{"id":361235,"date":"2022-12-25T07:25:05","date_gmt":"2022-12-25T06:25:05","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=361235"},"modified":"2022-12-25T07:25:05","modified_gmt":"2022-12-25T06:25:05","slug":"svemir-kao-velika-neuronska-mreza","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2022\/12\/25\/svemir-kao-velika-neuronska-mreza\/","title":{"rendered":"Svemir kao velika neuronska mre\u017ea"},"content":{"rendered":"

Autor: Muhamed Muminovi\u0107<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Da li je svemir enormno velika neuronska mre\u017ea, odnosno me\u0111usobno povezan ra\u010dunarski sistem strukture sli\u010dne ljudskom mozgu, kako predla\u017ee kontraverzna teorija\u00a0Vitalyja Vanchurina.<\/p>\n

Christof Koch, jedan od vode\u0107ih istra\u017eiva\u010da u oblasti svijesti i ljudskog mozga, nazvao je ljudski mozak \u201enajslo\u017eenijim objektom u poznatom svemiru\u201c.\u00a0Nije te\u0161ko shvatiti za\u0161to je to istina. Sa 70 milijardi neurona i stotinu triliona veza, mozak je nezamislivo slo\u017een objekt.<\/p>\n

Ljudski mozak funkcionira zahvaljuju\u0107i razgranatoj neuronskoj mre\u017ei. U isto vrijeme, vidljivi svemir sadr\u017ei golemu mre\u017eu od najmanje\u00a0100 milijardi galaksija. U oba ova sistema, 30% njihove mase \u010dine, u svemiru galaksije, a u mozgu neuroni.\u00a0Unutar oba sistema 70% mase ili energije sastoji se od komponenti koje imaju naizgled pasivnu ulogu:\u00a0mo\u017edana te\u010dnost u mozgu i tamna energija\u00a0u vidljivom svemiru.<\/p>\n

Galaksije se grupi\u0161u u ogromne strukture (skupove galaksija, super skupove)\u00a0vlakna\u00a0koja se prote\u017eu stotinama miliona svjetlosnih godina. Galakti\u010dko vlakno ili galakti\u010dki filament je vrsta strukture u vangalakti\u010dkoj astronomiji. Predstavlja nit ili vlakno prostorne mre\u017ee \u010diji su sastavni dijelovi galakti\u010dki super skupovi. Debljine im mogu iznositi i do dvadesetak miliona svjetlosnih godina, granice izme\u0111u ovih struktura i susjednih dijelova praznog prostora koji se nazivaju kozmi\u010dke praznine, mogu biti izuzetno slo\u017eene. Gravitacija ubrzava materiju na tim granicama do brzina od vi\u0161e hiljada kilometara u sekundi, stvaraju\u0107i udarne valove i turbulencije u me\u0111ugalakti\u010dkim oblacima pra\u0161ine i plinova. Neki teoreti\u010dari smatraju da granice praznina i filamenata predstavljaju neke od najslo\u017eenijih oblasti u svemiru, mjereno brojem bitova informacija potrebnih za njegovo opisivanje.<\/p>\n

\u201cFizika stagnira. Decenijama nismo imali zna\u010dajnijih, novih teorijskih otkri\u0107a. Trebamo li radikalno novi na\u010din razumijevanja svemira? Ako Univerzum tretiramo kao neuronsku mre\u017eu koja je u procesu u\u010denja, tada mo\u017eemo bolje razumjeti kvantnu gravitaciju, kvantno ra\u010dunanje i svijest\u201d, pi\u0161e Vitaly Vanchurin.<\/p>\n

U svom, po nekima provokativnom tekstu, profesor fizike na ameri\u010dkom Univerzitetu Minnesota Duluth Vitaly Vanchurin poku\u0161ava preokrenuti stvarnost sugeriraju\u0107i da \u017eivimo unutar masivne neuronske mre\u017ee koja upravlja svime oko nas. Drugim rije\u010dima, napisao je u svom radu, \u201epostoji mogu\u0107nost da je cijeli svemir na svom najosnovnijem nivou neuronska mre\u017ea\u201c.<\/p>\n

