Opet sam u Poto\u010darima. Imena uklesana u bijelom mermeru ista su. Mijenjaju se slike koje prizovu. Danas tra\u017eim drugove iz osnovne \u0161kole. Skoro svi su ovdje. Alfabetski rasuti, pa ih skupljam kora\u010daju\u0107i s kraja nizova uklesanih u kamenu. Zastajem. \u010citam. \u0160utim.<\/p>\n
Saib Ibrahimovi\u0107, ispisan je ispod imena njegovog oca Sakiba. Kao i mnogi drugi o\u010devi, sinovi i bra\u0107a, ubijeni su u julu 1995. Razmi\u0161ljam da li su ubijeni zajedno, na istom mjestu ili su zavr\u0161ili na razli\u010ditim strati\u0161tima i u razli\u010ditim masovnim grobnicama?! Sije\u010de mi dah misao da su mo\u017eda stajali jedan pored drugog, dok su vrele kugle hitale ka njima. Saib je moj prvi \u0161kolski drug. Upoznali smo se prvog dana \u0161kole u prvom razredu. Bili smo dodijeljeni jedan drugom kao \u0161kolski drugovi. Nekim sli\u010dnim abecednim redom, kao \u0161to je redano i ovdje u Poto\u010darima, stavili su nas istu \u0111a\u010dku klupu. Prvu \u0161kolsku godinu, dijelili smo tu klupu i (p)ostali pravi drugovi. Saib je bio dobar fudbaler. Pogotovo golman. Birao me u svoj tim na velikim odmorima, a ja sam mu pomagao oko matematike i pisanja. Jedini je u razredu imao naran\u010dastu, odnosno crvenu kosu, lice posuto istobojnim pjegama i nebeski svijetloplave o\u010di. Kod Saiba sam, kao sedmogodi\u0161njak, po prvi put u \u017eivotu, i\u0161ao samostalno u goste, na spavanje, jednog vikenda. Saib je \u017eivio u malom selu nedaleko od Drine, oko tri kilometra od moje ku\u0107e. Za mene je to bio izlet u jedan druga\u010diji svijet. Tada sam upoznao Saibovu familiju: oca, majku, nanu i njegovu mla\u0111u sestru. Upoznao sam i psa Pand\u017eu, kratkonogog umiljatog jazav\u010dara, na kojem sam mu ponajvi\u0161e zavidio. Saibova mati je napravila krompiru\u0161u od narendanog krompira. I to mi je bilo novo otkri\u0107e: moja majka je sjeckala krompir u kockice. Kasnije sam tra\u017eio da i moja mati pravi pitu od narendanog krompira. Nije to bilo isto. Niti sam ikada kasnije jeo onako dobru krompiru\u0161u kao kod Saibove ku\u0107e.<\/p>\n
Ispred Saibovog imena u Poto\u010darima, prisje\u0107am se na\u0161ih \u0111a\u010dkih uspomena. Ne znam u koliko fragmenata u sje\u0107anju jo\u0161 uvijek \u017eivi taj stidljivi dje\u010dak plamene kose? I u koliko dijelova je bilo razbacano njegovo tijelo u masovnim grobnicama? Kad su ga ekshumirali, mogli su ga lako prepoznati po toj kosi\u00a0 \u2014 samo jedan do dva posto ljudi na svijetu ima Saibovu boju kose. Uvijek kad sretnem te rijetke crvenokose ljude diljem svijeta, sjetim se Saiba, svog prvog \u0161kolskog druga.<\/p>\n
Nastavljam okupljati svoj razred. Tu pri kraju, na desnoj strani, pod slovom U je Uzunovi\u0107 Dahmo. I on je, kao i Saib, ispod imena svojeg oca Amila. Ista pitanja o njihovim zadnjim trenucima vrte mi se u glavi. Dahmo je bio najve\u0107i me\u0111u nama pa je ve\u0107 u petom osnovne izgledao kao gimnazijalac. Tako se i pona\u0161ao, bio je ozbiljan i odrastao. Ne znam kako je dobio nadimak Fi\u0107o, ali smo ga svi tako zvali. Nije se ljutio i blagonaklono se odnosio prema nama kao djeci koja tek trebaju nado\u0107i. Sje\u0107am se da sam odlazio i Fi\u0107inoj ku\u0107i, kao i on mojoj, iako smo \u017eivjeli nekoliko kilometara dalje jedan o drugog. D\u017eananovi\u0107 Esnaf je bio iz istog sela kao i Fi\u0107o. I on je ovdje, u lijevom dijelu spomen plo\u010de. Prije nekoliko godina jedna plavokosa \u017eena