{"id":349404,"date":"2022-07-08T06:29:46","date_gmt":"2022-07-08T04:29:46","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=349404"},"modified":"2022-07-08T06:29:46","modified_gmt":"2022-07-08T04:29:46","slug":"zaboravljena-prica-o-ljevici","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2022\/07\/08\/zaboravljena-prica-o-ljevici\/","title":{"rendered":"‘Zaboravljena’ pri\u010da o ljevici"},"content":{"rendered":"

Ator: Fran Radoni\u0107 Mayr<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Knjiga Leksikon Tranzicije Hajrudina Hromad\u017ei\u0107a izdava\u010dke ku\u0107e Disput je lingvisti\u010dko-anga\u017eirani pojmovnik u kojem autor na pristupa\u010dan publicisti\u010dki na\u010din kontekstualizira medijski sveprisutne rije\u010di poput privatizacija, kompradorske elite, selfiji, usta\u0161e itd. kroz instrumentarij kulturalnih studija i historijskog materijalizma. Rijetko tko mo\u017ee tako stru\u010dno definirati i neoliberalnom diskursu usprkos reinterpretirati niz ideolo\u0161ki zacementiranih pojmova poput korupcije, izvrsnosti ili uhljeba kao Hromad\u017ei\u0107, a svaka od niza definicija toliko je \u010ditljiva, relevantna i zabavna da zaslu\u017euje po jedan novinski \u010dlanak kako bi javnost \u0161to lak\u0161e osvijestila neoliberalno-nacionalisti\u010dku ideologiju koja je gu\u0161i.<\/p>\n

Knjiga kao lingvisti\u010dko-anga\u017eirani podvig koji secira niz rije\u010di medijske svakodnevice nudi ne\u0161to potpuno novo na hrvatskoj sceni. \u0160to vas je navelo na takav pristup pisanju knjige?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Refleksija na\u0161eg povijesnog iskustva ne smije robovati nekoj u\u017eoj znanstvenoj elaboraciji. Htio sam izbje\u0107i zamke znanstvenog pozitivizma koji danas hara \u010dak i dru\u0161tvenim znanostima, a koje su po habitusu, uz naravno humanistiku, najdu\u017ee odolijevale toj tendenciji. Pritom mislim na kvantitativnu metodologiju, scientometriju, neopozitivizam digitalne humanistike i sve druge pristupe koji poku\u0161avaju dru\u0161tvene znanosti pretvoriti u \u010dvrste, tzv. primijenjene znanosti \u010dime ih se osiroma\u0161uje i udaljava ih se od dru\u0161tveno-politi\u010dki relevantnog vrijednosnog sadr\u017eaja. Namjerno ulazim u konfrontaciju s tom tendencijom i jednu veliku temu, kakva je tranzicija, obra\u0111ujem na specifi\u010dan na\u010din, u hibridnoj kombinaciji kriti\u010dke teorije, anga\u017eirane publicistike i esejistike. Osjeti se i da je tekst nastajao kroz svakotjedno objavljivanje u jednom mediju, \u0161to je ovdje dobilo svoju pro\u0161irenu verziju, kako \u0161irenjem prostora interpretacija pojmova, tako i dodavanjem uvodnog teksta i pogovora. No svjesno sam htio zadr\u017eati anga\u017eirani publicisti\u010dki stav koji nije ni\u0161ta manje znanstven, ako znanost tretiramo u \u0161irem teorijskom smislu. Odlu\u010dio sam se za svojevrsni pojmovnik gdje koncept minimalnih jedinica zna\u010denja nudi potencijal ra\u010dvanja u \u010ditanjima raznih dru\u0161tvenih fenomena \u2013 ekonomskih, politi\u010dkih i kulturalnih.<\/p>\n

U knjizi isti\u010dete da se kapitalizam u dnevno-politi\u010dkom diskursu smatra nadideolo\u0161kom sferom apoliti\u010dnosti i tr\u017ei\u0161no objektivne neutralnosti. Koje su to jasne materijalisti\u010dke posljedice kapitalizma, a koje se predstavljaju kao objektivne i nu\u017ene? Recimo, vezano za stanovanje, prehranu, obrazovanje, modu, zdravstvo, ekologiju?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Kapitalizam izme\u0111u ostalog obilje\u017eava i prividna trans-ideolo\u0161kost. On ideologiju deklarativno tretira kao vulgarnu praksu,izmje\u0161ta ju izvan svoje logi\u010dke matrice i predstavlja kao izvor sukoba ljevice i desnice koje time postaju arhai\u010dni vi\u0161kovi pro\u0161losti, dok se kapitalizam navodno prakti\u010dno bavi neposrednom stvarno\u0161\u0107u.<\/p>\n