Vanchurin misli da njegova ideja mo\u017ee posti\u0107i jo\u0161 jednu svrhu koja je cilj moderne fizike \u2013 pomiriti klasi\u010dnu mehaniku, koja opisuje kako svemir funkcionira u velikim razmjerima i kvantnu mehaniku koja se bavi prou\u010davanjem atomskog i subatomskog nivoa materije. Ovaj fizi\u010dar misli da ako posmatramo svemir kao neuronsku mre\u017eu, njegovo se pona\u0161anje pod odre\u0111enim uslovima mo\u017ee objasniti i jednad\u017ebama kvantne mehanike i zakonima klasi\u010dne fizike, poput teorije Op\u0161te relativnosti koju je osmislio Albert Einstein.<\/p>\n

Kod razmatranja me\u0111udjelovanja u svemiru na velikoj skali, fizi\u010dari koriste odre\u0111eni skup teorija kao oru\u0111e. To su Klasi\u010dna mehanika zasnovana na Newtonovim zakonima kretanja i Einsteinova Op\u0161ta teorija relativnosti, koja obja\u0161njava odnos izme\u0111u prostora i vremena, te kako masa iskrivljuje tkivo prostora-vremena stvaraju\u0107i gravitacijske efekte.<\/p>\n

Kada je rije\u010d o pojavama na atomskom i subatomskom nivou, fizi\u010dari su otkrili da svemir bolje obja\u0161njava kvantna mehanika. U ovoj teoriji, veli\u010dine poput energije i impulsa ograni\u010dene su na diskretne veli\u010dine koje poznajemo kao kvante, a ne kontinuirane vrijednosti. Svi objekti u mikrosvijetu imaju istovremeno osobine i \u010destica i valova. Ono \u0161to je va\u017eno je \u010dinjenica da kada vr\u0161imo mjerenje tih veli\u010dina, one se mijenjaju. To je su\u0161tina Heisenbergovog\u00a0Principa neodre\u0111enosti.\u00a0Ovaj princip govori da se odre\u0111ena povezana svojstva \u2013 poput polo\u017eaja i brzine objekta \u2013 ne mogu precizno znati istovremeno, i zbog toga se u igru uvode vjerovatnosti.\u00a0Zna\u010daj principa neodre\u0111enosti je da, \u010dak i u najboljim uslovima, postoji donja granica neodre\u0111enosti pri mjerenju.<\/p>\n

U kvantnoj mehanici je izuzetno va\u017ena Schr\u00f6dingerova jednad\u017eba.\u00a0To je linearna parcijalna diferencijalna jednad\u017eba koja upravlja valnom funkcijom nekog kvantno-mehani\u010dkog sistema. Koncepcijski, Schr\u00f6dingerova jednad\u017eba je kvantni pandan drugog Newtonovog zakona u klasi\u010dnoj mehanici. S obzirom na skup poznatih po\u010detnih uslova, drugi Newtonov zakon daje matemati\u010dko predvi\u0111anje kojom putanjom \u0107e dati fizi\u010dki sistem pro\u0107i sa vremenom. U osnovi, Schr\u00f6dingerova jednad\u017eba opisuje oblik valova vjerojatnosti (ili valnih funkcija) koji upravljaju kretanjem malih \u010destica, te odre\u0111uje kako se ti valovi mijenjaju vanjskim utjecajima. Schr\u00f6dinger je utvrdio ispravnost jednad\u017ebe primjenjuju\u0107i je na atom vodika, predvi\u0111aju\u0107i mnoga njegova svojstva sa izuzetnom ta\u010dno\u0161\u0107u. Jednad\u017eba se na\u0161iroko koristi u atomskoj, nuklearnoj i fizici \u010dvrstog stanja.<\/p>\n

