{"id":349469,"date":"2022-07-08T18:03:50","date_gmt":"2022-07-08T16:03:50","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=349469"},"modified":"2022-07-09T06:07:45","modified_gmt":"2022-07-09T04:07:45","slug":"preko-brojnih-gora-do-jadranskog-mora","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2022\/07\/08\/preko-brojnih-gora-do-jadranskog-mora\/","title":{"rendered":"Preko brojnih gora do Jadranskog mora"},"content":{"rendered":"

Ho\u0107u li-ne\u0107u li? Vala ‘o\u0107u!<\/p>\n

Poslije dvogodi\u0161nje pauze, koju je korona (daleko joj ku\u0107a) uzrokovala, kraljeva\u010dki MTB biciklisti\u010dki klub \u201e\u010ciker\u201c<\/a> je organizovao deseti, jubilarni maraton, ve\u0107 slavan u regionu i nekim okrajcima bijeloga svijeta. Tri puta ranije nijesam odolio zovu biciklisti\u010dkih guma i \u0161teta bi bila da propu\u0161tim ovaj jubilarni, koji bi, sve su prilike, mogao biti i potonji. Dva i po puta sam kilometre prevaljivao sa mojim vjernim drugarima, Branom (Bo\u017eovi\u0107) i Dejanom (Tof\u010devi\u0107em), ali su ih obaveze razne skrenule s treka ovog jubilarca, pa sam se zato lomio: Ho\u0107u li-ne\u0107u li? I prelomio: Vala ‘o\u0107u! \u010covjek sam u godinama, pa je pitanje koliko \u0107e mi se jo\u0161 prilika pru\u017eiti da se mu\u010dim kroz divote planinske, \u0161umske i livadske, prate\u0107i \u017eubor planinskih rijeka i potoka, uzvodno i nizvodno.<\/p>\n

\n

Elektri\u010dna bicikla<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Iznenadila me je pojava elektri\u010dnih bicikala na maratonu. Trojici najstarijih (jedan Njemac, jedan Amerikanac i ja) bi ona nekako i pristajala, ali mi na njima nismo jahali. Nije ih koristila ni jedna od na\u0161ih drugarica biciklistkinja. Ne zamjeram ‘elektri\u010darima’, kako sam ih zvao, ali mi nekako nijesu pasovali za ovaj jubilarni.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

\n

Planine<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Kaona, brdo koje se isprije\u010di biciklistima na putu od Kraljeva do Gu\u010de, je tek ‘predjelo’ pred krupne brdske zalogaje, koji su po\u010deli od Ivanjice na putu ka Novom Pazaru. Golija je bila taj prvi brdski zalogaj, a rijeka Moravica muzi\u010dka pratnja. Na prirodnoj zaravni, koju su biciklisti prozvali vidikovac, puca pogled na Pe\u0161tersku visoravan, ka Kosovu i Crnoj Gori. Miki, drugar sa ranijih maratona, \u010diji je \u0111ed po majci, Hercegovac i travar, bio zaljubljen \u00a0u Durmitorro, pokazuje mi rukom planinski masiv u izmaglici i ka\u017ee: \u201eEno ti ga Durmitor!\u201c Napregnuh vid i povjerovah Mikiju, koji je od \u0111eda preuzeo ljubav prema jednoj od dvije moje zavi\u010dajne planine.<\/p>\n

Ne previ\u0161e zahtjevan uspon od Novog Pazara na putu ka Crnoj Gori i Ro\u017eajama je za mene ostao bezimen (nijesam se na vrijeme informisao). Prava isku\u0161enja uspona i spustova su \u010dekala preko Hajle, Mokre, Bjelasice, Sinjajevine\/Sinjavine, Semolja, Javorja, Lole, Krnova.<\/p>\n

Pri vrhu Bjelasice nas je \u010dekao ostatak snije\u017enog nameta, dovoljno velik da se u njemu nabrzaka ohladi limenka piva i zagrebe grudva za hla\u0111enje grla. (Prije ovog sa Bjelasice, imao sam \u010dast da ljetnji snijeg ove godine jedem na Prokletijama, u Albaniji).<\/p>\n

Na Bjelasicu smo se peli iz pravca Lubnice, razminjuju\u0107i lijepu Bistricu, koju su unakazili minihidroelektranam, i izbili na visinu od skoro 1900 m\/nv. Zekova glava i Troglava su nam ostali sa lijeve bande, a put nas je izveo na skijali\u0161te i spustio u Kola\u0161in, odakle je, narednog dana, po\u010dela najzahtjevnija etapa maratona.<\/p>\n

Od Gornjeg Lipova, preko Vratla, pa dijelom zatalasane sinjavinske planinske visoravni, spusta kroz \u0161umu na prevoj Semolj i dalje, preko Javorja i obronaka mora\u010dke planine Lole, do Krnova, svuda je divlja ljepota mamila pogled i tra\u017eila da se zastane i u\u017eiva, ali je obaveza pedalanja zahtijevala oprez i fokusiranje na tlo kojim je prednji to\u010dak, putovo\u0111a neumorni, gazio.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

