{"id":348690,"date":"2022-06-29T07:49:43","date_gmt":"2022-06-29T05:49:43","guid":{"rendered":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=348690"},"modified":"2022-06-29T07:49:43","modified_gmt":"2022-06-29T05:49:43","slug":"muskarci-koji-razgovaraju-s-lubenicama","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2022\/06\/29\/muskarci-koji-razgovaraju-s-lubenicama\/","title":{"rendered":"Mu\u0161karci koji razgovaraju s lubenicama"},"content":{"rendered":"

Autor: Miljenko Jergovi\u0107<\/strong><\/p>\n

Jedno od mojih vrlo ranih sje\u0107anja. Vra\u0107amo se odnekud kasno nave\u010der, vjerojatno iz Zenice, i kroz prozor auta na Cirkus placu, na mjestu na kojemu \u0107e mnogo godina kasnije izniknuti hotel Holiday Inn, vidimo golemo, najve\u0107e, brdo naslaganih lubenica, pod kojim se sklup\u010dao pod kariranom dekom, spava, neki \u010dovjek. Makedonac, izgovori Nona. I ja dugo od tad mislim da su Makedonci ljudi koji su u nekoj bliskoj vezi s lubenicama. U svakom slu\u010daju, to su ljudi koji spavaju pod vedrim nebom, \u010duvaju brda lubenica da no\u0107u ne istrunu ili da ih netko ne ukrade.<\/p>\n

Lubenica je tih godina bila vo\u0107ka s najja\u010dom pri\u010dom. Razlog je bio u njezinoj veli\u010dini i u tajni koju je u sebi nosila. Izabrati dobru i slatku lubenicu smatralo se umije\u0107em. Jednim od onih koje se unutar obitelji naro\u010dito cijenilo. I bilo je svojstvo odraslosti. Kad bude\u0161 velik, i ti \u0107e\u0161 umjeti prepoznati slatku lubenicu. Ali to vrijeme je daleko.<\/p>\n

Lubenicu je u ku\u0107u ve\u0107inom unosio otac. Na Sepetarevac je lubenicu donosio Nono. Ponekad i barba Dragan, a jednom-dvaput i otac, usput, donose\u0107i alimentaciju. Nonetova je uvijek bila slatka. On bi kucnuo po njoj, kao da kuca nekom na vrata, osluhnuo zvuk, i tako izabrao. Neobi\u010dno je to, rekla je Nona, jer ina\u010de nema sluha!<\/p>\n

Lubenicama su se bavili mu\u0161karci, jer su bile te\u0161ke po pet-\u0161est, katkad i deset kila. I nisu se kupovale na pijaci, na Markalama koje su bile ono \u0161to je i danas u Zagrebu Dolac, nego na mjestima poput Cirkus placa, gdje bi Makedonac stra\u017eario pokraj brda lubenica, pa ih oprezno, nakon \u0161to mu\u0161terija odabere, polagao na neku prastaru, poveliku vagu. U ve\u0107ini ku\u0107a otac je lubenicu donosio po povratku s posla. Pisao sam ve\u0107 jednom o tome. Nosio bi je uz strme sarajevske ulice na ramenu, polo\u017eenu na dlan, otprilike onako kako baca\u010d polo\u017ei kuglu prije nego \u0161to se zarotira i hitne je negdje daleko. Lubenica je bila te\u0161ka kao atletska kugla, ali mnogo ve\u0107a. Nono je bio penzioner, pa bi se maksuz spremio, rekav\u0161i: idem po lubenicu! Njima dvjema, Noni i mami, nije ba\u0161 bilo drago, zbog napora i zbog Nonetovog srca. A opet, nisu imale srca da mu uskrate jedno od preostalih njegovih \u017eivotnih zadovoljstava. To da odabere lubenicu koja \u0107e biti najsla\u0111a. I da onda, ne sa\u010dekav\u0161i pohvale, on sam, nakon \u0161to je otvori i okusi, ka\u017ee: e pa Franjo, svaka ti \u010dast!<\/p>\n