Richard Feinman, nobelovac i \u010duveni fizi\u010dar, ka\u017ee: \u201eDanas ne mo\u017eemo vidjeti sadr\u017ei li Schr\u00f6dingerova jednad\u017eba \u017eabe, muzi\u010dke kompozitore ili moral. Ne mo\u017eemo re\u0107i da li je potrebno ne\u0161to izvan toga, poput Boga, ili nije. I svi mo\u017eemo imati \u010dvrsto mi\u0161ljenje u svakom slu\u010daju.\u201d<\/p>\n

Mnogi prirodni fenomeni nisu jednako slo\u017eeni u svim razmjerima. Ova ogromna kosmi\u010dke mre\u017ea koju spominjemo postaje vidljiva tek kada se nebo sagledava na velikim razmjerima. Na manjim mjerilima, sa materijom zatvorenom u zvijezde, planete i oblake tamne materije, ova se struktura gubi. Galaksija koja ima svoj evolutivni put ne mari za ples elektrona unutar atoma, a elektroni se kre\u0107u oko svojih jezgara bez obzira na galakti\u010dki sistem u kojem se nalaze.<\/p>\n

Vanchurin dalje ka\u017ee: \u201cNe govorimo samo da umjetne neuronske mre\u017ee mogu biti korisne za analizu fizi\u010dkih sistema ili za otkrivanje fizi\u010dkih zakona, mi ka\u017eemo da svijet oko nas na ovaj na\u010din zapravo funkcionira\u201d, stoji u raspravi. \u201cS tim u vezi, ova teorija bi se mogla smatrati prijedlogom za\u00a0Teoriju svega\u00a0za kojom fizi\u010dari tragaju ve\u0107 decenijama.\u201d<\/p>\n

Fizi\u010dari su godinama poku\u0161avali pomiriti kvantnu mehaniku i op\u0161tu relativnost. U kvantnoj mehanici vrijeme je univerzalno i apsolutno, dok je po Einsteinovoj teoriji vrijeme relativno, povezano s tkivom prostora-vremena.<\/p>\n

U svom radu Vanchurin tvrdi da umjetne neuronske mre\u017ee mogu \u201cpokazati pribli\u017eno pona\u0161anje\u201d obje univerzalne teorije. Budu\u0107i da je kvantna mehanika \u201cizuzetno uspje\u0161na paradigma za modeliranje fizi\u010dkih pojava u \u0161irokom rasponu razmjera\u201d, pi\u0161e on, \u201cgeneralno se mo\u017ee pretpostaviti da, na najosnovnijem nivou, cijelim svemirom upravljaju zakoni kvantne mehanike, pa \u010dak i gravitacija treba da nekako proiza\u0111e iz toga\u201d.<\/p>\n

Dvojica italijanskih nau\u010dnika su poku\u0161ala da u ovu problematiku uvedu nau\u010dnu metodologiju. Franko Vaca, astrofizi\u010dar sa Univerziteta u Bologni je radio zajedno sa neurohirurgom Albertom Felettijem sa Univerziteta u Veroni. Oni su ustanovili podudarnosti u strukturi ovih mre\u017ea koje je te\u0161ko objasniti.\u00a0Statisti\u010dka analiza pokazuje da ovi sistemi (neuronske i galakti\u010dke mre\u017ee) zaista imaju kvantitativne sli\u010dnosti. U astronomiji se, pored ostalog, za prou\u010davanje rasporeda galaksija u velikim svemirskim razmjerima koristi i tehnika koja se naziva analiza spektra snage. Pokazalo se iz ovakvih analiza da je relativna raspodjela fluktuacija u obje mre\u017ee izuzetno sli\u010dna, i to u nekoliko redova veli\u010dine. Dakle, ne radi se o prividnoj sli\u010dnosti.<\/p>\n