Ako bi tra\u017eili jednu rije\u010d koja danas obilje\u017eava ideolo\u0161ku dimenziju kapitalizma, to je tehnokracija. \u017deli se stvoriti privid bavljenja aktualnom situacijom i izazovima, dojam da se stalno bavi rje\u0161avanjima problema u svim domenama koje ste naveli, a radi se o \u017eivotu kao takvom. Pitanja ideologije su iz kapitalisti\u010dke perspektive negdje drugdje \u2013 to su u hrvatskom kontekstu recimo pitanja partizana i usta\u0161a. Naravno da je rije\u010d o besmislici jer je kapitalizam duboko ideolo\u0161ki odre\u0111en sustav. Kapitalizam nas ujedno ne tretira kao gra\u0111ane nego kao potro\u0161a\u010de, doga\u0111a se tr\u017ei\u0161no uvjetovanje subjekata, a mnogi svoje potrebe prividno rje\u0161avaju\u00a0 matricom zadu\u017eivanja o \u010demu pi\u0161em u knjizi u raznim verzijama. Prisutna je i jedna prividna dopadljivost u liberalnom kapitalizmu \u2013 dopadljivost srednjeg puta. Liberali ra\u010dunaju na to da se ljudi \u017eele srednjostruja\u0161ki pozicionirati i politikom manjeg zla prilago\u0111avaju sebe i druge tr\u017ei\u0161noj paradigmi. Ra\u010duna se na tip nagovora da postoje\u0107i sustav mo\u017eda nije idealan, ali je najbolji koji je realno mogu\u0107 i ostvariv. Puno je sivih zona ideolo\u0161kih interpelacija kapitalizma u koje je lako upasti i koje su \u010desto materijalno odre\u0111ene, a tu spadaju i kreativna, kulturna i aktivisti\u010dka industrija, koje kalkuliraju s tom paradigmom i ra\u010dunaju na mrvice s aktualne kapitalisti\u010dke trpeze koja ih, na primjer, putem EU fondova i stipendira, odr\u017eavaju\u0107i tu civilno-dru\u0161tvenu matricu na \u017eivotu, pacificiraju\u0107i glasove otpora.<\/p>\n

Volio bih se zadr\u017eati na specifi\u010dnim rezultatima kapitalizma, da se naprosto osjeti njegov jasan utjecaj na na\u0161e \u017eivote, ideologiju kojom smo okru\u017eeni i materijalnu stvarnost. U knjizi spominjete izvrsnost \u2013 pojam koji je iznimno ideolo\u0161ki nabijen, a rijetki ga tako vide i gotovo nitko ne preispituje. Budu\u0107i da radite u obrazovnom sustavu volio bih da naglasite problemati\u010dnost tog pojma. Nijedna ve\u0107a stranka u Hrvatskoj ne preispituju taj pojam, a neuspje\u0161na kurikularna reforma ga je tako\u0111er isticala kao vrijedan dio svog programa. Istra\u017eivanja organizacija civilnog dru\u0161tva, recimo, Mre\u017ee mladih Hrvatske, koja ispituju mlade \u0161to \u017eele, nerijetko dolaze do zaklju\u010dka da obrazovanje treba pratiti trendove tr\u017ei\u0161ta. \u0160to izvrsnost donosi u obrazovanje?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Izvrsnost je ideologem par excellence na\u0161eg vremena, direktan proizvod kapitalisti\u010dke hegemonije. Po\u010diva na na\u010delima prividno neproblemati\u010dnih vrijednosti konkurencije i dru\u0161tvene borbe, a zapravo ima \u010disti makijavelisti\u010dki u\u010dinak. To je nastojanje da se po svaku cijenu i svim sredstvima do\u0111e do zadanog cilja, a to je individualni probitak i uspjeh. U pravu ste, to je pojam \u010dije se zna\u010denje uop\u0107e ne preispituje, vrijednost koja se uzima zdravo za gotovo, postavljaju\u0107i se kao zdravorazumska. \u0160to izvrsnost zna\u010di? Po kojim se kriterijima definira? Tko odre\u0111uje \u0161to je izvrsno, a \u0161to nije? U odnosu na \u0161to se izvrsnost definira? Sva ta pitanja ostaju nedore\u010dena, guraju se sa strane, ali i dalje ostaje ideolo\u0161ki imperativ upu\u0107en svakom ponaosob da se ta mitska dimenzija zvana izvrsnosti dosegne.<\/p>\n

Va\u017eno je pitanje ovdje i postoji li autonomija Sveu\u010dili\u0161ta ili mu se suprotstavljaju i uni\u0161tavaju ga subjekti kao \u0161to je tr\u017ei\u0161te rada ili imperativi tzv. poslodavaca? Va\u017eno je re\u0107i da u praksi imamo hiperinflaciju izvrsnosti, a istovremeno kao sveu\u010dili\u0161ni radnik mogu posvjedo\u010diti da su kriteriji vrlo lo\u0161i i op\u0107a razina obrazovanosti studenata konstantno opada iz generacije u generaciju. Nikad vi\u0161e izvrsnosti kao proklamirane vrijednosti, a nikad ni\u017ei zahtjevi, ni\u017ea kvaliteta znanja. Ne\u0161to ne \u0161tima. I na tom rascjepu nalazi se smjerokaz za kriti\u010dko \u010ditanje i interpretiranje izvrsnosti. U neoliberalnoj ideologiji tr\u017ei\u0161te je pozicionirano kao Sveti gral, alfa i omega za sve, stoga nas ne mogu iznenaditi nalazi istra\u017eivanja koje navodite, da se u javnoj percepciji obrazovanje, rad i tr\u017ei\u0161te dovode u neposrednu uzro\u010dno-posljedi\u010dnu korelaciju. Me\u0111utim, to je ideolo\u0161ka podvala. Slabo je obrazovanje koje je isklju\u010divo vo\u0111eno uskim parametrima stjecanja vje\u0161tina, u dana\u0161njim kurikulumima naziva ih se ishodi u\u010denja. Kada ste dobro, \u0161iroko i klasi\u010dno obrazovani, radno-tr\u017ei\u0161ne kompetencije u praksi se savladavaju bez pote\u0161ko\u0107a. No problem je \u0161to sistem tra\u017ei i name\u0107e proizvodnju pseudoobrazovanih fah-idiota. Takvim se ljudima redovito lak\u0161e manipulira.<\/p>\n