me zaustavila u Sarajevu i predstavila se kao Esnafova mla\u0111a sestra. Sje\u0107ala me se iz osnovne \u0161kole \u2014 prepoznala me nakon \u010detrdeset godina. Pri\u010dali smo o Esnafu. I nama. Esnaf je bio plavokos, kao i sestra, sa zvrkom na \u010delu \u0161to ga je \u010dinilo uvijek prirodno za\u010de\u0161ljanim nastranu. Prepoznao sam Esnafa u crtama njenog lica, suze su bile njene. Sjedio u tre\u0107oj klupi do prozora s Esadom Hasanovi\u0107em. I Eso je ovdje u Poto\u010darima. S ocem Hakijom. Eso je bio odli\u010dan fudbaler, mo\u017eda i najbolji u razredu.<\/p>\n
Avdi\u0107 Fahrudin zvani Fajko je ubjedljivo bio najbolji matemati\u010dar u na\u0161oj generaciji. Imao je i odli\u010dan smisao za humor. Sje\u0107am se njegove bijele glave kako viri iz plavog \u0161kolskog mantila i dobacuje dosjetke u pravom trenutku. Skoro po pravilu genocida, i Fajko je ubijen sa svojim ocem, \u010dije se ime Mehmed, zbog abecednog reda, nalazi na 42. mjestu ispod Fajkinog. Avdi\u0107i su me\u0111u najbrojnijima ovdje u Poto\u010darima.<\/p>\n
Na\u0161 drug Sejdinovi\u0107 Selman je pod slovom S. Sa Selmanom sam dijelio istu klupu jedne \u0161kolske godine. Bili smo i ro\u0111aci s maj\u010dine strane. Selman je u Poto\u010darima s ocem Sejdalijom i \u0161est godina mla\u0111im bratom Sabitom. Kad god pohodim na\u0161 ubijeni podrinjski zavi\u010daj uvijek ih se sjetim dok prolazim pored zarasle ru\u0161eve njihove ku\u0107e u Sejdinovi\u0107ima, selu pored Drine koje vi\u0161e ne postoji.<\/p>\n
Ro\u0111aci Aljkanovi\u0107 \u0110emo i \u0160eval u dugom su nizu Aljkanovi\u0107a. \u0110emo je tu sa svojim dvije godine starijim bratom Nijazijom, a \u0160eval s ocem Hasibom. \u0110emo i \u0160eval naj\u010de\u0161\u0107e su sjedili zajedno u istoj klupi. Iako prvi ro\u0111aci, mnogi su mislili da su ro\u0111ena bra\u0107a. D\u017eemo je bio odli\u010dan u\u010denik, \u0160eval vrlo dobar. Obojica odli\u010dni drugovi svima.<\/p>\n
Ovdje su i skoro svi na\u0161i u\u010ditelji i nastavnici: Halilovi\u0107 Jusuf, D\u017eananovi\u0107 Mevlid, D\u017eananovi\u0107 Zikret, Salihovi\u0107 Red\u017eo.<\/p>\n
I Hajrudin Be\u010di\u0107 je tu. Moj kom\u0161ija. Radio je kao nastavnik u na\u0161oj osnovnoj \u0161koli, a kasnije i kao profesor jezika u srebreni\u010dkoj gimnaziji. Nastavni\u010dku karijeru zapo\u010deo je nekoliko godina nakon mog zavr\u0161etka osnovne. Upamtio sam ga kao pedagoga od koga sam najvi\u0161e nau\u010dio u tom periodu svog \u017eivota. Hajrudin je pripadao generaciji s kraja 1950-ih. Krajem \u0161ezdesetih i po\u010detkom sedamdesetih, bio je u grupi mladi\u0107a koje je \u0160ipad stipendirao kao polaznike Srednje \u0161umarske \u0161kole i \u0160umarskog fakulteta u Sarajevu. Me\u0111utim, Hajrudina je zanimala knji\u017eevnost puno vi\u0161e nego drve\u0107e, \u0161ume i mahovine. U Sarajevu se bavio pisanjem za razne \u010dasopise. Bio\u00a0 je dio avangardne scene buntovnih studenata. Skupljao knjige koje je u torbama donosio i njima punio ku\u0107icu svojih roditelja. Za mene, dje\u010daka koji je bio opsjednut \u010ditanjem, Hajrudinova ku\u0107a je bila ve\u0107a i va\u017enija od Aleksandrijske biblioteke. Kad sam u \u0161koli pro\u010ditao sve dostupne klasike i dje\u010dje pisce, Hajdrudinova biblioteka me je upoznala sa svijetom suvremene knji\u017eevnosti. Prve romane Milana Kundere, one bijelih korica koje jo\u0161 ponekad vidim u antikvarnicama, pro\u010ditao sam upravo kod