Ova za\u010du\u0111uju\u0107a sli\u010dnost neuronske mre\u017ee i galakti\u010dkih mre\u017ea i navela je Vanchurina da razradi svoju teoriju i da se upita \u2013 da li su te strukture slo\u017eenije od ljudskog mozga?<\/p>\n

No,\u00a0to ne zna\u010di da svemir u doslovnom smislu\u00a0razmi\u0161lja,\u00a0ve\u0107 kako je prethodno istaknuto, to bi moglo zna\u010diti da postoji puno ve\u0107a sli\u010dnost izme\u0111u jako malog i jako velikog,\u00a0od onoga\u00a0\u0161to\u00a0bismo na prvi pogled pretpostavili.<\/p>\n

Umjetne neuronske mre\u017ee su na neki na\u010din hit u razvoju ra\u010dunara odnosno, u krajnjem, umjetne inteligencije. Ciljevi istra\u017eivanja umjetnih neuronskih mre\u017ea usmjereni su na razvoj struktura novih mre\u017ea koje bi funkcionirale analogno ljudskom mozgu (ili makar djelomi\u010dno opona\u0161ale njegove funkcije) u svrhu rje\u0161avanja prakti\u010dnih problema. Pona\u0161anje ra\u010dunara smatra se inteligentnim ukoliko posjeduje sposobnost dono\u0161enja zaklju\u010daka na temelju odre\u0111enih \u010dinjenica. Operacije poput uo\u010davanja i klasificiranja objekata iz svakodnevnog \u017eivota, kao i ostale sli\u010dne radnje koje \u010dovjek obavlja intuitivno, ra\u010dunarima predstavljaju prepreku. S obzirom da neuronske mre\u017ee karakterizira visok stupanj tolerancije gre\u0161aka, \u010dak i u slu\u010daju analize nejasnih i manjkavih podataka, mogu\u0107e je do\u0107i do zadovoljavaju\u0107eg rje\u0161enja.<\/p>\n

\n

Teorija struna, da li nam na\u0161a \u010dula govore istinu o stvarnosti van na\u0161e svijesti?<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Kada govorimo o Vanchurinovoj neuronskoj mre\u017ei koja bi po njemu bila osnovna potka svemira, treba pomenuti jo\u0161 jednu analognu teoriju koja tako\u0111er poku\u0161ava opisati sveukupnost svijeta u kome \u017eivimo. To je Teorija struna koja u nekim vanjskim aspektima korespondira sa teorijom neuronske mre\u017ee.<\/p>\n

Prema Teoriji struna prostor sadr\u017ei devet ili vi\u0161e dimenzija i najfundamentalniji objekti u takvom prostoru su superstrune. Ove kosmi\u010dke strune su osmi\u0161ljene kao analogija na Teoriju struna u mikro svijetu ali ne u direktnom smislu. Vanchurinova teorija je vrlo impresivna, ali va\u017eno je napomenuti da u ovom modelu neuronska mre\u017ea nije \u201cmisle\u0107a ma\u0161ina\u201d, ne prepoznaje obrasce itd. kakve koristimo u ra\u010dunarskoj tehnologiji. On je koristi kao matemati\u010dki model \u010destica.<\/p>\n

Vanchurinova ideja da je svemir golema neuronska mre\u017ea na neki na\u010din korespondira sa jo\u0161 jednim zanimljivim razmi\u0161ljanjem.\u00a0Koja je priroda va\u0161e stvarnosti? \u0160ta ako vas va\u0161a svijest, va\u0161a subjektivna stvarnost, ne pribli\u017eava objektivnoj stvarnosti na\u0161eg svijeta? Ovo je pitanje razra\u0111eno u knjizi profesora Donalda Hoffmana \u201cSlu\u010daj protiv stvarnosti \u2013 Za\u0161to evolucija sakriva istinu od na\u0161ih o\u010diju\u201d (The Case Against Reality \u2013 Why Evolution Hid the Truth from Our Eyes). U njoj nas upu\u0107uje da preispitamo sve \u0161to smo mislili da znamo o svijetu koji vidimo.<\/p>\n

