{"id":363243,"date":"2023-01-27T07:11:18","date_gmt":"2023-01-27T06:11:18","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=363243"},"modified":"2023-01-27T07:11:18","modified_gmt":"2023-01-27T06:11:18","slug":"o-roditeljima-i-djeci","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2023\/01\/27\/o-roditeljima-i-djeci\/","title":{"rendered":"O roditeljima i djeci"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e: Emina \u017duna<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Nedavno je jedna od vijesti koja je najvi\u0161e odjeknula bila da su roditelji u sarajevskoj \u0161koli napali nastavnicu zbog toga \u0161to je njihovom djetetu zaklju\u010dila \u010detvorku. Ovaj doga\u0111aj je neke uspio \u0161okirati pa su izvodili apokalipti\u010dne zaklju\u010dke o odsustvu svih vrijednosti i sunovratu sistema. Bez namjere da se bavim posebno ovim slu\u010dajem \u2013 dovoljno je proviriti na Internet i otkriti veliki broj identi\u010dnih, s drugim akterima, datumom i mjestom de\u0161avanja, \u017eelim samo re\u0107i da pripadam onima koje ovo nije ni najmanje iznenadilo. \u010cak sam pomislila da je dobro \u0161to nismo u Americi pa ni roditeljima ni djeci nije dostupno oru\u017eje u mjeri u kojoj je tamo, jer bi stvari sigurno bile puno gore.<\/p>\n

\n

Duh vremena<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Najve\u0107i razlog zbog kojeg ljude ovakvi slu\u010dajevi uspijevaju iznenaditi jeste taj \u0161to njihova ideja vremena u kojem \u017eive nije uskla\u0111ena s realnom slikom tog vremena. Jer postojalo je nekada zaista vrijeme u kojem se po\u0161tovao autoritet nastavnika i cijenilo znanje, samo \u0161to to odavno vi\u0161e nije slu\u010daj. Sada se znanje cijeni samo ako je u funkciji mo\u0107i ili tr\u017ei\u0161ne isplativosti, dok se nastavnicima u na\u0161im okolnostima zavidi samo ako su uspjeli da se na neodre\u0111eno navale na bud\u017eet. I ovo je sasvim logi\u010dna posljedica svih promjena u dru\u0161tvu, sistemu obrazovanja i roditeljstvu koje su se izde\u0161avale zadnjih decenija, i ve\u0107im dijelom nije samo lokalna, nego i globalna. S tom razlikom \u0161to u sre\u0111enijim dru\u0161tvima koja nemaju kolektivnu dijagnozu PTSP-a nasilno pona\u0161anje nije naj\u010de\u0161\u0107a metoda za kojom se pose\u017ee da bi se do\u0161lo do cilja.<\/p>\n

I to je, zapravo, vi\u0161e tu\u017eno nego \u0161to je razlog za osudu. Jer nisu samo nastavnici \u017ertve u ovakvim pri\u010dama, \u017ertve su i ti roditelji, kao i njihova djeca. Naviknuti da \u017eive u sistemu u kojem uspijevaju samo \u201dnajbolji\u201d, roditelji \u017eele da svom djetetu osiguraju najbolju \u0161ansu. Jer \u017eivot u ovom surovom kompetitivnom dru\u0161tvu je bitka u kojoj darvinovski opstaju samo najsposobniji i tu nema puno mjesta za razvijanje vrlina poput solidarnosti, saosje\u0107anja, skromnosti i po\u0161tivanja drugih. Petica iz jednog predmeta ne djeluje ni\u0161ta posebno, ali metafori\u010dki ona predstavlja cijeli jedan put uspjeha u kojem njihovo dijete uspijeva da se odr\u017ei u igri i na kraju pobijedi. A svi \u017eele i vole pobjednike.<\/p>\n

Dakle, logika je jasna, iako potpuno pogre\u0161na i to ne samo po nastavnike, nego i dijete, zato \u0161to mu roditelji na ovaj na\u010din ne \u010dine nikakvu uslugu, ba\u0161 suprotno. No, prije nego \u0161to se pozabavim time, da se malo podsjetimo \u0161ta je to roditeljstvo.<\/p>\n

\n

Evolucija roditeljstva<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Iako su roditelji od po\u010detka tu, samo \u201droditeljovanje\u201c je prili\u010dno nova stvar. U engleskom jeziku rije\u010d \u201dparenting\u201d datira iz 1970-ih godina i ozna\u010dava na\u010din odgoja djece, dok mi za istu stvar jo\u0161 koristimo imenicu \u201droditeljstvo\u201d, iako ne predstavlja ba\u0161 pravi ekvivalent i vi\u0161e se etimolo\u0161ki odnosi na biolo\u0161ki rod. Ne moramo i\u0107i tako daleko u pro\u0161lost da do\u0111emo do doba u kojem se nikad nije moglo znati da li \u0107e dijete pre\u017eivjeti ili \u0107e umrijeti od bolesti ili neuhranjenosti. Zato se tek po\u010detkom 20. vijeka zapravo po\u010dinje poklanjati pa\u017enja odgoju te se dijele savjeti oko pravilnog postupanja. Neki od njih su neshvatljivi iz dana\u0161nje perspektive, poput onog iz New York Timesa u kojem se preporu\u010duje da djeca piju vino, a izbjegavaju banane.<\/p>\n