Pretpostavljam da je obrazovanje radi kriti\u010dkog odno\u0161enja spram ideologija, a pogotovo one dominantne koje se predstavlja kao zdravorazumska, zahtjevnije od pukog prilago\u0111avanja tr\u017ei\u0161tu rada.<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Apsolutno. Takvo obrazovanje je ne samo zahtjevnije, ve\u0107 i va\u017enije te potrebnije. No iako je recimo kriti\u010dko mi\u0161ljenje nominalno visoko pozicionirano na popisima prioriteta mnogih obrazovnih kurikuluma, dometi su u praksi slabi ili nikakvi. Tomu je tako jer su svi klju\u010dni sistemski parametri u kapitalizmu sa svojim formama postavljeni tako kruto i apriorno, da je u praksi, ako ih doista slijedite, nemogu\u0107e provesti sistemati\u010dnu i kvalitetnu izvedbu stvarnog sadr\u017eaja. Kriti\u010dko mi\u0161ljenje tako ostaje samo jo\u0161 jedna lijepa rije\u010d na studiozno ispoliranom obrazovnom meniju koji je destiliran od svakog sadr\u017eaja. \u0160to se ti\u010de tr\u017ei\u0161ta rada, sumnjam da ono postoji kao neki egzaktan entitet. Ako \u017eelimo uspostaviti neko jasno tr\u017ei\u0161te rada, jo\u0161 jedan mitski trop tranzicije, malo koja vrijednost \u0107e biti apriorno isklju\u010dena. Pitanje je samo koliko \u0107e u\u010dinkovito, to jest isplativo, ta vrijednost biti prevedena i podvedena zakonitostima profitne kalkulacije. Recimo, kulturna industrija kojom se tako\u0111er u knjizi bavim, ve\u0107 desetlje\u0107ima pokazuje jedan \u0161iri kapacitet za komodifikaciju raznih dru\u0161tvenih vrijednosti i dobara u kapitalisti\u010dke robe, podvedene pod tr\u017ei\u0161no-profitnu logiku. Cijela povijest kapitalizma je zapravo povijest komodifikacije i neke vrijednosti, neka dobra koja su jo\u0161 do ju\u010der bila tr\u017ei\u0161no neprepoznatljiva, u nekoj novoj epohi postaju robna vrijednost par excellence. Zato bismo povijest kapitalizma mogli \u010ditati i kao povijest komodifikacije i pitanje je koji su tipovi komodifikacije aktualni u nekoj epohi.<\/p>\n

Kad definirate me\u0111unarodnu zajednicu, isti\u010dete da se radi o pukim imperijalnim interesima najja\u010dih zemalja svijeta. Navodite da je 90-ih ona bila nespremna zauzeti stav oko konflikta me\u0111u jugoslavenskim zemljama, ali da je bila neprestana podr\u0161ka ekonomskoj tranziciji, \u0161touklju\u010duje i ratne lordove, kompradorsku elitu, itd. Jesu li otkazi, privatizacija, devastacija dru\u0161tvenog vlasni\u0161tva naprosto bili nu\u017ena tendencija globalnog kapitalizma?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Inherentna napetost kapitalizma\u00a0 jest ona izme\u0111u kapitala i rada, izme\u0111u sredi\u0161ta i periferije. To obilje\u017eava cijelu njegovu povijest \u2013 obaranje cijene rada nau\u0161trb akumulacije kapitala. Smatram da nam je u odsudnim trenucima tranzicije 1990-ih nametnuta ekonomsko-politi\u010dka agenda upravo ovakva kakvu smo i dobili, obilje\u017eena postindustrijskim karakterom, odbacivanjem dru\u0161tvenih vrijednosti poput masovnog zapo\u0161ljavanja, odnosno deindustrijalizacijom, privatizacijom i tome bliskim trendovima. Dodu\u0161e, dobili smo najgoru mogu\u0107u verziju tranzicije \u2013 prvobitnu akumulaciju kapitala opto\u010denu kulturom smrti kroz ratna razaranja. To nas je odredilo za generacije: plja\u010dka\u0161ka pretvorba u ekonomsko-politi\u010dkom smislu i traumati\u010dno kolektivno iskustvo radikalnih nacionalizama u identitetskom smislu.<\/p>\n

