0161tveni mediji nemaju ovakvu hijerarhijsku organizaciju. Facebook i njemu sli\u010dni su poput alatki za izgradnju mre\u017ea, koje su suprotne, po strukturi i prirodi, hijerarhiji. Za razliku od hijerarhija, sa pravilima i procedurama, mre\u017ee ne kontroli\u0161e jedna centralna vlast. Odluke se donose putem konsenzusa, a veze koje povezuju ljude sa grupom su labave.<\/p>\n

Ova struktura \u010dini mre\u017ee veoma fleksibilnim i prilagodljivim u situacijama s niskim rizikom. Wikipedia je savr\u0161en primjer. Ne postoji urednik koji sjedi u Njujorku i upravlja objavljenim informacijama. Informacije objavljuju pojedinci. Kada bi se svi unosi u Wikipediji sutra izbrisali, sadr\u017eaj bi brzo bio povra\u0107en, jer to se de\u0161ava kada hiljade pojedinaca spontano posvete svoje vrijeme nekom zadatku.Ima mnogo stvari, me\u0111utim, koje mre\u017ea ne radi dobro. Automobilske kompanije mudro koriste mre\u017eu kako bi organizovali stotine dobavlja\u010da, ali ne i za dizajn automobila. Niko ne vjeruje da se artikulisanje koherentne filozofije dizajna najbolje posti\u017ee ra\u0161irenim, obezglavljenim sistemom organizacije. Mre\u017ee nemaju centralizovanu strukturu vo\u0111stva i jasne granice nadle\u017enosti, pa imaju prave pote\u0161ko\u0107e u postizanju konsenzusa i postavljanju ciljeva. Oni ne mogu razmi\u0161ljati strate\u0161ki; oni su hroni\u010dno podlo\u017eni konfliktu i gre\u0161kama. Kako napraviti te\u017eak izbor izme\u0111u taktika ili strategija ili filozofskog pravca kada svi imaju jednako pravo da daju svoje mi\u0161ljene?Palestinska oslobodila\u010dka organizacija je po\u010dela kao mre\u017ea, a stru\u010dnjaci za me\u0111unarodne odnose Mette Eilstrup-Sangiovanni i Calvert Jones tvrde u nedavnom eseju u International Security da je to razlog \u0161to su zapali u takve probleme kako su rasli: \u201cStrukturalne karakteristike tipi\u010dne za mre\u017ee\u2014odsustvo centralne vlasti, autonomija protivni\u010dkih grupa, i nesposobnost da se arbitriraju sva\u0111e kroz formalne mehanizme\u2014u\u010dinili su P.L.O. pretjerano ranjivim na vanjsku manipulaciju i unutra\u0161nje konflikte.\u201d<\/p>\n