Donald Hoffman\u00a0ka\u017ee:<\/p>\n

\u201cOsnovno pitanje o na\u0161im \u010dulima (osjetilima) je da li nam ona govore istine o stvarnosti? U stvarnosti, ono \u0161to mislim je ideja koju mnogi od nas imaju, da postoji ne\u0161to \u0161to je postojalo mnogo milijardi godina prije nego \u0161to je postojao \u017eivot, prije nego \u0161to je bilo stvorenja sa osjetilima koja bi to opa\u017eala. Tu je Veliki prasak kojim je ro\u0111en na\u0161 svemir prije 13,8 milijardi godina, a zatim su se materija, energija i prostor pro\u0161irili, te su nastale planete i zvijezde itd. Na kraju je do\u0161ao \u017eivot, a zatim i svijest.\u201d<\/p>\n

I dalje: \u201cZapanjuju\u0107e je to \u0161to nas evolucija ne oblikuje percepcijama koje nam pokazuju istinu. Samo nas oblikuje percepcijama koje nam poma\u017eu da djelujemo na na\u010din da pre\u017eivimo i reproduciramo se. To je ono \u0161to radi. Poma\u017ee nam da pre\u017eivimo i razmno\u017eavamo se i ne morate vidjeti istinu da biste to u\u010dinili.\u201d<\/p>\n

Osporavaju\u0107i vode\u0107e nau\u010dne teorije koje tvrde da nas na\u0161a \u010dula izvje\u0161tavaju o objektivnoj stvarnosti, kognitivni nau\u010dnik Donald Hoffman tvrdi da, iako bismo trebali shvatiti svoju percepciju ozbiljno, ne bismo je trebali shvatiti doslovno. Kako je mogu\u0107e da svijet koji vidimo nije objektivna stvarnost? I kako na\u0161a osjetila mogu biti korisna ako ne govore istinu? Hoffman se tu hvata u ko\u0161tac sa ovim i mnogim drugim kontraverznim pitanjima.<\/p>\n

Hoffman smatra da otkad je Homo sapiens prohodao Zemljom, prirodna selekcija je favorizirala percepciju koja skriva istinu i vodi nas prema korisnim radnjama, oblikuju\u0107i na\u0161a osjetila koja nas odr\u017eavaju \u017eivima i omogu\u0107avaju reprodukciju. Pa ka\u017ee:<\/p>\n

\u201cPosmatramo jure\u0107i automobil i ne hodamo ispred njega; vidimo kako plijesan raste na kruhu i ne jedemo je\u201d. I nastavlja: \u201cTi utisci, me\u0111utim, nisu objektivna stvarnost. Ba\u0161 kao \u0161to je ikona datoteke na ekranu radne povr\u0161ine kompjutera koristan simbol, a ne pravi prikaz izgleda ra\u010dunarske datoteke, objekti koje svakodnevno vidimo samo su ikone koje nam omogu\u0107avaju da se kre\u0107emo svijetom sigurno i s lako\u0107om.\u201d<\/p>\n

Ali \u0161ta ako \u010destice, pa \u010dak ni prostor-vrijeme nisu fundamentalni? Ta nefundamentalnost prostor-vremena je ne\u0161to \u010dudno, ali nije nova stvar. Donald Hoffman veliki je prorok teorije Svjesnog univerzuma. U njegovoj teoriji, najtemeljnija stvar je svjesni faktor, a prostor-vrijeme i \u010destice samo su pojavna svojstva svjesnog iskustva.<\/p>\n