Navodite da se tranzicija historijski ne doga\u0111a samo u 90-ima, ve\u0107 svoje korijene vu\u010de dalje u pro\u0161lost, odnosno u temeljitim ekonomskim, politi\u010dkim i ustavnim reformama 60-ih i 70-ih Spominjete crvenu bur\u017eoaziju i partijsku elitu koja trasira trendove za doga\u0111aje 90-ih. Koji to trendovi u SFRJ dovode do HDZ-a, Stranku demokratske akcije u Bosni, itd?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Neugodna istina po HDZ i sestrinske stranke koje su nicale po dr\u017eavama biv\u0161e Jugoslavije nakon raspada je da imaju nasljedstvo Komunisti\u010dke partije. \u010cak 97.000 prvoboraca HDZ-a biv\u0161i su \u010dlanovi Saveza komunista Hrvatske. To nije iznena\u0111uju\u0107e ako uzmemo u obzir silna partijska previranja koja se razvijaju od sredine 60-ih do ranih 70-ih, \u0161to \u0107e iznjedriti prolje\u0107are u Hrvatskoj i liberale u Srbiji.<\/p>\n

Nakon silnog ekonomskog uzleta Jugoslavije kroz cijele 50-e, \u0161to je drugi najja\u010di rast BDP-a u svijetu u toj dekadi nakon Japana, 60-ih dolazi do usporavanja rasta ekonomije i prvih evidentnih problema, a izlaz se tra\u017ei u liberalnim ekonomskim reformama. Dolazi do tr\u017ei\u0161nih reformi koje vode prema onome \u0161to \u0107e mnogi nazvati jugoslavenskim tr\u017ei\u0161nim socijalizmom ili dr\u017eavnim kapitalizmom, pra\u0107en prtljagom mno\u0161tva socijalnih politika. Tu su i prva vezivanja sa svjetskim ekonomskim megainstitucijama poput Me\u0111unarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke te famozna zadu\u017eivanja koja \u0107e do\u0107i na naplatu nakon Titove smrti.<\/p>\n

Tehnokratski orijentirane republi\u010dke partijske frakcije fokusirale su se na model konkurencije koji nastaje na unutarnjem jugoslavenskom tr\u017ei\u0161tu, \u0161to je uostalom duboko odredilo strukturu ekonomskog modela jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Slovenija i Hrvatska zbog najve\u0107eg industrijskog razvoja i izvoznih kapaciteta proizvodile su i izvozile najvi\u0161e, a taj razvojni nesrazmjer bio je glavni uzro\u010dnik raznih oblika nacionalizama u Jugoslaviji. Krenula su se postavljati pitanja za\u0161to bismo pla\u0107ali za druge, za\u0161to oni koji manje proizvode trebaju \u017eivjeti na istoj razini kao mi koji proizvodimo vi\u0161e, itd. Radilo se o dinamici unutarnjeg jugoslavenskog tr\u017ei\u0161ta \u2013 Slovenija i Hrvatska na jednoj, a ostali na drugoj strani, sa Srbijom na \u010delu kao ideolo\u0161ko-partijskim jugoslavenskim hegemonom.<\/p>\n

Jugoslaviju rastura povezanost s me\u0111unarodnim megainstitucijama, dug, nesrazmjer ekonomija na unutarnjem tr\u017ei\u0161tu i nacionalizam, \u0161to zavr\u0161ava ratom, tranzicijom, gubitkom niza socijalnih pogodnosti i identitetskom kolektivnom traumom. Ljudi u regiji se rijetko danas shva\u0107aju kao radnici ve\u0107 kao Hrvati, Srbi, Bo\u0161njaci, itd. Poznato je da nacionalisti\u010dka retorika skriva interese kompradorskih elita, ratnih lordova, itd. Koji su korijeni te apstrakcije nacije, a zatim i nacionalizma? Zanimljivo je i to \u0161to globalizacija na svojevrstan na\u010din poni\u0161tava mit nacije, a mi je evo osnovali kad je na neki na\u010din suvi\u0161na.<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Globalizacija je odavno, a pogotovo padom Berlinskog zida, dovela u pitanje smislenost dr\u017eave i nacije. U isto vrijeme kada se u velikom dijelu svijeta taj proizvod Francuske bur\u017eoaske revolucije dovodi u pitanje, mi upadamo u atavisti\u010dke ma\u0161tarije \u201cbiti svoj na svome\u201d, potpuno u suprotnosti s povijesnim kretanjem. Kao nekakav hod unatrag. Nacija je odavno desakraliziran mit, radi o se povijesnom proizvodu, nikakvoj zadanoj etno kategoriji, odnosno onakvoj kakvu je tretiraju etni\u010dki orijentirani interpretatori koji tra\u017ee srednjovjekovna zale\u0111a u etnosu. Nacija je proizvod modernosti, 18. i 19. stolje\u0107a, a politi\u010dko-simboli\u010dki zapo\u010dinje s Francuskom bur\u017eoaskom revolucijom. Stvara se ideolo\u0161ko-politi\u010dka predod\u017eba o ve\u0107em ili manjem broju ljudi koji se me\u0111usobno ne poznaju, ali koji dijele zajedni\u010dki teritorij i koji imaju pretpostavku jezi\u010dnog razumijevanja, zajedni\u010dkog lingvisti\u010dkog idioma kojega je mogu\u0107e standardizirati. Pomo\u0107u centralizirane politi\u010dke mo\u0107i, dr\u017eavne administracije i birokracije, obrazovnim institucijama, ustanovama kulture i medijima, ljude se ideolo\u0161ki interpelira u osje\u0107aje pripadnosti kolektivitetu zvanom nacija. Da, naravno, tranzicijska ideologija ulo\u017eila je veliki napor kako bi nekada\u0161nji, u socijalizmu forsiran kao sredi\u0161nji, identitet rada i radnika \u201eevoluirao\u201c u nacionalne identitetske partikularitete nabijene animozitetom prema drugima. Time je fokus sa esencijalno va\u017enih motiva, kakvo je dru\u0161tveno-ekonomsko razvla\u0161tenja radnih masa kroz tranziciju, preba\u010den na neproduktivna pitanja nacionalno-identitetskih animoziteta. Od toga se nitko nije kruha najeo, osim tzv. pobjednika tranzicije, a to su recimo ovi koje ste prethodno naveli, kompradorske elite i lordovi rata.<\/p>\n

