Koristimo ih prirodno da bi naglasili svoj ton i emocije. Nakon dvije godine socijalne distance zbog pandemije, emotikoni su postali gotovo neizbje\u017eni.<\/p>\n
Ali, oni koji su se prvi dosjetili ideje digitalne ironije vjerovatno nisu mogli ni da zamisle koliko \u0107e te ikonice uzeti maha.<\/p>\n
Sve je po\u010delo na jednom ameri\u010dkom univerzitetu prije 40 godina kada su osmi\u0161ljeni emotikoni \u2013 standardni interpunkcijski znakovi koji su se grupisali kako bi ozna\u010dili izraze lica, u prvom redu osmjeh \ud83d\ude42<\/p>\n
Moderni emod\u017eiji, pak, pokrivaju sve aspekte \u017eivota, od grimasa do gestikulacije rukama, od raznih predmeta do vremena.<\/p>\n
\u201eNjima se nagla\u0161ava kako treba razumjeti neku izjavu\u201c, istakla je lingvistkinja Erika Linc sa Univerziteta u Bonu koja istra\u017euje jezik i komunikacije u digitalnim medijima.<\/p>\n
\nSarkasti\u010dni \u0161treberi<\/h2>\n<\/blockquote>\n
U komunikaciji licem u lice, govornikova mimika, gestikulacija i ton va\u017eni su za razumijevanje onoga \u0161to \u017eeli da se naglasi, na primjer ironija.<\/p>\n
Kada je primijenio emotikon na svom univerzitetu u Pitsburgu 1982. godine, ameri\u010dki ra\u010dunarski stru\u010dnjak Skot E. Falman se nadao da \u0107e to sprije\u010diti nesporazume u digitalnoj komunikaciji koja se tada odvijala putem \u0161kolskog BBS sistema, odnosno elektronske oglasne table.<\/p>\n
Sistem su tada uglavnom koristili \u0161treberi skloni sarkazmu, rekao je Falman za njema\u010dke novine Frankfurter Rund\u0161au ranije ove godine.<\/p>\n
Ali mnogima je bilo te\u0161ko da odrede sarkazam i ozbiljno su uzvra\u0107ali pa su uslijedili pravi \u201eratovi rije\u010dima\u201c, rekao je.<\/p>\n
Ljudi su tada po\u010deli da raspravljaju o tome da svoje \u0161ale takvima i ozna\u010de, ali ni to na po\u010detku nije bilo shva\u0107eno ozbiljno.<\/p>\n
Ali u septembru 1982. Falman je objavio sugestiju koja \u0107e imati dalekose\u017ene implikacije koje te\u0161ko da je mogao predvidjeti \u2013 kombinaciju dvije ta\u010dke, znak za minus i zagradu :-).<\/p>\n
Tako je nastao \u201esmajli\u201c koji je trebalo da ozna\u010dava da se korisnik \u0161ali ili govori dobronamjerno.<\/p>\n
Kasnije je rekao da je to zamislio kao privremenu zabavu za druge korisnike, ali je brzo uzelo maha i po\u010delo da se \u0161iri izvan univerziteta, podstaknuto \u0161irenjem interneta.<\/p>\n
\nZlatno doba emod\u017eija<\/h2>\n<\/blockquote>\n
Emod\u017eiji se danas ne koriste samo za ozna\u010davanje na\u010dina na koji je neku izjavu potrebno shvatiti, nego i sve vi\u0161e zamjenjuju znakove interpunkcije, rekla je Linc.<\/p>\n
Kada se ikonica koristi umjesto ta\u010dke na kraju re\u010denice, na primjer, njeno zna\u010denje postaje \u201eekspresivno\u201c, rekla je lingvistkinja.<\/p>\n
Emod\u017eiji tako\u0111e poma\u017eu da komuniciranje bude ekonomi\u010dnije. Tako je \u201euzdignuti palac\u201c brza poruka da se sagovornik sla\u017ee.<\/p>\n
S druge strane, izostanak emod\u017eija u poruci tako\u0111e ima zna\u010denje i \u010desto se koristi da bi se izrazio ozbiljniji ton.<\/p>\n
Mnogi ljudi razvili su osje\u0107aj kada da koriste emod\u017eije, a kada ih je bolje izostaviti, istakla je Linc.<\/p>\n
Me\u0111utim, ona vjeruje da \u0107e se dugoro\u010dno ikonice sve vi\u0161e koristiti i u formalnoj komunikaciji.<\/p>\n
\u201eTrijumf emod\u017eija je nezaustavljiv\u201c, rekla je.<\/p>\n
Ipak, to nikada ne\u0107e u potpunosti ukloniti rizik od nesporazuma, rekli su nau\u010dnici, jer \u010dak i zna\u010denje emod\u017eija mo\u017ee ponekada biti dvosmisleno, a i ljudi su skloni da ih koriste u razli\u010ditim kontekstima imaju\u0107i na umu razli\u010dita zna\u010denja.<\/p>\n
Iz tog ugla gledanja, mo\u017eda je upravo jednostavnost Falmanove originalne ideje pomogla da se tako razvije. (Izvor: Poslovni.hr)<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
U svijetu digitalnih komunikacija bez mimike i govora tIJela, emotikoni i emod\u017eiji su va\u017eni koliko i interpunkcija.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":355826,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[2353,2352],"class_list":["post-355825","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-svastara","tag-emoji","tag-emotikoni"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/355825","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=355825"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/355825\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":355828,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/355825\/revisions\/355828"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/355826"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=355825"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=355825"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=355825"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}