Kada je rije\u010d o na\u0161oj civilizaciji nezaobilazan je problem umjetne inteligencije \u010diji se razvoj zasniva na neuronskim mre\u017eama. Pojedini futurolozi smatraju da je blizu trenutak u kojem \u0107e sav napredak u tehnologiji, posebno u umjetnoj inteligenciji, dovesti do ma\u0161ina koje su pametnije od ljudskih bi\u0107a. Zna\u010dajne su ideje Raymonda Kurzweila \u010dija su razmi\u0161ljanja naslonjena na ideje Masayoshija Sona, koji predvi\u0111a da \u0107e zora super-inteligentnih ma\u0161ina nastupiti do 2047. Ali za Kurzweila je proces ka ovoj singularnosti ve\u0107 po\u010deo.<\/p>\n

\n

\u0160ta nas \u010deka u transhumanizmu, tehnolo\u0161koj singularnosti i panpsihizmu<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Transhumanizam je me\u0111unarodni intelektualni i kulturni pokret koji podr\u017eava upotrebu novih znanosti i tehnologija za pobolj\u0161anje ljudskih mentalnih i fizi\u010dkih sposobnosti i priro\u0111enih vje\u0161tina.\u00a0Biolog Julian Huxley generalno se smatra osniva\u010dem transhumanizma nakon \u0161to je koristio ovaj termin za naslov uticajnog \u010dlanka iz 1957. godine. Sam termin, me\u0111utim, poti\u010de iz ranijeg rada kanadskog filozofa W. D. Lighthalla iz 1940. godine. Huxley opisuje transhumanizam na sljede\u0107i na\u010din:<\/p>\n

\u201cDo sada je ljudski \u017eivot op\u0107enito bio, kako ga je Hobbes opisao, \u2018gadan, surov i kratak\u2019; velika ve\u0107ina ljudskih bi\u0107a (ako ve\u0107 nisu umrla mlada) bila je zahva\u0107ena bijedom.\u00a0Mo\u017eemo opravdano vjerovati da ove zemlje mogu\u0107nosti postoje i da bi sada\u0161nja ograni\u010denja i jadne frustracije na\u0161eg postojanja mogle biti u velikoj mjeri savladane\u2026 Ljudska vrsta mo\u017ee, ako \u017eeli, nadi\u0107i samu sebe \u2013 ne samo sporadi\u010dno, pojedinac ovdje na jedan na\u010din, pojedinac tamo na drugi na\u010din, ve\u0107 u cijelosti, kao \u010dovje\u010danstvo.\u201d<\/p>\n

Tehnolo\u0161ka singularnost \u2013 ili jednostavno singularnost \u2013 je hipoteti\u010dka ta\u010dka u vremenu u kojoj tehnolo\u0161ki rast postaje nekontrolisan i nepovratan, \u0161to rezultira nepredvidivim promjenama u ljudskoj civilizaciji. Prema najpopularnijoj verziji hipoteze singularnosti, nazvanoj eksplozija inteligencije, nadogradivi inteligentni agent \u0107e na kraju u\u0107i u \u201ctr\u010de\u0107u, neuzastavljivu reakciju\u201d ciklusa samousavr\u0161avanja, pri \u010demu se svaka nova i inteligentnija generacija pojavljuje sve br\u017ee i br\u017ee, uzrokuju\u0107i \u201ceksploziju\u201d u inteligenciji i rezultat je sna\u017ena superinteligencija koja kvalitativno daleko nadma\u0161uje svu ljudsku inteligenciju.<\/p>\n

Ako smo \u010dvorovi u neuronskoj mre\u017ei, koja je svrha mre\u017ee? Je li svemir jedna d\u017einovska, zatvorena mre\u017ea ili je to jedan sloj u ve\u0107oj mre\u017ei? Ili smo mo\u017eda samo jedan od milijardi drugih svemira povezanih na istu mre\u017eu. Kada \u201cu\u010dimo\u201d na\u0161e kompjuterske neuronske mre\u017ee, mi pokre\u0107emo hiljade ili milione ciklusa sve dok vje\u0161ta\u010dka inteligencija nije pravilno \u201eobu\u010dena\u201c. Jesmo li mi samo jedan od bezbroj ciklusa obuke za ve\u0107u svrhu neke univerzalne kosmi\u010dke ma\u0161ine?<\/p>\n

