{"id":365848,"date":"2023-03-10T06:58:22","date_gmt":"2023-03-10T05:58:22","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=365848"},"modified":"2023-03-10T06:58:22","modified_gmt":"2023-03-10T05:58:22","slug":"feminizam-cvijeca","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2023\/03\/10\/feminizam-cvijeca\/","title":{"rendered":"Feminizam cvije\u0107a"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Olja Savi\u010devi\u0107 Ivan\u010devi\u0107<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Prije nekih godinu-dvije dobila sam pomalo neobi\u010dan poziv male kreativne zagreba\u010dke firme koja se bavi uzgojem i prodajom biljaka za sadnju: predlo\u017eili su mi da za njih napi\u0161em kratku pri\u010du o mimozi. Bila bi to pri\u010da, rekli su, koja slavi osjetljivost. Ideja mi se svidjela, mimoza je interesantna biljka, tako kontradiktorna da se mo\u017ee re\u0107i da ima osobnost: u toj se svojoj osjetljivosti hrabro pojavljuje ve\u0107 u zimu, puno prije ostalih vjesnika prolje\u0107a, prva je onako rasko\u0161no \u017euta, mirisna i lijepa usprkos mrazovima; ako je takne\u0161 samo malo ja\u010de, njeni cvjeti\u0107i se pretvore u prah, ali tako\u0111er ima bodlje i mo\u017ee\u0161 se na nju ubosti do krvi. Mimoza je tanko\u0107utna u toj mjeri da je postala metafora, jer pru\u017ea nje\u017enost i treba nje\u017enost. \u0160to \u010dak i nije antropomorfizacija, za nju je to pitanje \u017eivota. Ako smo pa\u017eljivi prema mimozi, bit \u0107e sve okej. Tako sam naivno razmi\u0161ljala, bez pravog predznanja o biljnom svijetu, a onda je stigao otrje\u017enjuju\u0107i mejl u kojem je voditeljica ovog cvjetnog projekta objasnila da \u0107e, do daljnjeg, morati odustati od mimoze, jer su istra\u017eivanja pokazala da se radi o vrlo toksi\u010dnoj biljci, \u010diji bi listovi, ako ih netko proguta, mogli biti smrtonosni, a njihova firma, logi\u010dno, ne \u017eeli preuzeti takvu odgovornost. Vidi\u0161 ti mimoze, pomislila sam, tihi ubica, \u0161to nam sve iz potaje prijeti, dobro smo i \u017eivi.<\/p>\n

I ba\u0161 je mimoza cvijet koji svake velja\u010de poklanjam k\u0107eri za ro\u0111endan ili, koji dan kasnije, prijateljicama za Dan \u017eena. Nisam, naravno, prekinula s tim obi\u010dajem, jer mimoze ipak ne ska\u010du ljudima u usta. Ne zaboravi da ne smije\u0161 \u017evakat mimozu, rekla sam k\u0107eri i ove godine kad sam joj darovala cvijet. Volim poklanjati i primati cvije\u0107e i pretpostavljam da nisam ciljana publika hita Milley Cyrus gdje osna\u017eena lirska protagonistkinja, nakon ljubavnog kraha, sama sebi kupuje cvije\u0107e. Pitam k\u0107er \u0161to misli o tome. Zna\u0161 da ne volim takvu muziku, ni prvolopta\u0161ki feminizam, ka\u017ee. Kad sam ja imala dvadeset i jednu, odgovorila sam, nije bilo prvolopta\u0161kog feminizma (\u0161to god to zna\u010dilo), postojao je samo jedan obi\u010dan najobi\u010dniji feminizam, po\u017eeljan kao baba roga iza zavjese. No oduvijek su postojale i pjesmice u kojima \u017eene veselo zapoma\u017eu kako su sna\u017ene i kako mogu bez nekog pogre\u0161nog tipa. Tako da to nije feminizam, to je prikriveni stockholmski sindrom. Zaklju\u010dim.<\/p>\n

Veza feminizma i cvije\u0107a opjevana je u jednoj od himni feministi\u010dkog pokreta, pjesmi \u201eKruh i ru\u017ee\u201c koja je nastala 1912. za vrijeme \u0161trajka radnica u tekstilnim tvornicama protiv \u201eprosja\u010dkih pla\u0107a i rada djece\u201c, a nije naodmet prisjetiti se teksta:<\/p>\n