Bila je lubenica, dakle, jedna od mu\u0161kih stvari. Test mu\u0161kosti! Da umije\u0161 lubenicu prepoznati po unutra\u0161njem zvuku, nakon \u0161to su je ve\u0107 probrao po onoj bijeloj fleki, na mjestu na kojem je le\u017eala i sazrijevala. Vidi\u0161, obja\u0161njavao je Nono, ovo je lubeni\u010dina guzica! \u017dene su, mahom, u to vrijeme odbijale kuckanje po lubenicama i biranje po sluhu, nego su Makedonca iskale da im izvadi \u010dep. Makedoncu je to bilo kao da mu du\u0161u vadi\u0161! Bit \u0107e zato \u0161to je i on bio mu\u0161ko. Ali na kraju bi, nakon velikog protivljenja i stotinu izgovorenih rije\u010di, koje sam, na \u017ealost, sve pozaboravljao, sam birao lubenicu, pa bi onim velikim \u0161picastim no\u017eem iz nje izrezivao trokut, takozvani \u010dep, i onda ga nabodenog na vrh no\u017ea ponudio gospo\u0111i. Ili drugarici. Noni. Ili mami. A ona bi pustila mene da probavam lubenicu. Ja bih tad rekao: slatka! I stvarno, uvijek je bila slatka.<\/p>\n

Danas mi je to jasno: \u017eene bi iskale da se vadi \u010dep zato \u0161to je kuckanje bilo mu\u0161ka igra. One su se, ve\u0107inom, rugale toj igri, kao \u0161to su se oni, opet ve\u0107inom, rugali \u017eenskim igrama. Bilo je, me\u0111utim, \u017eena koje su kuckale po lubenicama i igrale se mu\u0161kih igara. Njih se po\u0161tovalo. Mu\u0161kima koji su se igrali \u017eenskih igara, ako bi takvih bilo, svi su se rugali. Ili bi ih sa strane ru\u017eno gledali. Kao onom kom\u0161iji na\u0161em kojem je doktor naredio da radi smirenja veze goblen. Gledalo ga se kao da je pristao na doktorsko nare\u0111enje da bude \u017eensko. Ali u ono vrijeme, dok sam bio mali, mislio sam da \u017eene ne umiju slu\u0161ati lubenicu. Kao \u0161to mu\u0161ki ne umiju slu\u0161ati Brahmsa i Schuberta. Bio sam dje\u010dak, i od mene jednako su daleka bila mu\u0161ka i \u017eenska umije\u0107a.<\/p>\n

Ne znam jesu li tada postojali ljudi koji bi kupili samo pola lubenice. Vjerojatno ih je bilo, samaca, ili starih momaka, kako bi se tada govorilo, usidjelica i usidjelaca, starih cura, udovica, udovaca, tu\u017enih i usamljenih \u017eena i mu\u0161karaca s nekom svojom tajnom, koji bi sami jeli lubenicu, pa im i nije trebalo vi\u0161e od pola. Uvijek je kod Makedonca, pod onim brdom, bilo po nekoliko polovina. Rasje\u010denih poput neba koje je spu\u0161teno na zemlju.<\/p>\n

Lubenica je bila porodi\u010dna stvar. Zato se kupovala cijela. Po veli\u010dini kupljene lubenice nije se toliko mjerila veli\u010dina obitelji za nedjeljnim stolom, koliko se mjerila njezina sre\u0107a. Sretne obitelji mogle su pojesti ba\u0161 golemu lubenicu. Mi smo se trudili jesti \u0161to ve\u0107u, ali onda je Nono umro, pa se lubenica po\u010dela smanjivati. Na kraju se smanjila do veli\u010dine dinje. Jabuke. \u0160ljive. Na kraju je nestalo na\u0161e lubenice.<\/p>\n

Ona je bila ljetno vo\u0107e. Prve bi se pojavile u vrijeme kad narod kre\u0107e na more, Makedonac bi ih u neko rano jutro istovarao s kamiona, i gradio bi svoje brdo, a posljednje lubenice te godine jeli smo za prvih tjedana \u0161kole. Nona bi rekla: ovo je ove godine zadnja! Tad me se to nije ticalo na na\u010din na koji me se danas ti\u010de, pa nisam ni znao da njoj tad kroz glavu pro\u0111e kako bi sva sre\u0107a bila da u ovom broju do\u010dekamo sljede\u0107u sezonu i prvu lubenicu budu\u0107nosti.<\/p>\n

Lubenica je, dakle, bila ljetno vo\u0107e. Bila je ljetni ritual. Mu\u0161ki su lubenicu jeli u potko\u0161uljama bez rukava. Netko bi pljuckao ko\u0161pice, netko bih ko\u0161pice gutao. Ali sve to se zbivalo u vrlo strogom sezonalnom ritmu. I tako \u0107e to ostati prakti\u010dno sve donedavno.<\/p>\n