\n

Ibar<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Ibar voda nam je najdu\u017ee bila u u\u0161ima i pred o\u010dima. U Kraljevu, odakle smo krenuli, rijeka je imala boju r\u0111e, koju je stresla sa sebe u Ro\u017eajama. Na svome vrelu, u hladovini Hajle, Ibar baca \u010dini kojima se te\u0161ko oduprijeti. Na takvom izvori\u0161tu smrtno \u010deljade shvati zna\u010daj \u010diste vode i iskonske potrebe za harmonijom unutar sebe i sa svijetom oko sebe.<\/p>\n

\n

\u010cesme<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Svakome \u017eednom \u017eivom stvoru mnogo zna\u010di kad zna da \u0107e ga na putovanju sretati svje\u017ea pija\u0107a voda. Veliku zahvalnost zato zaslu\u017euju svi oni koji su od Novog Pazara, preko Tutina, do Ro\u017eaja podizali zadu\u017ebinske (hajrat) \u010desme. Nedugo prije ovoga biciklisti\u010dkog putovanja, na poklon sam dobio knjigu moga prijatelja Mirsada Kurga\u0161a, u kojoj je skupio pri\u010de o ovakvim \u010desmama u barskom kraju. Sad \u0107u je s posebnom pa\u017enjom \u010ditati.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

\n

Bi\u0161evo<\/h2>\n<\/blockquote>\n

U pitomom selu Bi\u0161evu (op\u0161tina Ro\u017eaje) nekada je, u socijalisti\u010dko doba, bila \u0107ilimara. Novinarskim poslom sam tu dolazio jednom. Znao sam da \u0107ilimara nije pre\u017eivjela tranziciju od socijalizma u burazerski kapitalizam, ali sam poku\u0161avao da se sjetim gdje je bila zgrada. Sredovje\u010dna \u017eena, koja je nekada radila u \u0107ilimari, s tugom u glasu mi je rekla da je to sada ru\u0161evina.<\/p>\n

\n

Pe\u0161ke\u0161<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Znali smo da u Bi\u0161evu ima prodavnica i grupa sa kojom sam pedalao radovala se pivu. Mantrak! Radila je samo do 15.00. Sredovje\u010dnog mu\u0161karca, ugodne spolja\u0161njosti, sa kojim smo razmijenili dobardane, pitam za vlasnika prodavnice. On kuca na vrata obli\u017enje ku\u0107e, ali niko ne otvara. \u201eNisu tu\u201c, ka\u017ee, a onda nudi da pogleda je li ostalo kakvih sokova od \u0111ece u njegovoj ku\u0107i. Ubrzo se vra\u0107a sa dvolitrovkom kokakole i plasti\u010dnim \u010da\u0161ama. Ime mu ne zapamtih, ali prezime mu ne smetnuh s uma. Tahirovi\u0107. Amid\u017ea mu je moj poznanik. Pokaza mi njegovu ku\u0107u. Hvala mu jo\u0161 jednom.<\/p>\n

\n

Iznena\u0111enje<\/h2>\n<\/blockquote>\n

U Ivanjici su se digitalni i analogni svijet sparili i predamnom se materijalizovala Dubravka Tenjovi\u0107, digitalna prijatljica iz \u010ca\u010dka. Ne sje\u0107am se od kada smo nas dvoje FB prijatelji, ni ko je kome prijateljstvo ponudio, ali znam da su me na \u010detovanje sa Dubravkom nekoliko puta inspirisale njene fotografije sa planinarenja po Durmitoru. \u201eZna\u0161 li ko sam?\u201c, pitao sam. \u201eNe\u201c, rekla je. Kad sam se samoidentifikovao, pali smo jedno drugom u zagrljaj.<\/p>\n

\"\"<\/p>\n

\n

Buca<\/h2>\n<\/blockquote>\n

Kad sam ga vidio na startu u Kraljevu, pomislio sam da \u0107e momak pedalati do Gu\u010de i vratiti se doma, ako i to mogne. Ameri\u010dki debeo elektroin\u017eenjer iz Ni\u0161a, sa \u010dijeg se lica ne skida osmjeh, pregurao je brojne gore i dokotrljao se do mora u Herceg Novom. Ve\u0107 drugog dana sam otkrio moju skepsu u pogledu njegovih sportskih performansa, a na kraju mu rekao da je on moj heroj ovog jubilarnog maratona.<\/p>\n

P.S. Ako se, u me\u0111uvremenu, sjetim jo\u0161 \u010dega vrijednog pa\u017enje, dopisa\u0107u ovaj blog<\/p>\n

Nekad bilo, sad se spominjalo<\/strong><\/p>\n

\u010ciker maraton<\/a><\/p><\/blockquote>\n