\u201eDok mar\u0161iramo, mar\u0161iramo u ljepoti dana,<\/p>\n

Milijuni zamra\u010denih kuhinja, tisu\u0107e posivjelih zdanja,<\/p>\n

Dotaknuti su sjajem svim koji iznenadno sunce pru\u017ea<\/p>\n

Jer ljudi \u010duju na\u0161 pjev: Kruha i ru\u017ea! Kruha i ru\u017ea!\u201c<\/p><\/blockquote>\n

Pjesnikinja i jedna od ikona feminizma Emiliy Dickinson vi\u0161e je nego do vlastite sobe dr\u017eala do vlastitog vrta, a od cvjetova iz svog cvjetnjaka napravila je prekrasan herbarij od 66 stranica u kojem su biljke slo\u017eene na na\u010din jedne pjesnikinje: vrlo precizno i uredno, ali zaigrano, neobi\u010dno i prkose\u0107i nekoj strogoj botani\u010dkoj logici. Danas je ovaj herbarij dostupan i na internetu, a vrijedi si priu\u0161titi takvo vedro iskustvo na sivom rubu zime.<\/p>\n

O herbarijima je lijepo i informativno pisala Vesna Vukovi\u0107, koja u svom tekstu za Kulturpunkt spominje i herbarij revolucionarke Rose Luxemburg. \u017dena koja je bila \u201eo\u0161tri ma\u010d i plamen revolucije\u201c, kako ju je nazvala suborkinja Clara Zetkin, na svojim je putovanjima izme\u0111u politi\u010dkih govora, \u010dije su se superiornosti pla\u0161ili mu\u0161karci onoga doba, brala i sakupljala cvjetove sla\u017eu\u0107i u svom herbariju biljni arhiv u kojem je o\u010duvana krhkost sna o boljoj i nje\u017enijoj sutra\u0161njici.<\/p>\n

Pri\u010dam o tome s k\u0107eri i usput napominjem kako smo mi praunuke lugara, biv\u0161eg te\u017eaka, koji je ostavio kupus, bob i lozu da bi sadio cvije\u0107e i ukrasno bilje, ure\u0111ivao javne prostore i parkove. Prema pri\u010dama i fotografijama, bio je pravi pater familias, ali ipak s puno smisla za jorgovane, ru\u017eice i \u0111irane. Uostalom, najnje\u017enija slika koju imam na vlastitog oca, unuka spomenutog lugara, ona je kad ozareno pri\u010da koliko voli poljsko cvije\u0107e i turske karanfil\u010di\u0107e koji su rasli po krovovima, izme\u0111u crijepova dalmatinskih ku\u0107a. Omiljeni cvijet mog oca: \u017euta ru\u017ea. Svaki otac bi trebao imati svoj omiljeni cvijet za koji njegova djeca znaju.<\/p>\n

Ba\u0161 mi je \u017eao, ka\u017ee k\u0107er, \u0161to se stvari nisu tako razvijale. Bilo bi bolje da je obrnuto, bilo bi bolje da su mu\u0161ki u\u010dili od \u017eena. Da su ljudi generalno pa\u017eljiviji, da vi\u0161e brinu jedni o drugima, o \u017eivim bi\u0107ima i o stvarima, kuhaju skupa, igraju se s klincima i te \u201e\u017eenskaste\u201c stvari, na kraju krajeva da jedni drugima poklanjaju to glupo cvije\u0107e, razgovaraju i pokazuju emocije jo\u0161 nekome osim psihoterapeutu. Da su mu\u0161karci malo vi\u0161e preuzeli od \u017eenske tradicije, sve bi bilo bolje i pitomije, misli k\u0107er. To je i jedini na\u010din da \u017eene imaju vi\u0161e vremena za normalan \u017eivot i zabavu i rad. A i mu\u0161kima bi bilo bolje, ka\u017ee ona.<\/p>\n