Iz na\u0161e dana\u0161nje perspektive je \u0161okantno kako se postupalo s djecom i u osamdesetima \u2013 trudnice su pu\u0161ile a djecu se vozilo u autu bez pojasa i sjedalice, a kamoli prethodnih decenija. Neki teoreti\u010dari djetinjstva poru\u010duju kako \u0107e ljudima u skoroj budu\u0107nosti biti \u0161okantno kada vide i ovo \u0161to mi danas radimo s djecom \u2013 dajemo im telefon, iako je ve\u0107 poznato u kojoj mjeri Internet mijenja njihov mozak i utje\u010de na koncentraciju.<\/p>\n

Stilovi roditeljstva koje danas poznajemo uspostavljaju se unutar razvojne psihologije tokom 1960-ih godina: autoritarni, permisivni, indiferentni i autoritativni, i svaki od njih mo\u017ee dovesti do razvoja odre\u0111enih karakteristika li\u010dnosti djeteta.<\/p>\n

Tako su autoritarni roditelji strogi, djetetu name\u0107u niz pravila i ideal poslu\u0161nosti, ne pru\u017eaju\u0107i mu dovoljno topline i podr\u0161ke. Za nepo\u0161tivanje pravila slijedi kazna, pa djeca mogu postati pla\u0161ljiva ili agresivna, te nau\u010diti zatomljavati vlastite emotivne potrebe nau\u0161trb roditeljskih. Permisivni roditelji pak djetetu pru\u017eaju ljubav i podr\u0161ku, ali bez ikakvih zahtjeva i granica. Sve primarne potrebe djeteta su zadovoljene bez puno truda, \u0161to mo\u017ee uzrokovati da dijete to zahtijeva i od vanjskog svijeta. Nerijetko su ovakva djeca nesnala\u017eljiva i imaju nizak prag tolerancije na frustracije. Indiferentan, kao \u0161to mu i ime ka\u017ee, zna\u010di zanemarivanje djeteta, ravnodu\u0161nost spram njega. To je stil gdje nema ni emotivne podr\u0161ke ni pravila koja djeca moraju po\u0161tovati jer se roditelji uop\u0107e ne bave njima. Ovakva djeca \u010desto mogu razviti delinkventna pona\u0161anja, postati nesigurna i neprijateljska prema okolini. I na kraju slijedi najbolji, autoritativni, demokratski dosljedan stil koji kombinira kontrolu i emocionalnu toplinu. Dijete ima granice i zahtjeve koje mora ispuniti, ali i emotivnu podr\u0161ku. Ovaj stil poti\u010de slobodan razvoj djetetove li\u010dnosti, kreativnosti, znati\u017eelje, samokontrole i razvija osje\u0107aj odgovornosti.<\/p>\n

Ono o \u010demu se zadnjih godina sve vi\u0161e pri\u010da su i tzv. helikopter roditelji, koji predstavljaju mje\u0161avinu autoritativnog i autoritarnog stila. Prvima su sli\u010dni zbog emotivne posve\u0107enosti djetetu, a drugima po tome \u0161to \u017eele da uspostave kontrolu nad svim aspektima \u017eivota djeteta, ne dopu\u0161taju\u0107i mu slobodan izbor i pogre\u0161ke. Ovo mo\u017ee voditi do razvoja anksioznosti i nesamostalnosti, te narcisoidnih osobina li\u010dnosti.<\/p>\n

Roditelji s po\u010detka teksta sigurno posjeduju karakteristike ovog roditeljskog stila.<\/p>\n

Vjerovatno \u0107e se uporedo s mijenjanjem oblika porodice koja vi\u0161e nije samo nuklearna, te roditeljskih rodova koji vi\u0161e nisu samo binarni, mijenjati i teorije o roditeljstvu (ako ve\u0107 nisu), ali mislim da je forma od sporedne va\u017enosti. Su\u0161tinski va\u017eno jeste da se djetetu pru\u017ee ljubav i bezuslovno prihvatanje, u kakvoj god porodici odrasta, te da mu se omogu\u0107i sloboda da bira i grije\u0161i.<\/p>\n

\n

Iz psihoterapijske prakse<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Prije nekog vremena sam nastupila u radijskoj emisiji u kojoj se pri\u010dalo o delikventnom maloljetni\u010dkom pona\u0161anju u kojoj su u\u010destvovali razli\u010diti predstavnici lokalne zajednice. Tokom trajanja emisije mogle su se \u010duti fraze o ispravnom odgoju, te kako je potrebno da svaka institucija u\u010dini svoj dio da se djecu ne \u201dprepusti ulici\u201d. Pri tome je ve\u0107ina predlaganih aktivnosti bila prili\u010dno besmislena i odnosila se na krivu adresu, tj. na samo pona\u0161anje jer nije trebalo krenuti od posljedice nego uzroka koji je uop\u0107e doveo do njega \u2013 okolnosti odrastanja i porodice.<\/p>\n