Navodite da je HDZ vi\u0161e narodni i nacionalni pokret nego gra\u0111anska stranka europskog tipa. Kako je HDZ degradirao Hrvatsku, a kako je to napravio upliv neoliberalizma? Naravno da je to djelomi\u010dno povezano, ali volio bih da naglasimo da bi neoliberalizma bilo i sa SDP-om ili HSLS-om.<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

HDZ velikim dijelom ra\u010duna na arhai\u010dni, etni\u010dki oblik identitetske pripadnosti. Kod jednog dijela bira\u010da u Hrvatskoj uspjelo im je ono klju\u010dno, stvaranje dojma da politi\u010dka sklonost toj stranci istovremeno zna\u010di i pripadnost nacionalnom identitetu, jeziku i vjeri. Od samog svog po\u010detka, od osnivanja, HDZ na tome radi. Kalkulira se da je u Hrvatskoj 20-25 posto bira\u010da koji \u0107e dati toj stranci glas nevezano za njihov politi\u010dki program.<\/p>\n

Cijelo se vrijeme ra\u010duna na u\u010dinak arhai\u010dne pri\u010de o \u201csvojima na svome\u201d, a ona dijelom po\u010diva i na sakraliziranom mitu o prvom hrvatskom predsjedniku i utemeljitelju HDZ-a, na pojednostavljenim interpretacijama Domovinskog rata i sli\u010dno. Iz godine u godinu taj kanon ja\u010da, \u0161to je tipi\u010dna karakteristika mita. \u010cak ni tehnokratska izvedenica HDZ-a kakvu imamo zadnjih 5-6 godina ne zadire u taj mit nego ga bri\u017eno i pa\u017eljivo njeguje. To je u su\u0161tini sakralni kapital kojeg je jako te\u0161ko iscrpiti. HDZ je toliko u tome uspio da ne postoji prava sna\u017ena opozicija u politici i dru\u0161tvu koja bi i\u0161la protiv tog mita, a tu je vrlo lo\u0161u ulogu svojevremeno odigrao i Ivica Ra\u010dan. Dok je sve to bilo jo\u0161 relativno vru\u0107e na samom po\u010detku ovog stolje\u0107a, umjesto da se preispitaju ti suvremeni nacionalni mitovi, da se u\u0111e u politi\u010dko-ideolo\u0161ku konfrontaciju s time dok je to jo\u0161 bilo mogu\u0107e, Ra\u010dan pravi nekoliko poteza koji su zapravo doprinijeli sakralizaciji nacionalne ideolo\u0161ke paradigme. Sjetimo se samo Deklaracije o Domovinskom ratu koju je Ra\u010danova stranka i Vlada provela, pa onih smije\u0161nih poteza poput Kuhari\u0107evog posve\u0107ivanja Kockice, jednog od prvih poteza nakon \u0161to je Ra\u010dan preuzeo vlast 2000. HSLS i njegov mit o Vladi Gotovcu predstavlja pak liberalnu nacionalisti\u010dku paradigmu koja nije ni\u0161ta manje problemati\u010dna. Dodu\u0161e, Gotovac je simbol modernog nacionalizma za 21. stolje\u0107e, a Tu\u0111man onog konzervativnog iz 19. stolje\u0107a. \u0160to se pak ti\u010de teze da bi neoliberalizma bilo i s tzv. lijevima, socijaldemokratima, o tome nema spora. Uostalom, ne zaboravimo da je najve\u0107i paket reformskih mjera skrojenih po neoliberalnim ar\u0161inu, usvojila i provela lijevo-liberalna vlada Zorana Milanovi\u0107a u prvoj polovici drugog desetlje\u0107a 21. stolje\u0107a. To je potpuno razumljivo uzev\u0161i u obzir da evropska, pa i hrvatska, socijaldemokracija ve\u0107 decenijama nije lijeva, ve\u0107 liberalno-kapitalisti\u010dka politika.<\/p>\n