Bilo bi bolje i zapravo je potpuno jednostavno, ali nije realno, pogotovo ne na Balkanu, ovdje ve\u0107ina tipova jo\u0161 uvijek misli da bi im od toga otpala ona stvar. Ovako, jedni \u0107emo drugima uskoro dolazit samo u goste, ka\u017eem ja. Ukoliko ne pobijede ovi kle\u010davci koji mole na Trgu da nas sve zatvore u \u201ezamra\u010dene kuhinje\u201c pa sve ode u drugom smjeru. Sjeti se Irana, sjeti se Afganistana prije nekoliko desetlje\u0107a, a pogledaj ih danas \u2013 stvari lako odu nizbrdo.<\/p>\n

Generacija djevojaka moje k\u0107eri, u nemjerljivo ve\u0107em broju u odnosu na moju generaciju, odrastala je sa saznanjem da se, ako ne \u017eele, ne moraju udati ili imati djecu. Da \u0107e njihovi roditelji podjednako prihvatiti njenog partera ili njenu partnericu, bez obzira na rasu ili nacionalnost. Roditelji danas, u puno manjoj mjeri, o\u010dekuju da djevojka ostane u vezi s nekim tko bi bio u stanju udariti je, vrije\u0111ati, ali i izgovarati re\u010denice poput \u201eoprao sam TI su\u0111e\u201c.<\/p>\n

Pa ipak, \u017eive li dana\u0161nje djevojke sretnije od svojih majki ili od svojih baka, u suvremenom dru\u0161tvu u kojem slobodnije cvijeta tisu\u0107u cvjetova, ali \u2013 \u010dini se \u2013 svatko sebi kupuje cvije\u0107e?<\/p>\n

Misli\u0161 u dru\u0161tvu u kojem se svi hrane u pekari, jer imaju taman za kruh, ali ne i za ru\u017ee? Dobacuje k\u0107i.<\/p>\n

Razgovor nam prekida ru\u0161enje vaze u dnevnom boravku: na\u0161a ma\u010dka je ovih dana vi\u0161e puta nasrtala na mimozu u \u017eelji da je pojede. Kako ma\u010dki objasniti da je biljka otrovna, ako je neodoljivo privla\u010di? Kad smo je sklonili sa stola, prona\u0161la ju je na ormaru.<\/p>\n

Mo\u017eda je i ovoj mimozi mjesto u herbariju. Tako \u0107emo sa\u010duvati nju, a i sebe. Od svakog cvijeta otrovnog, jestivog, \u017eilavog, bodljikavog, mirisnog, \u017eutog, plavog, ostaje samo njegova krhka bit i to je tajna herbarija. U zbirkama su\u0161enog bilja koje su bri\u017eno sastavile Rosa ili Emily, pjesnikinja je sa\u010duvala svoj vrt u razigranom cvatu, ne\u0161to opipljivo, konkretno, a revolucionarka strpljivost, zanos i ljubav koji su je vodili, cvjetove kao metafore neophodne i za gra\u0111enje boljeg svijeta i za sastavljanje herbarija. Mo\u017eemo naga\u0111ati \u0161to su nau\u010dile od cvije\u0107a, o poeziji ili o ravnopravnosti, ali zasigurno ovi herbariji govore u prilog velikom zanimanju i po\u0161tovanju biljnih bi\u0107a u vrijeme kada to nije bio trend kao danas (ili u romantizmu).<\/p>\n

Herbariji podsje\u0107aju da je upravo krhkost vje\u010dna.<\/p>\n

A cvije\u0107e, ta zaigrana i sveprisutna nje\u017enost svijeta, podsje\u0107a da onaj osmomartovski buket jedan dan u godini ne zna\u010di previ\u0161e, ako ga ne primje\u0107ujemo ina\u010de.<\/p>\n

sdf.hr<\/a><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Veza feminizma i cvije\u0107a opjevana je u jednoj od himni feministi\u010dkog pokreta, pjesmi \u201eKruh i ru\u017ee\u201c koja je nastala 1912. za vrijeme \u0161trajka radnica u tekstilnim tvornicama protiv \u201eprosja\u010dkih pla\u0107a i rada djece\u201c<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":320956,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[3055,670],"class_list":["post-365848","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu","tag-cvijece","tag-feminizam"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/365848","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=365848"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/365848\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":365849,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/365848\/revisions\/365849"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/320956"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=365848"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=365848"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=365848"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}