Ovdje mo\u017eemo ubaciti teoriju Multiverzuma. Mogu\u0107e je da postoji mnogo svemira u multiverzumu, ali u svemirima koji nisu pode\u0161eni za svesni inteligentni \u017eivot nema ko da se zapita \u201eza\u0161to je moj svemir fino pode\u0161en?\u201d Multiverzum igra lutriju, a na\u0161 svemir je osvojio d\u017eekpot: nas.<\/p>\n

Svemir neuronske mre\u017ee je vrlo sli\u010dan. Mo\u017ee nastati iz ni\u010dega, ali je izgra\u0111en od neurona umjesto \u010destica. Na najni\u017eem nivou neuroni i \u010destice su veoma sli\u010dni. Obje su matemati\u010dke strukture opisane vektorom stanja koji se kontinuirano transformira neuronskim zakonima kroz neuronske interakcije. Mogu\u0107e je da postoji mnogo praznih neuronskih svemira, ali neki od njih su pogodni za neku vrstu evolucije i svjesnih entiteta razvijenih u njoj.<\/p>\n

Neki ovo dovode u vezu sa sve popularnijom idejom panpsihizma. Filozof David Chalmers, neuroznanstvenik Christof Koch i fizi\u010dar Roger Penrose, dolaze do zaklju\u010dka da je svijest inherentno svojstvo na\u0161eg fizi\u010dkog svijeta i pro\u017eima svaki njegov element.<\/p>\n

Razvoj vje\u0161ta\u010dke inteligencije vodi nas na pravo pitanje koje glasi: \u201cKada \u0107emo \u017eivjeti u simulaciji ili mi ve\u0107 \u017eivimo u njoj?\u201d Ispunjavanje o\u010dekivanja je ne\u0161to poput projiciranja stvarnosti. Ljudski mozak to radi iz dana u dan. Uvijek percipiramo samo djeli\u0107e stvarnosti i na\u0161 mozak tome dodaje dijelove koji nedostaju. Ali \u0161ta ako ti delovi stvarnosti ne dolaze spolja, ve\u0107 iz projekcije drugog uma?<\/p>\n

Na kraju o neuralnom svemiru, Vanchurin zaklju\u010duje:<\/p>\n

\u201cU ovom radu raspravljali smo o mogu\u0107nosti da je cijeli svemir na svom najosnovnijem nivou neuronska mre\u017ea. Ovo je veoma hrabra tvrdnja. Ne ka\u017eemo samo da umjetne neuronske mre\u017ee mogu biti korisne za analizu fizi\u010dkih sistema ili za otkrivanje fizi\u010dkih zakona, ve\u0107 ka\u017eemo da svijet oko nas zapravo tako funkcionira. S tim u vezi, to bi se moglo smatrati prijedlogom Teorije svega, i kao takvo, bi trebalo biti lako dokazivo da je pogre\u0161no. Sve \u0161to je potrebno je prona\u0107i fizi\u010dki fenomen koji se ne mo\u017ee opisati neuronskim mre\u017eama. Na\u017ealost (ili na sre\u0107u) to je lak\u0161e re\u0107i nego u\u010diniti.\u201d<\/p>\n

Nomad.ba<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Vanchurinova ideja da je svemir golema neuronska mre\u017ea na neki na\u010din korespondira sa jo\u0161 jednim zanimljivim razmi\u0161ljanjem.\u00a0Koja je priroda va\u0161e stvarnosti? \u0160ta ako vas va\u0161a svijest, va\u0161a subjektivna stvarnost, ne pribli\u017eava objektivnoj stvarnosti na\u0161eg svijeta?<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":308179,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-361235","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/361235","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=361235"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/361235\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":361236,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/361235\/revisions\/361236"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/308179"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=361235"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=361235"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=361235"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}