Spominjete pojmove centra i periferije u kontekstu ekonomskog razvitka dr\u017eava unutar globalnog kapitalisti\u010dkog sustava. Hrvatski liberalni mediji \u010desto perpetuiraju mi\u0161ljenje da je korupcija, kojom se tako\u0111er bavite u knjizi, glavni problem Hrvatske, koja bi navodno bila kao Njema\u010dka da je nema. Mo\u017eete li objasniti fenomene centra i periferije, u\u010destalost korupcije na periferiji, razlog za\u0161to periferija gotovo uvijek ostaje periferija itd.?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Pitanje korupcije, kojom rasprave \u010desto po\u010dinju i zavr\u0161avaju, zamka je u koju upadaju i dobronamjerne zeleno-lijeve politike jer tretiraju korupciju ne kao simptom ve\u0107 kao uzrok problema. Korupcija je samo maligni pri\u0161t na tijelu lo\u0161eg sistema. Kao u svakom pogre\u0161nom tretmanu, rje\u0161avanje korupcije ne\u0107e zna\u010dajnije pridonijeti boljem dru\u0161tvu bez sistemskih promjena. Korupcija je u kapitalizmu jedan supstancijalni element. Ona u sebi sadr\u017ei sintezu gomile suptilno izvedenih i dopu\u0161tenih oblika prisutnih u kapitalizmu. Recimo lobisti\u010dke prakse korporacija koje utje\u010du na odluke politi\u010dara, njihova financiranja politi\u010dkih kampanja, potom fenomen financijskih dotacija privatnim medijima koji \u0107e uvijek naginjati u smjeru takozvane fleksibilizacije tr\u017ei\u0161ta, itd. Borba protiv korupcije u kapitalizmu je izgubljena bitka na samom po\u010detku jer je kapitalizam i drugo ime za korupciju.<\/p>\n

Takozvane periferije na jedan iskonski i brutalan na\u010din uvijek izri\u010du istinu o tzv.\u00a0 sredi\u0161tu. Odnosno, ono \u0161to u sredi\u0161tu postoji kao problem, na periferiji vulgarno dolazi do izra\u017eaja. Periferija, a to je pri\u010da i o na\u0161oj tranziciji, predstavlja brutalno Zrcalo istine o sredi\u0161tu. Nisu Njema\u010dka i Francuska nimalo li\u0161ene problema koji odre\u0111uju nas, samo su kod nas ti problemi brutalnije istaknuti.<\/p>\n

Pojmovi autokolonijalizma, socijalisti\u010dkog mentaliteta i uhljeba koje definirate u knjizi izrazito su simptomati\u010dni za neoliberalno stanje u kojem se Hrvatska trenutno nalazi. Postoji tendencija u srednjostruja\u0161kim medijima, pogotovo na Indexu, da o zaposlenicima u javnom sektoru pi\u0161u kao o nametnicima, da proklinju na\u0161 mentalitet koji, vidi vraga, nekad \u017eeli odmoriti, i to sve provla\u010de kroz autorasisti\u010dku vizuru Hrvata kao neradnika ili primitivnih seljaka, \u0161to svoj najdegutantniji iskaz zadobiva u rije\u010di kozojeb. Da sli\u010dno napi\u0161u o nekim afri\u010dkim narodima u \u010dijim dr\u017eavama vlada jo\u0161 ve\u0107a korupcija, to bi s pravom bilo smatrano rasizmom, a na ovaj je na\u010din dopustivo, nekima i smije\u0161no.<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Autorasizam i autokolonijalizam su mi jako zanimljivi i va\u017eni fenomeni. Uhljeb je, recimo, pojam realizirane neoliberalne hegemonije preko kojeg pratimo interesni obra\u010dun\u00a0 kapitalisti\u010dkih tranzicijskih aktera koji se obru\u0161avaju na progresivne ekonomsko-socijalne vrijednosti poput sigurnog radnog mjesta i po\u0161teno pla\u0107enog rada, a koje povezuju sa socijalizmom, Jugoslavijom i na taj ih na\u010din \u017eele stigmatizirati. Da bi projekt tranzicije bio zavr\u0161en, potrebno je izvesti suptilnu i u\u010dinkovitu gestu autostigmatizacije, autorasizma, odbacivanja nekih dru\u0161tvenih vrijednosti iz vremena jugoslavenskog socijalizma koje se, umjesto da budu tretirane kao univerzalne, dovode u vezu s elementima relikvija vlastite pro\u0161losti, odbacuju se u zape\u0107ak, manipulativno povezuju s ratom i njegovim traumama. U su\u0161tini je biti \u201cuhljeb\u201d, u \u0161irem zna\u010denju termina, ne\u0161to \u010demu veliki broj ljudi stremi, a to je potreba za egzistencijalnom sigurno\u0161\u0107u. Tako normalna, ljudska stvar. Me\u0111utim, budu\u0107i da postoje\u0107a tranzicijska ekonomsko-politi\u010dka paradigma to ne mo\u017ee i ne \u017eeli obezbijediti, ve\u0107 se forsiraju nesigurni oblici prekarnog rada pod status \u201enovog normalnog\u201c, a sve sa svrhom daljnje kapitalisti\u010dke eksploatacije, odbacuje se uop\u0107e potreba za nekim takvim modelom i ideolo\u0161ki ga se povezuje s pro\u0161lo\u0161\u0107u koju navodno treba napustiti i zaboraviti jer ona vi\u0161e nije \u201erealna\u201c.<\/p>\n