\u201cU Njema\u010dkoj sedamdesetih\u201d, nastavljaju oni, \u201cdaleko slo\u017eniji i uspje\u0161niji ljevi\u010darski teroristi su se uglavnom hijerarhijski organizovali, sa profesionalnim menad\u017ementom i jasnom podjelom poslova. Oni su bili geografski koncentrisani na univerzitete, gdje su mogli uspostaviti centralno vo\u0111stvo, povjerenje, zajedni\u0161tvo putem redovnih, sastanaka licem u lice.\u201d Rijetko su izdavali svoje drugove po oru\u017eju tokom policijskih ispitivanja. Njihovi suparnici desni\u010dari su bili organizovani kao decentralizovane mre\u017ee i nisu imali takvu disciplinu. Ove grupe su redovno infiltrirane, a \u010dlanovi, kada bi bili uhap\u0161eni, brzo su odavali svoje drugove. Sli\u010dno tome, Al Qaeda je bila najopasnija kada je bila jedinstvena hijerarhija. Sada kada se ra\u0161trkala u mre\u017eu, pokazala se daleko manje uspje\u0161nom.Nedostaci mre\u017ea rijetko dolaze do izra\u017eaja ako mre\u017ea nije zainteresovana za sistematske promjene\u2014ako samo \u017eeli da upla\u0161i ili ponizi ili privu\u010de pa\u017enju\u2014ili ako nema potrebe za strate\u0161kim razmi\u0161ljanjem. Ali ako preuzimate mo\u0107an i organizovan sistem morate biti hijerarhija. Bojkot autobuskog prevoza u Montgomeriju je zahtijevao u\u010de\u0161\u0107e desetina hiljada ljudi koji su\u00a0 zavisili od javnog prevoza da bi putovali na posao i s posla svaki dan. To je trajalo godinu dana. Kako bi ubijedili ove ljude da ostanu vjerni cilju, organizatori bojkota su zadu\u017eili sve lokalne crn\u010dke crkve da odr\u017eavaju moral, i organizovali besplatnu alternativnu slu\u017ebu prevoza privatnim automobilima sa \u010detrdeset osam dispe\u010dera i \u010detrdeset dvije polazne stanice. \u010cak je Vije\u0107e bijelih gra\u0111ana, kako je King kasnije rekao, priznalo da je sistem prevoza privatnim automobilima radio sa \u201cvojni\u010dkom precizno\u0161\u0107u\u201d. Do Kingovog dolaska u Birmingham, za vrhunac obra\u010duna sa \u0161efom policije Eugene (Bull) Connor, on je imao bud\u017eet od milion dolara i stotinu stalnih \u010dlanova na terenu, podijeljenih u radne jedinice. Sama operacija je bila podijeljena u postepeno eskaliraju\u0107e faze, unaprijed planirane. Podr\u0161ka je davana na redovnim masovnim sastancima koji su se naizmjeni\u010dno odr\u017eavali u crkvama u gradu.Bojkoti i sjedeljke i nenasilni otpor \u2013 koji su bili odabrano oru\u017eje za Pokret za gra\u0111anska prava \u2013 su visoko rizi\u010dne strategije. Ostavljaju malo prostora za konflikt i gre\u0161ku.Ako samo jedan protesnik odstupi od plana i odgovori na provokaciju, moralni legitimitet cijelog protesta je kompromitovan. Entuzijaste za dru\u0161tvene medije bi nas \u017eeljeli ubijediti da bi Kingov zadatak u Birminghamu bio daleko lak\u0161i da je on mogao komunicirati sa svojim sljedbenicima putem Facebooka, i zadovoljio se komunikacijom putem Tweetter-a iz zatvora u Birminghamu. Ali mre\u017ee su komplikovane: sjetite se beskrajnog ispravljanja i prepravljanja, dopuna i debata, koje su karakteristi\u010dne za Wikipediju. Da je Martin Luther King, Jr. poku\u0161ao da izvr\u0161i wiki-bojkot u Montgomeriju, bio bi prega\u017een bijelom strukturom mo\u0107i. A od kakve bi koristi bila alatka za digitalnu komunikaciju u gradu gjde se do devedeset osam odsto crna\u010dke zajednice moglo do\u0107i svake nedjelje ujutro u crkvi? Stvari koje su Kingu bile potrebne u Birminghamu\u2014disciplina i strategija\u2014su stvari koje online dru\u0161tveni mediji ne mogu pru\u017eiti.<\/p>\n

Biblija pokreta dru\u0161tvenih medija je \u201cEvo nama svakoga\u201d, koju je napisao Clay Shirky. Shirky, koji predaje na Univerzitetu\u00a0 New York, je htio da poka\u017ee organizacijsku mo\u0107 Interneta, a on po\u010dinje pri\u010dom o Evanu, koji je radio na Wall Street, i njegovoj djevojci Ivanni, nakon \u0161to je ona zaboravila svoj mobilni telefon, skupi Sidekick, na zadnjem sjedi\u0161tu njujor\u0161kog taksija. Telefonska kompanija je prenijela sve podatke sa Ivaninog izgubljenog telefona na novi telefon, da bi poslije toga ona i Evan otkrili da je Sidekick sada bio u rukama tinejd\u017eerke iz Kvinsa, koja ga je koristila da fotografi\u0161e sebe i svoje prijatelje.<\/p>\n