U svojoj psihoterapijskoj praksi najve\u0107im dijelom radim sa odraslim ljudima, rje\u0111e s adolescentima i skoro nikada s djecom. Jednim razlogom zato \u0161to nisam specijalizirana za rad s njima, a drugim zbog toga \u0161to dijete uvijek \u201ddolazi u paru s roditeljima\u201d i rijetko se radi samo o djetetu. Drugim rije\u010dima, u terapijskom procesu ne dobijate samo jednog klijenta – dijete, nego skoro uvijek indirektno dobijete i njegove roditelje. U na\u0161oj sredini velikom broju roditelja je prihvatljivije da po\u0161alju dijete na terapiju nego da odu oni sami, \u010dak i kada imaju problem. Zato se u praksi \u010desto zna desiti da su roditelji ti kojima zapravo treba pomo\u0107, ali smatraju da je problem u djeci, \u0161to znatno ote\u017eava i obesmi\u0161ljava sam terapijski proces i rad s djetetom. Postoje slu\u010dajevi i kada roditelji smatraju da je psihoterapija neki vid \u201ddiscipliniranja\u201d djeteta pa \u0107e djeca postati \u201dbolja\u201d i po\u010deti \u201dvi\u0161e slu\u0161ati\u201d nakon nje.<\/p>\n

Sve ovo, osim \u0161to je duboko pogre\u0161no, rastu\u017euje i profesionalno je frustriraju\u0107e.<\/p>\n

Osim problema pona\u0161anja i onih koja su direktna posljedica porodi\u010dne dinamike, djeca i adolescenti \u010desto dolaze na terapiju zbog anksioznosti povezane sa \u0161kolom i ocjenama, gdje se opet vra\u0107amo na primjer s po\u010detka. Ako roditelji od djeteta zahtijevaju da ima sve petice i ono samo internalizira tu potrebu, mo\u017ee po\u010deti procjenjivati svoju vrijednost i sebe kao li\u010dnost na osnovu vanjskog uspjeha, ili ocjena. To onda posljedi\u010dno vodi tome da smatra da ne vrijedi kao osoba ako nema sve petice, \u0161to dovodi do niza problema na planu li\u010dnosti, kao i nesposobnosti za \u017eivot u realnosti. Za psihi\u010dko zdravlje djeteta puno je bitnije da ima razli\u010dite ocjene i da se nau\u010di da toleri\u0161e vanjske neuspjehe, ne dovode\u0107i ih u vezu sa svojom li\u010dno\u0161\u0107u, nego da bude odlika\u0161 i uspje\u0161no u svemu. Roditelji koji zahtijevaju od svog djeteta da ima sve petice, bez obzira na cijenu, najvi\u0161e \u0161kode upravo tom djetetu pa onda i svim ostalim u procesu, npr. nastavnicima.<\/p>\n

Na dru\u0161tvenim mre\u017eama postoji trend usporedbe generacija djece ro\u0111enih u nekoliko prethodnih decenija. Razli\u010ditim \u0161aljivim videima i mimovima, ona ro\u0111ena osamdesetih se predstavljaju kao najotpornija, dok ona ro\u0111ena devedesetih i dvije hiljaditih postaju sve \u201dslabija\u201d. \u010cesta su i humoristi\u010dka pore\u0111enja roditeljskih stilova, pa se tako ona boomera i generacije x drasti\u010dno razlikuju od stilova milenijalaca koji su posljednji najbrojniji roditelji \u2013 me\u0111u njima je najvi\u0161e helikopter roditelja. Bez obzira na sli\u010dnosti i razlike, kako kolektivne tako i individualne, biti roditelj nije lako. Ne postoji savr\u0161eno roditeljstvo, ali postoje neka na\u010dela koja mo\u017eemo pratiti da bi u tome bili \u0161to bolji. No prije nego \u0161to se upustimo u tu avanturu, ili uporedo s njom, najbolje \u0161anse imamo ako prvo sebi pru\u017eimo \u0161ansu i poradimo na sopstvenim problemima i potrebama. Tek onda \u0107emo biti bolji i svojoj djeci.<\/p>\n

Prometej.ba<\/a><\/p><\/blockquote>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Iz na\u0161e dana\u0161nje perspektive je \u0161okantno kako se postupalo s djecom i u osamdesetima \u2013 trudnice su pu\u0161ile a djecu se vozilo u autu bez pojasa i sjedalice, a kamoli prethodnih decenija<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-363243","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/363243","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=363243"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/363243\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":363244,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/363243\/revisions\/363244"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=363243"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=363243"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=363243"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}