Veliki broj mladih ljudi danas recimo ne zna da se neko\u0107 \u017eivjelo u stanovima koji su bili dru\u0161tveno vlasni\u0161tvo. Jako je te\u0161ko mladim ljudima uop\u0107e pribli\u017eiti ideju dru\u0161tvenog vlasni\u0161tva, a tek razlu\u010diti izme\u0111u dr\u017eavnog i dru\u0161tvenog vlasni\u0161tva, \u0161to je bila jedna specifi\u010dnost jugoslavenskog socijalisti\u010dkog modela. Za razliku od drugih realsocijalisti\u010dkih sistema koji su imali dr\u017eavno, Jugoslavija je na svoj originalan na\u010din proizvela vrlo ingeniozan model dru\u0161tvenog vlasni\u0161tva. Stanovi su se na ovaj i onaj na\u010din dobivali, tada je isto bilo koruptivnih elemenata, treba i to re\u0107i. Ali postojala je mogu\u0107nost, postojala je vizija dru\u0161tvenog razvoja i u nju se investiralo. A danas? Danas se mora\u0161 zadu\u017eiti i postati do\u017eivotni rob banaka. E sad, zamislimo hipotetsku situaciju. \u0160to bi jedan \u010dovjek , da se pred njega stave ti modeli na izbor, zdravorazumski odabrao? Odgovor je jasan i naravno da je zbog toga potrebno oblatiti, ispljuvati, obezvrijediti cijeli taj paket vrijednosti koji je obilje\u017eavao jednu zemlju, njen sistem i vrijeme.<\/p>\n

Problematizirate koncept ljudskih prava, isti\u010du\u0107i da se \u010desto svode na prava potro\u0161a\u010da, a iz svojeg opsega isklju\u010duju klasu i rad. Smatrate li da su ljudska prava u su\u0161tini bur\u017eujska imovinska prava koja stavljaju\u0107i \u201cpristanak\u201d na pijedestal jednako brane prava kapitalista i radnika, zanemaruju\u0107i socijalni kontekst koji snalazi radnika prije tog pristanka?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Radi se o velikoj povijesnoj kategoriji koja je u smislu upisivanja i \u0161irenja zna\u010denja do\u017eivljavala svoje mijene. Ljudska prava imaju duboku tradiciju u liberalizmu i vu\u010demo je jo\u0161 iz teorija socijalne filozofije 18. stolje\u0107a, kada je ta kategorija imala neka druga, povijesno-kontekstualno odre\u0111ena zna\u010denja, u odnosu na ono \u0161to mi danas razumijemo pod tim pojmom. \u0160to se ti\u010de recentne perspektive ljudskih prava, uo\u010davamo set vrijednosti koje promovira tzv. civilno dru\u0161tvo i nevladin sektor koji se svjesno ili nesvjesno nerijetko odmi\u010du od pitanja klase, a neoliberalnom kapitalizmu, kojeg u su\u0161tini sistemski ne problematiziraju, nude privid njegove svijetle pozadinske strane koja pomo\u0107u takozvanih politika identiteta uklju\u010duje i promovira neka prava rodnih, seksualnih, etni\u010dkih i drugih manjina. Tu vidim prostor za kritiku suvremene ljudskoprava\u0161ke pri\u010de, cijelog tog NGO sektora koji u velikoj mjeri ostaje uklju\u010den u pri\u010du liberalnog kapitalizma kao njegova svijetla pozadinska strana, ali u su\u0161tini mu izostaje artikulacija pravih problema. Tomu je tako jer je sektor civilnog dru\u0161tva od 1970-ih naovamo polako, ali sigurno istiskivao, a na kraju i do kraja istisnuo, nekada\u0161nju poziciju radni\u010dke, sindikalne i socijalne borbenosti, onu zdravu ljevi\u010darsku militantnost u smislu spremnosti na otvorenu konfrontaciju s nasiljem kapitalisti\u010dkih re\u017eima. Na kraju krajeva, svi ti slavljeni identiteti koji brojem se\u017eu u beskraj, po\u010divaju na materijalnoj bazi svoje egzistencije. Tako da izostaje bazi\u010dno pitanje \u0161to to omogu\u0107ava \u017eivot, a zatim i identitet.<\/p>\n