Kada je Evan poslao mail tinejd\u017eerki, Sashi, tra\u017ee\u0107i telefon nazad, ona je odgovorila da njegovo \u201cbijelo dupe\u201d nije zaslu\u017eilo da ga dobije nazad. Ljut, on je napravio web stranicu sa njenom slikom i opisao \u0161ta se desilo. Proslijedio je link svojim prijateljima, a oni su ga proslijedili svojim. Neko je prona\u0161ao Sashinog momka na MySpace, i link se pojavio na web stranici. Neko je prona\u0161ao njenu adresu na internetu i snimio video\u00a0 njene ku\u0107e prolaze\u0107i kraj nje; Evan je postavio video na stranicu. Pri\u010du je preuzeo Digg, filter za vijesti. Evan je sada ve\u0107 primao deset e-mail-ova u minuti. Napravio je oglasnu plo\u010du za \u010ditaoce da podijele svoje pri\u010de, ali je ona kolabirala pod navalom pristiglih odgovora. Evan i Ivanna su oti\u0161li u policiju, ali je policija stavila izvje\u0161taj pod \u201cizgubljeno\u201d, a ne \u201cukradeno\u201d, \u010dime se slu\u010daj\u00a0 zatvorio. \u201cDo sada su ve\u0107 milioni \u010ditalaca pratili pri\u010du\u201d, pi\u0161e Shirky, \u201ca desetine velikih novina su prenijele pri\u010du.\u201d Popustiv\u0161i pod pritiskom, njujor\u0161ka policija je ponovo klasifikovala predmet pod \u201cukraden\u201d.\u201d Sasha je uhap\u0161ena, a Evan je prijateljici vratio Sidekick.Argument koji daje Shirky je da se ovako ne\u0161to nikada ne bi moglo desiti prije ere interneta\u2014i on je u pravu. Evan nikada ne bi mogao u\u0107i u trag Sashi. Pri\u010da o Sidekick-u nikada ne bi bila objavljena. Nikada ne bi bila skupljena armija ljudi za ovu bitku. Policija ne bi popustila pod pritiskom jedne osobe koja je zagubila ne\u0161to trivijalno poput mobilnog telefona. Pri\u010da, prema Shirky, ilustruje \u201clako\u0107u i brzinu kojom se grupa mo\u017ee mobilisati za ispravan cilj\u201d u doba interneta.Shirky smatra da je ovaj model aktivizma napredniji. Ali to je jednostavno forma organizovanja koja preferira slabe veze koje nam pru\u017eaju informacije nasuprot jakim vezama koje nam poma\u017eu da istrajemo kada se suo\u010dimo sa opasno\u0161\u0107u. To preusmjerava na\u0161u energiju sa organizacija koje promovi\u0161u strate\u0161ku i disciplinovanu aktivnost prema onima koje promovi\u0161u fleksibilnost i prilagodljivost. Na taj na\u010din je aktivistima lak\u0161e da se izraze, a te\u017ee da time izvr\u0161e neki uticaj. Instrumenti dru\u0161tvenih medija su dobri da se postoje\u0107i dru\u0161tveni poredak u\u010dini efikasnijim. Oni nisu prirodan neprijatelj statusu quo. Ako smatrate da je svijetu potrebno samo da se malo zagladi, to ne bi trebalo da vam smeta. Ali ako mislite da jo\u0161 uvijek ima \u0161ankova koje treba integrisati, trebalo bi da se zamislite nad ovim.<\/p>\n

Shirky zavr\u0161ava pri\u010du o izgubljenom Sidekick-u pitaju\u0107i pretenciozno, \u201c\u0160ta je sljede\u0107e?\u201d\u2014nesumnjivo zami\u0161ljaju\u0107i budu\u0107e talase digitalnih protesnika. Ali on je ve\u0107 dao odgovor na to pitanje. Ono \u0161to \u0107e se sljede\u0107e desiti je – jo\u0161 istog. Umre\u017een svijet na slabim vezama je dobar u stvarima kao \u0161to je pomaganje ljudima sa Wall Street-a da vrate svoje telefone od tinejd\u017eerki. Viva la revoluci\u00f3n.<\/p>\n

Original : The New Yorker\/Buka<\/p>\n

Tekst sa engleskog prevela i prilagodila Milica Plav\u0161i\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\u00a0
\nPlatforme dru\u0161tvenih medija su izgra\u0111ene na slabim vezama. Na Tviteru-u mo\u017eete slijediti (ili vas mogu slijediti) ljude koje mo\u017eda nikad niste upoznali. Facebook je alatka za efikasno upravljanje poznanstvima, za odr\u017eavanje veze sa ljudima sa kojima u suprotnom ne biste mogli ostati u vezi.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":350816,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-366334","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/366334","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=366334"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/366334\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":366336,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/366334\/revisions\/366336"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/350816"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=366334"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=366334"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=366334"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}