U Zagreb sam do\u0161ao dok je jo\u0161 trajao rat i nisu postojale prometne ni bilo kakve druge veze me\u0111u biv\u0161im jugoslavenskim republikama. U su\u0161tini, barem \u0161to se mene ti\u010de, nisu postojale veze s lubenicama. Bostan se, istina, sadio i po Slavoniji, nicale su karpuze u Neretvi, na u\u0161\u0107u njezinom, tamo gdje je najsun\u010danije i najljetnije, bilo je dinja, kako lubenice ponegdje zovu, i u Konavlima, ali nijedna od njih nije mogla – \u0161to bi moja Nona rekla – ni slugom biti makedonskim lubenicama. To je naprosto pitanje klime i pitanje neba. Koliko je \u0161iroko i \u010disto nebo nad lubenicom, i koliko je jako sunce na tom nebu, toliko je i lubenica slatka. A nigdje nebo nije tako \u0161iroko kao nad Makedonijom, niti igdje sunce tako sja kao na makedonskoj zastavi. To veli\u010danstveno \u017earko sunce iz Vergine.<\/p>\n

Jesam, mo\u017eda sam u tih dvadesetak godina okusio i koju slatku hrvatsku lubenicu. Ali nepotpuna je nekako bila ta slatko\u0107a. A mo\u017eda mi je falio Makedonac da \u010duva brdo lubenica. Premda je, ipak, najvjerojatnije da mi je nedostajao kontekst, odavno ve\u0107 izgubljen, koji bi \u010dinio ceremonijal lubenice. Jedno je jesti lubenicu, i gledati se s parom o\u010diju s druge strane stola. To je samo\u0107a. Za lubenicu trebala bi neka povelika obitelj, ro\u0111aci koji se nenajavljeno pojave, o\u010devi, djedovi, tetke. Bez roda nema ni lubenice.<\/p>\n

I onda se prije godinu-dvije, usred o\u017eujka ili travnja, dogodilo da na na\u0161oj utrinskoj tr\u017enici, u nedoba, ugledam lubenicu. \u0160ta je ovo?, upitah. Lubenica! Kako lubenica, odakle? Iz Maroka. Mo\u017eda se i ne bih usudio da kupim lubenicu iz Maroka, ali Ana je hrabrija, ona ne ovisi o tradicijama i navikama, pa smo tako od tog vremena po\u010deli da u kalendarska nedoba jedemo lubenice. Kod \u0160ekija ili kod Dra\u017eena, na\u0161ih vjernih snabdjeva\u010da, posljednjih mu\u0161kih u na\u0161emu svijetu, koji jo\u0161 uvijek razgovaraju s lubenicama, nas dvoje kupujemo \u010detvrtinu, rje\u0111e polovinu lubenice. I ona je uvijek slatka, neka mi oproste uspomene, neka mi oprosti moj izumrli rod i u tom rodu svi moji mu\u0161ki koji bi kucnuli po lubenici i oslu\u0161kivali zatim one najdublje metafizi\u010dke poruke iz njezina sredi\u0161ta, ona je sla\u0111a od svih lubenica iz moga djetinjstva. Naprosto tako, istina je, bez obzira na sav optimizam sje\u0107anja, nedavno otkrivene marokanske lubenice sla\u0111e su od najsla\u0111ih ikad pojedenih makedonskih lubenica. A mi smo, jadni, mislili da bolje ne mo\u017ee i sla\u0111ega nema!<\/p>\n

Za mjesec dana \u0107e, polovicom sedmoga mjeseca, davnoga na\u0161eg jula i srpnja, po\u010deti da pristi\u017eu i takozvane doma\u0107e lubenice. Odnekle iz Hrvatske, ali i iz Makedonije, jer su u me\u0111uvremenu veze ponovo uspostavljene. Ali nas dvoje \u0107emo pokraj njih prolaziti nezainteresirano. Bit \u0107e i tih lubenica kod Dra\u017eena i kod \u0160ekija, ali mi \u0107emo tad gledati neko drugo vo\u0107e. Bezobzirni i prema vlastitim uspomenama, pomalo \u0107emo se odricati tradicije. Tako se transformiraju i mijenjaju civilizacije. Da nije te vje\u010dne \u010dovjekove potrebe za pri\u010dom, ne bismo vi\u0161e ni znali da je ne\u0161to prije i postojalo.<\/p>\n

6yka.com<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Lubenica je bila porodi\u010dna stvar. Zato se kupovala cijela. Po veli\u010dini kupljene lubenice se mjerila sre\u0107a. Sretne obitelji mogle su pojesti ba\u0161 golemu lubenicu<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":291493,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-348690","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/348690","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=348690"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/348690\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":348691,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/348690\/revisions\/348691"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/291493"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=348690"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=348690"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=348690"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}