Hajrudina. Onda bih s njim vodio razgovore o pro\u010ditanim knjigama. Hajrudin bi me u tim diskusijama tretirao kao ravnopravnog sugovornika. Njemu sam jedinom na uvid pokazivao neke svoje napisane pjesme. Davao mi je pohvalne komentare i rekao da u meni vidi budu\u0107eg pisca. Kada sam se pri kraju osnovne \u0161kole prijavio za srednju vojnu gimnaziju u Beogradu, odgovorio me od te namjere. \u201eVojna \u0161kola \u0107e ubiti pisca u tebi,\u201c rekao mi je tada. Da ga nisam poslu\u0161ao, vrlo jer vjerovatno da bi me ta vojna \u0161kola ubila ovako ili onako.<\/p>\n
Hajrudin je u toku opsade Srebrenice nastavio biti podr\u0161ka i uzor u\u010denicima kojima je predavao. Mnogi od njegovih u\u010denika su ovdje u Poto\u010darima. Ime jednog od njih nije na kamenoj plo\u010di. Hajrudinov u\u010denik Ned\u017ead Avdi\u0107 jedini je pre\u017eivio vlastito strijeljanje. Kada je nedavno kona\u010dno napisao svoju memoarsku knjigu Ja, Ha\u0161ki svjedok, u njoj je bitno mjesto posvetio Hajrudinu Be\u010di\u0107u, svom ratnom profesoru jeziku u srednjoj \u0161koli u opkoljenoj Srebrenici.<\/p>\n
\u010citaju\u0107i Ned\u017eadovu vrijednu knjigu saznao sam za Hajrudinovu sudbinu. Zajedno s svojim kolegom\u00a0 Siru\u010di\u0107 Muhidinom, srebreni\u010dkim profesorom matematike, Hajrudin je, nakon pada Srebrenice, nekako dospio na drugu stranu Drine, u Srbiju. Mo\u017eda su se bili pouzdali u neke predratne prijatelje i kolege iz Ljubovije ili su jedini spas vidjeli s te strane Drine? Mo\u017eda im taj dio Podrinja na srbijanskoj strani u\u010dinio manje opasnim od neprohodnih \u0161uma i planina prema Tuzli? Njihove nade i namjere nikad ne\u0107emo saznati. Ono \u0161to pouzdano znamo je da su 29. jula 1995. godine, slu\u017ebenici policijske stanice u Ljuboviji isporu\u010dili zarobljene Hajrudina Be\u010di\u0107a i Muhidina Siru\u010di\u0107a takozvanom MUP-u RS, na grani\u010dnom prijelazu Bratunac \u2013 Ljubovija. O primopredaji zarobljenika napravljen je i slu\u017ebeni zapisnik broj 28-203\/95, kojeg su potpisali Vidoje Radovi\u0107 i Zoran Sevi\u0107. Po prelasku u Bratunac, Hajrudin i Muhidin ubijeni su. O tome nije napravljen zapisnik. Zapisnik o njihovim posmrtnim ostacima ekshumiranim u masovnoj grobnici \u0107e se napraviti puno godina kasnije.<\/p>\n
Volio bih imati snage, vremena i znanja da opi\u0161em sve svoje \u0161kolske drugove \u2014 onakve kakve ih pamtim, mimo abecednog reda \u2014 njihove osmijehe i na\u0161e \u0111a\u010dke anegdote. Volio bih svoje napisane knjige dodati u onu Hajrudinovu biblioteku i zahvaliti mu se \u0161to me je nekad davno pustio u svoj svijet knjiga. U tom svijetu satkanom od rije\u010di, njegove me rije\u010di nikada nisu prestale pratiti. A meni su samo ostale rije\u010di kojima \u010duvam svoje \u0161kolske drugove od zaborava, izvla\u010dim ih iz masovnih grobnica i mezarja i vra\u0107am u na\u0161e \u0111a\u010dke klupe. Da ne budem sam. Da nisu sami.<\/p>\n
(Autor teksta prof. dr. Hariz Halilovi\u0107, ro\u0111en u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za globalna istra\u017eivanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostuju\u0107i profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), Objaviljivao je radove u nau\u010dnim \u010dasopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagra\u0111ivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities (Berghahn: Oxford \u2013 New York, 2013\/2015)<\/em><\/p><\/blockquote>\n