Vidimo da mnogi prosvjetiteljski momenti poput diskursa, rasprave ili ljudskih prava bivaju potpuno nemo\u0107ni kada do\u0111u u sukob s kapitalisti\u010dkim interesima EU-a. Amnesty International, a kod nas Centar za mirovne studije, stalno nagla\u0161avaju kr\u0161enje me\u0111unarodnog zakona putem push-backova u BiH, kao i lan\u010dane pushbackove diljem Europe. Me\u0111utim, vlastodr\u0161ci \u0161uti.<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Tako je, sva ta ljudskoprava\u0161ka pri\u010da nestaje kod vlastodr\u017eaca kada se krene pozivati na takozvanu urgentnost situacije. \u010cuju se fraze kako je te\u0161ko u tim situacijama voditi dijalog, nego naprosto treba djelovati, rje\u0161avati stvari. Pojavljuju se biopoliti\u010dki diskurzivni, ali i militantni mehanizmi \u2013 treba obraniti tijelo nacije, odr\u017eati ga \u010distim, itd. To je \u0161iroki diskurs rasisti\u010dke terminologije, obrana tijela od najezde virusa. Sa situacijom u Ukrajini smo vidjeli da ljudi bijele boje ko\u017ee i od interesnog zna\u010daja NATO-a i EU mogu u\u0107i u \u201etvr\u0111avu Evropu\u201c preko no\u0107i, u njoj ostati, \u017eivjeti i raditi bez problema. Dakle, \u010disto licemjerje s rasisti\u010dkom konotacijom.<\/p>\n

Kritiziramo nacionalizam i liberalni kapitalizam. Na \u010demu ljevica danas treba inzistirati?<\/strong><\/p><\/blockquote>\n

Svaka se ljevica dokazuje na\u010dinom na koji \u010dita i interpretira kapitalizam i vrijednosti koje ga odre\u0111uju. Nema ljevice bez konfrontacije s kapitalizmom. A ba\u0161 to aktualnoj globalnoj ljevici \u010desto nedostaje, otvorena politi\u010dko-ekonomska konfrontacija s devastiraju\u0107im socijalnim u\u010dincima kapitalizma. Zahvaljuju\u0107i hegemonijalnim u\u010dincima kapitalizma, prevladala je logika reforme i pora\u017eena je ideja revolucije. Pri\u010da o ljevici treba se vrtiti i oko pitanja kao \u0161to su status rada u odnosu na kapital, dru\u0161tvena preraspodjela realiziranog vi\u0161ka vrijednosti, posljedice akumulacije profita u sve manjem broju ruku, poja\u010dana financijalizacija\u2026 To su ona stara, ali ujedno i svje\u017ea pitanja koja su \u010dak dobila na aktualnosti u odnosu na Marxovo vrijeme. Tranzicija s kraja 20-og i u 21. stolje\u0107u je ta pitanja za ljevicu u\u010dinila jo\u0161 va\u017enijima, samo \u0161to \u017eivimo u takvom trenutku povijesti, u epohi koja ote\u017eava mogu\u0107nosti nagovora na lijevo mi\u0161ljenje, na lijevi politi\u010dki stav. Hegemonija kapitalizma o\u010dito je dobro odradila svoj posao.<\/p>\n

Mladim je generacijama danas recimo izrazito va\u017eno pitanje ekologije, a izazov za ljevicu dana\u0161njice je kako prevesti ta goru\u0107a ekolo\u0161ka pitanja klimatske krize u lijeve politike. Dana\u0161nji srednjo\u0161kolci i studenti oko svega par takvih dru\u0161tvenih pitanja mogu, \u017eele i znaju politi\u010dki polemizirati. Pitanje ekologije jedno je od njih, a treba ga prevesti u sistemsku kritiku kapitalizma i osvijestiti da ga se tretira na neadekvatan na\u010din, tehnokratskim pseudorje\u0161enjima. Vidimo naime kako neoliberalni sustav vrlo brzo kooptira sna\u017ene zelene glasove mladih, kao na primjeru Grete Thunberg. Sustav ih aproprira u popularan diskurs: \u201cRadi se na tome, organiziramo klimatske summite, ograni\u010dit \u0107emo emisije stakleni\u010dkih plinova za nekoliko posto, itd\u201d, ali stara pri\u010da kapitalisti\u010dke eksploatacije i devastacije i dalje te\u010de svojim tokom.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Hajrudin Hromad\u017ei\u0107, autor knjige Leksikon tranzicije: Pri\u010da o ljevici treba se vrtiti i oko pitanja kao \u0161to su status rada u odnosu na kapital, dru\u0161tvena preraspodjela realiziranog vi\u0161ka vrijednosti, posljedice akumulacije profita u sve manjem broju ruku, poja\u010dana financijalizacija\u2026 To su ona stara, ali ujedno i svje\u017ea pitanja koja su \u010dak dobila na aktualnosti u odnosu na Marxovo vrijeme.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":349405,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[2025,2024,672],"class_list":["post-349404","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu","tag-h-alter","tag-hromadzic","tag-kapitalizam"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/349404","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=349404"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/349404\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":349406,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/349404\/revisions\/349406"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/349405"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=349404"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=349404"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=349404"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}